My spiritual exercises
petak, 29.11.2013.
ŠTO OTKRIVA KNJIGA 'TITO-CHURCHIL, STROGO TAJNO'?
Još jedna knjiga (pored 'Ne staljinizmu', iz koje sam citirao u prošlom postu), koju sam našao na tavanu, privukla mi je pažnju svojim naslovom. «Tito-Churchil, strogo tajno». Pretpostavio sam, naime, da bi mogla sadržavati neke interesantne detalje vezane za britanske tajne službe i iluminate. I, - čak i čitajući samo opširan uvod V. Velebita ustanovio sam da sam bio u pravu. Vladimir Velebit imao je u ratu čin general-lajtnanta. Od decembra 1943 bio je član vojne misije Vrhovnog štaba partizanske vojske u Egiptu i Italiji, a potkraj 1944 postao je šef vojne misije u Londonu. Nakon rata je bio zamjenik saveznog sekretara za inostrane poslove, ambasador u Velikoj Britaniji, te – izvršni sekretar Evropske ekonomske komisije UN.
Velebit u svojem uvodu od 20-ak stranica zapravo ne otkriva mnogo (ipak je i on bio dio tih iluminatskih krugova, što se može naslutiti iz njegove zadnje navedene funkcije), no onom kome ima predznanja iz konspirologije, ni ne treba mnogo, da bi povezao i shvatio neke stvari.
Velebit nam ukratko pojašnjava strukturu vladinih ustanova u Velikoj Britaniji za vrijeme rata, i to posebno tri ministarstva – Foreign Office, odnosno Ministarstvo inostrnih poslova, War Office, odnosno Ministarstvo rata, te treće, manje poznato, ali veoma važno – Ministery of Economic Warfare (MEW) što prevodi kao Ministarstvo za vođenje rata privrednim sredstvima. I mada se Velebit ograđuje, da «nije stručnjak za obavještajnu službu», već se u slijedećoj rečenici demantira. Citiram, «Ipak je moj posao oficira za vezu sa savezničkim vojnim misijama za vreme rata i moj red u Ministarstvu inostranih poslova posle rata imao toliko dodirnih tačaka sa obaveštajnim radom, da mi se čini nužnim izneti nekoliko opažanja o njoj povodom dokumenata koji se objavljuju u ovoj zbirci».
Međutim, utisak koji sam stekao je, da on, bilo svojom voljom, ili na osnovu krivih informacija dobijenih od tajnih službi, na više mjesta umanjuje i značaj, a i sposobnosti britanske vojne obavještajne službe. Posebno se to odnosi na Special Operations Executive (SOE), odnosno Upravu za posebne operacije. Dakle, u ratu je bilo osnovano novo ministarstvo, MEW (za 'privredno' ratovanje), u okviru kojeg je započela rad uprava SOE. Zapravo već je od ranije, u okviru vojno-obavještajne službe MI6 djelovala uprava pod imenom Odsjek D. Zadatak te službe bio je «da se poveže sa političkom opozicijom i grupama nezadovoljnika u pojedinim zemljama, sa namjerom da ih se upotrebi za postizanje ciljeva koje je britanska vlada smatral poželjnima». SOE je djelovala isključivo u inostranstvu, i to prvenstveno u onim državama koje su bile okupirane od strane sila Osovine. Cilj te nove organizacije bio je da se poveže sa oslobodilačkim pokretima u okupiranim zemljama.
Prva sporna tačka koju iznosi Velebit – «Ipak je SOE bila mala organizacija, koja je raspolagala vrlo skromnim sredstvima.» I zbog toga – «nije bila dorasla da rešava krupne probleme sa kojima se sretala u Jugoslaviji.» Već na osnovu svojih proučavanja konspirološke literature naslutio sam da je vjerovatno i sama SOE umanjivala svoj značaj i širila glas o svojoj (navodnoj) nekompetetnosti, dok je u stvarnosti to bila veoma sposobna i stručno osposobljena organizacija. Konkretne citate koji to potvrđuju, a koje sam naknadno pronašao, navesti ću nešto kasnije.
Velebit dalje navodi kako je SOE imala «poteškoće da pronađe odgovarajuće kadrove». Razlog – za takvu vrstu djelatnosti bile su potrebne specijalne predispozicije, kao što su znanje stranih jezika, poznavanje političkih i privrednih prilika u inostranstvu, velika snalažljivost, lična hrabrost... Tako da su oni koji su vršili selekciju kadrova bili nužno orijentirani na one koji posjeduju takve vrline – poslovne ljude, sa vezama u inostranstvu. Prema Velebitu, protivnici SOE, (a to su uglavnom bili profesionalni vojni kadrovi), prigovarali su da je to ustvari «organizacija biznismena i bankara» – što nije bilo daleko od istine. Velebit navodi da je bilo onih koji su tvrdili da je SOE «čak do kraja rata ostala organizacija amatera»[?!], koji «nikad nisu postigli profesionalnu stručnost» i koji su «samo polovično ispunili svoje zadatke». Hej, ne bi baš rekao, hmmm...
Prema Velebitu, kritike nisu stizale samo od strane Ministarstva rata, već i od Ministarstva inostranih poslova. Razlog – pošto su članovi SOE stupali u vezu (i) sa političkim i drugim masovnom organizacijama koje nisu bile u vladi, ili su čak s njome bile u otvorenom sukobu, to je stvaralo neprijatnosti Ministarstvu inostranih poslova, koje je također gladalo na aktivnost SOE kao miješanje u poslove koje je ono smatralo isključivo svojom privilegijom.
Prvi šef SOE bio je sir Frank Nelson, koji je postavio organizacionu strukturu SOE. Njega je uskoro naslijedio sir Charles Hambro, bankar, [koji dolazi iz iluminatske familije sa dugom tradicijom]. Što o njemu veli D. Icke, u svojoj «Najvećoj tajni»? Navodim citat:
«Sir Charles Hambro, was director of the elite Special Operations Executive during the Second World War while Victor Rothschild was also manipulating events within the British Intelligence network. It was the Special Operations Executive (SOE) which formed the company now known as Hollinger Inc., the media giant headed by Conrad Black, the son of the SOE agent who helped to set it up. Sir Charles Hambro’s son, Lord Hambro, now heads the firm.»
A Velebit pretpostavlja da je Hambro «verovatno otvorio vrata SOE većem broju bankara i poslovnih ljudi» koji su kasnije «dali posebno obeležje SOE-i».
Još jedan citat koji se odnosi na suradnju iluminatskih organizacija sa ekstremnim ljevičarskim pokretima, i koji zapravo ne pokazuje pravu suštinu stvari. Citiram «Nema sumnje da je SOE bila u suštini konzervativna organizacija, koja nije gajila nikakve simpatije prema naprednim političkim gibanjima, a naročito je zazirala od komunizma i boljševizma [sic!]. Prava je priroda iluminata, kao što sam već bio naveo u ranijim postovima vezanim za teorije konspiracije, da su oni IZNAD, bilo ljevice ili desnice, ili 'progresivaca' i konzervativaca.
