morska iz dubina
srijeda, 10.02.2021.
Vrtujavica
Foto: Otočka
Kod nas to zovu vrtujavica. Sudar orkanskog juga i bure. Gledat to uživo je ko da si u prvom redu Boljšoj tetra. Na premijeri. Ili borba dva bivola na brvnu. Pa koji izgubi otrese i strmopizdi se.
Identično je dvojbi čovjeka. Koji bi uzbrdo, a mora nizbrdo. Koji bi dohvatio, al ne može. Koji bi da ljubi, al mu izmiče. Koji bi da je zdrav, a nije. I traje ta žestoka borba sila na očigled. Nijednoj nije do one pametniji popušta.
Ništa od Splita. Ništa od grljenja mog najdražeg mališa. Ništa od susreta i punjenja baterija. A već mi u očima slankasto blinka battery low. I ne znam di ih napunit. Okružena ovoliko količinom bjesnila, olovnih boja, buke vjetrova i izoliranosti. Stari je ionako u svom svijetu. ON suosjeća. Al ništa me od toga ne tješi. Srce mi žudi za toplim obraščićima, malim ručicama i gugutanjem.
Po milijunti put slijedi resetiranje na postavke: ne potonit, držat glavu iznad vode, ti si jaka, možeš ti to, granit će sunce, doće obožavano svjetlo, zaplavit će se od gore i dole, nisi plačljivica, pa ko će ako nećeš ti, ajde trgni se, uhvati se nečega.....Bodrim samu sebe, a lakše bi mi bilo istrčat maraton nego se ovako cijepat na dva dijela. Htjeti i morati.
Stiže wats up sličica. Zna Mlađa kako utješit mamu i baku.
Osmijeh mi se razvlači licem. Jači od prognoze ove vremenske nepogode. Srce zatitralo brže. Toplina me preplavila. Bože, hvala ti na osjetu ovolike količine ljubavi.
