My spiritual exercises
nedjelja, 30.09.2012.
DA LI JE I KALVINIZAM NASTAO KAO TVOREVINA KONSPIRACIJE?
Iz prethodnog [prije ovih 12, odnosno «Venecija i crno plemstvo»; dakle ponovno se prebacujem na ovaj blog, zbog nemogućnosti logiranja na drugom]] posta može nedvosmisleno zaključiti da su protestantski pravci luteranizma i anglikanizma nastali kao posljedica venecijanskih spletaka, a u kojima je vodeću ulogu imao kardinal Gasparo Contarini. Ovi 'sistemi', koji su očito uspjeli uhvatiti korijena u Njemačkoj i Engleskoj, nisu mogli proći u Francuskoj, gdje je bila potrebna, jedna malo militantnija forma protestantizma. Ovaj pravac, koji je zagovarao totalnu lišenost i apsolutnu predestinaciju, bio je kalvinizam.
Osnivač kalvinizma bio je Jean Calvin (1509-1564), iz francuskog grada Noyonsa, školovan na College de Montagu gdje se također školovao, gle! Ignacije Loyola, osnivač Družbe Isusove, odnosno jezuita. Godine 1534. pobjegao je iz Pariza u južnu Frnacusku, a 1536. zaputio se u Genevu, gdje je, sa prekidom od nekoliko godina (kada je bio propovjednik u Strasbourgu) djelovao sve do kraja života.
Ženeva je postala važan centar evropske reformacije, prvenstveno francuske (gdje su se Calvinovi pristaše zvali hugenoti). Međutim, stvaranje novog kršćanskog centra u Ženevi nije bilo samo religijskog, već i ekonomskog, odnosno financijskog karaktera. D. Icke u svojoj 'Najvećoj tajni' tvrdi da je kalvinizam bio 'dizajnerska religija' za slijedeći dio plana. Vrlo važan element novog protestantskog pravca (što se tiče odnosa prema financijama) bio je naime, njegov odnos prema lihvi. Sve do tada kršćanska religija je zabranjivala uzimanje kamata na bankarske zajmove.
Seljenjem bankarskih porodica sa sjevera Italije u Njemačku, Nizozemsku, Švedsku, Englesku i Švicarsku omogućilo je procvat novog tipa bankarstva, koji je bankarskim kućama donosio mnogo veće profite. Shodno tome, možemo reći slobodno da se tokom 18. stoljeća definitivno ekonomska moć bankarske elite stopila sa političkom, te kada konce počinju vući centralne banke protestantskih zemalja. I autor C. Quigley u svojoj 'Tragediji i nadi' navodi da je financijska moć, u trenutku osnivanja Bank of France 1800. g., bila u rukama petnaestak bankarskih kuća, većinom švicarskih. Švicarska je praktički bila postala centar svjetskog privatnog bankarskog sistema.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
VENECIJA I 'CRNO PLEMSTVO'
Za one koji se bave zavjerama Novog svjetskog poretka interesantno je i pomalo 'škakljivo' pitanje uloge tzv. venecijanskog crnog plemstva, nekad i sad. I dok se u novije vrijeme, od 18. stoljeća na dalje, nametnula dinastija Rotschild kao ona koja stoji u sjeni, iza važnih zbivanja na internacionalnoj sceni, nameće se pitanje, koje su to familije bile najuticajnije, što se tiče historijskih tokova, prije tog perioda, odnosno u srednjem vijeku.
Sam naziv 'venecijansko crno plemstvo' je donekle osporiv. Crno plemstvo ('nobilta nera') historijski gledano odnosi se na onu rimsku aristokraciju, koja je i nakon uspostavljanja ujedinjene Italije ostala vjerna Papi i nije priznavala sekularnu državu. I bez obzira na tu činjenicu, može se postaviti pitanje, je li u periodu od 12. do 17. stoljeća odlučujuću ulogu imala aristokracija porijeklom (samo) iz Venecije, ili pak i iz nekih drugih feudalnih država i državica (Genova, Lombardija, Papska država, Francuska, Austrija, Bavarska, Saska...)
S druge strane, ne može se osporiti velika, - pa i centralna - uloga Venecije, pogotovo u 15. i 16. stoljeću, u događanjima na Mediteranu. I onda se nameće pitanje, kako to da je država koja je na vrhuncu svoje moći imala nekih 200 hiljada stanovnika, uopće mogla steći takvu potentnu poziciju. I koji su to važni događaji, kako u ekonomskim, tako i u kulturno-naučnim tokovima, gdje je ona imala presudni uticaj. Nije li ipak bila posrijedi neka velika konspiracija, čak i ako su tvrdnje o nekakvom venecijskom crnom plemstvu pretjerane?
