morska iz dubina
nedjelja, 28.02.2021.
Bonaca
Foto: Otočka
Bonaca na moru
Bonaca u duši
Sa robon na špagu
Naš život se suši.
A svitli u nama
Široka ka more
Lanterna života
I oči ča gore.
Već prošla su lita
I stare nevere
A mi smo na sidru
Ka stare bracere
Izvod iz pjesme Jakše Fjamenga "Bonaca"
subota, 27.02.2021.
Magla
Foto: Otočka
Faza prisjećanja. Naviranje ko pivska pjena. Pretačem se. Izlivam. Kao biću trezvenosti, emocije mi uvijek diktirale smjer kretanja. Donošenje odluka. Postupanje. Najčešće nisam birala sebe. Svoja htijenja. Vizije. Konture. Planove. Breme jedinice svojih roditelja me gnječilo. Ovisnost o meni, mojoj prisutnosti, sudu, pristranosti... gušila me. Uvijek mi ih bilo žao. Samo ne mene.
Danas bi drugačije. Ali jučer uvjetuje. Pa puštam ove dane da ispušu moje bure. I pretoče ih u bonacu. Kad se već prelivam da se izlijem u slano. I primirim za novo sutra. Zbrajajući sve dobro. Nije da ga nema.
Možda je sve nadošlo s maglom. Zavila ova dva dana sve u nevidljivost. Pa ogolila mene.
Al, otišla je.
Otiće i moje pretakanje.
srijeda, 24.02.2021.
Stari i oni malo manje
Stari zapeo za skalu. Malo pokleknuo. Ogrebao potkoljenicu. Koža tanka pa to odma raskrvarilo. Noge mu ionako ko u skakavca. Zovem ga, u šali, šjor bakalar. Samo šta se nije rasplakao. Da ga boli. Pa iskrvarit će. Treba li to šiti. Gledam i vidim samo malo taknuto. Za sekund sredila. Nit panike, nit potrebe za njom. A i ogrebotina neznatna. Godine čine svoje. Pa i male sitnice postaju krupnice. Rekla mu, na poštedi si. Izmamila osmjeh.
Vratilo me sjećanje u osnovnu. Prvi dan prvog polugodišta prvog razreda. Tko će više skala preskočit? Ekipa iz dvora skoro pa u olimpijskom raspoloženju. Ja najmanja. Najštrkljavija. I valjda najžilavija. Svi su odustali na petu skalu. A ja se sjurila niz svih osam. Dočekala na noge. Al, za vraga, desni zglob izletio. I zabolilo. Zabolilo do neba. Šepajući došla doma, a doma ni zuc. Ko će mami reć i još dobit baju jer u dvoru nisam bila dobra. Pa poslije ručka s njom i zaspala. Kad sam se probudila i htjela dignut, samo sam se skljokala. Na desnu nogu nikako stat. Raskrinkala me mama u trenu. Pa u naručje i hitnu ambulantu. Noga modra, otečena. Trodupla. Doktor okreće zglob lijevo, desno, naprijed, nazad. Meni suze u potocima niz lice. Boli do sedmog neba, al na svaki upit jel boli, ja vičem, ne boooliiii. Kost nacikla, noga u gips. Do kraja polugodišta.
Nije mene bolilo šta me bolilo. Nego je bolilo cijele praznike ostat kući. A u dvoru veselo, prepuno žamora, igre i dječjeg veselja. Eto, nije bol sve šta boli.
Sad gledam, krajem oka, svog Starog. I pitam se, hoću li jednom i ja, na najmanju ogrebotinu, radit dramu? Ne dramimo kad smo mladi i poletni. Kad mislimo da starost sustiže samo neke druge. A naša će još malo počekat. Prišla sam mu s leđa i poljubila ga u obraz.
Ti si moj junak, rekla mu. Al pošteda ti je samo do sutra. Neće bob izniknut po duhu svetom.
Doktorice moja, kako ti kažeš. Moje je da te slušam.
ponedjeljak, 22.02.2021.
