My spiritual exercises
petak, 29.11.2013.
ŠTO OTKRIVA KNJIGA 'TITO-CHURCHIL, STROGO TAJNO'?
Još jedna knjiga (pored 'Ne staljinizmu', iz koje sam citirao u prošlom postu), koju sam našao na tavanu, privukla mi je pažnju svojim naslovom. «Tito-Churchil, strogo tajno». Pretpostavio sam, naime, da bi mogla sadržavati neke interesantne detalje vezane za britanske tajne službe i iluminate. I, - čak i čitajući samo opširan uvod V. Velebita ustanovio sam da sam bio u pravu. Vladimir Velebit imao je u ratu čin general-lajtnanta. Od decembra 1943 bio je član vojne misije Vrhovnog štaba partizanske vojske u Egiptu i Italiji, a potkraj 1944 postao je šef vojne misije u Londonu. Nakon rata je bio zamjenik saveznog sekretara za inostrane poslove, ambasador u Velikoj Britaniji, te – izvršni sekretar Evropske ekonomske komisije UN.
Velebit u svojem uvodu od 20-ak stranica zapravo ne otkriva mnogo (ipak je i on bio dio tih iluminatskih krugova, što se može naslutiti iz njegove zadnje navedene funkcije), no onom kome ima predznanja iz konspirologije, ni ne treba mnogo, da bi povezao i shvatio neke stvari.
Velebit nam ukratko pojašnjava strukturu vladinih ustanova u Velikoj Britaniji za vrijeme rata, i to posebno tri ministarstva – Foreign Office, odnosno Ministarstvo inostrnih poslova, War Office, odnosno Ministarstvo rata, te treće, manje poznato, ali veoma važno – Ministery of Economic Warfare (MEW) što prevodi kao Ministarstvo za vođenje rata privrednim sredstvima. I mada se Velebit ograđuje, da «nije stručnjak za obavještajnu službu», već se u slijedećoj rečenici demantira. Citiram, «Ipak je moj posao oficira za vezu sa savezničkim vojnim misijama za vreme rata i moj red u Ministarstvu inostranih poslova posle rata imao toliko dodirnih tačaka sa obaveštajnim radom, da mi se čini nužnim izneti nekoliko opažanja o njoj povodom dokumenata koji se objavljuju u ovoj zbirci».
Međutim, utisak koji sam stekao je, da on, bilo svojom voljom, ili na osnovu krivih informacija dobijenih od tajnih službi, na više mjesta umanjuje i značaj, a i sposobnosti britanske vojne obavještajne službe. Posebno se to odnosi na Special Operations Executive (SOE), odnosno Upravu za posebne operacije. Dakle, u ratu je bilo osnovano novo ministarstvo, MEW (za 'privredno' ratovanje), u okviru kojeg je započela rad uprava SOE. Zapravo već je od ranije, u okviru vojno-obavještajne službe MI6 djelovala uprava pod imenom Odsjek D. Zadatak te službe bio je «da se poveže sa političkom opozicijom i grupama nezadovoljnika u pojedinim zemljama, sa namjerom da ih se upotrebi za postizanje ciljeva koje je britanska vlada smatral poželjnima». SOE je djelovala isključivo u inostranstvu, i to prvenstveno u onim državama koje su bile okupirane od strane sila Osovine. Cilj te nove organizacije bio je da se poveže sa oslobodilačkim pokretima u okupiranim zemljama.
Prva sporna tačka koju iznosi Velebit – «Ipak je SOE bila mala organizacija, koja je raspolagala vrlo skromnim sredstvima.» I zbog toga – «nije bila dorasla da rešava krupne probleme sa kojima se sretala u Jugoslaviji.» Već na osnovu svojih proučavanja konspirološke literature naslutio sam da je vjerovatno i sama SOE umanjivala svoj značaj i širila glas o svojoj (navodnoj) nekompetetnosti, dok je u stvarnosti to bila veoma sposobna i stručno osposobljena organizacija. Konkretne citate koji to potvrđuju, a koje sam naknadno pronašao, navesti ću nešto kasnije.
Velebit dalje navodi kako je SOE imala «poteškoće da pronađe odgovarajuće kadrove». Razlog – za takvu vrstu djelatnosti bile su potrebne specijalne predispozicije, kao što su znanje stranih jezika, poznavanje političkih i privrednih prilika u inostranstvu, velika snalažljivost, lična hrabrost... Tako da su oni koji su vršili selekciju kadrova bili nužno orijentirani na one koji posjeduju takve vrline – poslovne ljude, sa vezama u inostranstvu. Prema Velebitu, protivnici SOE, (a to su uglavnom bili profesionalni vojni kadrovi), prigovarali su da je to ustvari «organizacija biznismena i bankara» – što nije bilo daleko od istine. Velebit navodi da je bilo onih koji su tvrdili da je SOE «čak do kraja rata ostala organizacija amatera»[?!], koji «nikad nisu postigli profesionalnu stručnost» i koji su «samo polovično ispunili svoje zadatke». Hej, ne bi baš rekao, hmmm...
