morska iz dubina
petak, 03.09.2021.
Tren
Foto: Otočka
Vala polako poprima svoje izvorne konture. Sve je manje stranaca. Domaćini se spremaju u svoje prave domove. Jer ovi, u mom okruženju, izgrađeni su samo za ljetno rentavanje. Ostatak godine spavaju zimski san. Duži od medinog. Počinje škola, a s njom nove i drugačije obaveze. Ljudi se vraćaju svojim rutinama. Sve je manje kupača. Sve manje brodica. Cvrčci ponovno zagospodarili. Najglasniji.
Nalegao smiraj. U meni se presložilo, posložilo, utihnulo. Nakon toliko godina ovdje, kao da više ne osjećam di ja prestajem, a more počinje. Di se uzvisujem, a zapravo nebo je. Gdje mi se srce zažari, a sunce je. I gdje noću stremim velikoj lanterni, a mjesec je. Neopisivo je bit tako minoran u veličini postojanja. I bit tako sveobuhvatan u bezgraničnosti. Pijem bonacu. I ona mene. I tako se lijeno pretačemo jedna u drugu nesvjesni jednote koja jesmo.
Ovo je moj najdraži dio godine. Izoštrenih osjetila, emocija, čula. Kao da vidim iza koprene stvarnosti. Kao da mogu zadržat dah do velikih dubina. Kao da mogu poletit. Sve ovo skupljam ko nisku bisera. Sve pohranjujem za dane mraka i potonuća. Da se sjetim da ovo nije san. Nego zbilja. Koju ljubim. Kao i ona mene. Jer di je tu granica uopće?
