Očito je da su dolazili stavit cvijeće i svijeće. Tragovi voska na crnom mramoru. Sjela sam na kantun te svevremene hladnoće i gledala urezbareno ime. Bilo bi dostatno da samo piše mama.
Ne volim dolazit na groblje. Sve šta mi stane u srce i uspomene nosim uvijek sa sobom. Kult groblja mi je naprosto stran. Odem praznija nego li sam došla.
Nakon godine ipo izbivanja s otoka, uspjela sam organizirat dan i vratit mu se. Na samo par sati. Stari ne može s nama. Ne može ni bez nas. Svaka minuta izbivanja proračunata u tančine.
Hoćemo li samo učinit đir Valom, pitao me.
Nemoj, molim te.
Hoćemo li barem do Rokijevog groba?
Ni to nemoj. Samo ćemo popit kavu kod tete i idemo nazad.
Oliver je taman pjevao Vela Luku.
Jel ti žao šta smo otišli?
Nije. Sve šta mi stane u srce i uspomene nosim uvijek sa sobom.
Mama mi se noćas ušunjala u košmarnu i preznojenu noć. Poljubila me.
Termometar je pokazivao 38.5°. Nadam se samo da je ovo nešto kratko i prolazno. Treba već sutra pričuvat najdraže. Nema Vale koja bi te emocije mogla nadomjestit.
Na toj farmi je stvarno bilo sloge. Sophia, Emma, Isabella, Olivia, Ava, Emily, Abigail, Mia, Madison, Elizabeth...ta tko bi im svima zapamtio imena. Sve odreda ljepotice. Rasne. Blagoglagoljive. Putene. Ni pretile, ni mršave. Baš onako taman. Na dnevnoj bazi vrijedno su odrađivale svoje obaveze. Inače, oštre na jeziku spram aktualnih društvenih zbivanja, najradije su vrijeme provodile zajedno. Noću su, stisnute jedna uz drugu, spavale pod istim krovom. Prava mala zajednica velikog srca i plemenita duha. Milina ih je bilo gledati. Barem izdaleka. Onako kako ih je sam kroničar uspijevao ponekad vidjeti iz susjednog dvorišta.
To jutro im je iznenada nabasao poslodavac i ubacio u dvor kuštravog Johna. Rekao mu je zapovjednim tonom, pokaži tko je gazda!! Do Uskrsa želim imat spremnu robu na tržištu. Znaš i sam kako pilići idu ko alva.
I John se zbilja rudarski bacio na posao. Sve ljepotice su ga obožavale i utjecale se koja će mu biti milija. Najveći dio dana ipak su razmjenjivale svoja iskustva i osobne priče. Naprosto su bile nerazdvojne.
Jedno povečerje, John je prpošno uletio u kolibu i rekao da sutra ujutro dolazi drug Orwell te će izabrati najljepšu i najpametniju među njima. Ljepotice su se međusobno pogledale i u tom trenu nastalo je rasulo. Dio njih je kriještao govoreći da Orwell i jest drug, dio da je gospodin, dio pak da je vidovnjak, manjina da je svećenik, rabin ili muftija. Raširile su krila, zakobrljile panđe, naoštrile kljunove i krenule jedna na drugu.
Strahota, rekao je kroničar koji je obašao ratište u kojem je preživjela samo jedna. Zadnjim atomima snage, prije nego li je izdahnula, rekla je, mislila sam da ćemo se počepušat oko toga koja je ljepša i pametnija, a ne oko ideoloških razlika.
Sutradan je osvanula naslovnica mjesnih novina. Velikim slovim je pisalo: Orwell živi vječno. U podnaslovu je stajalo, kokoši su htjele vlast, al svinje su ipak svinje.
U okruženju Vale su otoci Trstenik, Pržnjak Veli i Mali, Gredica, Lukovac, Zvirinovik, Gubreša, Objak, Kosor...Nema stope mrkente koju s rođacima nisan prohodala. Nema grote u koju nismo skočili, okupali se, vadili lumpare, grce, vlasuje, rake kosmače, brali kapare, zeje slašku. Rukon smo u plićaku vatali hobotnice. Udicon lovili ciple, pirke, kneze, ušate, bukve. To smo onda sami čistili i frigano izili. Znali smo koje se ježine jedu pa smo ih sami izranjali, prepolavljali pošadon, vadili svježu butargu i jeli s bokunon kruva.
Nikad, baš nikad od roditeljstva nismo čuli prijeteće, nemojte se tu kupat. Duboko je. Otvoreno je more. Moga bi doć morski pas ili velika murina. Nikad baš nikad nismo čuli, ne hote tamo po pustopoljinama jer ima poskoka, kravosica, crnih udovica, divjih svinja. Nikad se nije radila drama ako smo stali na ježa pa su nan posli iglicon vadili bodje. Ili se izboli na kupine. Isto je bilo na ubode osa, jata komaraca, papatača. Bilo je razbijenih ruku, nogu, brade, ogrebotina, posjekotina, gipsa...al nije bilo drame. Otok je nosija takvo odrastanje ka podrazumijevanje. Nosija je, u zraku, lakoću postojanja bez velikih ustega. Nije bilo kućnog reda jer smo živili pod vedrin nebon. Mogli smo sve.
