morska iz dubina
srijeda, 17.02.2021.
U spomen
Foto: Otočka
Postoj datumi koji su tužni. Godišnjice koje podsjećaju. Vrte film unazad. Htjele bi reć stop! Nema dalje! Jer s aspekta protoka vremena znaš kako film završava. Kakav je slijed. Slijed koji odnosi. I donosi nespremnost prihvaćanja. To su takve godišnjice. Što im je veći broj, sjećanja su veća. Toplija. Smješnija. Nekako bliža srcu. Duši. Obrnuto proporcionalna protoku vremena.
Postoji li nestajanje uopće?
Ljudi zaista odlaze. O njima se priča neko vrijeme. I onda sve zamre.
Odlaze i oni koji nemaju točku na ime. Na život. O kojima se beskonačno dugo priča. Javno i privatno. Uvijek, baš uvijek, s osmjehom na licu. I sjetom nedostajanja. Pa je jasno zašto je praznina tolika. Nezamjenjiva osobnošću, karakterom, zaraznim osmjehom, duhovitošću i zajebancijom par excellance.
Da, odlaze i oni kojima priča nikad ne stavi točku na ime. I život.
Osim samoga života. Koji to ipak napravi.
Ti bi rekao, zdravi i veseli bili.
Ja ti kažem, prijatelju, počivaj u miru.
Smiješ se ovome. Čujem te kako mi biranim rječnikom odgovaraš. Razvlačim osmjeh.
Takav si ti. Ideš uvijek u paketu s osmjehom.
