My spiritual exercises
nedjelja, 30.09.2012.
Eliphas Levi i astralno svjetlo
Eliphas Levi je francuski mistični filozof iz 19. stoljeća, značajan po tome što je vratio u filozofiju pojam 'astralnog svjetla', koji je bio pod različitim nazivima poznat još od helenizma i prenosio se kroz neoplatonsku filozofiju, najprije kasne antike, a potom srednjeg vijeka i renesanse. Nakon renesanse, i mislilaca poput Agripe i Paracelsusa, pojam astralno svjetlo (ili tijelo) je bio gotovo sasvim pao u zaborav, dakle sve do 19. stoljeća.
Eliphas Levi, pravim imenom Alphonse Louis Constant, rođen je 1810. godine u Parizu, u skromnoj obitelji postolara. Kako je Levi bio izuzetno inteligentno dijete, a njegov otac u nemogućnosti da ga obrazuje u kvalitetnim privatnim školama, odlučio ga je poslati u sjemenište. Tako je Levi otpočeo studij za svećenika. Po njegovom završetku radio je neko vrijeme kao učitelj u sjemeništu St. Sulpice. Navodno je bio ekskomuniciran iz Crkve zbog svojih pisanih radova, u kojima je izražavao svoja ljevičarska stajališta.
Eliphas Levi bio je nastavljač tradicije magije, one pozitivne ili bijele magije, koju su prakticirali Albertus Magnus, Tritemius i Ficino, i sami svećenici. Prema Albertu, koji je proglašen za sveca prije stotinjak godina, sve prirodne forme divinacije, koje ne uključuju komunikaciju sa demonima, su prihvatljive. Dakle, on pravi jasnu razliku između 'dobre' i 'zle' magije. Ficino raspravljajući o temama vezanim za teoriju i praksu astrološke magije, veli da je ovo ista vrst magije koju su prakticirali magi, koji su se došli pokloniti novorođenom Kristu. Ako je tako, zašto bi mag bio nešto strašno i odbojno, pita se Ficino, dodajući da je mag u biblijskom značenju jednostavno mudrac i svećenik. Tritemius je onima koji su poprijeko gledali na bavljenje magijom odgovorio je slično kao i Ficino: «Riječ magija je perzijski pojam za ono što se na latinskom naziva mudrošću, pa su shodno tomu magičari zvani mudracima, baš kao oni što su, prema evanđeljima putovali s istoka da bi odali štovanje novorođenom sinu Božjem.»
Prateći historiju mistične filozofije, ostaje malo nejasna praznina od kojih 3 stoljeća, odnosno gdje su se za to vrijeme skrivala 'tajna znanja', između ostalih, i ovih gore navedenih srednjevjekovnih i renesansnih filozofa. Čitajući knjige autora Dena Browna («Da Vincijev kod»), i Michaela Baigenta/Richarda Leigha («Sveta krv, Sveti gral»), naišao sam na spomen imena St. Sulpice, te navodnu vezu sa nekim tajnim društvima, koja su djelovala upravo u toj praznini, između 16. i 19. stoljeća, pa ću se kasnije nešto reći o tome.
Sada, rekao bih nešto o Levijevoj obradi pojma astralnog svjetla, u djelu iz 1855. godine, naslovljenom Dogme et rituel de la haute magie. Prema Leviju, postoji samo jedna dogma u magiji, tj. da je vidljivo očitovanje nevidljivog. Sve su religije supsumirane u jedinstvu jedne dogme, koja je potvrda bića i izjednačavanja s njime, a ujedno tvori i matematičku vrijednost. Prema Leviju, postoji samo jedan princip, jedna istina, te jedna apsolutna i univerzalna filozofija. To bi bilo dakle tumačenje 'dogme' iz naslova.
Pošto neke buni pojam astralnog i mentalnog tijela, nećemo pogriješiti ukoliko ih jednostavno poistovjetimo sa dušom, odnosno umom. To su sinonimi.
Levi govori o astralnom svjetlu kao primordijalnom svjetlu, koje je nosilac svih ideja, majka sviju formi i transmitira ih od jedne emanacije do druge. Ono svjetlo, koje djeluje u tijelu planeta, također se ponavlja i u nama. Unutar nas postoje tri analogna i hijerarhijska svijeta, baš kao u prirodi.
