My spiritual exercises
nedjelja, 30.09.2012.
Moj 'intervju' sa Nikolinom Pišek
MOJ 'INTERVJU' SA NIKOLINOM PIŠEK
Ima onih koji prate sa zanimanjem moje postove o konspirologiji i holistici, međutim, ne sviđa im se kada nešto pišem o svojem privatnom životu. Mislim da je moj privatni život zapravo na neki način međuprožet sa onime što radim, tako da na neki način čitatelji moga bloga, odnosno blogova, moraju uzeti i ono što im se ne sviđa. Recimo jednima naprimjer nije drago iz tog razloga što narušava moj image duhovnog gurua, ili čak nekog supermena ili mesije (a drugima možda jer osjećaju neke ljubavne osjećaje prema meni; svjestan sam da ima i trećih, koji ništa ne shvaćaju, ili pak oni, koji namjerno iskrivljavaju). No, mislim da su takvi bili svi prije mene, i da su u biti njihove biografije bile uljepšane i dotjerane.
Ja se ne trudim skrivati svoje mane, iako neki smatraju da je takav stav nerazuman ili autodestruktivan, pa da može samo srozati ne samo mene kao osobu, već i moj cjelokupni rad. Sa time se ne slažem, vjerojatno iz više razloga, ali onaj osnovni mi se čini da je jednostavno na svijetu dosta laži i prevara, u što sam se uvjerio pročitavši nekoliko tuceta knjiga sa područja konspirologije.
Kao što sam naveo na blogu, gdje mi je logiranje onemogućeno, jedna od mojih osnovnih karakteristika, a što može ispasti i kao mana, je moja zaljubljivost, i tamo sam niz postova posvetio svojoj zaljubljivosti, objašnjavajući nadugačko i naširoko, o čemu se tu radi.
Početkom prošlog mjeseca sam se zaljubio po drugi put (prvi put je bilo prije pet godina) u jednu curu sa TV-a. Ranije nikad nisam osjetio karakteristični neugodni osjećaj 'igranja leptirića u stomaku', prema nekom koga sam vidio samo na televiziji.
Pošto sam do sada bio zaljubljen preko 30 puta, primijetio sam neke pravilnosti, koje se stalno ponavljaju. Tako sam recimo primijetio da 'simptomi' prestaju nakon 6 tjedana, u pravilu, uvijek, i da mi sedmi tjedan uvijek donosi olakšanje tegoba. Jučer i danas sam imao priliku vidjeti tu curu u koju sam se bio zaljubio, i 'testirati' svoje osjećaje. I naravno, opet se ponavlja ista stvar. Ona je još uvijek lijepa, fascinantna, šarmantna, ali... nema više onih 'leptirića'. Mislim da su i mnoge žene do sada osjetile kod mene, tu neobjašnjivu hladnoću, nakon početnih ludo vatrenih osjećaja. To je to.
Sjetio sam se da sam prije jedno pet godina redovito slao mailove na emisije 'Shpitza' i Red carpet', zbog njihovih šarmantnih voditeljica, koje su za mene imale nešto posebno, (i još uvijek mislim da to nešto imaju). Iz nekog razloga, odlučio sam se povjeriti Nikolini Pišek, i sastavio tako jedan intervju, u biti kako bih želio da malo pojasnim svoju 'mutnu' i izuzetno rijetku seksualnu orijentaciju. I evo što sam joj napisao, dakle 2007. godine. Rekao bih da sam u zadnjih par godina postao više homofobičan, nego što sam bio prije, pošto glavne kritike i potcjenjući trič-tračevi imaju izvor baš u homo-bi krugovima.
«Draga Nicky (mogu te tako zvati?),
Dakle, draga Nicky, uvijek kada intervjuiraš nekog, ja se pitam šta bi ja odgovorio na tvoje pitanje. Kada si pitala ovog svog plesnog partnera, u vezi ljubavi, i tako to, da li je slobodan, da li mu se cure nabacuju i tako to – znaš šta – zaključio sam da je on u biti biseksualac, tipa 1 ili 2, makar to nije otvoreno izjavio. Ja dosta volim transparentnost i otvoreno izjašnjavanje u pogledu seksualne orijentacije. Jedna gospođa mi je rekla da je Dinko Bogdanić otvoreno priznao da je biseksualac. Mislim da je to super, jer u interpersonalnoj komunikaciji se onda izbjegnu nesporazumi, jer već unaprijed znaš na čemu si. E, sada, recimo šta bi ja rekao. Da pokušamo improvizirati (ne znam baš da li bi tako glatko odgovarao, jer sam malo spor u komunikaciji).
N.P. : A kako stojiš sa ženama? Jesi li slobodan?