Da nije tako, zar bi, kao što to Velebit i navodi, u svoje redove primala «osobe koje nisu krile svoju pripadnost levičarskim, čak i komunističkim krugovima». Tako on navodi primjere Basila Davidsona, bliskog Komunističkoj partiji, te Jamesa Klugmana, ne samo člana te partije, već i poslijeratnog člana njenog Centralnog komiteta.
Da SOE nije bila neka nesposobna organizacija, saćinjena od nekompetentnih amatera, može se vidjeti iz slijedećeg citata iz «Najveće tajne».
«The CIA was the creation of British Intelligence and particularly its Elite inner circle known as the Special Operations Executive (SOE). The CIA replaced the wartime US intelligence organisation, the Office of Strategic Services (OSS)»
Dakle, posebna je zasluga upravo SOE za osnivanje, ni manje ni više nego CIA-e. A da je SOE bila vrlo sposobna organizacija, dokazuje i slijedeći citat, iz knjige pukovnika L. Fletchera Proutyja, «The Secret Team»
The OSS did set up a Guerrilla and Resistance Branch, which operated from Europe to Burma and was patterned after the highly successful British Special Operations Executive (SOE) model.
Američki Office of Strategic Services (prethodnica CIA-e), bio je modeliran po uzoru na VISOKO USPJEŠNU britansku SOE.
...
Što se tiče odnosa Britanije prema Jugoslaviji za vrijeme Drugog svjetskog rata općenito, uočljivo je da su dugo, tokom 1941. i cijele 1942. podupirale uglavnom 'rojalističke snage', koje su čak otvoreno surađivale sa silama Osovine. Britanskoj vladi nije se dopalo da se gerilski pokret otpora razvio oko KPJ i pod njenim vodstvom. Velebit navodi kako tu nije bio toliko bitan general Mihailović, koliko dinastija Karađorđevića, s kojom je Britanija (odnosno dinastija Windsor) bila vezana čak i rodbinskim vezama. (Po meni, moguće je i da je kralj Petar pokušao podmititi SOE, ili neke druge uticajne ljude u britanskoj vladi.) Britanska vlada jr imala vrlo nestalan stav prema Titu i komunističkoj Jugoslaviji. Činjenica je da je Chruchill nastojao upriličiti sastanak između Tita i kralja, i da je jedno vrijeme zastupao očuvanje dinastije. No, na kraju je ipak prevladalo mišljenje da je bolje da Jugoslavija bude komunistička, ali – ne pod Staljinovim uticajem. (Činjenica je da je Jugoslavija od 1954. bila u tajnom paktu sa zemljama NATO saveza, Grčkom i Turskom.) I to je za narode Jugoslavije bilo dobro, zato jer im je nakon rata donijelo veći standard, u odnosu na ostale istočnoevropske zemlje.
četvrtak, 21.11.2013.
*************
TITO JE REKAO KENNEDYJU: «I VI TREBA DA SE ČUVATE!»
Ponekad se desi da slučajno dođemo do nekog podatka, tražeći nešto drugo, i to se onda zove Serendipity. E, tako sam ja u jednoj knjizi koju sam baš nedavno donio sa tavana, neočekivano našao nešto o Titovoj posjeti Americi u jesen 1963. godine.
Tito je, dakle u SAD doputovao na dan 18. oktobra 1963. godine, prethodno posjetivši latinoameričke države Brazil, Boliviju, Čile i Meksiko. Došao je na poziv predsjednika SAD Johna F. Kennedyja. Dvojica državnika susrela su se u vrtu Bijele kuće u Washingtonu, gdje je Tito doletio helikopterom. Tu su mu bile ukazane najveće počasti. Kennedy mu je uz riječi dobrodošlice, u pozdravnom govoru istakao da je veoma značajno da “ u opasnom svijetu u kojem živimo, i pored razlika u političkoj filozofiji i oceana koji nas razdvajaju, shvaćamo bazu politike i ciljeve zemalja širom svijeta, kako bi se opasnost mogla smanjiti.”
Tito je rekao Kennedyju da mu pričinjava zadovoljstvo što će moći s njim otvoreno razmijeniti mišljenja o aktualnoj situaciji u svijetu.
- Jugoslavenska vlada je oduvijek željela da SAD održava dobre i prijateljske odnose. Drago mi je što i vi, gospodine predsjedniče, dijelite to ubjeđenje. Vjerujem da će naši razgovori doprinijeti razvoju dobrih i stabilnih odnosa… i da će odraziti zajedničku zainteresiranost za očuvanje i učvršćenje mira u svijetu.
Poslije oficijelnih razgovora, Kennedy je u Bijeloj kući Titu i suradnicima priredio svečani ručak. Domaćin i gost su izmijenili zdravice, koje su sadržavale i oficijelna politička stajališta.
Kennedy je prvi digao čašu u Titovo zdravlje, istaknuvši da je on u SAD dobrodošao gost. Predsjednik Tito, rekao je Kennedy, ima izvanredni životni put u ratu i miru. Ranija i sadašnja američka vlada, i pored razlika u američko-jugoslavenskim gledištima, čvrsto su vjerovale u samostalnost Jugoslavije i cijenile njene napore da očuva svoju nezavisnost. Na kraju zdravice Kennedy je istaknuo da je cilj američke politike “živjeti u miru ovdje i u raznolikom svijetu, u svijetu slobodnih, suverenih i nezavisnih zemalja, koje su sve sposobne da razvijaju plodonosniji život za svoje sopstvene narode.”
Tito je u odgovoru američkom predsjedniku rekao da narodi Jugoslavije i Amerike imaju već odavno tradicionalne veze, da su se oni i u prvom i u drugom svjetskom ratu zajednički borili na bojnom polju – “za nešto bolje i progresivno”.
- I danas čitav svijet očekuje od nas, državnika, a naročito od državnika velikih zemalja, da učinimo sve što je u našoj moći da bi se očuvao mir, obezbijedila sloboda i osigurao demokratski poredak svake zemlje posebno.
Tito je rekao Kennedyju da su on i njegovi saradnici došli u Ameriku da otvoreno iznesu šta misle da bi trebalo učiniti da bi se izbjeglo ono najgore, nova svjetska katastrofa, novi svjetski rat.
- Mi se danas nalazimo pred novim, svijetlim horizontima u međunarodnim odnosima, i ja želim da Amerika, kao i čitavo progresivno čovječanstvo, odigra jednu od odlučujućih uloga u naporima da se sačuva mir i da se prijateljstvo i saradnja među narodima postave na solidnu osnovu.
Poslije susreta u Bijeloj kući, novinari su salijetali Tita sa pitanjima o utiscima o razgovorima sa Kennedyjem.