Jedan lijepi dan
Foto: Otočka
Razvedrilo. Razbistrilo. Zaplavilo. Zasjajilo. Zatoplilo. Eto, toliko je bilo dovoljno da živnem. Da se trgnem iz klupka tmustih, naleglih sivih i olovnih nakupina. Sad mi već i krvotok osjeća proljeće u nagovještaju. Rascvjetalo se i zamirisalo. Samo šta ne poletim od viške energije. Radosti suncu. I tolikoj količini svjetla. Dolazi moje godišnje doba. Moji otkucaji s buđenjem prirode. I osviještenost da jesam. Živa. Poletna. Da mogu. Želim. Hoću.
I sat će ubrzo unazad. Pa se radujem duljini dana. Boravku na zraku. Teraci. Ležaljci. Uperim pogled u sunce. I zatvorenih očiju gledam u koloplet nepostojećih žarkih boja u titraju. Ništa mene ne može toliko razveselit kao snop svjetla s neba. I ljeskavo more koje blješti.
Vala se budi. Počinju građevinski radovi na okolnim parcelama. Ljudi vjeruju u sutra. Zaista vjeruju. Grade. Podižu. Renoviraju. Planiraju. Ništa s koronom nije stalo. Osim onih kojih nema. I onih koji su stali jer oplakuju. Život je takav. Nijedno subjektivno zaustavljanje ne zaustavlja vrijeme. Ono teče. Ravnomjerno i po uhodanoj putanji. Donosi i odnosi.
Sve je živnulo. A opet sve tišina. Veličanstvena. Kreativna. Poticajna. Napisao je Rumi: tišina je jezik Boga, sve drugo je slab prijevod. To je ta tišina moje duše. Iskra živa.
petak, 19.02.2021.
Život je more
Foto: Otočka
Život je more, pučina crna
Po kojoj tonu mnogi što brode
Nije mi srce plašljiva srna
Ja se ne bojim velike vode
Lome me vali, nose me struje
Oseka sreće, a tuge plima
Šiba me nebo bičem oluje
Al još se ne dam i još me ima
U jutra rana plaše me senke
Minulih dana
Sećanja mutna kao u laži
Kao u snu
Ipak se borim, ipak se nadam
Sve manje letim, sve više padam
I sve su jače te ruke što me vuku dnu
Možda će žena svilenog bedra
Koja me zove i pruža ruke
Uliti vetar u moja jedra
Do nove žene, do nove luke
Život je more
Život je more
Život je more
Đorđe Balašević
Zbogom, morski vuče, nasukan u žitu. Ostavljaš nezaborav. I prazninu ko bezdan.
četvrtak, 18.02.2021.
Ameno
Foto: Otočka
Movi se, ala hodi. Za kurbu gudu nego si bržji od spuža.
Ovako je krenulo kod ulaska na katamaran. Uvik gužve. Šta do Hvara. Šta do Vela Luke. Šta do Lastova. A otočani, ka otočani. Bučni. Bez ograda u vokabularu. Olakšali su butige za sve šta se ne može kupit na škoju. A puno toga zaista nema. Tako da valiža i kesa ima brdo. U odlagalištu i posebno među redovima.
Iza mene dvi. Ne gase se. Glasne za oba salona. Vade vešte, majice, kotulice, postole. Sve je bilo na popustu. Čujen, stavljen je trajni lak, napravljena brazilska i sređene obrve u City One. Nabijan slušalice u uši i puštan Ameno od Ere. Nema tog Amena koji bi bija glasniji od njih dvi. Ka da su popile WD 40.
Paralelni red sa mnom je čovik stariji od mene. Znan ga. Bivši uvaženi gospodarstvenik koji je drža sadnice za cilu regiju. Kašje, škripi, škrguće, davi se. Nema masku. Tlak mi skače. Ljubazno se zakrenen na livo i zamolin da je stavi. Ronza, al stavlja.
Onda su uletile mater i ćer. Do Hvara su se svađale ka pas i maška. A od Hvara do mog porta je ćer na mobitel prepričavala svađu s materon. Nekome puno strpljivon. Ka da mater ne sidi kraj nje.
