morska iz dubina
četvrtak, 12.10.2023.
Priča iz butige
Zorom u sedam već sam u marketu. Minut mi do njega. Gužvu stvaraju sakupljači boca i premalo zaposlenih. Blagajnica napušta svoje mjesto, prebrojava boce i ponovo se vraća. Svako malo tako. Ispred mene povratnik boca. Dobiva za njih 1 euro i 7 centi. To stavlja u džep. Blagajnica mu za dvije boce vina izdaje račun na 5,98€. Svaka po 2,99€.
I sad nastaje ono mučno. Kupac plaća s novčanicom od 10€. Na pultu mu stoji račun i povrat novca u iznosu od 4€ i 2 centa. Sakupljač ronza. Da mu treba vratit 6€ i 2 centa. Blagajnica, strpljivija od strpljivosti, pokazuje mu račun i stentano objašnjava. Jedan put, dva puta, pet puta. Ali nema šanse. Ovaj zajunio, dreči, viče, urla. Psuje državu, lopove, blagajnicu koja ga potkrada. Vidim, njoj se tresu ruke, glas podrhtava.
Teško mi gledat. Pa zarežim. Koji klinac maltretirate blagajnicu. Ako ne znate zbrajat nije vam ona kriva. Država još manje. Pridruži mi se, u trenu, zborno pjevanje svih iza mene. Izgleda da je uvijek važan onaj prvi glas. Unese se on meni u facu. Zacrveni ko poma. Vidim ja, taj bi i ubio. Odložim košaru, posve mirno izvadim mobitel i kažem, bit ćeš ti tiši i mekši kad ti zazovem policiju.
Odmaknuo svoju facu od moje. Iskobečio oči. Strpao dvije boce vina u plastičnjak i ode. Na vratima još jednom opsuje lopovsku državu i nestane.
Teško utješit blagajnicu da postoje ljudi kojima dokaz nije meritoran. Da karakter isplivava uvijek i svagda. Da je bespredmetno nervirat se zbog glupe klauzule kako je kupac uvijek u pravu.
Zahvalila mi na zaštiti i rekla, on je ovdje svaki dan. A vi niste svaki dan u vrijeme kada je on.
I drhtavom rukom mi izda račun.
