morska iz dubina
utorak, 21.09.2021.
Zbogom ljeto
Foto: Otočka
Bilo je vruće. Na dane neizdržljivo. Sparno na južinu praćenu užeglošću. Koja je doticala goruće nebo. Bilo je znojno. Teško dišuće. Košmarno u gužvi bezbroj turista i najplodonosnijeg ljeta ikad. Veliki bum se dogodio. Okupacija. Vala se pogubila u metežu glasova i prodorne buke jet skia, glisera, surfera. Izgledala je poput mondenog ljetovališta na Tenerifima ili Azurnoj obali.
Bilo je i divno. U bonacama svih bonaca. Najranijim praskozorjima. Netaknutima. U njih mi nitko dirao nije. Ta tko se budi u pet ujutro? Da bi pričao s morem. Borom. Punim mjesecom na odlasku. Da bi se, zaronjen u more, susreo sam sa sobom.
Sve je to bilo. I sada više nije. Ostala je tišina. Mir. Spokoj. Zaključane kuće. Prazna dvorišta. Puste okućnice s dozrelom odrinom visećeg grožđa. Koje nitko pobrat neće. Pomama prezrelim koje se svijaju k raspucanoj zemlji. I balancanama nagrišpanim, u zaboravu. Sezona je završila. Svi su se vratili u svoje domove. Vala je ostala u svojoj iskonskoj postavci. Sama. I mi sami s njom. Još uvijek i pjesma cvrčaka. Ne daju se jeseni. Kao što se ni ja ne dam.
U mom krvotoku je proljeće. I zrelo ljeto. Ma kako teško podnošljivo bilo. Da bih bila iskonski živa trebam pregršt svjetla s vedra neba. I toplinu Sunca.