- Želim, prije svega da kažem da sam u predsjedniku Kennedyju naišao na veoma prijatnog sagovornika. Razgovarali smo srdačno o svim problemima koji interesuju dvije zemlje…
Na pitanje je li pozvao predsjednika SAD da posjeti Jugoslaviju, Tito je odgovorio:
- Da, pozvao sam ga da posjeti Jugoslaviju, i predsjednik Kennedy je prihvatio poziv.
Potom je Tito otišao za New York, gdje ga je 22. oktobra čekalo zasjedanje Generalne skupštine UN. U New Yorku je odsjeo u hotelu ‘Waldorf Astoria’, gdje je narednog dana, 19. oktobra, bio suočen sa demonstracijama, ekstremnih jugoslavenskih emigranata i članova američkih desničarskih organizacija. Sa ulice su dopirali povici “Tito ubica”, i druge slične pogrde. Demonstranti su bili vrlo glasni pošto su koristili zvučnike, mahali su transparentima, te čak pokušavali da se domognu i sprata na kojem je bio odsjeo Tito. Ljudi iz Titove pratnje počeli su da se nerviraju i da gube živce. Bili su ljuti na njujoršku policiju, koja je hladnokrvno promatrala divljanje demonstranata pod prozorom jednog od najelitnijih hotela. Jedini, koji je uspio da zadrži vedro raspoloženje, bio je sam Tito. Vidjevši da se njegovi saradnici isuviše nerviraju i uzbuđuju zbog neprijatne situacije, on im je rekao:
- Pa dobro, što se toliko sekirate? Demonstriraju, pa šta… Kad god mi dolje viču i skandiraju “Tito ubica” “Tito ubica”, u meni odzvanja eho naših naroda, čujem kako oni viču “Tito heroj”, “Tito heroj”.
Američkoj vladi nije bilo prijatno zbog tih demonstracija, te je Kennedy, koji se dan ranije susreo sa Titom u Bijeloj kući, čim je bio saznao za njih, lično intervenirao, kako bi se demonstranti onemogućili. Htio je odmah i lično javiti Titu i obavijestiti ga.
U apartmanu predsjednika Tita je zazvonio telefon. Na liniji – Bijela kuća. Tito je podigao slušalicu i slušao Kennedyjev glas: “ Meni je, gospodine predsjedniče, veoma neprijatno zbog svega toga što se dešava ispred vašeg hotela i vjerujte da sam poduzeo sve što je u mojoj moći da da toga više ne dođe…”
Tito je, saslušavši izvinjenje američkog predsjednika, uzvratio kako vjeruje da će zaista od sada biti sve u redu, te dodao: “Nije to tako strašno, ne treba da brinete za moju bezbjednost… I VI treba da se čuvate!”
…
Titove riječi, koliko vidim, ne samo da zvuče zlokobno proročanski, već su bile izrečene tačno 33 dana (što je s obzirom na masonsku simboliku ovog broja zaista bizarna podudarnost) prije atentata na Kennedyja u Dallasu. A atentat se desio (22/11) tačno 33 dana prije Božića.
...................
And now, something completely different... Na prvom mjestu top liste toga kobnog dana bila je pjesma dueta Nino Tempo & April Stevens - "Deep Purple"
*************
TITO JE REKAO KENNEDYJU: «I VI TREBA DA SE ČUVATE!»
Ponekad se desi da slučajno dođemo do nekog podatka, tražeći nešto drugo, i to se onda zove Serendipity. E, tako sam ja u jednoj knjizi koju sam baš nedavno donio sa tavana, neočekivano našao nešto o Titovoj posjeti Americi u jesen 1963. godine.
Tito je, dakle u SAD doputovao na dan 18. oktobra 1963. godine, prethodno posjetivši latinoameričke države Brazil, Boliviju, Čile i Meksiko. Došao je na poziv predsjednika SAD Johna F. Kennedyja. Dvojica državnika susrela su se u vrtu Bijele kuće u Washingtonu, gdje je Tito doletio helikopterom. Tu su mu bile ukazane najveće počasti. Kennedy mu je uz riječi dobrodošlice, u pozdravnom govoru istakao da je veoma značajno da “ u opasnom svijetu u kojem živimo, i pored razlika u političkoj filozofiji i oceana koji nas razdvajaju, shvaćamo bazu politike i ciljeve zemalja širom svijeta, kako bi se opasnost mogla smanjiti.”
Tito je rekao Kennedyju da mu pričinjava zadovoljstvo što će moći s njim otvoreno razmijeniti mišljenja o aktualnoj situaciji u svijetu.
- Jugoslavenska vlada je oduvijek željela da SAD održava dobre i prijateljske odnose. Drago mi je što i vi, gospodine predsjedniče, dijelite to ubjeđenje. Vjerujem da će naši razgovori doprinijeti razvoju dobrih i stabilnih odnosa… i da će odraziti zajedničku zainteresiranost za očuvanje i učvršćenje mira u svijetu.
Poslije oficijelnih razgovora, Kennedy je u Bijeloj kući Titu i suradnicima priredio svečani ručak. Domaćin i gost su izmijenili zdravice, koje su sadržavale i oficijelna politička stajališta.
Kennedy je prvi digao čašu u Titovo zdravlje, istaknuvši da je on u SAD dobrodošao gost. Predsjednik Tito, rekao je Kennedy, ima izvanredni životni put u ratu i miru. Ranija i sadašnja američka vlada, i pored razlika u američko-jugoslavenskim gledištima, čvrsto su vjerovale u samostalnost Jugoslavije i cijenile njene napore da očuva svoju nezavisnost. Na kraju zdravice Kennedy je istaknuo da je cilj američke politike “živjeti u miru ovdje i u raznolikom svijetu, u svijetu slobodnih, suverenih i nezavisnih zemalja, koje su sve sposobne da razvijaju plodonosniji život za svoje sopstvene narode.”
Tito je u odgovoru američkom predsjedniku rekao da narodi Jugoslavije i Amerike imaju već odavno tradicionalne veze, da su se oni i u prvom i u drugom svjetskom ratu zajednički borili na bojnom polju – “za nešto bolje i progresivno”.
- I danas čitav svijet očekuje od nas, državnika, a naročito od državnika velikih zemalja, da učinimo sve što je u našoj moći da bi se očuvao mir, obezbijedila sloboda i osigurao demokratski poredak svake zemlje posebno.
Tito je rekao Kennedyju da su on i njegovi saradnici došli u Ameriku da otvoreno iznesu šta misle da bi trebalo učiniti da bi se izbjeglo ono najgore, nova svjetska katastrofa, novi svjetski rat.
- Mi se danas nalazimo pred novim, svijetlim horizontima u međunarodnim odnosima, i ja želim da Amerika, kao i čitavo progresivno čovječanstvo, odigra jednu od odlučujućih uloga u naporima da se sačuva mir i da se prijateljstvo i saradnja među narodima postave na solidnu osnovu.
