My spiritual exercises
utorak, 06.03.2012.
KRŠĆANSTVO JE ASTRO-RELIGIJA
Sve do nedavno pitao sam se, je li ispravno da se nova era računa od rođenja Krista, odnosno početka kršćanstva. No, gledajući tabelu precesijske godine i trajanja pojedinih znakova, logično se nameće činjenica da sa erom Riba započinje nova precesijska godina, koja traje 25.900 godina. Prethodna precesijska godina započela je 27. stoljećem pr.n.e. (erom Ribe) i završila prvim stoljećem pr.n.e. (erom Ovna). Tako da se od prije dvije hiljade i nešto godina zaista počela odvijati nova precesijaka godina, te shodno tome sasvim je logično da opet počne od nulte, odnosno prve godine. Nova era Ribe trebala bi započeti u 26. stoljeću nove ere.
Isto tako, smatrao sam da kršćanska religija, iako sadrži neke elemente paganske astralne religije, da je u biti totalno suprotna i suprotstavljena njoj. No, nije tako. Nedavno sam pročitao, u nekom članku ili knjizi, da je kršćanstvo, u biti i jest - paganska (astralna) religija. Čitajući ponovo tekst «Astralna teologija», koji imam inače već godinama, shvatio sam da je kršćanstvo zaista – samo jedna varijanta vječne astralne religije, i da se nekom 'koincidencijom' poklopilo sa erom Riba, na čijem smo kraju, ili koja je već iza nas.
--------------------------------------------------------------------------
ASTRO-TEOLOGIJA
Postoji jedna vrsta Božanskog otkrivenja s kojim se ne može petljati ni krivotvoriti ga, jedna velika Biblija, koja sačinjava zvjezdani izvor svih biblija.
Ova sveta biblija je velika Astralna biblija neba; njezina poglavlja su dvanaest velikih znakova, njene stranice su bezbrojne svjetlucajuće konstelacije nebeskog svoda, njena slova su personificirani ideali zračećeg Sunca, srebrenog Mjeseca i sjajnih planeta naše solarne sfere.
Postoje tri različita aspekta ove svete knjige, i u svakom aspektu pojavljuju se ista slova, ali u različitim ulogama, s njihovom odorama i prirodnim okruženjem prilagođenim njenim simboličnim dijelovima. U stvari, cijeli slikovit prikaz može se usporediti sa igrokazom, ili prije, serijama igrokaza, koje izvodi ista ekipa umjetnika. Može se raditi o komediji, ili to može biti melodrama, ili može biti i tragedija; no principi iza kulisa su uvijek isti, te pokazuju istu Božansku jedinstvenost Prirode; pokazujući vječni aksiom: JEDNA ISTINA, JEDAN ŽIVOT, JEDAN PRINCIP I JEDNA RIJEČ, te njihovu četverostruku ekspresiju, kao četiri velika poglavlja nebeske knjige zvjezdanog neba.
U ovom aspektu vidljivi kozmos može biti predstavljen kao kaleidoskop. Vidljive konstelacije, planete, te druga nebeska tijela, su djelići obojenog stakla; a Božanstvo nevidljiva snaga, koja drži instrument u pokretu. Svako kružno kretanje i promjena godišnjih doba proizvodi različite slikovne figure, koje kompletne u harmoniji njihovih dijelova, su savršene u svojim matematskim proporcijama i divne u svojem geometrijskom dizajnu. I već svaka kreacija, svaka forma, i svaka kombinacija formi, su proizvedene od istih malih djelića stakla; i sve su one, u stvari, optičke iluzije, tj. prirodni fenomeni koji varaju naša fizička osjetila. Tako je to sa Kozmičkom prirodom.
Ipak, ne bi se smjelo pretpostaviti, da zbog ove savršene i kontinuirane iluzije zaigranih fenomena Prirode, da je sva vidljiva kreacija čisto jedna iluzija osjetila, kao što to shvaćaju neki hiroviti metafizičari, zato jer nije tome tako.
