srijeda, 25.10.2017.

Razbuđivanje je trajalo



Naprasno jutarnje buđenje, još u potpunom mraku, Jin povraća. Čistim, oblačim se, bauljam po stanu, on vidi da se ide vani, pije tek natočenu vodu. Vani većina svjetala radi, baš uz stube jedno ne, ovaj put nisam promašio stepenicu. Razmišljam koliko smo krhki i ranjivi, naselje još spava, dva tri svjetla gore. Jin juri u travu, muči se i nateže, nešto je jučer krivo pojeo, no bistre su mu oči i kad je iz daljine izronio neki pas, isto muški, spremno je zauzeo pozu i zarežao, dobro je.
Koliko beznačajnih vremenskih prolaznika uključujući naravno mene, krije samo ovo naselje i koliko se prave važni, pa i bahate, u krugu svojih obitelji, navodnim uspjesima. Gledam u Novom listu fotku s te svečane akademije, i ja se nazirem u crnini, sve te fotografije zrače istom lažnom idilom. Spremam se za dućan, Jin me sad već upitno za svaki slučaj gleda, ponovo je svoj, objašnjavam mu da ne može samnom. Zbrajam što trebam, kruh, tablete za perilicu suđa i par mutnih dupeta za blog.
Agonija svakodnevice može početi.
09:05 | Komentari (12) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.