DV: Hvala na pitanju, izvrsno, evo već petnaest godina sam slobodan, Bogu hvala. No, to mi pričinjava i neugodnosti, naprimjer kada mi se nabacuju homići. Na njihovu žalost, uvijek 'popuše', ne zato što sam uobražen, ne zato što volim samo Talijane, ne zato što sam impotentan, već iz vrlo jednostavnog razloga što sam u erotskom pogledu nezainteresiran za muškarce. I to ne od prije par godina, kao što bi neki mogli pomisliti, već od puberteta, odnosno spolne zrelosti. Eto, zato moram upozoriti one homiće, koji još uvijek potajno priželjkuju homoseksualnu vezu sa mnom, da nemaju šanse, pa makar izgledali kao misteri ljepote. Nisam ipak totalno homofobičan, jer mogu razgovarati s njima, recimo. Eto, tako – kada se kaže otvoreno, onda se izbjegnu neugodne situacije.
A kako to da sam toliko dugo slobodan? He, he... ne znam. Zadnja s kojom sam imao vezu je nešto insinuirala o mojoj autističnosti, pa mislim, pošto je bila psihologinja, valjda ima nešto od toga. No, glavni je razlog zašto sam slobodan u biti da sam – aseksualan. Kako to, nisam impotentan, a – aseksualan. E, lijepo. Nisam ni ja znao da sam to po seksualnoj orijentaciji, sve do jedno prije šest mjeseci. Tada sam naišao na jedan site (Asexual Visibility and Eduacation Network), gdje sam lijepo pročitao, na svoje veliko iznenađenje, da čovjek može biti aseksualan čak i kada se može i zaljubiti, i kada ima 'erotic drive' (erotski nagon). Tj. ima četiri tipa aseksualca, od kojih A i C (kojem ja pripadam), imaju manje više neoštećeni libido, dok B i D nemaju. Dok se tip A ne može zaljubiti, on naravno neće biti u stanju ostvariti stalnu vezu s nijednom ženom, iako ima libido, tako da eventualno može tu i tamo imati neko seksanje. Tip C se može zaljubiti, ali se obično zaljubi platonski, i nije u stanju sa istom ženom i biti zaljubljen u nju i imati sex. To u praksi znači ovako. Ja se zaljubim u tebe, Nicky, i nemogu (nažalost) imati sex, jer – ili te previše obožavam, da ne može doći do dodira, ili ako se to desi, dogodi se (zamisli) – hlađenje, zbog toga što obožavana božica više nije to, već postane – obična. Zamisli, molim te tu komplikaciju. No, ipak i dalje sam zaljubljen (to jest malo naizmjenično, malo da malo ne, nije to baš tako jednostavno ni za opisati, taj ambivalentni osjećaj – ovo je u biti tek pojednostavljenje onog što osjećam). Pošto osjećam leptiriće u stomaku, onda da to riješim, moram pod hitno imati odnos sa nekom 'escort girl' (po mogućnosti mladom i zgodnom). U međuvremenu je prošlo, ne znam, oko mjesec i pol dana, i onda, konačno, osjetim olakšanje. Da li si čula nešto ovako komplicirano od bilo kojeg muškarca? Mislim da nisi, jer vjerujem da sam '1 od 1.000.000' sa ovakvom orijentacijom.
N.P. : Šokirana sam... ne znam šta da te pitam... Pa koliko onda imaš puta sex na godinu?
D.V.: Pa čuj, to ti ovisi koliko se puta zaljubim... Ako jednom – jednom ako dvaput – dvaput. U principu je to kao sportska prognoza – nula, jedan, dva (puta godišnje).»
Eliphas Levi i astralno svjetlo
Eliphas Levi je francuski mistični filozof iz 19. stoljeća, značajan po tome što je vratio u filozofiju pojam 'astralnog svjetla', koji je bio pod različitim nazivima poznat još od helenizma i prenosio se kroz neoplatonsku filozofiju, najprije kasne antike, a potom srednjeg vijeka i renesanse. Nakon renesanse, i mislilaca poput Agripe i Paracelsusa, pojam astralno svjetlo (ili tijelo) je bio gotovo sasvim pao u zaborav, dakle sve do 19. stoljeća.
Eliphas Levi, pravim imenom Alphonse Louis Constant, rođen je 1810. godine u Parizu, u skromnoj obitelji postolara. Kako je Levi bio izuzetno inteligentno dijete, a njegov otac u nemogućnosti da ga obrazuje u kvalitetnim privatnim školama, odlučio ga je poslati u sjemenište. Tako je Levi otpočeo studij za svećenika. Po njegovom završetku radio je neko vrijeme kao učitelj u sjemeništu St. Sulpice. Navodno je bio ekskomuniciran iz Crkve zbog svojih pisanih radova, u kojima je izražavao svoja ljevičarska stajališta.
Eliphas Levi bio je nastavljač tradicije magije, one pozitivne ili bijele magije, koju su prakticirali Albertus Magnus, Tritemius i Ficino, i sami svećenici. Prema Albertu, koji je proglašen za sveca prije stotinjak godina, sve prirodne forme divinacije, koje ne uključuju komunikaciju sa demonima, su prihvatljive. Dakle, on pravi jasnu razliku između 'dobre' i 'zle' magije. Ficino raspravljajući o temama vezanim za teoriju i praksu astrološke magije, veli da je ovo ista vrst magije koju su prakticirali magi, koji su se došli pokloniti novorođenom Kristu. Ako je tako, zašto bi mag bio nešto strašno i odbojno, pita se Ficino, dodajući da je mag u biblijskom značenju jednostavno mudrac i svećenik. Tritemius je onima koji su poprijeko gledali na bavljenje magijom odgovorio je slično kao i Ficino: «Riječ magija je perzijski pojam za ono što se na latinskom naziva mudrošću, pa su shodno tomu magičari zvani mudracima, baš kao oni što su, prema evanđeljima putovali s istoka da bi odali štovanje novorođenom sinu Božjem.»
Prateći historiju mistične filozofije, ostaje malo nejasna praznina od kojih 3 stoljeća, odnosno gdje su se za to vrijeme skrivala 'tajna znanja', između ostalih, i ovih gore navedenih srednjevjekovnih i renesansnih filozofa. Čitajući knjige autora Dena Browna («Da Vincijev kod»), i Michaela Baigenta/Richarda Leigha («Sveta krv, Sveti gral»), naišao sam na spomen imena St. Sulpice, te navodnu vezu sa nekim tajnim društvima, koja su djelovala upravo u toj praznini, između 16. i 19. stoljeća, pa ću se kasnije nešto reći o tome.
Sada, rekao bih nešto o Levijevoj obradi pojma astralnog svjetla, u djelu iz 1855. godine, naslovljenom Dogme et rituel de la haute magie. Prema Leviju, postoji samo jedna dogma u magiji, tj. da je vidljivo očitovanje nevidljivog. Sve su religije supsumirane u jedinstvu jedne dogme, koja je potvrda bića i izjednačavanja s njime, a ujedno tvori i matematičku vrijednost. Prema Leviju, postoji samo jedan princip, jedna istina, te jedna apsolutna i univerzalna filozofija. To bi bilo dakle tumačenje 'dogme' iz naslova.
Pošto neke buni pojam astralnog i mentalnog tijela, nećemo pogriješiti ukoliko ih jednostavno poistovjetimo sa dušom, odnosno umom. To su sinonimi.
Levi govori o astralnom svjetlu kao primordijalnom svjetlu, koje je nosilac svih ideja, majka sviju formi i transmitira ih od jedne emanacije do druge. Ono svjetlo, koje djeluje u tijelu planeta, također se ponavlja i u nama. Unutar nas postoje tri analogna i hijerarhijska svijeta, baš kao u prirodi.
Levi govori o sedam klasičnih planeta u astrologiji; pošto postoje sedam grijehova i sedam vrlina, on svakoj planeti pridružuje po jedno. Suncu pridružuje vjeru, plemenito samopouzdanje, međutim koje se može izopačiti i postati taština; Mjesecu nadu, koja stoji nasuprot škrtosti; Veneri milosrđe, kao oponent težnji luksuzu; Marsu fizičku jakost, i koja u negativnom postaje bijes; Merkuru mudrost, kao pojam suprotan lijenosti; Saturn – umjerenost, kao suprotnost proždrljivosti; te Jupiter i vrlina pravde, kao suprotstavljena zavisti.
Sunce predstavlja anđela svjetla; Mjesec anđela aspiracija i snova; Mars je anđeo uništenja; Venera anđeo ljubavi; Merkur anđeo progresa; Jupiter anđeo snage; Saturn anđeo divljine. Njihova su imena Mihael, Gabriel, Samael, Anael, Rafael, Zahariel i Orifiel. Što se tiče perioda života čovjeka, rano djetinjstvo je posvećeno Suncu, djetinjstvo Mjesecu, mladost Marsu i Veneri, srednje godine Merkuru, zrelo doba Jupiteru i starost Saturnu. Razvoj čovječanstva u cjelini, smatra Levi, potpada pod zakone razvoja analogne onima individualnog života. On spominje Tritemiusa, koji je ustanovio njegov proročki ključ sedam duhova, po kojem je moguće proreći buduća događanja. Planetama se pridružuju drago kamenje (granat, kristal, dijamant, smaragd, ahat, safir i oniks) i razni metali (zlato, srebro, željezo, bakar, živa, kositar i olovo). Levi se zalaže za obnovu astrologije u smislu njezine izvorne čistote, da bude jedna potpuno nova nauka.
Astralno svjetlo je ostvarenje forme umnog svjetla, a ovo potonje je ostvarenje forme Božanskog svjetla. Astralno svjetlo, kada se u trenutku začeća transformira u ljudsko svjelo, predstavlja prvu 'omotnicu' duše, i u kombinaciji sa vrlo suptilnim fluidima ono tada formira eterno tijelo.
Instantne simpatije, prema Leviju, rađaju se uz pomoć astralnih tijela, koja se gotovo matematički tačno pokazuju kao jedna vrsta pražnjenja jakih magnetskih baterija.
Astralno svjetlo prima i čuva utiske sviju vidljivih stvari; dnevna pozicija neba se reflektira u ovome svjetlu, a koje opet, kao životni agens (pokretna sila) djeluje u vezi začeća, trudnoće i poroda, na organe koji su prirodno predviđeni za te svrhe.
Zvijezde su vezane jedne za druge pomoću atrakcija koje ih drže u ekvilibriju i čine ih da se gibaju jednoliko kroza svemirski prostor. Od sviju nebeskih sfera prema svima nebeskim sferama se pruža neuništiva mreža svjetla, i nema te tačke na bilo kojoj planeti, koja ne bi bila povezana s njome.
Prve značajke primordijalnih karaktera mogle su se nalaziti u lancima zvjezdanih atrakcija, u kojima je 'nebeska knjiga' služila kao model Enohovoj knjizi. Znakovi utisnuti na astralno svjetlo refleksijom ili atrakcijom zvijezda su reproducirani na sva tijela koja se formiraju ko-operacijom toga svjetla.
Prema svim velikim majstorima astrologije, piše Levi, komete predstavljaju izvanredne heroje, te one 'posjećuju' Zemlju kako bi nagovijestile velike promjene. Planete su odgovorne za našu kolektivnu egzistenciju i modificiraju destinaciju ljudskog roda. Tzv. fiksne zvijezde djeluju na individue i determiniraju njihove težnje. Ponekad se grupa zvijezda može tako kombinirati, da utiče na sudbinu jednog čovjeka, dok često veliki broj duša bivaju privučene dalekim zrakama istoga sunca. Kada umremo, naše unutrašnje svjetlo napušta tijelo i slijedi atrakciju svoje vlastite zvijezde, i stoga onda živimo u drugim univerzumima gdje se duša zaodijeva u novo ruho, analogno razvoju ili smanjivanju njene ljepote. Naše duše, kada se odvoje od tijela, sliče zvijezdama što se okreću; - one su poput globula animiranog svjetla koji uvijek traže centar; - kako bi zadobile svoj ekvilibrij, te postigle njihovo istinsko gibanje.
EGLISE ST. SULPICE I TAJNA DRUŠTVA
Crkva St. Sulpice, mada druga po veličini crkva u Parizu, bila je dugo vremena u sjeni poznatije crkve Notre-Dame, sve do nedavnih bestselera dvojca Beigent-Leigh («Sveta krv, Sveti gral»), i naročito Dena Browna («Da Vincijev kod»), u kojima se ona spominje. Sadašnja građevina podignuta je na mjestu romaničkog zdanja iz 13. stoljeća. Dorađivana je u nekoliko faza, a nova zgrada je bila utemeljena 1646. godine, kada je pariški svećenik Jean-Jacques Olier osnovao Društvo Svetog Sulpicija, kongragaciju, te sjemenište. Crkva je kompletno zgotovljena tek 1745. godine. Na prvi pogled, harmoniju građevine remete jedino dva asimetrična tornja, jedan je izgrađen u neoklasičnom stilu neposredno pred Francusku revoluciju, dok je drugi ostao, u nepromijenjenom obliku.
Ono što je možda najinteresantnije, vezano za crkvu, odnosi se na rečenicu iz «Da Vincijeva koda», «Sjemenište pri crkvi imalo je dugu historiju neortodoksnosti i bilo je sastajalište brojnih tajnih društava». Vidjeli smo da je Eliphas Levi pohađao sjemenište St. Sulpice, a njegova učenja svakako da asociraju na učenja tajnih društava. Što se tiče Brownove knjige, ona samo nagovještava da crkva moguće krije neku tajnu u vezi Sionskog priorata (Prieure du Sion).
Suvremena istraživanja su ozbiljno dovela u pitanje postojanje tajnog društva pod nazivom Prieure du Sion. Postoje spiskovi koji navode Velike meštre reda, sve od 12. stoljeća i vremena vitezova templara. Neki smatraju da je Priorat samo unutrašnji, tajni prsten templarskog reda, reda koji i nije bio u suštini tajan, ali je neosporno imao neke svoje tajne. Bez obzira na to, čak i ako zanemarimo važnost loze Marije Magdalene, kraljeva Merovinga i Sionskog priorata, opet ostaje činjenica da templari nisu nikada prestali djelovati, pa tako ni od 14. stoljeća (kada su ukinuti) do 16. stoljeća, kada ne postoje gotovo nikakvi podaci o nekakvim tajnim društvima. Jednostavno, radi se o tome da su se oni, koji su nastavili njihova tajna učenja, povukli dublje u ilegalu, i djelovali pod raznim nazivima, koji su zvučali kršćanski i pravovjerno.
Ovo zadnje možemo zaključiti po jednoj takvoj organizaciji, koja se takorekuć 'niotkuda' pojavila u prvoj polovini 17. stoljeća, i djelovala je baš pod okriljem navedene pariške crkve, St. Sulpice. To misteriozno društvo nazivalo se Compagnie du Saint-Sacrament (Družba presvetog Sakramenta). Većina historičara opisuje Družbu kao «ratobornu arhikatoličku organizaciju», kao tvrđavu katoličkog pravovjerja. No, postavlja se pitanje, zašto se onda zamjerila kardinalu Mazarinu, te bila optužena za herezu. Kralj Louis XIV bio se javno izjasnio protiv organizacije, te naredio njeno raspuštanje. Iako je Družba oficijelno ukinuta 60-tih godina 17. stoljeća, ona je i dalje nastavila sa radom, opet, u dubljoj ilegali.
Kasnije se pojavila organizacija pod nazivom Katolički modernistički pokret. Njen prvobitni (barem proklamirani) cilj bio proučavanje Sv. pisma, kako bi se argumentima suprotstavili suvremenoj nauci, u modernim polemikama. No, ti su isti ljudi proučavanjem i kritičkim preispitivanjem naišli na mnoge nedosljednosti i kontroverze u svetim spisima, tako da već krajem 18. stoljeća članovi ovog pokreta ne postaju apologeti Biblije, već otpadnici i heretici. Žarište djelatnosti modernista, kao i ranije Družbe svetoga Sakramenta bio je Sint Sulpice u Parizu, dok je jedan od najglasnijih među modernistima bio upravitelj sjemeništa (između 1852. i 1884. godine). Takvim su se djelovanjem zamjerili Rimu, te je papa Pio X 1907. godine javno osudio moderniste. Usprkos tome, oni su dalje nastavili s radom, sve do Prvog svjetskog rata.
DA LI JE I KALVINIZAM NASTAO KAO TVOREVINA KONSPIRACIJE?
Iz prethodnog [prije ovih 12, odnosno «Venecija i crno plemstvo»; dakle ponovno se prebacujem na ovaj blog, zbog nemogućnosti logiranja na drugom]] posta može nedvosmisleno zaključiti da su protestantski pravci luteranizma i anglikanizma nastali kao posljedica venecijanskih spletaka, a u kojima je vodeću ulogu imao kardinal Gasparo Contarini. Ovi 'sistemi', koji su očito uspjeli uhvatiti korijena u Njemačkoj i Engleskoj, nisu mogli proći u Francuskoj, gdje je bila potrebna, jedna malo militantnija forma protestantizma. Ovaj pravac, koji je zagovarao totalnu lišenost i apsolutnu predestinaciju, bio je kalvinizam.
Osnivač kalvinizma bio je Jean Calvin (1509-1564), iz francuskog grada Noyonsa, školovan na College de Montagu gdje se također školovao, gle! Ignacije Loyola, osnivač Družbe Isusove, odnosno jezuita. Godine 1534. pobjegao je iz Pariza u južnu Frnacusku, a 1536. zaputio se u Genevu, gdje je, sa prekidom od nekoliko godina (kada je bio propovjednik u Strasbourgu) djelovao sve do kraja života.
Ženeva je postala važan centar evropske reformacije, prvenstveno francuske (gdje su se Calvinovi pristaše zvali hugenoti). Međutim, stvaranje novog kršćanskog centra u Ženevi nije bilo samo religijskog, već i ekonomskog, odnosno financijskog karaktera. D. Icke u svojoj 'Najvećoj tajni' tvrdi da je kalvinizam bio 'dizajnerska religija' za slijedeći dio plana. Vrlo važan element novog protestantskog pravca (što se tiče odnosa prema financijama) bio je naime, njegov odnos prema lihvi. Sve do tada kršćanska religija je zabranjivala uzimanje kamata na bankarske zajmove.
Seljenjem bankarskih porodica sa sjevera Italije u Njemačku, Nizozemsku, Švedsku, Englesku i Švicarsku omogućilo je procvat novog tipa bankarstva, koji je bankarskim kućama donosio mnogo veće profite. Shodno tome, možemo reći slobodno da se tokom 18. stoljeća definitivno ekonomska moć bankarske elite stopila sa političkom, te kada konce počinju vući centralne banke protestantskih zemalja. I autor C. Quigley u svojoj 'Tragediji i nadi' navodi da je financijska moć, u trenutku osnivanja Bank of France 1800. g., bila u rukama petnaestak bankarskih kuća, većinom švicarskih. Švicarska je praktički bila postala centar svjetskog privatnog bankarskog sistema.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
VENECIJA I 'CRNO PLEMSTVO'
Za one koji se bave zavjerama Novog svjetskog poretka interesantno je i pomalo 'škakljivo' pitanje uloge tzv. venecijanskog crnog plemstva, nekad i sad. I dok se u novije vrijeme, od 18. stoljeća na dalje, nametnula dinastija Rotschild kao ona koja stoji u sjeni, iza važnih zbivanja na internacionalnoj sceni, nameće se pitanje, koje su to familije bile najuticajnije, što se tiče historijskih tokova, prije tog perioda, odnosno u srednjem vijeku.
Sam naziv 'venecijansko crno plemstvo' je donekle osporiv. Crno plemstvo ('nobilta nera') historijski gledano odnosi se na onu rimsku aristokraciju, koja je i nakon uspostavljanja ujedinjene Italije ostala vjerna Papi i nije priznavala sekularnu državu. I bez obzira na tu činjenicu, može se postaviti pitanje, je li u periodu od 12. do 17. stoljeća odlučujuću ulogu imala aristokracija porijeklom (samo) iz Venecije, ili pak i iz nekih drugih feudalnih država i državica (Genova, Lombardija, Papska država, Francuska, Austrija, Bavarska, Saska...)
S druge strane, ne može se osporiti velika, - pa i centralna - uloga Venecije, pogotovo u 15. i 16. stoljeću, u događanjima na Mediteranu. I onda se nameće pitanje, kako to da je država koja je na vrhuncu svoje moći imala nekih 200 hiljada stanovnika, uopće mogla steći takvu potentnu poziciju. I koji su to važni događaji, kako u ekonomskim, tako i u kulturno-naučnim tokovima, gdje je ona imala presudni uticaj. Nije li ipak bila posrijedi neka velika konspiracija, čak i ako su tvrdnje o nekakvom venecijskom crnom plemstvu pretjerane?
Kako je Venecija stvarala svoju moć
Grad-država Venecija je imala svoje začetke u malom naselju sazdanom od prebjega, koji su našli utočište u tamošnjoj laguni, od navale Huna, u 5. stoljeću. Ime 'Venecija' potiče od starorimske regije 'Venetia et Histria'. Krajem 7. stoljeća grad izabire svojeg prvog dužda (tj. vojvodu). Franački kraljevi Karlo i Pipin uzalud su pokušavali osvojiti Venecijsku lagunu, tako da su bili na kraju primorani priznati grad kao sastavni dio Bizanta (Istočnog rimskog carstva). Do 12. stoljeća Venecija se bila razvila već kao takorekuć drugi bizantski glavni grad, uz Konstantinopol. Pomorska trgovina silno je ojačala grad i njegovu ekonomiju, počinje se razvijati i bankarstvo. Do 1082. godine, Venecija ima trgovačka prava na teritoriju cjelokupnog bizantskog carstva, bez obaveze plaćanja poreza. Kako je rasla moć grada, u odnosu na prijestolnicu, tako su i zahtjevi postajali sve veći. Tako je za vrijeme 4. križarskog rata Venecija napala i osvojila Konstantinopol, te nametnuvši se kao vodeća sila na Mediteranu, praktički stvorila novo Rimsko carstvo.
Oslobodivši se od bizantske dominacije, Venecija dakle stvara svoj vlastiti imperij na Levantu. Također se u to vrijeme, početkom XIII stoljeća, organizira kao oligarhijsko-aristokratska republika. Veliki konzilijum (Consiglio Maggiore) nosilac je najviše državne vlasti, no stvoren je i niz drugih tijela; u zamršenom sistemu jedan kolegij kontrolira drugi a svi zajedno – dužda. Dužd dakle nije imao neograničenu moć – npr. dužd Marin Falier (XIV st.), koji je pokušao zavjerom sebi pribaviti veće ovlasti, izabiranjem svojeg vlastitog vijeća ('Signoria'), bio je u tome spriječen, te osuđen na smrt, od strane Konzilija desetorice.
Glavni konkurent u pomorskoj trgovini bila je Genova [«La Superba»=veličanstvena], te je s njom Venecija kao «La Serenissima» [Presvijetla] vodila niz bespoštednih pomorskih bitaka, tokom 13. i 14. stoljeća. Jedna od tih bitaka se desila 1379. kod Pule, odnosno Brionskog otočja, kad je bila totalno uništena venecijanska flota Vettora Pisanija. No, interesantno je da je niz bitaka, kako pomorskih, tako i kopnenih sa Genovom, kasnije (XV st.) vodio do de facto spajanja dviju država ('Lombardia Veneta'). Venecijanski bankari, često zvani 'Lombardima', počeli su poslovati sa raznim evropskim vladarima, namećući im lihvarske zajmove (začetak MMF-a? J). Tako je recimo Henrik III, engleski kralj, poslije 1255. godine bankrotirao, nakon što je uzeo lombardske zajmove, kako bi financirao svoje ratove. Isto tako, na rat sa Francuskom ('Stogodišnji rat') kralja Edwarda III su potaknuli upravo Venecijanci. Dakle, 'La Serenissima' postaje tokom XIV stoljeća odlučujući faktor na evropskoj sceni. U prvoj polovini XV stoljeća nastavlja se ta vodeća pozicija, godine 1416. pobijeđena je turska mornarica, te se učvršćuje položaj na Levantu. Također u duhovnom smislu Venecija ima moć, jer daje dvojicu papa, Gregorija XII i Eugenija IV. Godine 1420. Venecija je u to vrijeme uništila višestoljetni svjetovni dominij Akvilejskog patrijarhata, u Furlaniji. No, već u drugoj polovici XV stoljeća Venecija počinje pokazivati znakove slabosti, i tako u ratu sa Turskom 1479. gubi neke svoje istočne posjede, te je prisiljena potpisati mir, uz nepovoljne uvjete.
Venecija se sve više suočava sa činjenicom da u prvi plan dolaze velike nacionalne države (poput Francuske), čija vojna moć nadilazi mogućnosti njenog mobiliziranja snaga. Stoga, Venecija stavlja akcent na vještinu diplomacije i svojih tajnih službi, koje pokušavaju nekako razjediniti njene suparnice, od kojih prijeti potencijalna opasnost. Po prvi put se protiv Venecije stvara savez – Cambraiska liga iz 1508. ujedinila je Papsku državu, Francusku, Španjolsku, Njemačko carstvo, te još nekoliko talijanskih državica, u cilju slabljenja Venecije. No, liga se već 1510. raspala, pošto se papa Julije II zabrinuo mogućnošću ulaska velikih sila u Italiju.
Venecija je stvorila i reformaciju i kontra-reformaciju?
Po nekim autorima (W. Tarpley) jedan od rezultata Cambraiske krize bila je odluka venecijskih tajnih službi da stvore - protestantsku reformaciju. Vodeća uloga u ovome, prema mišljenju Tarpleya bila je ona kardinala Gaspara Contarinija [Contarini su inače među familijama koje su dale najviše duždeva]. Osnovu za takvu hipotezu daje sačuvana korespondencija kardinala. Iz nje se vidi da su njegove pozicije nedvosmisleno protestantske, u smislu postizanja spasenja pomoću vjere, a ne djela. Interesantan je podatak da je Contarini 20-tih godina XVI stoljeća bio ambasador na dvoru njemačkog cara Karla V. U tom je svojstvu prisustvovao Saboru u Wormsu 1521. godine, na kojem je bio i Luther. Karlo V će kasnije prognati Luthera, koji je našao utočište kod saskog kneza Fridriha, a pomoću Contarinijevog prijatelja, Spalatina. Ima još jedna veza. Naime, istaknuti protestant, Pier Paolo Vergerio iz Kopra bio je oženio Dianu Contarini, iz njegove familije.
No, važno je istaknuti također da je Contarini, prije nego li je postao kardinalom (1535), bio jedan od osnivača pokreta spirituali, koji se smatra na neki način prethodnicom protestantskog pokreta. Godine 1516., dakle godinu prije nego što je Luther zakucao svoje teze na vrata crkve u Wittenbergu, Contarini je u svojoj raspravi De Officio Episcopi pisao o potrebi reforme Crkve. Ono što slijedi pomalo je zapanjujuće: kardinal Contarini nije samo udario temelje reformacije – već i katoličke kontra-reformacije! Da, upravo je on bio taj koji je bio pokrovitelj Ignaciju od Loyole, osnivaču Družbe Isusove, dakle drugim riječima jezuita. Gasparo Contarini je otišao k papi Pavlu III, gdje mu je pročitao statut, koji je sastavio Ignacije, inače poznat po svom djelu Ejercicios espirituales. Papi se on očigledno svidio, pa je odobrio osnivanje novog reda 1540. godine, usprkos protivljenju dijela crkvene hijerarhije. (Interesantno je da postoje teoretičari zavjera koji smatraju da su jezuiti najjača od svih organizacija Novog svjetskog poretka.) Do kraja života Contarini će još prisustvovati Konferenciji u Regensburgu, gdje će kao papin legat pokušati poraditi na uspostavi religijskog jedinstva u Njemačkoj. No, po svemu sudeći, Contariniju, kao i drugim Venecijancima tog doba religija je bila – 'venecijanizam'. A ta je 'religija' onda utjecala na osnivanje anglikanske crkve, odnosno anglikanizam.
Što to znači, vidi se iz činjenice, da je engleski kralj Henrik VIII po pitanju razvoda od Katarine Aragonske, tražio (i dobio) savjet upravo od Venecijanaca. Krajem 1529. kralj je bio poslao svoje predstavnike u Veneciju, da bi dobio stručnu pravnu pomoć, nakon što je od pape Klementa VII dobio 'odbijenicu'. Tu je pomoć dobio od franjevačkog redovnika Francesca Zorzija, koji je našao u Starom zavjetu odredbu, po kojoj se 'mogao' poništiti prethodni brak. Zorzi, inače iz aristokratske porodice, je bio ujedno i najuticajniji hermetički filozof u Veneciji. Kada je par godina kasnije došao u Englesku, bitno je pridonio razvoju engleskog platoničkog misticizma. Ovaj će filozofski sistem kasnije biti nazvan 'rozikrucijanstvo', uticati na mislioce poput Deeja, Fludda i Bacona, te na začetak masonerije i Venetian Party (tj. Whigovce, odnosno liberalnu partiju).
Venecijanski saloni – mjesto kovanja evropskih zavjera
Sedamdesetih godina XVI stoljeća Venecija će postati prvi primjer 'salona'u Evropi, kao mjesta za druženje i političke, naučno-filozofske i literarne diskusije. Pod nazivom 'Ridotto Morosini', salon je bio sponzoriran od strane istoimene porodice, zajedno sa Contarinijima, jedne od najmoćnijih u tadašnjoj Veneciji. Partija 'Giovani', kojoj su pripadali noviji aristokrati, poput navedene dvojice postajala je u to vrijeme premoćna, u odnosu na stranku starijih aristokraskih porodica, koji su se zvali 'Vecchi'.
Nakon prve grupe, okupljene oko Gaspara Contarinija, početkom 17. stoljeća dolazi u prvi plan grupa oko Paola Sarpija. Među učesnicima bili su aristokrati Nicolo Contarini, Leonardo Dona, Antonio Querini, naučnici Paolo Sarpi i Fulgenzio Micanzio, a povremeno bi se diskusijama pridružio i Galileo Galilei. Giovani su zagovarali agresivniju politiku prema Španjolskoj, a također su bili zainteresirani za događaje u Francuskoj, Holandiji, protestantskoj Njemačkoj i Engleskoj. U tom okruženju stvarali su se zameci novih kulturno-naučnih pokreta, kao što su prosvjetiteljstvo ili empiricizam, a također kovali i planovi budućeg tridesetogodišnjeg rata (1618-1848), prema ranije navedenom autoru W. Tarpleyu.
Nosilac venecijanskog oligarhijskog sistema bilo je porodično blago, ili 'fondo'. Kontinuitet, i uvećanje takvog blaga je često važniji nego li samo porodično stablo, ma kako bilo plemenito. U Veneciji, najveći fondo bio je onaj Bazilike sv. Marka, koji stoji u uskoj vezi sa državnim trezorom. On je apsorbirao imetke onih aristokrata, koji su umrli bez nasljednika. Oko ovog centralnog fonda bili su potom grupirani individualni imeci velikih oligarhijskih familija. Do kraja XVIII stoljeća, Venecijanski fondi su osigurali nukleus za stvaranje prvih evropskih centralnih banaka, najprvo Bank of Amsterdam, te kasnije i Bank of England.
I ranije, tokom XVI i XVII stoljeća venecijske porodice su se selile u sjeverne zemlje. Tako se bankarska familija del Banco preselila u XVI stoljeću u Njemačku, nazvavši se ondje Warburg, po imenu mjesta gdje su se doselili. Kasnije se ta familija povezala sa poznatijim Rothschildima, postavši njihova ekspozitura u Americi. Još jedna familija, koju bi mogli okarakterizirati kao crno plemstvo je Torre e Tasso, koja je živjela u Bergamu, području zvanom 'La Lombardia veneta', a potom se preselila u Njemačku. Tamo su se kasnije prozvali Thurn und Taxis i postali osnivači prvog poštansko-tarifnog sistema, u XVI stoljeću. Upravo oni su bili bliski suradnici Mayera Rothschilda (glavni ured imali su u Frankfurtu, gdje je tada živjela familija Rothschild) te mu pomagali u dobavljanju značajnih informacija, za njegov bankarski biznis. Familija Thurn und Taxis inače postoji i dan-danas.
A što se tiče same Venecije, ona je tokom XVIII stoljeća i dalje slabila, i postajala kao država sve manje bitan faktor na internacionalnoj političkoj sceni. Međutim, njene tajne službe i diplomati i dalje su značajni u evropskim razmjerima. I dalje je aktualan salon, u kojem se vode razgovori značajni za politiku i nauku. U prvoj polovini ističe se kao intelektualac Antonio Conti. Godine 1715. posjetio je London i postao bliski prijatelj Isaaca Newtona. Conti je bio također poznat po svojoj kvazi-klasičnoj poeziji i dramama sa starorimskim motivima. Još jedan značajan venecijanski intelektualac tog doba je Giammaria Ortez. On je prije engleskog ekonomista Thomasa Malthusa bio postavio tezu, da se porast stanovništva množi u geometrijskim, a hrana u aritmetičkim proporcijama. Kao što znamo, ovu nenaučnu tezu i dan-danas zloupotrebljuju elite (Iluminati), radeći na eliminaciji suvišne populacije.
Salon Conti isto je tako dirigirao aktivnostima venecijanske tajne službe. Jedan od vrlo poznatih agenata bio je Giacomo Casanova, proteže senatora Bragadina. On je većinom bio uposlen na intrigama usmjerenim protiv francuskog kralja Luja XV. Za vrijeme Rata za španjolsku sukcesiju, Venecijanci su pomogli Britaniji da izađe kao velika sila, nauštrb Holandije i Španjolske. U ratu za austrijsku sukcesiju i Sedmogodišenjem ratu, Venecijanci pomažu Britaniji da pobijedi Francuze, i postanu definitivno najveća pomorska sila, istiskujući ih iz Indije i Kanade. Jedan drugi venecijski agent, Alessandro Cagliostro destabilizirati će Luja XVI, u poznatoj aferi s ogrlicom 1785., koja je prema Napoleonu predstavljala zapravo uvod u Francusku revoluciju.
utorak, 25.09.2012.
Tri Gracije
----------------------------------------------SLIKE
