Srce, intuicija i logika
|
Pala mi na pamet jedna temu na koju mi se je pisalo još davno, dok san bija u fazonu velikih blog-rasprava i slično... Naime, to je nešto što se je dalo čut na blogeru, teza da se vjerovanje ili vjera trebaju 'osjetit srcem'. Ta teza, ne vezano za pojedinu vjeru se da čut za puno stvari, tako će recimo neko ko je u New Age fazonu reć za nekog da je 'previše u svom raciu', aludirajuć na to kako se stvari trebaju osjetit intuitivno i slično. To intuitivno i srcem su opet, dvi različite stvari, ali, elem, argument se svodi na isto, da se ne triba uplitat racio nego to u šta viruješ prosto osjetiš srcem ili intuicijom. Ja mogu reć da se zapravo, u jednoj mjeri slažen sa ovon tezon, ali samo u jednoj mjeri. 'Osjetit srcem' je metafora za emotivni doživljaj, često i mistični doživljaj osjećanja cjelim bićem i slično. Ipak, relativno je mal obim stvari koje se na taj način mogu osjetit. Tako, mogu reć da se slažen recimo da se more osjetit nešto dublje u cilom životu od onog što se prosto osjeti čulima, da se more osjetit neki smisao, neka tajna logika u pozadini svega, i slično, takve podosta općenite stvari, ali sasvim je upitno kad pričamo o osjećanju srcem jednog zapravo, racionalno obrazloženog vjerovanja. Kad pričamo o sistemu vjerovanja poput jedne cile religije, ili djela religije poput virovanja u Boga, u reinkarnaciju i tome slično u tom slučaju ne meremo reć da se cila ta stvar samo triba osjetit srcem, jer u tom slučaju imamo posla sa previše različitih stvari koje različiti ljudi, svi jednako uvjereni 'osjećaju srcem'. To 'osjećanje srcem', je zapravo, čisti produkt racija, jer će ateista jednako čvrsto osjećat da iza smrti nema ništa, kao budista koncept praznine, maye ili iluzije pojavnog oblika i reinkarnacije, ili monoteista istina koncepta Boga, raja i pakla. Ono što se pri ciloj prilici dešava je to da čovik prianja onome što njemu djeluje logično, što odgovara njegovoj unutrašnjoj konturi, što na neki način 'klika' s njim. Logika je slična logici zaljubljivanja, svi se jednako srcem zaljubljuju u različite osobe, i, iako svi imaju pravo da pričaju o ljubavi, jer je uistinu svi osjećaju srcem, kada bi počeli pričati o tome kako je njiov partner il partnerica jedina ispravna i jedina u okviru koje se more osjetit ljubav, priča bi već postala pomalo iskrivljena, zar ne? To je upravo ono što se dešava sa religioznin virovanjen, u religioznom tekstu postoji nešto što dotakne čovika, nešto što dirne njegove dubine, ali to samo po sebi ne znači da je to virovanje točno, jer ta iskra koja ga je dotakla ne znači da je cili koncept točan. Sama činjenica da postoji toliko različitih religija i da ih svi ljudi jednako čvrsto osjećaju ko istinite, mora dovest čovika koji se vodi razumon da se zapita šta je od svega toga zapravo istina, i da, barem se zaputi na svoje vlastito istraživanje cile te sfere. Druga stvar je, što triba razjasnit, da je nemoguće cilu jednu religiju samo 'osjećat srcem'. Vjerovanje je stvar racija, ne srca, i koliko god da je potribna ta iskra od srca, kada se priča o kompletnom sistemu vjerovanja kakav nude organizovane velike religije, cili paket vjerovanja se ne more uzet bez racija, jer su koncepti raja i pakla, života poslje smrti, postojanja il nepostojanja Boga, ponovnog rođenja ili reinkarnacije, praznine kao pravog stanja sveg postojanja i slično, ti koncepti su logičke cjeline, oni se ne mogu uopće svatit van dometa racija. Tako da, bilo koje virovanje je neminovno zasnovano na nekakvoj logici, i kada se čovik drži samo onoga što osjeća srcem, to u praksi znači da zanemaruje svoju vlastitu logiku i prepušta se uticaju sugestije ili indoktrinacije. Jer u vjerovanje je neophodna logika, bez nje bi imali jedino iskustvo, a vjerovanje nije samo iskustvo nego i tumačenje iskustva, odnosno, logika, racio. Bez korištenja logike