My spiritual exercises
srijeda, 13.08.2014.
SIMBOLI SUNCA I MJESECA
Simbolika Sunca veoma je važna u mnogim religijama. To je bilo očitije u drevnim religijama, kada je štovanje Sunca kao božanstva bilo eksplicitno. No, ono se održava i danas, ali na jedan suptilniji način. Kao što to navodi Icke u «The Biggest Secret», postoje dva nivoa znanja u pogledu štovanja kulta Sunca. Jedan je onaj iniciranih u drevne misterije (danas su to razna tajna društva poput framasonerije itd.) a drugi je štovanje masa.
Kako bi podcrtao važnost simbolike Sunca, Icke veli da razumijevanje njegove simbolike znači ujedno i razumijevanje glavnih religija. Drevni ljudi (odnosno svećenici) su uzeli zodijački krug, te u njega ucrtali križ, kako bi time označili četiri godišnja doba. Kao centralni događaj uzima se 25. decembar, koji označava rođenje novog Sunca, koje je simbolički 'umrlo' na dan zimskog solsticija.
Jedan od glavnih simbola Sunca je njegova duga zlatna kosa, odnosno sunčeve zrake. One postaju sve kraće kako on gubi snagu tokom jeseni i zime. U ljetnim mjesecima je Sunce u punom naponu snage. Lik iz Starog zavjeta Samson predstavlja oličenje sunčanog heroja. On je snažan i ima dugu kosu, međutim, nju gubi, kada mu je ona odsječena. Astrološki se ovo tumači ulaskom sunca u znak Djevice (nju predstavlja u Starom zavjetu Delilah), kada Sunce počima gubiti svoju snagu, na prelazu u znak Vage.
Godišnje gibanje Sunca može se usporediti simbolički sa prolaskom «astralnog kralja» kroz 12 'kuća' ili znakova na nebu. Svakako da je tu prisutna simbolika sunčanog heroja (u starijoj mitologiji najpoznatiji je takav heroj Heraklo ili Herkules). Dvanaest Herkulovih podviga odgovara praktički prolasku Sunca kroz 12 znakova zodijaka. Sunčana simbolika naravno se odnosi i na Isusa (Već od 3. stoljeća postoje prikazi Isusa kao Apolona, u vatrenoj kočiji, sa aureolom oko glave).
U teogoniji, Sunce predstavlja moment kada herojski princip sja svojim punim sjajem. Sunce svojom simbolikom asocira na heroja, koji stoji u opoziciji prema svojem nebeskom ocu, no oni se ponekad poistovjećuju (Sunce i Nebo).
Kako veli Juan E. Cirlot u «Rječniku simbola», za prvobitni, astrobiološki um, bila je od esencijalnog značaja koneksija Sunca i Mjeseca, analogna onoj između Neba i Zemlje [a koja se predstavlja heksagramom, šestokrakom zvijezdom]. Dok je Nebo simbol aktivnog principa, Zemlja predstavlja pasivni princip. Kod Sunca i Mjeseca slična je podjela – solarna pasija se pridružuje maskulinom principu, dok se blijeda i delikatna priroda lunarnog svjetla pridružuje Mjesecu. S tim u vezi je i koneksija sa vodama oceana – ovdje se radi o femininom principu.
Mnoga primitivna plemena vjerovala su da Sunce i Mjesec predstavljaju oči neba. (Zanimljivo je da ovo, ne bez osnova, i danas smatra moderna astrologija.) Postoje prethistorijski crteži koji se mogu interpretirati na ovaj način.
Konjukcija Sunca i Mjeseca, ili združivanje, kao nebeskih kralja i kraljice aludira na neki način na 'vrhovno dobro', te se je u nekim narodnim predajama ono, u nemogućnosti drugačijeg definiranja, jednostavno opisivalo kao «spojiti Sunce sa Mjesecom». I odista ovaj simbol, združenih dvaju nebeskih svjetala, možda je najčešći (u odnosu na sve druge simbole) u crtežima, bakrorezima i slikama vezanim za alkemiju. U novije vrijeme, možemo ga vidjeti na zastavama pojedinih zemalja, pretežno islamskih, ali i drugih. Mjesec se najčešće simbolički prikazuje kao polumjesec. Sunce (ili zvijezda) se prikazuje sa različitim brojem krakova, ili zraka. Simbol polumjeseca i sunca (zvijezde) se smatrao simbolom moći već kod drevnih naroda, kao što su npr, Babilonci, Perzijanci, i drugi.
Jedan od najizrazitijih polariteta u astrologiji jest polaritet Sunce-Mjesec. On se očituje kroz potencijalne vrijednosti izražene kroz samosvijest, koja je suprotstavljena instinktu. Razmatrajući ovaj par o Mjesecu razmišljamo u odnosu na promjene, materijalni život, cikluse tijela i instinktivnu prirodu, dok je Sunce konstantno, esencijalno jastvo koje razvija svoju svijest tokom vremena, te nam daje osjećaj kontinuiteta i stalnog identiteta. Kod međusobnog uticaja Mjeseca i Sunca radi se zapravo o interakciji između promjenljivog, receptivnog principa i konstantnog, zračećeg principa.