Kako je Venecija stvarala svoju moć
Grad-država Venecija je imala svoje začetke u malom naselju sazdanom od prebjega, koji su našli utočište u tamošnjoj laguni, od navale Huna, u 5. stoljeću. Ime 'Venecija' potiče od starorimske regije 'Venetia et Histria'. Krajem 7. stoljeća grad izabire svojeg prvog dužda (tj. vojvodu). Franački kraljevi Karlo i Pipin uzalud su pokušavali osvojiti Venecijsku lagunu, tako da su bili na kraju primorani priznati grad kao sastavni dio Bizanta (Istočnog rimskog carstva). Do 12. stoljeća Venecija se bila razvila već kao takorekuć drugi bizantski glavni grad, uz Konstantinopol. Pomorska trgovina silno je ojačala grad i njegovu ekonomiju, počinje se razvijati i bankarstvo. Do 1082. godine, Venecija ima trgovačka prava na teritoriju cjelokupnog bizantskog carstva, bez obaveze plaćanja poreza. Kako je rasla moć grada, u odnosu na prijestolnicu, tako su i zahtjevi postajali sve veći. Tako je za vrijeme 4. križarskog rata Venecija napala i osvojila Konstantinopol, te nametnuvši se kao vodeća sila na Mediteranu, praktički stvorila novo Rimsko carstvo.
Oslobodivši se od bizantske dominacije, Venecija dakle stvara svoj vlastiti imperij na Levantu. Također se u to vrijeme, početkom XIII stoljeća, organizira kao oligarhijsko-aristokratska republika. Veliki konzilijum (Consiglio Maggiore) nosilac je najviše državne vlasti, no stvoren je i niz drugih tijela; u zamršenom sistemu jedan kolegij kontrolira drugi a svi zajedno – dužda. Dužd dakle nije imao neograničenu moć – npr. dužd Marin Falier (XIV st.), koji je pokušao zavjerom sebi pribaviti veće ovlasti, izabiranjem svojeg vlastitog vijeća ('Signoria'), bio je u tome spriječen, te osuđen na smrt, od strane Konzilija desetorice.
Glavni konkurent u pomorskoj trgovini bila je Genova [«La Superba»=veličanstvena], te je s njom Venecija kao «La Serenissima» [Presvijetla] vodila niz bespoštednih pomorskih bitaka, tokom 13. i 14. stoljeća. Jedna od tih bitaka se desila 1379. kod Pule, odnosno Brionskog otočja, kad je bila totalno uništena venecijanska flota Vettora Pisanija. No, interesantno je da je niz bitaka, kako pomorskih, tako i kopnenih sa Genovom, kasnije (XV st.) vodio do de facto spajanja dviju država ('Lombardia Veneta'). Venecijanski bankari, često zvani 'Lombardima', počeli su poslovati sa raznim evropskim vladarima, namećući im lihvarske zajmove (začetak MMF-a? J). Tako je recimo Henrik III, engleski kralj, poslije 1255. godine bankrotirao, nakon što je uzeo lombardske zajmove, kako bi financirao svoje ratove. Isto tako, na rat sa Francuskom ('Stogodišnji rat') kralja Edwarda III su potaknuli upravo Venecijanci. Dakle, 'La Serenissima' postaje tokom XIV stoljeća odlučujući faktor na evropskoj sceni. U prvoj polovini XV stoljeća nastavlja se ta vodeća pozicija, godine 1416. pobijeđena je turska mornarica, te se učvršćuje položaj na Levantu. Također u duhovnom smislu Venecija ima moć, jer daje dvojicu papa, Gregorija XII i Eugenija IV. Godine 1420. Venecija je u to vrijeme uništila višestoljetni svjetovni dominij Akvilejskog patrijarhata, u Furlaniji. No, već u drugoj polovici XV stoljeća Venecija počinje pokazivati znakove slabosti, i tako u ratu sa Turskom 1479. gubi neke svoje istočne posjede, te je prisiljena potpisati mir, uz nepovoljne uvjete.
Venecija se sve više suočava sa činjenicom da u prvi plan dolaze velike nacionalne države (poput Francuske), čija vojna moć nadilazi mogućnosti njenog mobiliziranja snaga. Stoga, Venecija stavlja akcent na vještinu diplomacije i svojih tajnih službi, koje pokušavaju nekako razjediniti njene suparnice, od kojih prijeti potencijalna opasnost. Po prvi put se protiv Venecije stvara savez – Cambraiska liga iz 1508. ujedinila je Papsku državu, Francusku, Španjolsku, Njemačko carstvo, te još nekoliko talijanskih državica, u cilju slabljenja Venecije. No, liga se već 1510. raspala, pošto se papa Julije II zabrinuo mogućnošću ulaska velikih sila u Italiju.
Venecija je stvorila i reformaciju i kontra-reformaciju?
Po nekim autorima (W. Tarpley) jedan od rezultata Cambraiske krize bila je odluka venecijskih tajnih službi da stvore - protestantsku reformaciju. Vodeća uloga u ovome, prema mišljenju Tarpleya bila je ona kardinala Gaspara Contarinija [Contarini su inače među familijama koje su dale najviše duždeva]. Osnovu za takvu hipotezu daje sačuvana korespondencija kardinala. Iz nje se vidi da su njegove pozicije nedvosmisleno protestantske, u smislu postizanja spasenja pomoću vjere, a ne djela. Interesantan je podatak da je Contarini 20-tih godina XVI stoljeća bio ambasador na dvoru njemačkog cara Karla V. U tom je svojstvu prisustvovao Saboru u Wormsu 1521. godine, na kojem je bio i Luther. Karlo V će kasnije prognati Luthera, koji je našao utočište kod saskog kneza Fridriha, a pomoću Contarinijevog prijatelja, Spalatina. Ima još jedna veza. Naime, istaknuti protestant, Pier Paolo Vergerio iz Kopra bio je oženio Dianu Contarini, iz njegove familije.
No, važno je istaknuti također da je Contarini, prije nego li je postao kardinalom (1535), bio jedan od osnivača pokreta spirituali, koji se smatra na neki način prethodnicom protestantskog pokreta. Godine 1516., dakle godinu prije nego što je Luther zakucao svoje teze na vrata crkve u Wittenbergu, Contarini je u svojoj raspravi De Officio Episcopi pisao o potrebi reforme Crkve. Ono što slijedi pomalo je zapanjujuće: kardinal Contarini nije samo udario temelje reformacije – već i katoličke kontra-reformacije! Da, upravo je on bio taj koji je bio pokrovitelj Ignaciju od Loyole, osnivaču Družbe Isusove, dakle drugim riječima jezuita. Gasparo Contarini je otišao k papi Pavlu III, gdje mu je pročitao statut, koji je sastavio Ignacije, inače poznat po svom djelu Ejercicios espirituales. Papi se on očigledno svidio, pa je odobrio osnivanje novog reda 1540. godine, usprkos protivljenju dijela crkvene hijerarhije. (Interesantno je da postoje teoretičari zavjera koji smatraju da su jezuiti najjača od svih organizacija Novog svjetskog poretka.) Do kraja života Contarini će još prisustvovati Konferenciji u Regensburgu, gdje će kao papin legat pokušati poraditi na uspostavi religijskog jedinstva u Njemačkoj. No, po svemu sudeći, Contariniju, kao i drugim Venecijancima tog doba religija je bila – 'venecijanizam'. A ta je 'religija' onda utjecala na osnivanje anglikanske crkve, odnosno anglikanizam.
Što to znači, vidi se iz činjenice, da je engleski kralj Henrik VIII po pitanju razvoda od Katarine Aragonske, tražio (i dobio) savjet upravo od Venecijanaca. Krajem 1529. kralj je bio poslao svoje predstavnike u Veneciju, da bi dobio stručnu pravnu pomoć, nakon što je od pape Klementa VII dobio 'odbijenicu'. Tu je pomoć dobio od franjevačkog redovnika Francesca Zorzija, koji je našao u Starom zavjetu odredbu, po kojoj se 'mogao' poništiti prethodni brak. Zorzi, inače iz aristokratske porodice, je bio ujedno i najuticajniji hermetički filozof u Veneciji. Kada je par godina kasnije došao u Englesku, bitno je pridonio razvoju engleskog platoničkog misticizma. Ovaj će filozofski sistem kasnije biti nazvan 'rozikrucijanstvo', uticati na mislioce poput Deeja, Fludda i Bacona, te na začetak masonerije i Venetian Party (tj. Whigovce, odnosno liberalnu partiju).
Venecijanski saloni – mjesto kovanja evropskih zavjera
Sedamdesetih godina XVI stoljeća Venecija će postati prvi primjer 'salona'u Evropi, kao mjesta za druženje i političke, naučno-filozofske i literarne diskusije. Pod nazivom 'Ridotto Morosini', salon je bio sponzoriran od strane istoimene porodice, zajedno sa Contarinijima, jedne od najmoćnijih u tadašnjoj Veneciji. Partija 'Giovani', kojoj su pripadali noviji aristokrati, poput navedene dvojice postajala je u to vrijeme premoćna, u odnosu na stranku starijih aristokraskih porodica, koji su se zvali 'Vecchi'.