Gren se popišat, reka je momak ekipi s faksa. Pari da je to pitanje koje traži kvorum prisutnih. Onda su nastavili s planovima za rođendan. Ko će donit i koliko pića.
Era nastavlja s Divano. Volin ih slušat. Kiša vani rominja. Pojačavan ton. Isključujen se iz orbite. U Hvaru smo. Pola ih izlazi vani. Ovi bučniji su moji. Ostaju za dalje. Do Vela Luke. Sređujen emocije. Punin sve svoje pretince ljubavlju koju sam dobila i dala. Kapje kiše plešu po staklu. Sve me to smiruje.
Ja san žena na dvi adrese. Al da ne bude zabune. Jedan muž.:-)
srijeda, 17.02.2021.
U spomen
Foto: Otočka
Postoj datumi koji su tužni. Godišnjice koje podsjećaju. Vrte film unazad. Htjele bi reć stop! Nema dalje! Jer s aspekta protoka vremena znaš kako film završava. Kakav je slijed. Slijed koji odnosi. I donosi nespremnost prihvaćanja. To su takve godišnjice. Što im je veći broj, sjećanja su veća. Toplija. Smješnija. Nekako bliža srcu. Duši. Obrnuto proporcionalna protoku vremena.
Postoji li nestajanje uopće?
Ljudi zaista odlaze. O njima se priča neko vrijeme. I onda sve zamre.
Odlaze i oni koji nemaju točku na ime. Na život. O kojima se beskonačno dugo priča. Javno i privatno. Uvijek, baš uvijek, s osmjehom na licu. I sjetom nedostajanja. Pa je jasno zašto je praznina tolika. Nezamjenjiva osobnošću, karakterom, zaraznim osmjehom, duhovitošću i zajebancijom par excellance.
Da, odlaze i oni kojima priča nikad ne stavi točku na ime. I život.
Osim samoga života. Koji to ipak napravi.
Ti bi rekao, zdravi i veseli bili.
Ja ti kažem, prijatelju, počivaj u miru.
Smiješ se ovome. Čujem te kako mi biranim rječnikom odgovaraš. Razvlačim osmjeh.
Takav si ti. Ideš uvijek u paketu s osmjehom.
subota, 13.02.2021.
Snijeg u Vali
Zabijelilo. Zaledilo. Sad ni mrdac. Tri Robinzona ko vlak u snijegu. Zapeli.
Juha ispunila miris kuće. Prozori zamaglili. Vatra pucketa. Vikend je, koji s nadolazećom burom i smrzavanjem, ne obećava ništa lijepo.
Sve je van mojih moći. Prihvaćanje je umijeće života. To sam već naučila.
Bolje je smrznuto tlo nego duša. Ogrijat će sunce i ovu nepogodu rastjerat. Šta može ugrijat ljudsko srce. Koje se otuđilo. Osamilo. Podiglo ograde. Zazidalo se. Zapelo u labirintu perpetum mobila od života. I ne zna puta. Izlaza. Ne nazire svjetla. Ni topline.
Eto, takvima šaljem zagrljaj. Sa željom da se ogriju. Najprije iznutra. Dalje sve ide slijedom. Kad se oči ozare, put iscjeljenja je iza. Ispred, šansa za spoznat veličinu Svjetla i Dobra. Makar bilo parcijalno.
Foto: Otočka
srijeda, 10.02.2021.
Vrtujavica
Foto: Otočka
Kod nas to zovu vrtujavica. Sudar orkanskog juga i bure. Gledat to uživo je ko da si u prvom redu Boljšoj tetra. Na premijeri. Ili borba dva bivola na brvnu. Pa koji izgubi otrese i strmopizdi se.
Identično je dvojbi čovjeka. Koji bi uzbrdo, a mora nizbrdo. Koji bi dohvatio, al ne može. Koji bi da ljubi, al mu izmiče. Koji bi da je zdrav, a nije. I traje ta žestoka borba sila na očigled. Nijednoj nije do one pametniji popušta.