Jesu li naši roditelji bili nemarni? Neodgovorni? Neupućeni? Ili nas malo volili?
Rasli smo ko samoniklo bilje. I svi odreda odrasli.
A danas?
Ima li previše ne ovo i ne ono?
Grom je udrija tako jako da se cila kuća zatresla. Srce mi je poskočilo i priskočilo. Izletila san van iz kreveta i prvi put u životu se prestravila munja koje su parale nebo. Nestalo je struje u kući, u Vali, na cilon otoku. Mrak me posve obavija. Nelagoda se uvukla u svaku poru moga bića. Ne volin straj. I ne volin se bojat. A jesan.
Upalila san šteriku. Toga je u kući uvik tribalo bit na pretek. Jer se ovako nešto često događalo.
A u dnevnom telefon na podu. Crn ka ugljen. Utičnica izbačena iz zida. Ruter od interneta pripolovjen. Na pločice od poda dvi velike crne mače. Tu je udrija grom.
ON u Splitu, Stari u prizemju. Spava ka top, nagluh. I da je deset puta jače udrilo ne bi čuja. A zimsko doba i u Vali nikoga. Sama. Istinski sama.
S neba i dalje rafalna paljba. Bombe i smak svita. Na mobitelu i signal mrtav. Nikoga dobit, nikoga čuti. Jesan li ja Pale? I jesan li sama na svitu?
Vratila san se u posteju. Pokrila krturon po glavi i rekla, nek bude šta ima bit.
Ujutro se sve smirilo. Stari se popeja na doručak. Pita me da jesan li čula kako je po noći nešto škrabalo. Sigurno su bile maške. A ja pitan njega da je li vidija kaiće isprid kuće. Kaže da nije. E, pa nemaš šta ni vidit. Manjega je potopilo, a velemu se otkinila cima i vaja ga poć tražit.
Matere ti one misliš li ti stat mlit? Iđeš li su menon? Iđeš. E, ako iđeš onda muči, mlika ti materina.
Ako ne iđeš, iskoči iz busa, đava te odnija, dabili odnija.
Odnija đava tebe i ko me namirija na te, govno od čovika. Ti ćeš meni reč da začepin gubicu. J...benti sve od doli pa nagori.
Od doli? A šta ti to od doli kod mene nevaja? A primaš ga svaku noć. Je li? A šta mi to nevaja od gori? Oćeš reć da nima mozga u me? Bi li ti da ti zalipin jedu zablejušku, kozo jedna divja.
Divja koza ti je mater i od matere mater, mlatimudane jedan. J... benti dan kad san stal prid oltar su tebon.
***
Počelo je vrcat na veliko. Sidili su isprid mene. Tribala san buson do pazara. Ali stanica ranije je ipak bila sigurnija. Njih dvoje, roba od kojih zrelih tridesetak. Rekla bi, vlaški đir, al da se niko ne uvridi.
Ako nisu svoji u glavu, žao mi. Ako jesu, još mi više žao.
Okrenemo li se oko sebe, život cvate u pričama. Triba samo ubrat.
Zorom u sedam već sam u marketu. Minut mi do njega. Gužvu stvaraju sakupljači boca i premalo zaposlenih. Blagajnica napušta svoje mjesto, prebrojava boce i ponovo se vraća. Svako malo tako. Ispred mene povratnik boca. Dobiva za njih 1 euro i 7 centi. To stavlja u džep. Blagajnica mu za dvije boce vina izdaje račun na 5,98€. Svaka po 2,99€.
I sad nastaje ono mučno. Kupac plaća s novčanicom od 10€. Na pultu mu stoji račun i povrat novca u iznosu od 4€ i 2 centa. Sakupljač ronza. Da mu treba vratit 6€ i 2 centa. Blagajnica, strpljivija od strpljivosti, pokazuje mu račun i stentano objašnjava. Jedan put, dva puta, pet puta. Ali nema šanse. Ovaj zajunio, dreči, viče, urla. Psuje državu, lopove, blagajnicu koja ga potkrada. Vidim, njoj se tresu ruke, glas podrhtava.
Teško mi gledat. Pa zarežim. Koji klinac maltretirate blagajnicu. Ako ne znate zbrajat nije vam ona kriva. Država još manje. Pridruži mi se, u trenu, zborno pjevanje svih iza mene. Izgleda da je uvijek važan onaj prvi glas. Unese se on meni u facu. Zacrveni ko poma. Vidim ja, taj bi i ubio. Odložim košaru, posve mirno izvadim mobitel i kažem, bit ćeš ti tiši i mekši kad ti zazovem policiju.
Odmaknuo svoju facu od moje. Iskobečio oči. Strpao dvije boce vina u plastičnjak i ode. Na vratima još jednom opsuje lopovsku državu i nestane.