Levi govori o sedam klasičnih planeta u astrologiji; pošto postoje sedam grijehova i sedam vrlina, on svakoj planeti pridružuje po jedno. Suncu pridružuje vjeru, plemenito samopouzdanje, međutim koje se može izopačiti i postati taština; Mjesecu nadu, koja stoji nasuprot škrtosti; Veneri milosrđe, kao oponent težnji luksuzu; Marsu fizičku jakost, i koja u negativnom postaje bijes; Merkuru mudrost, kao pojam suprotan lijenosti; Saturn – umjerenost, kao suprotnost proždrljivosti; te Jupiter i vrlina pravde, kao suprotstavljena zavisti.
Sunce predstavlja anđela svjetla; Mjesec anđela aspiracija i snova; Mars je anđeo uništenja; Venera anđeo ljubavi; Merkur anđeo progresa; Jupiter anđeo snage; Saturn anđeo divljine. Njihova su imena Mihael, Gabriel, Samael, Anael, Rafael, Zahariel i Orifiel. Što se tiče perioda života čovjeka, rano djetinjstvo je posvećeno Suncu, djetinjstvo Mjesecu, mladost Marsu i Veneri, srednje godine Merkuru, zrelo doba Jupiteru i starost Saturnu. Razvoj čovječanstva u cjelini, smatra Levi, potpada pod zakone razvoja analogne onima individualnog života. On spominje Tritemiusa, koji je ustanovio njegov proročki ključ sedam duhova, po kojem je moguće proreći buduća događanja. Planetama se pridružuju drago kamenje (granat, kristal, dijamant, smaragd, ahat, safir i oniks) i razni metali (zlato, srebro, željezo, bakar, živa, kositar i olovo). Levi se zalaže za obnovu astrologije u smislu njezine izvorne čistote, da bude jedna potpuno nova nauka.
Astralno svjetlo je ostvarenje forme umnog svjetla, a ovo potonje je ostvarenje forme Božanskog svjetla. Astralno svjetlo, kada se u trenutku začeća transformira u ljudsko svjelo, predstavlja prvu 'omotnicu' duše, i u kombinaciji sa vrlo suptilnim fluidima ono tada formira eterno tijelo.
Instantne simpatije, prema Leviju, rađaju se uz pomoć astralnih tijela, koja se gotovo matematički tačno pokazuju kao jedna vrsta pražnjenja jakih magnetskih baterija.
Astralno svjetlo prima i čuva utiske sviju vidljivih stvari; dnevna pozicija neba se reflektira u ovome svjetlu, a koje opet, kao životni agens (pokretna sila) djeluje u vezi začeća, trudnoće i poroda, na organe koji su prirodno predviđeni za te svrhe.
Zvijezde su vezane jedne za druge pomoću atrakcija koje ih drže u ekvilibriju i čine ih da se gibaju jednoliko kroza svemirski prostor. Od sviju nebeskih sfera prema svima nebeskim sferama se pruža neuništiva mreža svjetla, i nema te tačke na bilo kojoj planeti, koja ne bi bila povezana s njome.
Prve značajke primordijalnih karaktera mogle su se nalaziti u lancima zvjezdanih atrakcija, u kojima je 'nebeska knjiga' služila kao model Enohovoj knjizi. Znakovi utisnuti na astralno svjetlo refleksijom ili atrakcijom zvijezda su reproducirani na sva tijela koja se formiraju ko-operacijom toga svjetla.
Prema svim velikim majstorima astrologije, piše Levi, komete predstavljaju izvanredne heroje, te one 'posjećuju' Zemlju kako bi nagovijestile velike promjene. Planete su odgovorne za našu kolektivnu egzistenciju i modificiraju destinaciju ljudskog roda. Tzv. fiksne zvijezde djeluju na individue i determiniraju njihove težnje. Ponekad se grupa zvijezda može tako kombinirati, da utiče na sudbinu jednog čovjeka, dok često veliki broj duša bivaju privučene dalekim zrakama istoga sunca. Kada umremo, naše unutrašnje svjetlo napušta tijelo i slijedi atrakciju svoje vlastite zvijezde, i stoga onda živimo u drugim univerzumima gdje se duša zaodijeva u novo ruho, analogno razvoju ili smanjivanju njene ljepote. Naše duše, kada se odvoje od tijela, sliče zvijezdama što se okreću; - one su poput globula animiranog svjetla koji uvijek traže centar; - kako bi zadobile svoj ekvilibrij, te postigle njihovo istinsko gibanje.