Poslije susreta u Bijeloj kući, novinari su salijetali Tita sa pitanjima o utiscima o razgovorima sa Kennedyjem.
- Želim, prije svega da kažem da sam u predsjedniku Kennedyju naišao na veoma prijatnog sagovornika. Razgovarali smo srdačno o svim problemima koji interesuju dvije zemlje…
Na pitanje je li pozvao predsjednika SAD da posjeti Jugoslaviju, Tito je odgovorio:
- Da, pozvao sam ga da posjeti Jugoslaviju, i predsjednik Kennedy je prihvatio poziv.
Potom je Tito otišao za New York, gdje ga je 22. oktobra čekalo zasjedanje Generalne skupštine UN. U New Yorku je odsjeo u hotelu ‘Waldorf Astoria’, gdje je narednog dana, 19. oktobra, bio suočen sa demonstracijama, ekstremnih jugoslavenskih emigranata i članova američkih desničarskih organizacija. Sa ulice su dopirali povici “Tito ubica”, i druge slične pogrde. Demonstranti su bili vrlo glasni pošto su koristili zvučnike, mahali su transparentima, te čak pokušavali da se domognu i sprata na kojem je bio odsjeo Tito. Ljudi iz Titove pratnje počeli su da se nerviraju i da gube živce. Bili su ljuti na njujoršku policiju, koja je hladnokrvno promatrala divljanje demonstranata pod prozorom jednog od najelitnijih hotela. Jedini, koji je uspio da zadrži vedro raspoloženje, bio je sam Tito. Vidjevši da se njegovi saradnici isuviše nerviraju i uzbuđuju zbog neprijatne situacije, on im je rekao:
- Pa dobro, što se toliko sekirate? Demonstriraju, pa šta… Kad god mi dolje viču i skandiraju “Tito ubica” “Tito ubica”, u meni odzvanja eho naših naroda, čujem kako oni viču “Tito heroj”, “Tito heroj”.
Američkoj vladi nije bilo prijatno zbog tih demonstracija, te je Kennedy, koji se dan ranije susreo sa Titom u Bijeloj kući, čim je bio saznao za njih, lično intervenirao, kako bi se demonstranti onemogućili. Htio je odmah i lično javiti Titu i obavijestiti ga.
U apartmanu predsjednika Tita je zazvonio telefon. Na liniji – Bijela kuća. Tito je podigao slušalicu i slušao Kennedyjev glas: “ Meni je, gospodine predsjedniče, veoma neprijatno zbog svega toga što se dešava ispred vašeg hotela i vjerujte da sam poduzeo sve što je u mojoj moći da da toga više ne dođe…”
Tito je, saslušavši izvinjenje američkog predsjednika, uzvratio kako vjeruje da će zaista od sada biti sve u redu, te dodao: “Nije to tako strašno, ne treba da brinete za moju bezbjednost… I VI treba da se čuvate!”
…
Titove riječi, koliko vidim, ne samo da zvuče zlokobno proročanski, već su bile izrečene tačno 33 dana (što je s obzirom na masonsku simboliku ovog broja zaista bizarna podudarnost) prije atentata na Kennedyja u Dallasu. A atentat se desio (22/11) tačno 33 dana prije Božića.
subota, 16.11.2013.
TKO JE UBIO JOHNA F. KENNEDYJA?
Kada sam bio dijete, krajem 60tih i početkom 70tih gledao sam niz puta kako Tito prolazi u povorci automobila ispred kuće u kojoj je stanovala moja baka. I sjećam se da sam svaki puta osjećao neki strah, da na njega netko ne izvrši atentat, kao na Johna F. Kennedyja. Atentat na američkog predsjednika bio je jedan od događaja na svjetskoj političkoj sceni koji je ostavio duboki trag u kolektivnoj svijesti, ne samo građana SAD, već i Evrope, pa i svijeta. Nastupivši na dužnost u januaru 1961, Kennedy je bio, sa 43 godine najmlađi predsjednik u američkoj historiji.
Već ubrzo nakon stupanja na dužnost, JFK je došao u sukob sa CIA-om. Desilo se to u aprilu 1961, kada je došlo do neuspjele akcije antikastrovskih emigranata protiv Kube; tu je akciju CIA bila isplanirala još prije, pri kraju Eisenhowerove administracije.
Pošto je mnogima nejasno kako moćne SAD nisu uspjele tada srušiti Castra, biti će interesantno spomenuti nekoliko podataka u vezi ove vojne akcije. Bila je dakle planirana jedna samo ograničena akcija, koju je imalo sprovesti jedna brigada sačinjena od 1.500 kubanskih emigranata, na čelu sa komandantom P. San Romanom. Bilo je američkih generala koji su zagovarali otvorenu invaziju na Kubu, međutim Kennedy nije htio ponoviti grešku SSSR-a, sa njegovom intervencijom u Mađarskoj. Šef CIA-e Allen Dulles uvjeravao je JFK-a da će akcija uspjeti, jer «kada se izvede desant, to će potaknuti veliku pobunu, te će Castro za kratko vrijeme biti srušen». Dulles je svjesno lagao Kennedyja. Jer, Castro je već bio postao heroj u očima Kubanaca, zbacivši diktatora Batistu dvije godine ranije. Načelnik američkog generalštaba Lyman Lemnitzer je plan CIA-e smatrao 'katastrofalnim'. No, kako neki autori (J. Bamford) navode 'neobjašnjivo' je ipak dao pozitivnu preporuku u vezi plana sekretaru obrane Robertu McNamari.
U danima koji su prethodili operaciji, američki špijunski avioni U-2 'prošetali' su se kubanskim zračnim prostorom i detaljno snimili položaje kubanske avijacije. Operacija je započela u zoru 17. aprila 1961, i ubrzo se pretvorila u debakl. Kubanski pobunjenici koji su se iskrcali u Zalivu svinja, kao i njihova eskadrila od desetak aviona, bili su uvjereni da je Castrova avijacija bila uništena u toku noći, kako je bilo planirano. Međutim, to se nije desilo iz jednostavnog razloga što nije bilo nikog u Washingtonu, sa ovlasti da naredi te zračne napade. Kubanski piloti u američkoj bazi u Nikaragvi nestrpljivo su cijelu noć iščekivali naređenje iz Washingtona. No, Kennedy je bio na odmoru na svom ranču u Virginiji, dok je direktor CIA-e Dulles bio na poslovnom sastanku u Portoriku. U Zalivu svinja, Castro je sa svoja tri sačuvana aviona T-33 oborio desetak pobunjeničkih, tipa B-26. Dodatno, bio je potopljen i brod sa municijom i opremom, tako da su napadači ostali bez logističke podrške. Komandant pobunjenika San Roman je dešperatnim glasom tražio pomoć, međutim sve što mu je bilo ponuđeno, bila je mogućnost evakuacije od strane mornarice, što je on odbio. Do kraja dana Castrove snage su jednostavno poništile San Ramonovu brigadu, a ovaj poraz je stvorio kod kubanske emigracije u SAD osjećaj izdaje, za što su prvenstveno okrivljavali Kennedyja. JFK je na sebe preuzeo ogovornost zbog fijaska u Zalivu svinja, no bilo je očito da odgovornost zapravo snosi Allen Dulles, koji je predsjedniku davao krive informacije. Bijesan na njega, Kennedy ga je zamijenio sa Johnom McCone-om, milionerom i naftnim biznismenom, koji je na dužnost stupio 29. novembra 1961.
