morska iz dubina
utorak, 21.09.2021.
Zbogom ljeto
Foto: Otočka
Bilo je vruće. Na dane neizdržljivo. Sparno na južinu praćenu užeglošću. Koja je doticala goruće nebo. Bilo je znojno. Teško dišuće. Košmarno u gužvi bezbroj turista i najplodonosnijeg ljeta ikad. Veliki bum se dogodio. Okupacija. Vala se pogubila u metežu glasova i prodorne buke jet skia, glisera, surfera. Izgledala je poput mondenog ljetovališta na Tenerifima ili Azurnoj obali.
Bilo je i divno. U bonacama svih bonaca. Najranijim praskozorjima. Netaknutima. U njih mi nitko dirao nije. Ta tko se budi u pet ujutro? Da bi pričao s morem. Borom. Punim mjesecom na odlasku. Da bi se, zaronjen u more, susreo sam sa sobom.
Sve je to bilo. I sada više nije. Ostala je tišina. Mir. Spokoj. Zaključane kuće. Prazna dvorišta. Puste okućnice s dozrelom odrinom visećeg grožđa. Koje nitko pobrat neće. Pomama prezrelim koje se svijaju k raspucanoj zemlji. I balancanama nagrišpanim, u zaboravu. Sezona je završila. Svi su se vratili u svoje domove. Vala je ostala u svojoj iskonskoj postavci. Sama. I mi sami s njom. Još uvijek i pjesma cvrčaka. Ne daju se jeseni. Kao što se ni ja ne dam.
U mom krvotoku je proljeće. I zrelo ljeto. Ma kako teško podnošljivo bilo. Da bih bila iskonski živa trebam pregršt svjetla s vedra neba. I toplinu Sunca.
subota, 18.09.2021.
86.
Foto: Otočka
Baš sam htjela da ga ovaj dan posebno razveseli. Da ga pamti. Žari iznutra. Potiče naprijed. Da ostane upisan pod nebeskom kapom kao svijetleći lampion. Za njega. Za mene. Za danas. Za sutra.
Rano jutrom ubrala sam zadnjih pet smokava. Stavila ih u zdjelicu. Ispod nje cedulju. Sretan ti rođendan, smokva. Onda sam na putu do našeg kata napisala još jednu. Sretan ti rođendan, skalinada. Kad se popeo na doručak, čekao ga je zagrljaj, poljubac, velika zdjela najomiljenijeg paradižota i liker od čokolade. Zelene oči, još uvijek žive, zaiskrile su, a osmijeh se razvukao. Smokve, skale, je li? Znaš ti šta mi je drago i šta me mori.
Pala je kava družilica. Na teraci prepunoj sunca. Uz bonacasto more koje se ljeskalo. Za ručkom smo nazdravili. Pa zapjevali njegovu najdražu, Ribar plete mrižu svoju. Onda opet nazdravili. Raspričali se nas troje. Nasmijali. I sve je bilo ko pod zvonom neke magične čarolije u kojoj je 86.rođendan mog Starog, mog dragog tate, samo zalutala brojka na životnoj putanji. Koja se ponovo vraća u loto bubanj i okreće. Pa ko izvuče.
Gledao nas je oboje s puno ljubavi. Zahvalnosti. Radosti. Popodne je u nečijem vrtu ukrao grančicu bungavile i donio mi. Hvala šta ste tako dobri i pažljivi prema meni. Hvala vam šta ste uz mene. Sa mnom.
Zagrlili smo se. Idemo dalje. Zajedno.
Mjesec je tu noć imao auru veselih boja. Rođendanskih. Znala sam da je dan utisnut u nebo.
četvrtak, 16.09.2021.
Poruka
Foto: Otočka
Bi li me primila na jedno noćenje...imam posla po otoku, procjene nekih nekretnina...neću stić sve u jedan dan, stigla je poruka od Milijane. Naravno, kakvo je to pitanje. Javi kad stižeš i ako se pogubiš zovi za navigaciju do kuće.
