morska iz dubina
utorak, 31.10.2023.
Jedan obični dan
Očito je da su dolazili stavit cvijeće i svijeće. Tragovi voska na crnom mramoru. Sjela sam na kantun te svevremene hladnoće i gledala urezbareno ime. Bilo bi dostatno da samo piše mama.
Ne volim dolazit na groblje. Sve šta mi stane u srce i uspomene nosim uvijek sa sobom. Kult groblja mi je naprosto stran. Odem praznija nego li sam došla.
Nakon godine ipo izbivanja s otoka, uspjela sam organizirat dan i vratit mu se. Na samo par sati. Stari ne može s nama. Ne može ni bez nas. Svaka minuta izbivanja proračunata u tančine.
Hoćemo li samo učinit đir Valom, pitao me.
Nemoj, molim te.
Hoćemo li barem do Rokijevog groba?
Ni to nemoj. Samo ćemo popit kavu kod tete i idemo nazad.
Oliver je taman pjevao Vela Luku.
Jel ti žao šta smo otišli?
Nije. Sve šta mi stane u srce i uspomene nosim uvijek sa sobom.
Mama mi se noćas ušunjala u košmarnu i preznojenu noć. Poljubila me.
Termometar je pokazivao 38.5°. Nadam se samo da je ovo nešto kratko i prolazno. Treba već sutra pričuvat najdraže. Nema Vale koja bi te emocije mogla nadomjestit.