svo religijsko iskustvo bi se moglo svest na mistični osjećaj koji nije povezan ni sa čim drugim. A kad dođemo do virovanja u neki koncept, kada imamo predstavu neke verzije buduććnosti i prošlosti koja prevazilazi sferu ovog života, to mišljenje vršimo logički, pa, spram tim, kad nam je logika u vjerovanju neophodna, onda bi je tribali naučit ispravno koristit. Bez toga ostajemo kao slipci koje vodi unutarnji osjećaj, ali oni o svita izvan njih i dalje ne znaju ništa. Oni su slipi i o svitu vani znaju šta im drugi kažu, a njiov unutarnji osjećaj im prosto govori da u svemu tome ima 'nešto istinito'. Ali mi ne bi tribali bit slipi i tribali bi sami moć proučit šta je to zapravo u svitu oko nas, a ne prosto virovat nečemu što je negdi nekad rečeno il napisano. Sada bi mogli doć na ono što se obično naziva intuitivno osjećanje. To je po Jungu treća ljudska funkcija, on ljude djeli na ekstroverte i introverte, a podtip svaka tri su misaoni, osjećajni, i intuitivni tip. Čoviku su potribne sve tri funkcije i svaka ima nešto za šta nam primarno triba. Tako intuicija zapravo, znači dublje osjećanje od onog što se može osjetit raciom, ali i emocijama, jer emocije su vezane sa sadržaje naše svijesti, a intuicija je osjećaj koji prodire dublje. Intuicija izlazi iz naše dubine, ali kad dođemo do koncepta nekog virovanja, intuicija je potribna, ali triba znat da sama nikad nije dovoljna, jer i dalje nan triba racionalno razmišljanje o nekoj temi da je bolje dokučimo, odnosno, na taj način jedino moremo intelektualno znat. A intuicija je dublje znanje koje vjerovatno proizlazi iz sinkroniziranosti cilog čovikovog bića i iz dubljeg, nakupljenog iskustva koje imamo u svom biću ko zna odakle, iz eona iz kojih dolazimo, vjerovatno. Ali na nivou funkcionisanja i dalje nas vodi racio, i nemoguće je 'intuitivno znat' da recimo, postoji Bog, da postoji reinkarnacija i slično, jer čim pričamo o Bogu il reinkarnaciji pričamo o misaonim konceptima, znači, tu operira logika. Tu nema ničeg što se meni sviđa ili ne sviđa, to je prosto tako, reinkarnacija je koncept kao i Bog, kako god da na taj pojam gledali, i konceptima operira logika. Zapravo, nas bi naš razum triba vodit do intuicije, kako Fromm kaže, a s njim se slaže i De Mello, logična posljedica religije je misticizam. Jer Bog je koncept, ideja, kao i život poslje smrti uopće, reinkarnacija, nešto treće, a ono dokle tribamo doć je da osjetimo 'ono nešto' bez obzira na sve te ideje. Te ideje su putokaz, ali ne i sama destinacija. Tako je jedno tumačenje Boga kao ovakvog ili onakvog, i uopće, svete knjige (i sve knjige uopće) su putokaz do nečega, ali ne i sama ta stvar. Ta stvar se triba intuitivno osjetit, i tada nema potrebe više za putokazon jer smo našli destinaciju, osjećamo je u sebi i u svitu izvan nas. A ostajanje i čisto mehaničko pridržavanje nečeg negdi napisanog, ideje o Bogu, ili prosvitljenju, ili nečem trećem, nas ostavlja cilo vrime na putokazu, zapravo, gledamo u znak koji pokazuje u jednom smjeru a ne zapućivamo se na put. Dok god samo virujemo, u šta god virovali, ostajemo samo gledači u znak na putu. Ovin zadnjin djelon san učinija mali odmak od teme, no svakako, poanta je, intuitivno i 'srcem', moremo osjetit samo jedan dio stvarnosti, ali mi smo bića raacia i neminovno, prosto iz prirode našeg bića, ono što intuitivno i emocionalno doživimo, uklapamo u neki racionalni sistem, tako to ide. Onda, kad to već radimo, tribamo dobro razmislit o tome kakav je to sistem. Ili pak napustit ikakve racionalne zaključke i bit pravi pravcati mistik, ko recimo, Toma Akvinski, koji je prid kraj svog života, nekoliko zadnjih godina, svativši da se o Bogu ne mere ništ reć, prosto - ušutija. I šutija godinama. Koji bi samo mir u svitu nasta kad bi se vodili takvom logikom. Il pak nemir, jer bi izbili svakakvi konflikti koje imamo u sebi. :) |