Kennedy je bio također na meti kritike ultra-konzervativaca, koji su ga optuživali da je pro-komunistički nastrojen, zbog domaćeg socijalnog programa - stepenovanog poreza na prihod, ekspanziju socijalne sigurnosti, federalnu pomoć obrazovanju... K tome, smetale su im Kennedyjeve simpatije prema ljevičarskoj koaliciji na vlasti u Italiji, zato jer su oni tražili priznanje komunističke Kine, zahtijevali povlačenje Amerikanaca iz vojnih baza u Italiji, uključujući važni mornarički komandni centar u Napulju; te su također zagovarali borbu protiv kapitalizma i imperijalizma.
Zavirimo li u Opću enciklopediju iz 60tih, vidjet ćemo da je Kennedy također bio predložio Kongresu potpuno provođenje građanske ravnopravnosti za crnce, što ga je «stajalo glave prije nego što je mogao prići ostvarenju svojih ideja.» Kennedy je bio sigurno omiljeniji političar u socijalističkim zemljama od svojih prethodnika Trumana i Eisenhowera. Tito je bio jedan od posljednjih državnika koje je Kennedy primio u Bijeloj kući, prije atentata. Čak je i Castro, nakon smrti Kennedyja, u svom saopćenju naveo da je kubanski narod, kao i vlada, primio vijest o tragičnoj smrti predsjednika Kennedyja «sa dubokom tugom».
No, svi ovi naprijed navedeni razlozi, kojima se Kennedy zamjerio pojedinim političkim krugovima u SAD-u, nisu bili primarni razlozi poduzimanja atentata protiv njega. U nizu djela autora konspirologa konstatno se provlače tri razloga, kao ključna. To su: Kennedyjevo obećanje da će razbiti CIA-u «u hiljadu komada», zatim odluka da povuče vojsku iz Vijetnama (tada su na tom bojištu bili sukobi tek ograničenog intenziteta, pravi rat razbuktao se tek nakon smrti JFK-a), te odluka da vlada počne sama štampati novac, a ne da ga posuđuje uz kamate od 'Federal Reserve'.
Sve do 90tih godina nije bilo knjige koja bi na adekvatan način rasvijetlila ubijstvo američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja. Više od 30 godina je trebalo dakle čekati na knjigu «Final Judgement» američkog autora Michaela Collinsa Pipera. Iz nje je prenio, u sažetom obliku, najznačajnije detalje David Icke, u svojoj drugoj knjizi sa područja konspirologije, «And Truth Shall Set You Free...».
John F. Kennedy bio je sin Josepha Kennedyja, američkog ambasadora u Velikoj Britaniji (1937-40) za vrijeme Rooseveltove administracije. Joe Kennedy stekao je prilično bogatstvo u vrijeme prohibicije (1920-33), kada se potajno bavio švercom alkoholnih pića. Tom je prilikom dolazio u sukob sa pripadnicima organiziranog kriminalnog sindikata, na čelu sa Meyerom Lansky-jem. Suprotno ukorijenjenom mišljenju, talijanska mafija nije bila glavna. Prema familiji čikaškog bossa Sama Giancane, jevrejska mafija u Detroitu ('Purple Gang') je zaprijetila Kennedyju smrću, zbog operiranja na njihovom području. Upravo je Giancana, i njegov uticaj u mafijaškim krugovima, spasio život Kennedyju. Kada je želio sina 'progurati' za predsjednika, međutim, Joe se morao pomiriti sa jevrejskim lobbyjem i sindikatom Meyera Lansky-ja, zato jer bez njihove materijalne i druge podrške nije mogao računati da će John moći pobijediti na izborima. Dakle, JFK-ov otac morao je potisnuti raniji animozitet, jer je shvatio da bez jevrejske podrške nema pobjede. Cionisti su mu ponudili novčana sredstva koja je JFK trebao, no pod uvjetom da oni imaju kontrolu nad politikom na Srednjem istoku.
Dok je Joe Kennedy pregovarao sa Samom Giancanom, dotle je John F. Kennedy imao direktni kontakt sa Meyerom Lanskyjem, za vrijeme predsjedničke kampanje. Mafija je jasno željela da nesmetano operira u njihovom internacionalnom biznisu, bez uplitanja i zapreka od strane vladinih agencija. No, cionisti i sindikat organiziranog kriminala bili su prevareni, pošto je Kennedy, ubrzo po stupanju na predsjedničku dužnost počeo postupati upravo suprotno njihovom ranijem dogovoru.
JFK nije izgleda imao nikakvu namjeru dati navedenim interesnim grupama ono, što im je obećao, i zašto su mu platili kampanju. Što se tiče Izraela, on je bio nastavio politiku neutralnosti (ne favorizirajući Izraelce na račun Palestinaca). Kennedy je bio protiv izraelskog nuklearnog programa, te je zahtijevao inspekciju nad nuklearnim postrojenjem u Dimoni (južno od Jeruzalema). Također se zalagao za pravičnu soluciju u pogledu povratka palestinskih izbjeglica. Izraelska ministrica vanjskih poslova Golda Meir bila je ljuta i razočarana Kennedyjevim stavom prema njenoj zemlji, kao i premijer Ben-Gurion. Ovaj potonji vjerovao je da Kennedyjeva politika ugrožava temeljne interese njegove zemlje.
Prema istraživanjima Michaela C. Pipera, Ben-Gurion je naredio Mossad-u da orkestrira atentat na JFK-a. Između Mossada i sindikata Meyera Lanskyja postojale su uske veze. Također usko povezani djelokrug rada CIA-e i Mossada, omogućivao je ranije Lanskyju svojevrsnu 'nedodirljivost', a ona je sada došla u pitanje, pogotovo jer je državni tužilac sada bio rođeni brat JFK-a, Robert.
Kennedy je ubrzo po stupanju na dužnost uvidio da se rad CIA-e oteo kontroli i da agencija više nije onakva, kakva je bila ranije, za vrijeme Trumana. Dakle, shodno tome Kennedy je dao otkaz Allenu Dullesu, direktoru CIA-e, obećavši da će agenciju razbiti na hiljadu komada. CIA je shvatila, isto kao i Lansky i izraelski lobby, da preživljavanje njihove postojeće strukture moći ugrožavaju braća Kennedy. Svaki od ovih centara moći imao je moć i organizatorske sposobnosti, koje su mogle ukloniti predsjednika, a ovdje se radi o kombiniranoj moći sva tri.