Prema Velebitu, kritike nisu stizale samo od strane Ministarstva rata, već i od Ministarstva inostranih poslova. Razlog – pošto su članovi SOE stupali u vezu (i) sa političkim i drugim masovnom organizacijama koje nisu bile u vladi, ili su čak s njome bile u otvorenom sukobu, to je stvaralo neprijatnosti Ministarstvu inostranih poslova, koje je također gladalo na aktivnost SOE kao miješanje u poslove koje je ono smatralo isključivo svojom privilegijom.
Prvi šef SOE bio je sir Frank Nelson, koji je postavio organizacionu strukturu SOE. Njega je uskoro naslijedio sir Charles Hambro, bankar, [koji dolazi iz iluminatske familije sa dugom tradicijom]. Što o njemu veli D. Icke, u svojoj «Najvećoj tajni»? Navodim citat:
«Sir Charles Hambro, was director of the elite Special Operations Executive during the Second World War while Victor Rothschild was also manipulating events within the British Intelligence network. It was the Special Operations Executive (SOE) which formed the company now known as Hollinger Inc., the media giant headed by Conrad Black, the son of the SOE agent who helped to set it up. Sir Charles Hambro’s son, Lord Hambro, now heads the firm.»
A Velebit pretpostavlja da je Hambro «verovatno otvorio vrata SOE većem broju bankara i poslovnih ljudi» koji su kasnije «dali posebno obeležje SOE-i».
Još jedan citat koji se odnosi na suradnju iluminatskih organizacija sa ekstremnim ljevičarskim pokretima, i koji zapravo ne pokazuje pravu suštinu stvari. Citiram «Nema sumnje da je SOE bila u suštini konzervativna organizacija, koja nije gajila nikakve simpatije prema naprednim političkim gibanjima, a naročito je zazirala od komunizma i boljševizma [sic!]. Prava je priroda iluminata, kao što sam već bio naveo u ranijim postovima vezanim za teorije konspiracije, da su oni IZNAD, bilo ljevice ili desnice, ili 'progresivaca' i konzervativaca.
Da nije tako, zar bi, kao što to Velebit i navodi, u svoje redove primala «osobe koje nisu krile svoju pripadnost levičarskim, čak i komunističkim krugovima». Tako on navodi primjere Basila Davidsona, bliskog Komunističkoj partiji, te Jamesa Klugmana, ne samo člana te partije, već i poslijeratnog člana njenog Centralnog komiteta.
Da SOE nije bila neka nesposobna organizacija, saćinjena od nekompetentnih amatera, može se vidjeti iz slijedećeg citata iz «Najveće tajne».
«The CIA was the creation of British Intelligence and particularly its Elite inner circle known as the Special Operations Executive (SOE). The CIA replaced the wartime US intelligence organisation, the Office of Strategic Services (OSS)»
Dakle, posebna je zasluga upravo SOE za osnivanje, ni manje ni više nego CIA-e. A da je SOE bila vrlo sposobna organizacija, dokazuje i slijedeći citat, iz knjige pukovnika L. Fletchera Proutyja, «The Secret Team»
The OSS did set up a Guerrilla and Resistance Branch, which operated from Europe to Burma and was patterned after the highly successful British Special Operations Executive (SOE) model.
Američki Office of Strategic Services (prethodnica CIA-e), bio je modeliran po uzoru na VISOKO USPJEŠNU britansku SOE.
...
Što se tiče odnosa Britanije prema Jugoslaviji za vrijeme Drugog svjetskog rata općenito, uočljivo je da su dugo, tokom 1941. i cijele 1942. podupirale uglavnom 'rojalističke snage', koje su čak otvoreno surađivale sa silama Osovine. Britanskoj vladi nije se dopalo da se gerilski pokret otpora razvio oko KPJ i pod njenim vodstvom. Velebit navodi kako tu nije bio toliko bitan general Mihailović, koliko dinastija Karađorđevića, s kojom je Britanija (odnosno dinastija Windsor) bila vezana čak i rodbinskim vezama. (Po meni, moguće je i da je kralj Petar pokušao podmititi SOE, ili neke druge uticajne ljude u britanskoj vladi.) Britanska vlada jr imala vrlo nestalan stav prema Titu i komunističkoj Jugoslaviji. Činjenica je da je Chruchill nastojao upriličiti sastanak između Tita i kralja, i da je jedno vrijeme zastupao očuvanje dinastije. No, na kraju je ipak prevladalo mišljenje da je bolje da Jugoslavija bude komunistička, ali – ne pod Staljinovim uticajem. (Činjenica je da je Jugoslavija od 1954. bila u tajnom paktu sa zemljama NATO saveza, Grčkom i Turskom.) I to je za narode Jugoslavije bilo dobro, zato jer im je nakon rata donijelo veći standard, u odnosu na ostale istočnoevropske zemlje.