Ništa od Splita. Ništa od grljenja mog najdražeg mališa. Ništa od susreta i punjenja baterija. A već mi u očima slankasto blinka battery low. I ne znam di ih napunit. Okružena ovoliko količinom bjesnila, olovnih boja, buke vjetrova i izoliranosti. Stari je ionako u svom svijetu. ON suosjeća. Al ništa me od toga ne tješi. Srce mi žudi za toplim obraščićima, malim ručicama i gugutanjem.
Po milijunti put slijedi resetiranje na postavke: ne potonit, držat glavu iznad vode, ti si jaka, možeš ti to, granit će sunce, doće obožavano svjetlo, zaplavit će se od gore i dole, nisi plačljivica, pa ko će ako nećeš ti, ajde trgni se, uhvati se nečega.....Bodrim samu sebe, a lakše bi mi bilo istrčat maraton nego se ovako cijepat na dva dijela. Htjeti i morati.
Stiže wats up sličica. Zna Mlađa kako utješit mamu i baku.
Osmijeh mi se razvlači licem. Jači od prognoze ove vremenske nepogode. Srce zatitralo brže. Toplina me preplavila. Bože, hvala ti na osjetu ovolike količine ljubavi.
ponedjeljak, 08.02.2021.
Ekomortologija
Foto: Otočka
Južina je multipraktik. Osim šta zamanta, zaustavi pomorski promet, donese bljuzgu i glavobolju.
Darovita je ona i više od ovoga. U svom divljem pohodu na uvale i mrkentu pokupi svu gadariju neodgovornog ljudskog roda. I onda to sve gordo prošeta morem. Sve nagura u novu valu. Dok ne puhne tramontana. Iz drugog smjera. Pa opet vraća pošiljatelju. I tako od neljudi do neljudi. Ko city expres.
Čujem da već djecu u vrtiću uče ekologiji. Pa onda i u školi. Valjda dobiju koju lekciju i od kuće. Pa se pitam, gdje i kada se pogubi svijest o tome da nam je ova planeta jedino mjesto za život. Da je to naš dom. I da smo ga već prekrcali. Čak i u ovakvim oazama kao što je Vala.
Plastificirani čovjek je izgubio mozak, dušu i srce. Postao je toliko bešćutan da iz istog pjata jede i u isti pljuje. To je već vrlo uzvišen doseg homo sapiensa. Šta bi tek bilo da nije to?
subota, 06.02.2021.
Vikend by Vala
Foto: Otočka
Sumiramo proteklo, planiramo nadolezeće, očekujemo (ne)moguće. To često radimo vikendom.
Sve je u ljudskoj prirodi. Kao i to da voli ili mrzi. Birajmo volit. Birajmo ljubit. Neke dualnosti su u našoj moći. Predmet našeg izbora. I kad je teško. I kad nije.
Svi smo radije u društvu osoba koje znaju prihvaćat križ života. Nosit se uspravno. Koje nas znaju nasmijat. Koje su protočne. Pijavice nisu na cijeni. Zakače se. I sišu krv. Ne pitajući imamo li je za rasprodaju.
Želim vam lijep vikend. Koji su bolesni da ozdrave. Kojima nije dobro da budu bolje. Svim pozitivnim u duhu, da dijele gdje treba. Svim pozitivnim na Covid, da čuvaju sebe i druge. Svim negativnim u srcu, da ozdrave. Jer njima je najgore.
srijeda, 03.02.2021.
Prve!!!
Foto: Otočka
Napravila nam doručak.
Nahranila mace.
Pospremila sobu.
Pomela stan.
Pomela teracu.
Sredila banj.
Zamijesila kruh.
Ubrala čimulice.
Skuhala ih.
Pohala sir.
I šnicele na naglo u tavi.
Napravila sejtan.
Ispekla proteinske kiflice za Mlađu.
Stavila fažol, suvo i kobase da imaju dva dana dok sam u Splitu.
Pripremila kuglof da im ne padne cukar.
To je do podne.
A popodne?
Stavit prat robu.
Pomest drugu i treću teracu.