Odluka o povlačenju iz Vijetnama također je bila suprotna željama i planovima navedenih interesnih grupa. Jer, oni su koristili konflikt u Indokini kao 'cover' za tajno švercanje droge. Jasno, tu se onda nadovezuju interesi tvorničara oružja i vojne opreme, te globalnih bankara, koji su također vidjeli svoju korist od rata.
I konačno, tu je bila i Kennedyjeva želja za razbijanjem moći Federal Reserve Board, te izdavanja novca oslobođenog od plaćanja kamata. Neke je poteze u vezi ovog JFK već bio poduzeo prije smrti, tako da su neke obveznice koje je dao štampati još uvijek u opticaju. Ovo je pak bila najveća 'noćna mora' financijske elite. Zadnji predsjednik koji je nešto slično pokušao bio je Abraham Lincoln, i znamo kako je završio.
Snage koje su 1963. godine radile protiv Kennedyja bile su jednostavno rečeno – enormne. I kada se pogleda malo 'iza fasade', vidi se da je u pitanju (u konačnici) jedna te ista organizacija, koju kontrolira nekolicina ljudi.
Dva dana prije atentata na Kennedyja, tada mladi student William Lyne (30 godina kasnije napisati će knjigu 'Pentagon Aliens') čitao je primjerak dnevnog lista San Antonio Light, u predavaonici na univerzitetu Sam Houston, u Huntsvilleu, Texas. Uočio je veliki naslov "J.F.K. TO BE IN DALLAS IN TWO DAYS", sa rutom Kennedyjeve motorizirane povorke, na naslovnoj strani. Pošto je bio prijatelj sina šefa osiguranja predsjednika Trumana i Eisenhowera, znao je ponešto o osnovnim sigurnosnim mjerama predostrožnosti, npr. da u prvom redu, zbog okolnosti, nije se ni smjelo najavljivati rutu kretanja vozila, zatim pošto se kolona kreće u blizini visokih zgrada, bilo je potrebno da bar u svakoj drugoj bude po jedan agent, a limuzina u kojoj se vozio JFK, ni u kojem slučaju nije smjela biti otvorenog krova. Lyne je uzeo novine, ustao i rekao "They are going to kill J.F.K. in Dallas, day after tomorrow, right here", pokazujući prstom ulicu. Njegov se predosjećaj ostvario dva dana kasnije, atentat je bio izvršen tačno u blizini zgrade u kojoj se nalazio magazin knjiga.
I sada dolazimo do ključnog pitanja – da li je atentat na Kennedyja počinio Lee Harvey Oswald? Ne. Ali, za američku vladu (još uvijek) – da. Tokom rasprave o ovom pitanju u američkom Kongresu 1978. godine postavila se otvoreno sumnja o zataškavanju, no dokumenti su ponovno bili proglašeni državnom tajnom na period od 75 godina (Valjda će 2053 konačno saopćiti američkom narodu pravu istinu.) Razlog je jednostavan – u to su vrijeme svi involvirani u prikrivanje pravih krivaca bili još živi.
Tko je bio u stvari Lee Harvey Oswald? Lee Harvey Oswald bio je agent CIA-e, nižeg ranga. On je bio, jednostavno rečeno, žrtveni jarac CIA-e, odabran da, bez svoje volje, 'odglumi' ulogu (jedinog) krivca za atentat. Istraživanje tužioca okruga New Orleans, Jima Garrisona, pokazalo je da Oswald nikako ne može biti jedini odgovoran. (Zašto New Orleans – «security» za Kennedyjevu povorku je obezbijedio ured CIA-e iz New Orleansa, koji ima svoje prostorije, uzgred rečeno, u zgradi masonskog templa.) Film koji je snimio slučajni promatrač Abraham Zapruder (i koji je bio vrlo brzo nakon atentata zaplijenjen) pokazuje da se na Kennedyja pucalo iz prednje strane kola, dakle nije dolazio iz magazina, gdje se navodno nalazio Oswald. Atentat je bio djelo dobro uvježbane i koordinirane grupe profesionalaca, nikako usamljenog luđaka, kako se to pokušalo prikazati.
Oswald je kratko nakon atentata (za kojeg mu bilo je rečeno da će biti fingiran, i da će se njime optužiti Castro) shvatio da su mu 'smjestili', te je to namjeravao i javno posvjedočiti na sudu, no tu se našao 'bijesni patriot' koji je u gnjevu ubio atentatora na voljenog predsjednika. Ustvari Jack Ruby bio je također žrtveni jarac, mafijaš jevrejskog porijekla kojeg je Lanskyjev sindikat odabrao da odglumi svoju ulogu. Kasnije je i on uklonjen, tako da više nije imao tko posvjedočiti. Usamljeni atentator je mrtav, onaj tko ga je ubio je to učinio iz patriotskih razloga, i – kraj priče.
Tužilac Jim Garrison je također u međuvremenu umro, i on je bio jedina osoba, koja je osumnjičila nekog za ubijstvo predsjednika. U pitanju je bio Clay Shaw, čelnik firme Permindex i operativac CIA-e. Kompanija je predstavljala centralni dio koordinacije između Mossad-a, CIA-e i sindakata Lanskyja. Slučaj Shaw bio je ozbiljno ugrožen zastrašivanjem i ubijstvima glavnih svjedoka, i na kraju je Shaw bio oslobođen optužbe. K tome, bili su i mijenjani iskazi nekih svjedoka, tako da se tu radilo o oficijelnom prikrivanju prave istine. Kennedyjevo je tijelo hitno bilo odveženo iz Dallasa na obdukciju u Washington. Patolog je bio okružen visokim oficirima, od kojih je dobio naređenje, što treba ustanoviti. Da zataškavanje bude kompletno, predsjednikov mozak bio je volšebno 'zagubljen' i nikada nije bio ponovo nađen. Deseci ljudi koji su nešto znali o atentatu misteriozno su nestajali – u saobraćajnim nesrećama, bilo je pucano na njih, a neki su izvršili 'suicid'.
Dakle, u Kennedyjevo ubijstvo bile su involvirane agencije Mossad i CIA. Onaj tko je pucao na Kennedyja (i po svoj prilici je to bio onaj smrtonosni hitac) bio je nitko drugi do njegov šofer, agent CIA-e William Greer. Onaj tko pogleda video na YouTube-u može vidjeti kako se Greer odjednom naglo okreće i puca – pravo u glavu JFK-a! Na Dealey Plaza u Dallasu bilo je po svoj prilici još nekoliko snajperista, (po nekim izvorima, još trojica) od kojih je svaki ispalio još barem jedan do dva hica.
