My spiritual exercises
subota, 10.03.2012.
ISLAMSKI FILOZOFI I ASTROLOGIJA
Između 9. i 12. vijeka kršćanska misao je doživjela dekadenciju, a najveći mislioci tog doba bili su islamski filozofi poput Avicenne [Ibn-Sina], Al-Ghazzalija [Abu-Hamid] i Averroesa [Ibn-Rushd]. Neki će pomisliti, ako je Ivan Damascenski u 8. stoljeću imao prilično pozitivnu sliku o astrologiji da to možda neće biti slučaj sa islamskim filozofima. Pogledajmo što o astrologiji misle Averroes i njegov prethodnik Al-Ghazzali. Prvi opširno citira (i kritizira) drugog u knjizi «Tahafut-al-tahafut».
Al-Ghazzali pak u svojem djelu «Tahafut-al-falasifa» (onom što Averroes vrlo opširno citira, ako se ne varam 4/5 knjige) kritizira svojeg prethodnika Avicennu. Slaže se s njime da su nebesa živo biće, koje se potčinjava uzvišenom Bogu gibajući se i približavajući se», međutim ističe kako to približavanje ne znači težnju za blizinom u prostornom smislu, već težnju za blizinom po svojstvima, pošto «Bog posjeduje najsavršeniji bitak». Al-Ghazzali navodi jednu važnu misao, a to je da je «svaki bitak u odnosu prema njegovu [tj. Božjem] bitku manjkav». Po meni važnoj misli, jer se iz nje vidi zašto ljudska bića nisu savršena, ako ih je sačinio savršeni tvorac, odnosno Bog. Al-Ghazzali dakle, pod uticajem kasnoantičkog neoplatonizma smatra anđele te, koji su duše zvijezda i planeta, kao božanstva drugog stepena. Njihova je uloga između božanstva i bića – kao intermedijarnih entiteta.
Prema Al-Ghazzaliju, njihovo djelovanje se dešava na dva načina: prvo, tako da ispunjavaju svako im dostupno mjesto, te njihovim razmještajima u prostoru kojim se gibaju u aspektima trojke [trigona] i četvorke [kvadrata], te združenosti [konjukcije] i [nasuprotnosti] opozicije. Iz toga poretka, po Al-Ghazzaliju «nastaju sve pojave u svijetu koji je u sub-lunarnoj sferi». I to je onda – smisao upotpunjenosti nebeske duše, odnosno duše planeta i zvijezda. Averroes potvrđuje: «...nema sumnje da svako gibanje u ovom svijetu, svako kretanje zvijezda prema naprijed i nazad utiče na sve što postoji u ovome sublunarnom svijetu...» Averroes još dodaje da su u «naše vrijeme» astrolozi već spoznali mnoge stvari, a koje su već prije bili utvrdili drevni narodi, npr. Kaldejci.
Duše sfera su nebeski anđeli, slažu se obojica filozofa. Po Al-Ghazzaliju, sfera predstavlja i obuhvaća individualna gibanja [planeta]; neki dijelovi sfere uzlaze [ascendent], neki dijelovi zalaze [descendent], neki su za jedne ljude nasred neba [zenit], a drugi ispod Zemlje [nadir]. Nebeska sfera nadgleda ono što nastaje, jer je sve što će postati svoj postanak nužno ima zahvaliti svom uzroku...
I islamski su filozofi imali dakle poprilično pozitivnu sliku o astrologiji, i smatrali su je jednim ogrankom prirodnih nauka. Astrologija, odnosno «likovi i raspored zvijezda» prema Al-Ghazzaliju, upućuje na to, kakvo će stanje biti u svijetu i kraljevstvu i kakve će biti posljedice rođenja i godina...