Teško utješit blagajnicu da postoje ljudi kojima dokaz nije meritoran. Da karakter isplivava uvijek i svagda. Da je bespredmetno nervirat se zbog glupe klauzule kako je kupac uvijek u pravu.
Zahvalila mi na zaštiti i rekla, on je ovdje svaki dan. A vi niste svaki dan u vrijeme kada je on.
I drhtavom rukom mi izda račun.
Tin škripavin vratima na didinoj pojati ni bilo lika. WD 40 ni postoja, a loj od gude im ni pomoga. Naprosto, teška i basetna, škripala sa na svaki dodir, a željezni krakun ih je zatvara s unutarnje strane. Između drvenih oplata bura je zvižđala. Unutra je ulazilo ladno. Teta je stivavala drva masline u peć i oko nje nan je bilo lipo. Petrolja, obišena o grancavu gredu, gingala se i bacala grube sjene.
Ala, izite večeru i hote leć. Umakali smo tvrdi kolut kolača u čaj od mažurane i onda smo se Mero, Vinka, Tonči i ja potrpali u posteju. Svi na bok. Jedino tako smo mogli stat svi. Jadno grubo puše, rekla je teta zabrinuto. Ako malo kala, ujutro ćemo poć u gnjive. Tih rujnica je uvik bilo najviše u kraj godine. Teta bi nam ih lipo ispekla na gradele. Puno smo ih volili. I točavat kruh u maslinovo uje kojim bi ih zalila.
Vani su zavijali čaglji i to nan je ledilo krv. Barba Vicko je reka da su mu neku noć zaklali ovcu, da je izleti van i spara u jednega s puškon. Da je zacvili ali uteka.
Nismo mogli spat. Pokrili smo se krturon po glavi i ispod njega pričali najstrašnije priče. Onda nan se učinilo kako da je čagaj prid vratima. Bilo ga je jadno grubo čut. Vitar je zazvižđa, nešto je bublo i otvorila su se vrata. Petrolja se utrnila, a teta je glasno rekla, za Gospu blaženu. Nas četvero smo prestali disat. Bez glasa, čekali smo da nešto skoči na nas. I čvrsto smo se držali za ruke.
Teta se brzo digla. Zakrakunala vrata i s unutarnje strane podbočila gredu s katrigon. Užegla je petrolju, otkrila krtur, pomazila nas po glavi i rekla, danu spite. Sve je dobro. Čaglji su daleko. Ne bojte se.
Ujutro smo saznali da je platila još jedna ovca. Ovoga puta od barba Stipana. I da su čagji došli prid kuću u dvor. Ali, vitar je kala. I ka da ni bilo grube noći iza nas, pošli smo u gnjive.
Vala je bila bajka mog života. Ostvarenje djetinjeg sna da neko vrijeme živim kao na svjetioniku.
Vala je bila i moj strah. Jer lijepe stvari su uvijek lijepe. Gdje god se dogode. Al kad se ružne sruče do bespomoćnosti, a nema živog stvora da uskoči, onda i najsmireniji zadršću iz temelja. Najveći dio godine, osim nas troje, nije bilo nikoga. U samotnim danima Vale trebalo mi je druženje. Dozirano i ne napadno. Prisutno ali ne i pritisnuto obavezom i moranjem. I tako se ljeta 2018. rodio blog. Dnevnik jedne otočke, Jadro-linija i naposljetku Morska. I to baš ona iz dubina. Gdje stoluje carstvo tišine i mira. Nepomičnost. Ali život živi. More, jer mi teče krvotokom od najranijih dana. Jer je sinonim za bure i bonace života. Jer je ljepota neopisiva. Jer je slano kao suza, ali slano i kao začin bez kojeg je jestivo nejestivo.
Učimo dok smo živi. I moj blog je imao svoj razvojni put. Svašta se da naučit iz svake napisane riječi. Svoje i tuđe. Mislim da smo ono šta pišemo. Da su riječi produžetak nas samih. Ili preslika naših osobnosti.
I tako sam dogurala do 600.tog posta. Nevažna je brojka. Ona je meni samo potvrda o ne odustajanju od nečega što je dio veće cjeline. Blogo obitelji koja itekako zna bit empatična u sretnim i onim manje sretnim trenutcima. Koja zna naći lijepu riječ i poguranac kad treba. Uvijek nekome od nas treba. Virtualan, ali živi svijet. Nadasve.
Koristim priliku svih vas zagrliti. I reći, lijepo je biti ovdje s vama.
Bakooo, oces li mi citati?
Oću, srce moje.
Ali necu tu u dnevni bojavak, ocu u tvoj kevet.
Može, oko bakino.
I donesi mi, bako, mandaline
Polegne se on tako po sredini, uronjen među kušine. Ugniježden. Zagrlim ga. Krenemo u pustolovinu s Hlapićem, Bundašem, Gitom i majstorom Mrkonjom.
I dok šutke trepeće svojim velikim plavim okama, rastapam se. Izlivam iz korita. Ne znam di sve moje završava, a sve njegovo počinje. Milenje čisto.
I zahvala. Uvijek zahvala na danom mi.
< | listopad, 2023 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv