My spiritual exercises
subota, 16.11.2013.
TKO JE UBIO JOHNA F. KENNEDYJA?
Kada sam bio dijete, krajem 60tih i početkom 70tih gledao sam niz puta kako Tito prolazi u povorci automobila ispred kuće u kojoj je stanovala moja baka. I sjećam se da sam svaki puta osjećao neki strah, da na njega netko ne izvrši atentat, kao na Johna F. Kennedyja. Atentat na američkog predsjednika bio je jedan od događaja na svjetskoj političkoj sceni koji je ostavio duboki trag u kolektivnoj svijesti, ne samo građana SAD, već i Evrope, pa i svijeta. Nastupivši na dužnost u januaru 1961, Kennedy je bio, sa 43 godine najmlađi predsjednik u američkoj historiji.
Već ubrzo nakon stupanja na dužnost, JFK je došao u sukob sa CIA-om. Desilo se to u aprilu 1961, kada je došlo do neuspjele akcije antikastrovskih emigranata protiv Kube; tu je akciju CIA bila isplanirala još prije, pri kraju Eisenhowerove administracije.
Pošto je mnogima nejasno kako moćne SAD nisu uspjele tada srušiti Castra, biti će interesantno spomenuti nekoliko podataka u vezi ove vojne akcije. Bila je dakle planirana jedna samo ograničena akcija, koju je imalo sprovesti jedna brigada sačinjena od 1.500 kubanskih emigranata, na čelu sa komandantom P. San Romanom. Bilo je američkih generala koji su zagovarali otvorenu invaziju na Kubu, međutim Kennedy nije htio ponoviti grešku SSSR-a, sa njegovom intervencijom u Mađarskoj. Šef CIA-e Allen Dulles uvjeravao je JFK-a da će akcija uspjeti, jer «kada se izvede desant, to će potaknuti veliku pobunu, te će Castro za kratko vrijeme biti srušen». Dulles je svjesno lagao Kennedyja. Jer, Castro je već bio postao heroj u očima Kubanaca, zbacivši diktatora Batistu dvije godine ranije. Načelnik američkog generalštaba Lyman Lemnitzer je plan CIA-e smatrao 'katastrofalnim'. No, kako neki autori (J. Bamford) navode 'neobjašnjivo' je ipak dao pozitivnu preporuku u vezi plana sekretaru obrane Robertu McNamari.
U danima koji su prethodili operaciji, američki špijunski avioni U-2 'prošetali' su se kubanskim zračnim prostorom i detaljno snimili položaje kubanske avijacije. Operacija je započela u zoru 17. aprila 1961, i ubrzo se pretvorila u debakl. Kubanski pobunjenici koji su se iskrcali u Zalivu svinja, kao i njihova eskadrila od desetak aviona, bili su uvjereni da je Castrova avijacija bila uništena u toku noći, kako je bilo planirano. Međutim, to se nije desilo iz jednostavnog razloga što nije bilo nikog u Washingtonu, sa ovlasti da naredi te zračne napade. Kubanski piloti u američkoj bazi u Nikaragvi nestrpljivo su cijelu noć iščekivali naređenje iz Washingtona. No, Kennedy je bio na odmoru na svom ranču u Virginiji, dok je direktor CIA-e Dulles bio na poslovnom sastanku u Portoriku. U Zalivu svinja, Castro je sa svoja tri sačuvana aviona T-33 oborio desetak pobunjeničkih, tipa B-26. Dodatno, bio je potopljen i brod sa municijom i opremom, tako da su napadači ostali bez logističke podrške. Komandant pobunjenika San Roman je dešperatnim glasom tražio pomoć, međutim sve što mu je bilo ponuđeno, bila je mogućnost evakuacije od strane mornarice, što je on odbio. Do kraja dana Castrove snage su jednostavno poništile San Ramonovu brigadu, a ovaj poraz je stvorio kod kubanske emigracije u SAD osjećaj izdaje, za što su prvenstveno okrivljavali Kennedyja. JFK je na sebe preuzeo ogovornost zbog fijaska u Zalivu svinja, no bilo je očito da odgovornost zapravo snosi Allen Dulles, koji je predsjedniku davao krive informacije. Bijesan na njega, Kennedy ga je zamijenio sa Johnom McCone-om, milionerom i naftnim biznismenom, koji je na dužnost stupio 29. novembra 1961.
Kennedy je bio također na meti kritike ultra-konzervativaca, koji su ga optuživali da je pro-komunistički nastrojen, zbog domaćeg socijalnog programa - stepenovanog poreza na prihod, ekspanziju socijalne sigurnosti, federalnu pomoć obrazovanju... K tome, smetale su im Kennedyjeve simpatije prema ljevičarskoj koaliciji na vlasti u Italiji, zato jer su oni tražili priznanje komunističke Kine, zahtijevali povlačenje Amerikanaca iz vojnih baza u Italiji, uključujući važni mornarički komandni centar u Napulju; te su također zagovarali borbu protiv kapitalizma i imperijalizma.
Zavirimo li u Opću enciklopediju iz 60tih, vidjet ćemo da je Kennedy također bio predložio Kongresu potpuno provođenje građanske ravnopravnosti za crnce, što ga je «stajalo glave prije nego što je mogao prići ostvarenju svojih ideja.» Kennedy je bio sigurno omiljeniji političar u socijalističkim zemljama od svojih prethodnika Trumana i Eisenhowera. Tito je bio jedan od posljednjih državnika koje je Kennedy primio u Bijeloj kući, prije atentata. Čak je i Castro, nakon smrti Kennedyja, u svom saopćenju naveo da je kubanski narod, kao i vlada, primio vijest o tragičnoj smrti predsjednika Kennedyja «sa dubokom tugom».
No, svi ovi naprijed navedeni razlozi, kojima se Kennedy zamjerio pojedinim političkim krugovima u SAD-u, nisu bili primarni razlozi poduzimanja atentata protiv njega. U nizu djela autora konspirologa konstatno se provlače tri razloga, kao ključna. To su: Kennedyjevo obećanje da će razbiti CIA-u «u hiljadu komada», zatim odluka da povuče vojsku iz Vijetnama (tada su na tom bojištu bili sukobi tek ograničenog intenziteta, pravi rat razbuktao se tek nakon smrti JFK-a), te odluka da vlada počne sama štampati novac, a ne da ga posuđuje uz kamate od 'Federal Reserve'.
Sve do 90tih godina nije bilo knjige koja bi na adekvatan način rasvijetlila ubijstvo američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja. Više od 30 godina je trebalo dakle čekati na knjigu «Final Judgement» američkog autora Michaela Collinsa Pipera. Iz nje je prenio, u sažetom obliku, najznačajnije detalje David Icke, u svojoj drugoj knjizi sa područja konspirologije, «And Truth Shall Set You Free...».
John F. Kennedy bio je sin Josepha Kennedyja, američkog ambasadora u Velikoj Britaniji (1937-40) za vrijeme Rooseveltove administracije. Joe Kennedy stekao je prilično bogatstvo u vrijeme prohibicije (1920-33), kada se potajno bavio švercom alkoholnih pića. Tom je prilikom dolazio u sukob sa pripadnicima organiziranog kriminalnog sindikata, na čelu sa Meyerom Lansky-jem. Suprotno ukorijenjenom mišljenju, talijanska mafija nije bila glavna. Prema familiji čikaškog bossa Sama Giancane, jevrejska mafija u Detroitu ('Purple Gang') je zaprijetila Kennedyju smrću, zbog operiranja na njihovom području. Upravo je Giancana, i njegov uticaj u mafijaškim krugovima, spasio život Kennedyju. Kada je želio sina 'progurati' za predsjednika, međutim, Joe se morao pomiriti sa jevrejskim lobbyjem i sindikatom Meyera Lansky-ja, zato jer bez njihove materijalne i druge podrške nije mogao računati da će John moći pobijediti na izborima. Dakle, JFK-ov otac morao je potisnuti raniji animozitet, jer je shvatio da bez jevrejske podrške nema pobjede. Cionisti su mu ponudili novčana sredstva koja je JFK trebao, no pod uvjetom da oni imaju kontrolu nad politikom na Srednjem istoku.
Dok je Joe Kennedy pregovarao sa Samom Giancanom, dotle je John F. Kennedy imao direktni kontakt sa Meyerom Lanskyjem, za vrijeme predsjedničke kampanje. Mafija je jasno željela da nesmetano operira u njihovom internacionalnom biznisu, bez uplitanja i zapreka od strane vladinih agencija. No, cionisti i sindikat organiziranog kriminala bili su prevareni, pošto je Kennedy, ubrzo po stupanju na predsjedničku dužnost počeo postupati upravo suprotno njihovom ranijem dogovoru.
JFK nije izgleda imao nikakvu namjeru dati navedenim interesnim grupama ono, što im je obećao, i zašto su mu platili kampanju. Što se tiče Izraela, on je bio nastavio politiku neutralnosti (ne favorizirajući Izraelce na račun Palestinaca). Kennedy je bio protiv izraelskog nuklearnog programa, te je zahtijevao inspekciju nad nuklearnim postrojenjem u Dimoni (južno od Jeruzalema). Također se zalagao za pravičnu soluciju u pogledu povratka palestinskih izbjeglica. Izraelska ministrica vanjskih poslova Golda Meir bila je ljuta i razočarana Kennedyjevim stavom prema njenoj zemlji, kao i premijer Ben-Gurion. Ovaj potonji vjerovao je da Kennedyjeva politika ugrožava temeljne interese njegove zemlje.
Prema istraživanjima Michaela C. Pipera, Ben-Gurion je naredio Mossad-u da orkestrira atentat na JFK-a. Između Mossada i sindikata Meyera Lanskyja postojale su uske veze. Također usko povezani djelokrug rada CIA-e i Mossada, omogućivao je ranije Lanskyju svojevrsnu 'nedodirljivost', a ona je sada došla u pitanje, pogotovo jer je državni tužilac sada bio rođeni brat JFK-a, Robert.
Kennedy je ubrzo po stupanju na dužnost uvidio da se rad CIA-e oteo kontroli i da agencija više nije onakva, kakva je bila ranije, za vrijeme Trumana. Dakle, shodno tome Kennedy je dao otkaz Allenu Dullesu, direktoru CIA-e, obećavši da će agenciju razbiti na hiljadu komada. CIA je shvatila, isto kao i Lansky i izraelski lobby, da preživljavanje njihove postojeće strukture moći ugrožavaju braća Kennedy. Svaki od ovih centara moći imao je moć i organizatorske sposobnosti, koje su mogle ukloniti predsjednika, a ovdje se radi o kombiniranoj moći sva tri.
Odluka o povlačenju iz Vijetnama također je bila suprotna željama i planovima navedenih interesnih grupa. Jer, oni su koristili konflikt u Indokini kao 'cover' za tajno švercanje droge. Jasno, tu se onda nadovezuju interesi tvorničara oružja i vojne opreme, te globalnih bankara, koji su također vidjeli svoju korist od rata.
I konačno, tu je bila i Kennedyjeva želja za razbijanjem moći Federal Reserve Board, te izdavanja novca oslobođenog od plaćanja kamata. Neke je poteze u vezi ovog JFK već bio poduzeo prije smrti, tako da su neke obveznice koje je dao štampati još uvijek u opticaju. Ovo je pak bila najveća 'noćna mora' financijske elite. Zadnji predsjednik koji je nešto slično pokušao bio je Abraham Lincoln, i znamo kako je završio.
Snage koje su 1963. godine radile protiv Kennedyja bile su jednostavno rečeno – enormne. I kada se pogleda malo 'iza fasade', vidi se da je u pitanju (u konačnici) jedna te ista organizacija, koju kontrolira nekolicina ljudi.
Dva dana prije atentata na Kennedyja, tada mladi student William Lyne (30 godina kasnije napisati će knjigu 'Pentagon Aliens') čitao je primjerak dnevnog lista San Antonio Light, u predavaonici na univerzitetu Sam Houston, u Huntsvilleu, Texas. Uočio je veliki naslov "J.F.K. TO BE IN DALLAS IN TWO DAYS", sa rutom Kennedyjeve motorizirane povorke, na naslovnoj strani. Pošto je bio prijatelj sina šefa osiguranja predsjednika Trumana i Eisenhowera, znao je ponešto o osnovnim sigurnosnim mjerama predostrožnosti, npr. da u prvom redu, zbog okolnosti, nije se ni smjelo najavljivati rutu kretanja vozila, zatim pošto se kolona kreće u blizini visokih zgrada, bilo je potrebno da bar u svakoj drugoj bude po jedan agent, a limuzina u kojoj se vozio JFK, ni u kojem slučaju nije smjela biti otvorenog krova. Lyne je uzeo novine, ustao i rekao "They are going to kill J.F.K. in Dallas, day after tomorrow, right here", pokazujući prstom ulicu. Njegov se predosjećaj ostvario dva dana kasnije, atentat je bio izvršen tačno u blizini zgrade u kojoj se nalazio magazin knjiga.
I sada dolazimo do ključnog pitanja – da li je atentat na Kennedyja počinio Lee Harvey Oswald? Ne. Ali, za američku vladu (još uvijek) – da. Tokom rasprave o ovom pitanju u američkom Kongresu 1978. godine postavila se otvoreno sumnja o zataškavanju, no dokumenti su ponovno bili proglašeni državnom tajnom na period od 75 godina (Valjda će 2053 konačno saopćiti američkom narodu pravu istinu.) Razlog je jednostavan – u to su vrijeme svi involvirani u prikrivanje pravih krivaca bili još živi.
Tko je bio u stvari Lee Harvey Oswald? Lee Harvey Oswald bio je agent CIA-e, nižeg ranga. On je bio, jednostavno rečeno, žrtveni jarac CIA-e, odabran da, bez svoje volje, 'odglumi' ulogu (jedinog) krivca za atentat. Istraživanje tužioca okruga New Orleans, Jima Garrisona, pokazalo je da Oswald nikako ne može biti jedini odgovoran. (Zašto New Orleans – «security» za Kennedyjevu povorku je obezbijedio ured CIA-e iz New Orleansa, koji ima svoje prostorije, uzgred rečeno, u zgradi masonskog templa.) Film koji je snimio slučajni promatrač Abraham Zapruder (i koji je bio vrlo brzo nakon atentata zaplijenjen) pokazuje da se na Kennedyja pucalo iz prednje strane kola, dakle nije dolazio iz magazina, gdje se navodno nalazio Oswald. Atentat je bio djelo dobro uvježbane i koordinirane grupe profesionalaca, nikako usamljenog luđaka, kako se to pokušalo prikazati.
Oswald je kratko nakon atentata (za kojeg mu bilo je rečeno da će biti fingiran, i da će se njime optužiti Castro) shvatio da su mu 'smjestili', te je to namjeravao i javno posvjedočiti na sudu, no tu se našao 'bijesni patriot' koji je u gnjevu ubio atentatora na voljenog predsjednika. Ustvari Jack Ruby bio je također žrtveni jarac, mafijaš jevrejskog porijekla kojeg je Lanskyjev sindikat odabrao da odglumi svoju ulogu. Kasnije je i on uklonjen, tako da više nije imao tko posvjedočiti. Usamljeni atentator je mrtav, onaj tko ga je ubio je to učinio iz patriotskih razloga, i – kraj priče.
Tužilac Jim Garrison je također u međuvremenu umro, i on je bio jedina osoba, koja je osumnjičila nekog za ubijstvo predsjednika. U pitanju je bio Clay Shaw, čelnik firme Permindex i operativac CIA-e. Kompanija je predstavljala centralni dio koordinacije između Mossad-a, CIA-e i sindakata Lanskyja. Slučaj Shaw bio je ozbiljno ugrožen zastrašivanjem i ubijstvima glavnih svjedoka, i na kraju je Shaw bio oslobođen optužbe. K tome, bili su i mijenjani iskazi nekih svjedoka, tako da se tu radilo o oficijelnom prikrivanju prave istine. Kennedyjevo je tijelo hitno bilo odveženo iz Dallasa na obdukciju u Washington. Patolog je bio okružen visokim oficirima, od kojih je dobio naređenje, što treba ustanoviti. Da zataškavanje bude kompletno, predsjednikov mozak bio je volšebno 'zagubljen' i nikada nije bio ponovo nađen. Deseci ljudi koji su nešto znali o atentatu misteriozno su nestajali – u saobraćajnim nesrećama, bilo je pucano na njih, a neki su izvršili 'suicid'.
Dakle, u Kennedyjevo ubijstvo bile su involvirane agencije Mossad i CIA. Onaj tko je pucao na Kennedyja (i po svoj prilici je to bio onaj smrtonosni hitac) bio je nitko drugi do njegov šofer, agent CIA-e William Greer. Onaj tko pogleda video na YouTube-u može vidjeti kako se Greer odjednom naglo okreće i puca – pravo u glavu JFK-a! Na Dealey Plaza u Dallasu bilo je po svoj prilici još nekoliko snajperista, (po nekim izvorima, još trojica) od kojih je svaki ispalio još barem jedan do dva hica.
Dakle, prilično je jasno tko su bili neposredni izvršioci atentata. No, tko su bili planeri i organizatori? U knjizi «Defrauding America», Rodney Stich, nekadašnji federalni inspektor, koristeći svoje vlastito znanje, iskustvo i informante iz obavještajne mreže, otkriva mrežu korupcije u američkoj vladi. Prema njegovom informantu, pukovniku Parkeru iz CIA-e, postojala je grupa Pegasus, koja je snimila razgovore ljudi koji su planirali Kennedyjevo ubijstvo. U toj grupi bili su – [N.] Rockefeller, A. Dulles, L. Johnson, G. Bush i i J. Edgar Hoover. (Po meni, dvojica ključnih ljudi ovdje nedostaju. Prvo, sekretar obrane McNamara, te jedan važniji od od ovih svih, s izuzetkom Rockefellera – McGeorge Bundy, savjetnik za nacionalnu sigurnost. Ovaj vrlo značajni iluminat bio je dekan Henryju Kissingeru na Harvardu, te kratko vrijeme njegov šef kada je bio konzultant u Vijeću za nacionalnu sigurnost u Kennedyjevoj administraciji. Kao i Kissinger nakon njega, i McGeorge Bundy bio je više nego tek savjetnik predsjednika – bio je više kao... naredbodavac. On je zapravo prenosio naredbe prvog u hijerarhiji, odnosno patrijarha familije Rockefeller, tj. najvišeg iluminata u Americi. Upravo je on 'savjetovao' Johnsona u januaru 1965. da prekine sa [samo] ograničenom vojnim involviranjem u Vijetnamu, te otpočne direktnu vojnu intervenciju, velikih proporcija)
Parker je snimke razgovora dao kongresmenu McDonaldu, članu Joint Armed Services Comitee. On je namjeravao otkriti zapanjujuće dokaze o umiješanosti CIA-e i korupciji vlade, kada se vrati sa poslovnog puta na Daleki istok. Međutim, on se nije vratio. Nalazio se naime, upravo na onom avionu Korean Airlines što su ga bili srušili Sovjeti u septembru 1983. godine. Kompjuter u avionu bio je tako programiran, da 'zastrani' avion u sovjetski zračni prostor.
DA LI JE ATENTAT NA KENNEDYJA BIO RITUALNO UBIJSTVO?
Dana 22. novembra 1963. [22+11=33] John Fitzgerald Kennedy bio je ubijen na Dealey Plaza u Dallasu, Texas, približno na 33. paraleli sjeverne geografske širine. Dealey Plaza je mjesto na kojem je bio sagrađen prvi masonski templ u Dallasu. Na spomenutom trgu, nedaleko mjesta atentata, danas postoji obelisk sa iluminati bakljom na vrhu. Obelisk se nalazi tačno nasuprot spomenutom templu. Na Kennedyjevom grobu se također nalazi plamen, unutar kruga. Autor Jim Keith navodi da je Kennedyjevo ubijstvo bilo izmanipulirano u ritualne svrhe inscenacijom rituala «Ubijanja kralja», drevnog rituala plodnosti.
KOBNA 'NULA' AMERIČKIH PREDSJEDNIKA
Johna F. Kennedy bio je posljednji u nizu američkih predsjednika izabranih u godini koja završava sa nulom, a koji nisu uspjeli dočekati kraj svojeg mandata. Taj je niz započeo, još 1840 godine izabran William Harrison. Već naredne godine je umro 'nenadanom smrću'. Onda, imamo niz od slijedeća tri predsjednika, na koje je (uspješno) izvršen atentat. To su: Abraham Lincoln, izabran 1860 godine, James Garfield, izabran 1880 godine, te William McKinley, izabran 1900 godine. Warren Harding, izabran 1920 godine, umro je također iznenada, a sumnje o otrovanju nikad nisu bile opovrgnute. Frank Delano Roosevelt je umro od napada apopleksije 1944 godine. I tako, dolazimo do 7. i posljednjeg u nizu, a to je – JFK. Interesantno da je umalo istom sudbinom završio osmi po redu, glumac Ronald Reagan, izabran 1980 godine; no, kao što je poznato, njegov atentator ga je samo ranio. Jedan od najismijavanijih predsjednika SAD, George Bush ml. izabran je 2000 godine. I, doživio je smiješni atentat – cipelama, kada ga je 'iscipelario' razbješnjeli irački novinar.