EGLISE ST. SULPICE I TAJNA DRUŠTVA
Crkva St. Sulpice, mada druga po veličini crkva u Parizu, bila je dugo vremena u sjeni poznatije crkve Notre-Dame, sve do nedavnih bestselera dvojca Beigent-Leigh («Sveta krv, Sveti gral»), i naročito Dena Browna («Da Vincijev kod»), u kojima se ona spominje. Sadašnja građevina podignuta je na mjestu romaničkog zdanja iz 13. stoljeća. Dorađivana je u nekoliko faza, a nova zgrada je bila utemeljena 1646. godine, kada je pariški svećenik Jean-Jacques Olier osnovao Društvo Svetog Sulpicija, kongragaciju, te sjemenište. Crkva je kompletno zgotovljena tek 1745. godine. Na prvi pogled, harmoniju građevine remete jedino dva asimetrična tornja, jedan je izgrađen u neoklasičnom stilu neposredno pred Francusku revoluciju, dok je drugi ostao, u nepromijenjenom obliku.
Ono što je možda najinteresantnije, vezano za crkvu, odnosi se na rečenicu iz «Da Vincijeva koda», «Sjemenište pri crkvi imalo je dugu historiju neortodoksnosti i bilo je sastajalište brojnih tajnih društava». Vidjeli smo da je Eliphas Levi pohađao sjemenište St. Sulpice, a njegova učenja svakako da asociraju na učenja tajnih društava. Što se tiče Brownove knjige, ona samo nagovještava da crkva moguće krije neku tajnu u vezi Sionskog priorata (Prieure du Sion).
Suvremena istraživanja su ozbiljno dovela u pitanje postojanje tajnog društva pod nazivom Prieure du Sion. Postoje spiskovi koji navode Velike meštre reda, sve od 12. stoljeća i vremena vitezova templara. Neki smatraju da je Priorat samo unutrašnji, tajni prsten templarskog reda, reda koji i nije bio u suštini tajan, ali je neosporno imao neke svoje tajne. Bez obzira na to, čak i ako zanemarimo važnost loze Marije Magdalene, kraljeva Merovinga i Sionskog priorata, opet ostaje činjenica da templari nisu nikada prestali djelovati, pa tako ni od 14. stoljeća (kada su ukinuti) do 16. stoljeća, kada ne postoje gotovo nikakvi podaci o nekakvim tajnim društvima. Jednostavno, radi se o tome da su se oni, koji su nastavili njihova tajna učenja, povukli dublje u ilegalu, i djelovali pod raznim nazivima, koji su zvučali kršćanski i pravovjerno.
Ovo zadnje možemo zaključiti po jednoj takvoj organizaciji, koja se takorekuć 'niotkuda' pojavila u prvoj polovini 17. stoljeća, i djelovala je baš pod okriljem navedene pariške crkve, St. Sulpice. To misteriozno društvo nazivalo se Compagnie du Saint-Sacrament (Družba presvetog Sakramenta). Većina historičara opisuje Družbu kao «ratobornu arhikatoličku organizaciju», kao tvrđavu katoličkog pravovjerja. No, postavlja se pitanje, zašto se onda zamjerila kardinalu Mazarinu, te bila optužena za herezu. Kralj Louis XIV bio se javno izjasnio protiv organizacije, te naredio njeno raspuštanje. Iako je Družba oficijelno ukinuta 60-tih godina 17. stoljeća, ona je i dalje nastavila sa radom, opet, u dubljoj ilegali.
Kasnije se pojavila organizacija pod nazivom Katolički modernistički pokret. Njen prvobitni (barem proklamirani) cilj bio proučavanje Sv. pisma, kako bi se argumentima suprotstavili suvremenoj nauci, u modernim polemikama. No, ti su isti ljudi proučavanjem i kritičkim preispitivanjem naišli na mnoge nedosljednosti i kontroverze u svetim spisima, tako da već krajem 18. stoljeća članovi ovog pokreta ne postaju apologeti Biblije, već otpadnici i heretici. Žarište djelatnosti modernista, kao i ranije Družbe svetoga Sakramenta bio je Sint Sulpice u Parizu, dok je jedan od najglasnijih među modernistima bio upravitelj sjemeništa (između 1852. i 1884. godine). Takvim su se djelovanjem zamjerili Rimu, te je papa Pio X 1907. godine javno osudio moderniste. Usprkos tome, oni su dalje nastavili s radom, sve do Prvog svjetskog rata.
