morska iz dubina
ponedjeljak, 22.02.2021.
Jedan lijepi dan
Foto: Otočka
Razvedrilo. Razbistrilo. Zaplavilo. Zasjajilo. Zatoplilo. Eto, toliko je bilo dovoljno da živnem. Da se trgnem iz klupka tmustih, naleglih sivih i olovnih nakupina. Sad mi već i krvotok osjeća proljeće u nagovještaju. Rascvjetalo se i zamirisalo. Samo šta ne poletim od viške energije. Radosti suncu. I tolikoj količini svjetla. Dolazi moje godišnje doba. Moji otkucaji s buđenjem prirode. I osviještenost da jesam. Živa. Poletna. Da mogu. Želim. Hoću.
I sat će ubrzo unazad. Pa se radujem duljini dana. Boravku na zraku. Teraci. Ležaljci. Uperim pogled u sunce. I zatvorenih očiju gledam u koloplet nepostojećih žarkih boja u titraju. Ništa mene ne može toliko razveselit kao snop svjetla s neba. I ljeskavo more koje blješti.
Vala se budi. Počinju građevinski radovi na okolnim parcelama. Ljudi vjeruju u sutra. Zaista vjeruju. Grade. Podižu. Renoviraju. Planiraju. Ništa s koronom nije stalo. Osim onih kojih nema. I onih koji su stali jer oplakuju. Život je takav. Nijedno subjektivno zaustavljanje ne zaustavlja vrijeme. Ono teče. Ravnomjerno i po uhodanoj putanji. Donosi i odnosi.
Sve je živnulo. A opet sve tišina. Veličanstvena. Kreativna. Poticajna. Napisao je Rumi: tišina je jezik Boga, sve drugo je slab prijevod. To je ta tišina moje duše. Iskra živa.