Nakon prve grupe, okupljene oko Gaspara Contarinija, početkom 17. stoljeća dolazi u prvi plan grupa oko Paola Sarpija. Među učesnicima bili su aristokrati Nicolo Contarini, Leonardo Dona, Antonio Querini, naučnici Paolo Sarpi i Fulgenzio Micanzio, a povremeno bi se diskusijama pridružio i Galileo Galilei. Giovani su zagovarali agresivniju politiku prema Španjolskoj, a također su bili zainteresirani za događaje u Francuskoj, Holandiji, protestantskoj Njemačkoj i Engleskoj. U tom okruženju stvarali su se zameci novih kulturno-naučnih pokreta, kao što su prosvjetiteljstvo ili empiricizam, a također kovali i planovi budućeg tridesetogodišnjeg rata (1618-1848), prema ranije navedenom autoru W. Tarpleyu.
Nosilac venecijanskog oligarhijskog sistema bilo je porodično blago, ili 'fondo'. Kontinuitet, i uvećanje takvog blaga je često važniji nego li samo porodično stablo, ma kako bilo plemenito. U Veneciji, najveći fondo bio je onaj Bazilike sv. Marka, koji stoji u uskoj vezi sa državnim trezorom. On je apsorbirao imetke onih aristokrata, koji su umrli bez nasljednika. Oko ovog centralnog fonda bili su potom grupirani individualni imeci velikih oligarhijskih familija. Do kraja XVIII stoljeća, Venecijanski fondi su osigurali nukleus za stvaranje prvih evropskih centralnih banaka, najprvo Bank of Amsterdam, te kasnije i Bank of England.
I ranije, tokom XVI i XVII stoljeća venecijske porodice su se selile u sjeverne zemlje. Tako se bankarska familija del Banco preselila u XVI stoljeću u Njemačku, nazvavši se ondje Warburg, po imenu mjesta gdje su se doselili. Kasnije se ta familija povezala sa poznatijim Rothschildima, postavši njihova ekspozitura u Americi. Još jedna familija, koju bi mogli okarakterizirati kao crno plemstvo je Torre e Tasso, koja je živjela u Bergamu, području zvanom 'La Lombardia veneta', a potom se preselila u Njemačku. Tamo su se kasnije prozvali Thurn und Taxis i postali osnivači prvog poštansko-tarifnog sistema, u XVI stoljeću. Upravo oni su bili bliski suradnici Mayera Rothschilda (glavni ured imali su u Frankfurtu, gdje je tada živjela familija Rothschild) te mu pomagali u dobavljanju značajnih informacija, za njegov bankarski biznis. Familija Thurn und Taxis inače postoji i dan-danas.
A što se tiče same Venecije, ona je tokom XVIII stoljeća i dalje slabila, i postajala kao država sve manje bitan faktor na internacionalnoj političkoj sceni. Međutim, njene tajne službe i diplomati i dalje su značajni u evropskim razmjerima. I dalje je aktualan salon, u kojem se vode razgovori značajni za politiku i nauku. U prvoj polovini ističe se kao intelektualac Antonio Conti. Godine 1715. posjetio je London i postao bliski prijatelj Isaaca Newtona. Conti je bio također poznat po svojoj kvazi-klasičnoj poeziji i dramama sa starorimskim motivima. Još jedan značajan venecijanski intelektualac tog doba je Giammaria Ortez. On je prije engleskog ekonomista Thomasa Malthusa bio postavio tezu, da se porast stanovništva množi u geometrijskim, a hrana u aritmetičkim proporcijama. Kao što znamo, ovu nenaučnu tezu i dan-danas zloupotrebljuju elite (Iluminati), radeći na eliminaciji suvišne populacije.
Salon Conti isto je tako dirigirao aktivnostima venecijanske tajne službe. Jedan od vrlo poznatih agenata bio je Giacomo Casanova, proteže senatora Bragadina. On je većinom bio uposlen na intrigama usmjerenim protiv francuskog kralja Luja XV. Za vrijeme Rata za španjolsku sukcesiju, Venecijanci su pomogli Britaniji da izađe kao velika sila, nauštrb Holandije i Španjolske. U ratu za austrijsku sukcesiju i Sedmogodišenjem ratu, Venecijanci pomažu Britaniji da pobijedi Francuze, i postanu definitivno najveća pomorska sila, istiskujući ih iz Indije i Kanade. Jedan drugi venecijski agent, Alessandro Cagliostro destabilizirati će Luja XVI, u poznatoj aferi s ogrlicom 1785., koja je prema Napoleonu predstavljala zapravo uvod u Francusku revoluciju.