I tako je stigla. Moja bivša kolegica iz davne firme. Uz osmijeh na licu, vratile smo se gotovo 20 godina unazad. I pretresle sva sjećanja. Bili smo firma u usponu. Sa 60 zaposlenih. Ona vrhunska projektantica, ja voditelj općih, pravnih i kadrovskih poslova, voditelj marketinga i managementa. Obje punih ruku posla. Kao i sve ostale kolege u lancu. Bilo je divno dolazit na poslao. Boravit na poslu. I radovat se, poslije vikenda i praznika, ponovnom povratku. Puno smo radili na ljudskim odnosima. Odlazili na selo kod vlasnika. Peklo se i roštiljalo. Sviralo i pjevalo. Baš svaki rođendan se u firmi simbolično obilježavao. Htjeli smo i uspjeli izgradit zajednicu koju smo svi osjećali kao svoju.
Kad se činilo da ćemo dosegnuti samo nebo izbilo nam je dah. Srušilo snove. Ojadilo nas do boli. Tada razvikana i velebna firma, privatizirana na prepoznatljiv Cro način, pod patronatom vlasti i vlastodržaca, nije nam isplatila višemilijunski odrađen posao. Koji je i danas ukras i ljepota Splita. I tako smo krenuli silaznom putanjom. Tražiti pravo i pravdu, u politički zakulisnim igrama, bila je nemoguća misija. Gospodin X, velebne firme, bio je zaštićen ko lički medvjed. Sudski proces. Potraživanja. Otezanja. Varanja. Izbjegavanje komunikacije. Odgađanje ročišta. Sve presporo. Sve predugo. Počeli smo se osipati trbuhom za kruhom.
Gospodin X je poharao i u živo blato povukao svoju privatiziranu gigant firmu i sve svoje zaposlene.
Zbog višemilijunskih malverzacija završio je u istražnom zatvoru. Još uvijek, u hladovini svoje vile s 5 zvjezdica, brani se sa slobode. Nakon dvadeset godina proces još traje. Jer ostali akteri malverzacija i marčapija su se dobrano snašli. Susjedna država takve ne izručuje. Pa su doživotno mirni. Bogati. I sretni. Zaboravljaju pri tome onu staru poslovicu: oteto, prokleto.
A mi, firma iz bajke, zbog više sile, smo se osuli, rasuli, razišli. U zagrljaju i suzama. Kao veliki ljudi. Ostali smo u dobrim odnosima. Još uvijek si čestitamo rođendane. Pomognemo koliko tko može iz svoje domene. I duboko žalimo za utočištem u kojem smo svi željeli dočekat svoje mirovine.
Život melje mimo naših planova i želja. A mi se snalazimo kako znamo i umijemo. Uvijek i oduvijek, sve je do čovjeka. Il to jesi. Il to nisi. Uspomene na ono toplo, ljudsko, dotaknuto i ostvareno uvijek su dio žara srca.
Kažu da je pravda spora ali dostižna. Za jednu generaciju poštenih i moralnih vlasnika, za jednu generaciju ambicioznih i vrijednih aktera firme u usponu to će bit slaba utjeha. Nazad ne možemo, a u sutra moramo.
Bila je to samo jedna wats up poruka. A donijela je toliko ljepote u druženju i uspomenama.
utorak, 14.09.2021.
Maturantica
Foto: Otočka
Dvoumila sam se. Ići ili ne.
Robinzonski život na škoju ima svojih divnih strana. Sljubljenost s prirodom je neprocjenjiva. Jednota s njom dođe mi ko ostvarenje jedne od nekoliko mojih velikih nematerijalnih želja. Ona loša strana je asocijalnost. Više od troje ljudi počinje mi predstavljat gužvu. Nelagodu. Šušur. Meni, koja sam nekad bila kolovođa druženja, zafrkancije i organizacije upravo ovakvih i sličnih susreta. Onda me Vala usukala. Pa su se ograde digle same od sebe. Ko suhozidi.
