morska iz dubina
srijeda, 04.10.2023.
600.
Vala je bila bajka mog života. Ostvarenje djetinjeg sna da neko vrijeme živim kao na svjetioniku.
Vala je bila i moj strah. Jer lijepe stvari su uvijek lijepe. Gdje god se dogode. Al kad se ružne sruče do bespomoćnosti, a nema živog stvora da uskoči, onda i najsmireniji zadršću iz temelja. Najveći dio godine, osim nas troje, nije bilo nikoga. U samotnim danima Vale trebalo mi je druženje. Dozirano i ne napadno. Prisutno ali ne i pritisnuto obavezom i moranjem. I tako se ljeta 2018. rodio blog. Dnevnik jedne otočke, Jadro-linija i naposljetku Morska. I to baš ona iz dubina. Gdje stoluje carstvo tišine i mira. Nepomičnost. Ali život živi. More, jer mi teče krvotokom od najranijih dana. Jer je sinonim za bure i bonace života. Jer je ljepota neopisiva. Jer je slano kao suza, ali slano i kao začin bez kojeg je jestivo nejestivo.
Učimo dok smo živi. I moj blog je imao svoj razvojni put. Svašta se da naučit iz svake napisane riječi. Svoje i tuđe. Mislim da smo ono šta pišemo. Da su riječi produžetak nas samih. Ili preslika naših osobnosti.
I tako sam dogurala do 600.tog posta. Nevažna je brojka. Ona je meni samo potvrda o ne odustajanju od nečega što je dio veće cjeline. Blogo obitelji koja itekako zna bit empatična u sretnim i onim manje sretnim trenutcima. Koja zna naći lijepu riječ i poguranac kad treba. Uvijek nekome od nas treba. Virtualan, ali živi svijet. Nadasve.
Koristim priliku svih vas zagrliti. I reći, lijepo je biti ovdje s vama.
