morska iz dubina
subota, 18.09.2021.
86.
Foto: Otočka
Baš sam htjela da ga ovaj dan posebno razveseli. Da ga pamti. Žari iznutra. Potiče naprijed. Da ostane upisan pod nebeskom kapom kao svijetleći lampion. Za njega. Za mene. Za danas. Za sutra.
Rano jutrom ubrala sam zadnjih pet smokava. Stavila ih u zdjelicu. Ispod nje cedulju. Sretan ti rođendan, smokva. Onda sam na putu do našeg kata napisala još jednu. Sretan ti rođendan, skalinada. Kad se popeo na doručak, čekao ga je zagrljaj, poljubac, velika zdjela najomiljenijeg paradižota i liker od čokolade. Zelene oči, još uvijek žive, zaiskrile su, a osmijeh se razvukao. Smokve, skale, je li? Znaš ti šta mi je drago i šta me mori.
Pala je kava družilica. Na teraci prepunoj sunca. Uz bonacasto more koje se ljeskalo. Za ručkom smo nazdravili. Pa zapjevali njegovu najdražu, Ribar plete mrižu svoju. Onda opet nazdravili. Raspričali se nas troje. Nasmijali. I sve je bilo ko pod zvonom neke magične čarolije u kojoj je 86.rođendan mog Starog, mog dragog tate, samo zalutala brojka na životnoj putanji. Koja se ponovo vraća u loto bubanj i okreće. Pa ko izvuče.
Gledao nas je oboje s puno ljubavi. Zahvalnosti. Radosti. Popodne je u nečijem vrtu ukrao grančicu bungavile i donio mi. Hvala šta ste tako dobri i pažljivi prema meni. Hvala vam šta ste uz mene. Sa mnom.
Zagrlili smo se. Idemo dalje. Zajedno.
Mjesec je tu noć imao auru veselih boja. Rođendanskih. Znala sam da je dan utisnut u nebo.