Ipak, mudrost je prevladala. Otišla sam u lepršavom raspoloženju. Kojeg je neprestano podgrijavala wats up grupa Maturanti.
Proslava godišnjice klasičara Natka Nodila bila je bajkovita. Pregršt uspomena, smijeha, međusobne dragosti i vrckavosti. Nazdravili, zaplesali, otkačili. Nad splitskim restoranom Lučica nadvila se blještava aura izvađena iz škrinje davnih godina. Ko repatica, ostavila je trag koji me još iznutra grije. Mi smo sada ona gerijatrija, koja je svoje obljetnice obilježavala grupnom fotografijom na ulazu u gimnaziju. Kojoj smo se tako slatko smijali i rugali iz školskih klupa. Naivno misleći kako godine zastanu. I nikad nas ne sustignu.
Sustigle nas i godine i životi sa svim svojim predstavama. Za neke je zavjesa zauvijek spuštena. Za neke se dvoumi u strahu od ishoda. Nekima se posrećilo zdravlja. Pa pucaju od sjaja u očima. Krasna generacija. Vrhunski liječnici, profesori, ekonomisti, pravnici, inženjeri, arhitekti, arheolozi, farmaceuti. Baš svi su stekli akademske diplome i najveći dio nastavio dalje do najviših titula. O mnogima svakodnevno čitam iz dnevnog tiska, na portalima ili se izravno obraćaju s TV ekrana.
Bilo je divno. Zaista divno. Wats up grupa Maturanti je živahna na dnevnoj bazi. Rekla bih, nikad bliskiji. Nikad bolji. Nikad jedni prema drugima uslužniji u potrebi.
Vratila se ja među svoje suhozide. Na otok. Koji je sa svih strana okružen morem. Tišinom. Mirom. Šetam pustopoljinama, a negdje iz vlastitog sebstva čujem poznat glas. Koji nježno brboće "Ne daj se Ines."
subota, 11.09.2021.
Tikva
U nekim drugim okolnostima bi rekla da smo komplicirani za hranu. Stari voli na žlicu i mekano. ON bi nešto konkretno. Ja vegetarijanac koji jede sve osim mesa i mesnih prerađevina. Pa sad ti skuhaj jedan ručak za troje. I da bude svima po guštu. Teško. Al naučila ja na pametnu i racionalnu raspodjelu u glavi. Pa kad je tu posloženo, dalje je lako.
I tako, nedavno, razvučem kore. Zdinstam žutu tikvu na maslu i javorovom sirupu. Složim štrudlu za prste polizat. I poslužim nam desert. Stari se oglašava sa mmmm, mekano i ukusno. ON, mljackajući, nadopuni i kaže kako je ovaj štrudel baš dobar.
A od čega je, guknu oba u dvoglasju?
Ja mudro šutim jer ni jedan ne voli tikve, ni tikvice. Tek kad su pojeli, priznam. Uslijedila zborna reakcija, bljak, tikve. Ko od tikve radi kolače? Da je tikva dobra ne bi se tikvom zvala. Ja se malo škicala. Cijeli ostatak pojela sama.
Prošle dvije sedmice. Razvučem opet kore. Na maslu tikva, sirup od divlje ruže, malo grožđica, brusnica, vanilije. Zapečem. Miris obara s nogu.
Poslije ručka sebi serviram dva lijepa komada. Njima napolitanke.
Gledaju me oba u čudu i nevjerici. I mrtvi bi priznao da miriše neodoljivo. Prostrijelim ih i upitam, zar nešto ne štima?
Pa i mi bi toga šta ti jedeš.
Nabacim pobjednički osmijeh i dobacim: da je tikva dobra ne bi se tikvom zvala. Mljacnem zadovoljna zadnji griz i onako uzgred ih upitam, oćete još koju napolitanku?
Danas sam zdinstane i dobro začinjene tikvice pomiješala s purom i sirom. Zapekla u pećnici i servirala im lijepi trokutić ko prilog mesu. Mmmmm, kako je ovo dobro zagugutala oba.
