Nachtfresser

Javio mi i predstavio bivši učenik sad potpuno sijed, kosat i bradat, nije mi to prvi put da mi se rano posijedjeli učenici jave, predstavio mi se, te vidjevši da ga odmah ne mogu spojiti s njim samim naglasio s kim je išao u razred i ja sam se odmah sjetio tih osoba, a i njegovog mladalačkog izgleda. Poslije sam shvatio kako je to smiješno i apsurdno ispalo googlajući njegovo ime, on je sad renomirani autor knjiga, koje ne znam u koju bih kategoriju svrstao, možda samopomoći ili mudroserstva, non-fiction, uglavnom produktivan je i poznat, za razliku od ovih kojih sam se odmah sjetio, koji su bili i ostali za širu javnost i internet anonimusi, osim jedne doktorice znanosti, za koju javnost ipak bolje zna po tome za koga se udala i kome je izrodila hrpu djece. Još veći problem mi je bio sjetiti se profesora, bivših kolega s te škole, nekih ni uz pomoć nisam uspio, pitao me kog ja pamtim, spomenuo sam starijeg čudaka koji je sjedio naspram mene mlađahnog u zbornici, te jedino sa mnom komunicirao, mada smo bili potpuno različiti tipovi, sjećam se njegovog prezrivog odnosa prema ekologiji, senjska bura najefikasnije rješava sve ekološke probleme su bile njegove riječi, ovaj mlađi sjedokosi je izrekao svoje nemilosrdno: bio je prepotentan, čak bih rekao bezobrazan sa svoje pozicije nadmoći u razredu, Vaša suprotnost, nego s kim ste se Vi slagali, baš me zanima. Nisam znao odgovoriti bez podsjećanja na prezimena, sam sam pamtio još prilično beznačajnog kolegu, koji je isto jedino sa mnom razgovarao, otišao na bolovanje i slučajno je netko saznao, ubio se, dobio je vijenac od škole, al nije se prekidala nastava za odlazak na ispraćaj, tad sam saznao da ga nema u novinama jer takav neki kodeks brani spominjanje samoubojica, ratno je to doba bilo, ne znam je li tako i danas. Sjetio sam se i jednog baš netaktičnog i bezobraznog kolege koji je poslije postao jedan od manje loših ravnatelja, kakvih sam sve imao. Rekao sam da se rijetko sjetim i kolega s kojima sam bio dobar sa zadnje škole na kojoj sam radio, ne volim se uopće baviti prošlošću, a primjećujem koliko je svima draga njihova i ne sumnjam u njihovu iskrenost.
U stvari povod za ovaj moj post su dva neuobičajeno kratka posta Jagode Marinić na bsky app platformi, jako neobično za nju koja je češće epski opširna, napisana u kasnonoćnim satima, koji su mi odmah legli, mislim da sam jedan lajkao prvi ili drugi po redu, ostao sam zatečen jako osobno obojanim tonom isto tako neuobičajenim za nju. Ona je vrlo cijenjena i popularna u Njemačkoj, izuzetno angažirana u ovim turbulentnim vremenima, objavljuje post za postom i snima podcastove s ljudima koji imaju što za reći. Preko jednog takvog sam došao i do lika Heidi Reichinnek, koja mi se eto sad sviđa, kao što mi je nekad jako davno bila simpatična Sahra Wagenknecht, zlobnici bi rekli mlađe slađe. Zanimljiv mi je bio dijalog u komentarima, jedna komentatorica joj je rekla da ju je razgovor između dvije pametne žene oduševio, ali mora joj ipak izreći zamjerku, ona Jagoda prebrzo priča da bi ju se moglo koncentrirano pratiti. Jagoda je odgovorila, sve oke, otvorena je i zahvalna na svim kritikama, ali ovaj put, ona koja je jako brzo govorila bila je Heidi, Jagoda kao voditeljica je stalno pokušavala usporiti tempo. Sjetio sam se jednog davnog primjera radio emisije, isto se nije u trenucima znalo tko u stvari govori, domaćin ili gost, nije lako slušati, a ne vidjeti lice onog koji govori :D
Evo i tog famoznog sinoćnjeg statusa:
*@jagodamarinic.com,
Ich kann so gut allein sein, seit ich euch davon erzählen kann
"Ja mogu toliko dobro biti sama, otkako vam o tome mogu pričati."
Status je uslijedio nakon statusa kako je upravo izašla u bar popiti piće. Bila je sama za šankom, sjetila se punog bara iz vremena kad je zadnji put izašla, i rekla kako razmišlja o relaciji prazni i puni barovi u kontekstu općeg stanja u državi između eto dva vremenski udaljena pića.

Koja je poveznica između dva opisana događaja čitatelji će sami na svoj način zaključiti ili neće. Meni je zanimljivo kad sretnem bivše kolege ili bivše društvo, prirodno se svi ponašaju kao, ona druženja su nam bila tako lijepa i nezaboravna, a barem kod mene ne postoji ta utjeha. Mene trenutno muči jedino zašto počinjem gubiti živce kad Jina pokušavam nahraniti i kakvi će mu biti rezultati nakon posjeta doktorici danas, onda će me za par dana mučiti moja nova injekcija i neizvjesnost, ima li ipak kakvih šansi za moj vid, dva dana me mučio pad drugarice na stepenicama u šetnji, ali eto svi volimo misliti da smo nezamjenjivi ljudima kojima smo nekad, na neki način, bili jako simpatični.