Vraćajući se opet našem kaleidoskopu, možemo vidjeti da bez njega, i bez njegovih obojenih perli, takva optička iluzija nije moguća. Dakle, postoji jedan temelj spiritualne realnosti za sve vidljive fizičke fenomene; no ovi temelji leže skriveni, zbog savršene iluzije koja reflektiranu sliku proizvodi na materijalnom planu fizičkih osjetila. Perle su realne. One su temelj, i različite slike su rezultat, ne perli, već ugla pod kojim su reflektirane našoj zemaljskoj viziji. Drugim riječima, PLANU SA KOJEG MI PROMATRAMO FENOMENE.
Stoga, što se više približavamo Božanskom centru našeg bića, to manje kompliciran postaje originalni dizajn Prirode, a što se više pomičemo od tog centralnog izvora, to više čudna, misteriozna, komplicirana, i nerazumljiva Majka Priroda postaje, određenom ljudskom umu. To se posebno dešava čovjekovom teološkom instinktu, njegovoj religioznosti, koja tvori jednu od fundamentalnih značajki njegovog bića. Priroda je uvijek jedna u njenoj originalnoj istini, i njenim podvostručenim odrazima; no uvijek konfliktna i kontradiktorna u njenoj multipliciranoj refrakciji kroza umove ljudi. Stoga, predstaviti ćemo primarni koncept velike Astro-teologije formulirane od strane velikih praotaca čovjeka; i baciti pogled na jednostavni mehanizam, pomoću kojeg su oni približili primitivnom umu općenite konture Božje providnosti.
Sve svete knjige započinju sa pripovijesti o fizičkoj kreaciji, čiju kulminaciju predstavlja pojava čovjeka i žene, kao roditelja ljudskog roda; i iako se oni razlikuju znatno u detaljima i konstituciji, bazične ideje utjelovljene su esencijalno iste u svim kozmo-genezama; tako da hebrejsku Bibliju, dostupnu svima, netko može pročitati kao prvobitnu priču o kreaciji sa hebrejskog stanovišta, a kada se jednom pročita, da se odmara zadovoljan što je pročitao otkrovenje milošću dodijeljeno svakom čovjeku svake dobi u svakom podneblju. Jedina razlika je ona koja se odnosi na mentalitete i nacionalne običaje, u pojedinim podnebljima; Hindusi, Kaldejci, Kinezi, Perzijanci, Egipćani, Drudi i drevni Meksikanci su sve ista-različita imena i dekor, koji odgovara pojedinom narodu, no u biti oni su svi jedno isto, u pogledu saopćenih fundamentalnih ideja.
STVARANJE SVIJETA
Jednostavna priča o kreaciji počinje u ponoć, kada je Sunce dostiglo najnižu tačku Jarčeve obratnice. Sva je Priroda tada u stanju obamrlosti u sjevernoj hemisferi, zimsko je doba, sunčevo svjetlo i toplina su na njihovoj najnižoj razini; i različite pojave kretanja itd. predstavljaju Sunčev tranzit od Jarca do Riba, 60 stupnjeva,i od Riba do Ovna, 30 stupnjeva, što čini 90 stepeni, ili jedan kvadrant kruga. Tada počinju zaozbiljno kreativne snage, u proljećno doba. Šest dana predstavljaju šest znakova sjevernog luka, koji započinje razdornom vatrom Ovna. Potom, po redu, Bik, Blizanci, Rak, Lav, Djevica; onda Vaga, sedmi dani sedmi znak, kojoj je prva točka nasuprotni Ovan i to je i nasuprotna tačka sfere, tačka ekvilibrija, jednakog dana i noći, to je jesen. To je šesti znak od Ovna, koji predstavlja prvu kreativnu akciju, i tako šestog dana slijedeći vatrenu snagu, gdje je Bog stvorio bi-seksualnog čovjeka. Pogledajte Genezu, 1:5-27: «I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih.»
