Nachtfresser

Danas prvo ćevapi, a onda šahovska liga, početak i odmah derbi meč, trebao sam igrati protiv, upamtio sam jedan davni komentar, miljenika naše blogerica lavlje kraljice majstora Mažurana, no kapetan moje ekipe je napravio rasporedom igrača čudnu taktičku varku, pa sam si igrao protiv osobno mnogo nezgodnijeg igrača. Partija je za promatrače izgledala jako čudno, naime najveći dio vremena ploča je bila bez ijednog igrača, samo se pozicija mijenjala. Ja inače nikad nisam razvio taj svoj, što je pokojna veličanstvena Semka Sokolović Bertok jednom izrekla, najveći talent u bivšoj državi, upravo zato što nemam discipline za sjediti, a ovaj je još gori od mene.
Posebno s tim igračima, koji imaju kao danas znatno veći rejting, izbjegavam utabane staze, što ja znam što se u međuvremenu u teoriji otkrilo, al večeras je došlo do pozicije kakvu pamtim prije četrdeset godina, kad sam radio na šahu i kao klinac pionir ravnopravno igrao protiv Predraga Nikolića, danas elitnog velemajstora i trebalo je odigrati potez lovac be sedam, nisam odigrao ni onda ni sad, i oba puta sam izgubio, sad mi je makar čini mi se konačno jasno da je potez nužan iako mi još uvijek izgleda da bi tu moralo biti nešto bolje.
Na kraju sam zbunio publiku s par blef žrtava, protivnika nisam, mada je zastao malo iznenađen, kaže nevjerojatno, znao sam da mora biti zajebancija, al zadržao si tako ozbiljnu facu, nasmijao sam se, jasno da je bila zajebancija, al jesil vidio, nasjelo bi ih, tih ljudi koji ti proučavaju lice umjesto da gledaju svoja posla.