Dakle, prilično je jasno tko su bili neposredni izvršioci atentata. No, tko su bili planeri i organizatori? U knjizi «Defrauding America», Rodney Stich, nekadašnji federalni inspektor, koristeći svoje vlastito znanje, iskustvo i informante iz obavještajne mreže, otkriva mrežu korupcije u američkoj vladi. Prema njegovom informantu, pukovniku Parkeru iz CIA-e, postojala je grupa Pegasus, koja je snimila razgovore ljudi koji su planirali Kennedyjevo ubijstvo. U toj grupi bili su – [N.] Rockefeller, A. Dulles, L. Johnson, G. Bush i i J. Edgar Hoover. (Po meni, dvojica ključnih ljudi ovdje nedostaju. Prvo, sekretar obrane McNamara, te jedan važniji od od ovih svih, s izuzetkom Rockefellera – McGeorge Bundy, savjetnik za nacionalnu sigurnost. Ovaj vrlo značajni iluminat bio je dekan Henryju Kissingeru na Harvardu, te kratko vrijeme njegov šef kada je bio konzultant u Vijeću za nacionalnu sigurnost u Kennedyjevoj administraciji. Kao i Kissinger nakon njega, i McGeorge Bundy bio je više nego tek savjetnik predsjednika – bio je više kao... naredbodavac. On je zapravo prenosio naredbe prvog u hijerarhiji, odnosno patrijarha familije Rockefeller, tj. najvišeg iluminata u Americi. Upravo je on 'savjetovao' Johnsona u januaru 1965. da prekine sa [samo] ograničenom vojnim involviranjem u Vijetnamu, te otpočne direktnu vojnu intervenciju, velikih proporcija)
Parker je snimke razgovora dao kongresmenu McDonaldu, članu Joint Armed Services Comitee. On je namjeravao otkriti zapanjujuće dokaze o umiješanosti CIA-e i korupciji vlade, kada se vrati sa poslovnog puta na Daleki istok. Međutim, on se nije vratio. Nalazio se naime, upravo na onom avionu Korean Airlines što su ga bili srušili Sovjeti u septembru 1983. godine. Kompjuter u avionu bio je tako programiran, da 'zastrani' avion u sovjetski zračni prostor.
DA LI JE ATENTAT NA KENNEDYJA BIO RITUALNO UBIJSTVO?
Dana 22. novembra 1963. [22+11=33] John Fitzgerald Kennedy bio je ubijen na Dealey Plaza u Dallasu, Texas, približno na 33. paraleli sjeverne geografske širine. Dealey Plaza je mjesto na kojem je bio sagrađen prvi masonski templ u Dallasu. Na spomenutom trgu, nedaleko mjesta atentata, danas postoji obelisk sa iluminati bakljom na vrhu. Obelisk se nalazi tačno nasuprot spomenutom templu. Na Kennedyjevom grobu se također nalazi plamen, unutar kruga. Autor Jim Keith navodi da je Kennedyjevo ubijstvo bilo izmanipulirano u ritualne svrhe inscenacijom rituala «Ubijanja kralja», drevnog rituala plodnosti.
KOBNA 'NULA' AMERIČKIH PREDSJEDNIKA
Johna F. Kennedy bio je posljednji u nizu američkih predsjednika izabranih u godini koja završava sa nulom, a koji nisu uspjeli dočekati kraj svojeg mandata. Taj je niz započeo, još 1840 godine izabran William Harrison. Već naredne godine je umro 'nenadanom smrću'. Onda, imamo niz od slijedeća tri predsjednika, na koje je (uspješno) izvršen atentat. To su: Abraham Lincoln, izabran 1860 godine, James Garfield, izabran 1880 godine, te William McKinley, izabran 1900 godine. Warren Harding, izabran 1920 godine, umro je također iznenada, a sumnje o otrovanju nikad nisu bile opovrgnute. Frank Delano Roosevelt je umro od napada apopleksije 1944 godine. I tako, dolazimo do 7. i posljednjeg u nizu, a to je – JFK. Interesantno da je umalo istom sudbinom završio osmi po redu, glumac Ronald Reagan, izabran 1980 godine; no, kao što je poznato, njegov atentator ga je samo ranio. Jedan od najismijavanijih predsjednika SAD, George Bush ml. izabran je 2000 godine. I, doživio je smiješni atentat – cipelama, kada ga je 'iscipelario' razbješnjeli irački novinar.
subota, 09.11.2013.
MODA I ASTROLOGIJA KROZ VJEKOVE
Oni koji razmišljaju o modi na jedan malo dublji način, zasigurno su sebi postavili pitanje što je to što pokreće nove modne stilove tokom dugih vremenskih razdoblja, i na koji način jedna «modna era» smjenjuje drugu. Dakle, ne nešto što bi se ne bi moglo nazvati trenutnim pomodnim hirom, ni pripisati kapricu nekog dizajnera, već malo dublje promjene, koje označavaju jedan dulji period, jednu epohu. Kako to, da recimo nakon dugog vremena (stotina godina) žene odbace korzete i krinoline, a muškarci haljetke i počnu nositi hlače. Takvih primjera ima jasno još.
Odgovor na ovo pitanje može nam dati astrologija. Za one koji ne znaju, pojmovi 'odijevanja', 'mode' i 'modernizacije' odnose se na neke konkretne astrološke pokazatelje. Odijevanje je pod uplivom Djevice, moda Vage, dok modernizacijom i inovacijama vlada znak Vodenjaka. Za kraće modne trendove, one koji traju dekadu, ili 7-8 godina, 'zadužen' je Uran, planet revolucije i naglih promjena, kako ga zovu astrolozi. Prolaskom kroz navedene znakove on na neki način naprosto 'tjera' dizajnere na inovacije u svakoj novoj dekadi, tako da se razlikuje recimo moda 50tih, 60tih, 70tih itd..
No, što je sa malo krupnijim promjenama, onima što se događaju nakon vremenskog protoka od nekoliko stotina godina? Pravo govoreći, nalazimo se na novom tlu za astrologe, iz vrlo jednostavnog razloga; planet 'zaslužan' za ove promjene, epohalnog tipa, bio je otkriven tek prije 10 godina. Radi se o planetu nazvanom Sedna, po eskimskoj božici mora. Zbog svoje vrlo ekscentrične orbite, nema ujednačeni tranzit kroz sve znakove, kao ostali planeti (sa izuzetkom Plutona, koji ima također ponešto ekscentričnu orbitu). Tako da kroz pojedine znakove prolazi relativno brzo (oko 50 godina), a kroz neke tranzit traje stotinama i stotinama godina.
