My spiritual exercises
petak, 03.10.2014.
NEOBIČNA IONIZACIJA ZRAKA I DEPRESIJA
Depresija je duševno stanje koje karakterizira najviše potištenost, malaksalost i bezvoljnost, te naviranje nizova neugodnih misli. Postoji više stepena depresije – lagana d., srednja d. i teška d. U najtežim slučajevima može dovesti i do suicida, sjetimo se samo nedavnog primjera, glumca Robina Williamsa. U svijetu milioni ljudi pate od ovog teškog psihičkog stanja. Ono nastaje ne samo zbog nagomilavanja stresova u psihi čovjeka, već i za vrijeme stanovitih meteoroloških promjena (kod niskog tlaka, kiše, južnog vjetra). Kao što stoji u Općoj enciklopediji, depresija se javlja i „u vezi sa neobičnom ionizacijom zraka“. Znam da sam odavno ovo bio pročitao i zapamtio, pošto sam u mlađim danima i sam bio sklon melankoličnom raspoloženju i depresiji.
Nedavno sam se ovoga sjetio, čitajući neke članke o ionizaciji. I, upitao sam se, jesam li sada u stanju objasniti cijeli proces – od 'neobične' ionizacije zraka do prvih simptoma depresije. Dakle, ionizacija predstavlja proces stvaranja iona (tj. atoma, koji su izgubili jedan elektron, ili ga dobili). Ti ioni nastaju iz neutralnih atoma ili molekula u nekom sredstvu. Atomi lišeni jednog elektrona postaju pozitivni ioni, dok oni sa viškom elektrona, negativni ioni. Ovi potonji su, za razliku od prvih korisni za čovjekovo zdravlje, njima obiluje npr. morski ili planinski zrak.
Proces ionizacije atoma se ne dešava samo u tekućinama (elektrolitima) već i u plinovima. Atmosferski zrak, koji udišemo, nije drugo nego smjesa plinova, dušika, kisika i ugljičnog dioksida. Oblaci odnosno vodena para u pokretu, svojim se gibanjem mogu elektrizirati, te dobiti električni naboj. Ono što je bitno, jest da se između kišnog oblaka i tla formira električno polje. Nastali ioni kretati će se prema elektrodama. Jednu elektrodu predstavlja pozitivno nabijeni oblak ('anoda'), a drugu negativno nabijeno tlo ('katoda'). Pozitivni ioni kreću prema tlu, dok se n3egativni ioni dižu uvis, ka oblaku. Dakle, ove se električke pojave zbivaju u području ciklone, odnosno niskog pritiska. Za ciklonu je u meteorološkom žargonu uobičajeni naziv – depresija.
Shodno tome, kod niskog tlaka, kišnog vremena, južnog vjetra, mi slikovito rečeno 'udišemo' – depresiju. Drugim riječima, udišemo zrak bogat pozitivnim ionima, koji se nagomilava pri tlu. Zrak potom dišnim putovima stiže do pluća, odnosno alveola, gdje se udahnuti kisik veže na hemoglobin eritrocita, te potom ide u srce, odakle se raspoređuje po cijelom tijelu, sistemom arterija. Krv dakle prenosi kisik iz pluća do svake stanice u tijelu. A u stanicama se također odvija disanje – stanično disanje. Ono obuhvata biološku oksidaciju, kojom se razlažu organske molekule (ugljikohidrati i masti), uz pomoć enzima, na ugljični dioksid i vodu. Ovaj proces, u kojem učestvuju atomi kisika, odnosno plus O2 (pozitivni ioni), oslobađa energiju , energiju koja je ključna za funkcioniranje stanice. Ja bih pretpostavio, da ako u stanicu dospijevaju pozitivni ioni kisika – ta energija neće biti dovoljno dobra, uzrokovati će malaksalost i bezvoljnost. Odnosno, da će proces oksidacije uz učešće negativnih iona dati stanicama, a time i organizmu, daleko bolju energiju.
Meteorološke promjene ipak predstavljaju samo jedan od faktora koji potiču nastajanje depresivnih stanja psihe. Nagomilavanje stresova je jedan od bitnih faktora, no on sam za sebe ne objašnjava mehanizam procesa, koji vode do depresije. Ključni odgovor po meni nudi psihoanaliza. Svoj korijen depresija ima u intravertiranosti instiktivnih reakcija, posebno agresivnih impulsa, koji se ne mogu iživljavati na vanjskim objektima. Drugim riječima, depresija proizlazi iz potisnutog osjećaja gubitka i ljutnje, nesvjesno usmjerenog prema vlastitoj unutrašnjosti. Na primjer, ukoliko osoba dobije otkaz, ona će osjetiti gnjev prema poslodavcu, ali ga neće biti u stanju adekvatno izraziti 'prema van', već će ga potisnuti u sebe, u svoju podsvijest. Osoba npr. tada na svjesnom nivou počne kriviti samu sebetražiti svaku, pa i najmanju grešku u svojem radu, te na kraju zaključiti da je nesposobna i pasti u samosažaljenje i depresiju.
Na biokemijskom planu (u čovjekovom organizmu) ono što se dešava jest – međuigra između hormona, koji se oslobađaju pod stresom. Po meni, tu su najbitniji adrenalin i noradrenalin, iz srži adrenalne (nadbubrežne) žlijezde. Oni se aktiviraju kada je osoba obuzeta osjećajem ljutnje. Ovi hormoni dižu krvni tlak, te povisuju nivo šećera u krvi. Pretjerani osjećaj krivnje, (samo)sažaljenja te kao posljedice depresivnog raspoloženja utuče, s druge strane na lučenje glukokortikoidnih hormona, iz kore adrenalne žlijezde. Razina kortizola u krvi se abnormalno povećava, dolazi do razgradnje proteina u stanicama, jer se radi o tzv. kataboličkim steroidima. Kod preobilnog lučenja kortokosteroida može nastati tzv. Cushingov sindrom, čija je jedna od karakteristika atrofija mišićnog tkiva. Kolanje ovih hormona u tijelu i djelovanje u stanicama je prilično kompleksno i njihovo je zajedničko obilježje to što utiču na pad imuniteta organizma.
Prema teozofskim učenjima, osjeti kao što su strah , tuga i ljutnja imaju svoj izvor na astralnom tijelu, te shodno tome, stoje u vezi sa gibanjem astralnih tijela, te njihovim harmoničnim i stresnim odnosima. Imunitet organizma je u direktnoj vezi sa suptilnim eterskim tijelom, te sa čakrama. Etersko tijelo dobro funkcionira kada ne postoje blokade protoka životne energije (prane). (Možemo pretpostaviti da etersko tijelo, koje obiluje energijom na neki način samo stvara negativne ione u stanicama.) Tada ne može doći ni do depresije, pogotovo ne teške i dugotrajne