Sparićat se za put.
Prošetat dnevnu turu.
Pogledat Potjeru.
Pripremit večeru.
Nać neki dobar film.
Pokušat nešto zaspat do jutrenja.
Ustajanje u 4.
Autom do Vela Luke.
Katamaranom u Split.
Ima li dan zaista samo 24 sata?
I nešto važno, krenule su prve tratinčice!!!
utorak, 02.02.2021.
Okupacija
Foto: Otočka
Raskotila se neman ovu godinu. Obilato. Jede mi svetu šumu pred očima. Ogoljele grane, u samrtnom hropcu, vrište za spas. Al nemam ga. Opustošenost svakim danom sve veća. Kolone nepreglednih čupavih gmizavaca na sve strane po strogom ustroju jedna za drugom. Opake i opasne.
Bor pred kućom nestaje. Zločinačka organizacija proždire moj ljetni hlad. Boju koju toliko volim. Ratuju nadmoćno i drsko. Ono šta sam gledala jučer, danas ne postoji. Ogoljele grane bez odjeće ko znamen prohujalosti i moći onih kojima je dano.
Borov prelac se nastanio u moju Valu. Glođe je. Gorostasni borovi nestaju.
Bespomoćna sam.
Nadasve oprezna zbog Rokija.
Mirit mi se jer jači su i nesavladivi.
Teško je stajat skrštenih ruku.
Nije gorostas sve šta je veliko.
ponedjeljak, 01.02.2021.
Svi o macama pa i ja
Foto: Otočka
Davnih godina je stigao mali smotuljak u kuću. Poluslijep. Pun buha. Prljav i smrdljiv. Našli ga u kontejneru u zavezanoj kesici punoj natopljene brodske spužve. Šta pričat, monstruma di god se okrenemo. Da je bilo otvorit kladionicu, teško da bi itko dao i jedan posto šanse da će preživit. Ali je. Gotovo sam uzela mjesec porodiljnog. Hranila je pipeticom, bočicom. Spavala u dječjoj papučici, a papučica do mog uzglavlja. Dali joj ime Bubica. Naivno misleći da će bit mirna ko ime.
Sto vragova je bilo u njoj. Grizla, skakala na bose noge, grebla. Al, ljubav je to bila. Kad se voli, voli se s manama. Dočekala debelih 17 sretnih godina obilja, komfora i maženja. U stanu. Sa još dva psa. Ja sam dobivala od svih njih barem dvostruko.
Vrijeme ju je pregazilo. Ali ne i uspomene.
Onda je došla Vala, a s njom, osim Starog, sva flora i fauna. Ljeti je lako. Napune se kuće gostima. Hrane i ostataka u izobilju. Mace utovljene i zadovoljne. Al s prvim nagovještajem jeseni kreće pučka kuhinja na mojoj adresi. Sve se opustoši. Ljudi u svojim domovima raspršeni po otoku. Vala im je ionako samo izvor prihoda u mjesecima iznajmljivanja. Jedini stalni stanovnici nas troje. I tako, bez bonova, reda, poretka i stožera, nahrupe zdrave i one malo manje. Naposljetku invalidne i nevoljne, koje same po sebi nit mogu lovit, a jedva i jest.
Zahvale mi počesto malim mišem na pragu vrata, repom od gušterice ili perjem od neke jadnice koja nije uspjela umaknut. Zahvale i zbornom pjesmom koja traje od sredine Siječnja pa debelo do kraja Travnja. Ima tu i rata i mirnodopskog razdvajanja kad im uletim.
Sve odreda mazne. Pretile. Sjajne dlake. I ama baš svaka dovede svoj pomladak kad za to dođe vrijeme. I zato im znam rodoslovlje od pra pra pra potomaka do svježeg roditeljstva.
Trošak je to. Vrijeme je to. Briga je to. Ima i suza kad u monstruoznoj vožnji neko baš cilja pregazit ih. Ima odlazaka veterinaru. Sto kilometara vožnje. Svega ima.
Zar bi ičega bilo da ljubavi nema?