Gledajući efemeride (tablice koje prikazuju kretanje, odnosno položaje planeta u određenom periodu) Sedne, nisam mogao, a da ne primijetim analogiju sa sporim promjenama mode (srednji vijek) i znatno bržim promjenama (novi vijek, osobito od druge polovice 19. stoljeća). Naime, kada je Sedna prolazila kroz znak Jarca, (a ovaj znak inače karakterizira jedan asketski, 'spartanski' ukus u odijevanju), moda se vrlo sporo mijenjala. Ovo razdoblje se odnosi na cijeli rani srednji vijek (počevši još u kasnoj antici), sve do negdje polovice 11. stoljeća. Tada je naime, godine 1.056 Sedna napokon ušla u slijedeći znak, znak Vodenjaka. Upravo su Vodenjaci 'lanseri' novih modnih trendova, oni vole originalnost i inovacije. U enciklopediji sam našao slijedeće navode, koji potvrđuju astrološke promjene u novedenom periodu. «U zap. Evropi počeci razvoja tekstilne industrije padaju otprilike u XI st.» «Tek od početka XII st. odjeća krojenjem dobiva nove oblike.»
Tokom narednih stoljeća, ( od 12. do 17.) Uran je prošao sedam svojih punih ciklusa od 84 godine, te u svakom donosio nove modne trendove i stilove – romanika, gotika, renesansa... Stilovi u odijevanju slijedili su stilove u arhitekturi i umjetnosti općenito.
Sedna je iz Vodenjaka prešla u novi znak, Ribe, godine 1633. Renesansnu nošnju smjenjuje barokna nošnja. Mnogi muškarci ne znaju da je upravo prva polovica 17. stoljeća vrijeme kada su muškarci počeli nositi hlače - odbacili svoje haljetke i duge pletene čarape, te ih zamijenili kratkim kaputićem i kratkim hlačama. One su najprije lepršale slobodno, potom su bile vezane u visini koljena (kao nekakve 'pumperice'), da bi kasnije, u narednom stoljeću postale uske (fr. culotte). Barokna nošnja 17. stoljeća kod žena je donijela nestajanje korzeta i krinoline, no ipak samo privremeno, jer će se ovi odjevni predmeti još vraćati u modu. U prvoj polovici 17. stoljeća i muškarci i žene imaju odjeću sličnog oblika, odnosno figura se od ramena postupno proširuje, poput piramide, ili stošca. I jedni i drugi nose čipkaste ovratnike. (Danas nam muškarac sa čipkom, uskim ramenima i širokim bokovima djeluje pomalo smiješno) No, s protokom vremena desiti će se diverzifikacija, koja je dosegla vrhunac u drugoj polovici 19. stoljeća, kada muška i ženska moda, odnosno odjeća, imaju drastično različit izgled.
Astrologija potvrđuje ovu promjenu, jer Sedna 1864. godine ulazi u novi znak, te započinje novi ciklus – ona ulazi naime u znak Ovna. Šezdesetih godina 19. stoljeća muškarci su nosili dugačke hlače (dakle kratke hlače, culotte, su bile u potpunosti odbačene tek u 19. stoljeću) prsluk, frak, plašt i cilindar. Nosili su i vrlo duge brade, kao što se može vidjeti na slikama iz tog doba. Dakle, iz filmova poput «Prohujalo s vihorom», ili TV serije «Sjever i jug» može se vidjeti da je ženska moda donijela ponovno vraćanje korzeta i krinoline u modu. Ovo se astrološki može objasniti ulaskom Urana u znak Raka, sredinom šezdesetih godina. Uran u znaku Raka donio je jednu nostalgiju za prošlim vremenima, što je jedna od karakteristika Urana u tom znaku i trendova retro-mode. (Uran je ponovo u Raku na prijelazu iz četrdesetih u pedesete 20. stoljeća, a koje razdoblje kao što je poznato nije donijelo novitete, već konzervativno ostajanje na starim obrascima). No, ipak je bilo očito da ne može jako dugo potrajati retro moda za žene. Nešto prije Prvog svjetskog rata pariški «kralj mode» Poiret definitivno uklanja upotrebu korzeta – astrologija opet potvrđuje, jer je Uran u tranzitu svojim domicilom – znakom Vodenjaka. A muškarci su obrijali duge brade i skratili svoje dugačke frakove i redingote na dužinu sportskih sakoa («sack coat»). Možemo reći da se muška moda, bar što se tiče sakoa i trodijelnih odijela, nije mnogo promijenila, u zadnjih stotinjak godina.
Godina 1932. donijela je u astrologiji konjukciju planeta Urana i Sedne u znaku Ovna, što se više odražava na žensku modu; oblače se tijesne haljine, koje naglašavaju konturu tijela i veoma dekoltirane haljine.
No, pravu i revolucionarnu promjenu u odijevanju donijeti će tek šezdesete godine. Sedna prelazi u slijedeći znak, znak Bika 1967. godine, i u njemu se nalazi i danas. Pošto je Uran 1968. godine ušao u znak koji se odnosi na modu, znak Vage, promjena je bila neminovna.
Zapravo je do određene promjene došlo već ranije, u prvoj polovici 60tih, kada je Uran prolazio kroz znak Djevice (kao što sam već naveo, ovaj znak se odnosi na odijevanje). Šezdesete su dakle donijele nekoliko stilova u odijevanju, no oni najizrazitiji bili su vezani uz muzičke trendove – do 1966. godine modernisti, ili kraće modovi slijedili su trendove beat izvođača – grupa poput Beatles, Rolling Stones, Who, Kinks i drugih. London postaje centrom mode. Muške odjevne predmeta odlikuje uskost – nose se uske košulje, kravate, sakoi i hlače. Preko njih se navači anorak (sportska jakna sa kapuljačom). Žene nose također uske, pripijene haljine i suknje. Sve više navlače hlače, koje su do 60tih bile smatrane gotovo isključivo muškim odjevnim predmetom. Kod žena najveću novotariju predstavlja mini-suknja, koju je lansirala Mary Quant 1964. godine.
Drastičnu promjenu u odijevanju u odnosu na konzervativne 40te i 50te, (također i u muzici) donose dakle kasne šezdesete. Do 1968. godine, već su mlade generacije potpuno prihvatile androgini hipi-izgled. I muškarci i žene imaju kose jednake dužine. I muškarci i žene oblače hlače zvonolikog oblika («bell-bottoms»), i šarene košulje najrazličitijih psihodeličnih uzoraka. «Woodstock izgled» karakterizira čitavu jednu generaciju mladih, sa kraja 60tih i početka 70tih godina.
A što je s novim trendovima u bližoj budućnosti, do kraja našeg 21. stoljeća? Neke bi modne promjene (ekscentričnije?) mogao donijeti ulazak Sedne u znak Blizanaca sredinom dvadesetih godina, te prolazak Urana znakovima Djevice i Vage četrdesetih i pedesetih godina. Kada Sedna uđe u znak Raka 2067, moguće je da će doći do nekih retro-trendova u modi. Osamdesete bi mogle donijeti konflikt između konzervativnih i retro tendencija Sedne i težnji k modernizaciji Urana, pošto on u to vrijeme tranzitira Vodenjakom, koji teži upravo originalnosti i inovacijama.