Od čega je ovo?
Uputim im pogled broj osam /prepoznaju ga/ i šutke, bez potpitanja, pomackali pjat.
Mislim se ja, nema više deklaracije uz obrok.
Samo uzmi ili ostavi:-)
srijeda, 08.09.2021.
Nije zlato sve šta sja
Foto: Otočka
Zove teta iz Sela. Kaže, ne družite se sa susidima. Svi su u koroni. Ja u šoku. Pa stalno im nešto dodam, pitam ili obrnuto. Stari pogotovo s njima časka. Još jučer je donio veliki grozd s njihove odrine. Zar je moguće da nikome nisu rekli? Da i dalje normalno cirkuliraju među gostima, ljudima u Vali i svome mistu.
Vidim, već dobra dva dana, da im je u dvoru obiteljsko zatišje. Najstariji su isparili. I sve mislim kako imaju očekivani smrtni slučaj u obitelji. Kad ono, ništa od toga. Zakoronarili. Ima ih 15 ak u obitelji. I za koji dan očekuju prinovu od neviste. Od koje je teta sve saznala. I nas upozorila.
Ljuta sam. S pravom. Očekujem da se u takvim situacijama ljudi ponašaju odgovorno. Ne interesno. Susid i dalje kontaktira s gostima. Istovremeno, na skalama čujem te iste goste kako drže da je prehlada i temperatura koju su dobili od predugog kupanja. I mokre kose. Pa su prekinuli odmor i jutros napustili njihov apartman.
Kad materijalni interes nadvlada ljudski, humani, dobrohotni, imamo sotonizam. Ljudski sotonizam. U kojem je briga o bližnjem svedena na teatralni odlazak na nedjeljnu misu. Jer to redovito upražnjavaju. Zaista sam ljuta. I pitam se šta njima znači ljubiti bližnjeg svoga?
Ja se molim u sebi. Ne u crkvi. Po tome nisam ni bolja ni gora od njih. Niti to ističem kao ičiji plus ili minus. To je pitanje osobnog izbora. I on je za poštivanje. U ovom trenu u sebi molim da svi koji smo bili s njima u kontaktu, i svi koji su bili s nama u kontaktu budu dobro i zdravo. Ne znam za što i koga oni mole. Valjda se drže one stare poslovice kako je šutnja zlato.
petak, 03.09.2021.
Tren
Foto: Otočka
Vala polako poprima svoje izvorne konture. Sve je manje stranaca. Domaćini se spremaju u svoje prave domove. Jer ovi, u mom okruženju, izgrađeni su samo za ljetno rentavanje. Ostatak godine spavaju zimski san. Duži od medinog. Počinje škola, a s njom nove i drugačije obaveze. Ljudi se vraćaju svojim rutinama. Sve je manje kupača. Sve manje brodica. Cvrčci ponovno zagospodarili. Najglasniji.
Nalegao smiraj. U meni se presložilo, posložilo, utihnulo. Nakon toliko godina ovdje, kao da više ne osjećam di ja prestajem, a more počinje. Di se uzvisujem, a zapravo nebo je. Gdje mi se srce zažari, a sunce je. I gdje noću stremim velikoj lanterni, a mjesec je. Neopisivo je bit tako minoran u veličini postojanja. I bit tako sveobuhvatan u bezgraničnosti. Pijem bonacu. I ona mene. I tako se lijeno pretačemo jedna u drugu nesvjesni jednote koja jesmo.
Ovo je moj najdraži dio godine. Izoštrenih osjetila, emocija, čula. Kao da vidim iza koprene stvarnosti. Kao da mogu zadržat dah do velikih dubina. Kao da mogu poletit. Sve ovo skupljam ko nisku bisera. Sve pohranjujem za dane mraka i potonuća. Da se sjetim da ovo nije san. Nego zbilja. Koju ljubim. Kao i ona mene. Jer di je tu granica uopće?