Sedmi je dan, ili dan Gospoda (čovjeka), klimaks materijalne kreacije i Gospoda svih živućih stvari, i odmora u blaženom Edenskom vrtu. Sedmi dan i sedmi znak predstavlja skrivenu svetu Vagu, savršeno jedinstvo spolova. Onda dolazi pad [Fall=jesen] sa Vage, kroza Škorpiona te progon iz Edenskog vrta. Ovo predstavlja pobjedu Satana, ili Zime, nad Ljetom, itd. Uzalud je ponavljati istu staru, staru priču. Godišnje putovanje Sunca oko Božanskih brojčanika-konstelacija je astro-temelj svih prvobitnih kozmologija.
SHEMA OTKUPLJENJA
Pored kreacije svijeta, te pada čovjeka kroza grijeh, naći ćemo u svih naroda veliku shemu otkupljenja, i kao i ono prvo, naći ćemo je u esencijalno istom obliku. Kod sviju, traži se medijator između ljutitog Boga i neposlušnog čovjeka, i svi oni zahtijevaju da ovaj čovjek bude Božanski, ili bar polu-božanski. Ništa manje od toga ne može zadovoljiti zahtjeve Božanstva; ili radije, recimo to – čovjekovu vlastitu karnalnu imaginaciju. Radi se jednostavno o još jednom okretaju našeg kozmičkog kaleidoskopa, i gle! glumci su se promijenili.
Jarac [znak] postaje štala Koze, ili jasle u kojima je mladi Spasitelj svijeta rođen. Kao tipičnog, uzeti ćemo Spasitelja iz Evanđelja. Opet je ponoć. Sunce ulazi u znak Jarca 21. decembra. Ovo je najniža tačka luka, Jug, i za tri dana ono je stacionarno, ili u mraku. Sada je Božić. On (Sunce ili Spasitelj) počinje se kretati, i u ponoć ga porađa nebeska Djevica, koja uzlazi nad istočnim kvadrantom neba; odatle je Sunce-Bog rođeno od strane Djevice. Onda dolazi bijeg, da se utekne Kronosu, ili Saturnu (vlada Jarcem), koji ubija male bebe. Nailazi period tišine u Božjoj historiji, u kojoj je Sunce u svojem tranzitu kroz znak Jarca i dio Vodenjaka. To jest, on je skriven ili zamračen tmurnim nebom, u ovo [zimsko] doba. O njemu čujemo još samo jednom, sve dok on, Sunce-Bog, ili Spasitelj, ne navrši 30 godina, ili prešao je u tranzitu 30 stepeni prostora [Zodijaka]. On je ušao u znak Vodenjaka (simbol Čovjeka). Sada započinje period čudesa.
Napravimo malu digresiju, i vratimo se ponovno konstelacijama. Naći ćemo perfektnu analogiju između ovog perioda čudotvorstava i konstelacija Vodenjaka i Riba, kao što je navedeno. Prvo čudo bilo je pretvaranje vode u vino. Ovo se može sagledati kao trostruki aspekt. Sunce-Bog mijenja, svojim životnim snagama vode zime u berbu, gdje se ponovno javlja Djevica Majka. Ponovo, vino postaje krv – život ponuđen na proljećnom križu, da ojača, obnovi i učini srećnim sa novim životom našu Zemlju i ljude.Vrag (ili zima), sa snagama mraka, je pobijeđena i čovjek spašen. Finalni trijumf predstavlja raspeće u znaku Ovna, proljećne ravnodnevnice, oko 21. marta, iza čega ubrzo slijedi uskrisenje, ili obnova života. Zatim Bog uzlazi na nebo, da sjedne na tron o ljetnom solsticiju, da bi blagoslovio njegove ljude. Čitamo, da je Spasitelj ljudskog roda bio raspet između dva lopova. Vrlo dobro. Tačka ekvinocija je linija razgraničenja između svjetla i tame, zime i ljeta. Drugim riječima, Sunce nastavlja kretanje sjevernim lukom, kako bi ispunio Zemlju njegovom solrnom snagom i očuvao ljude od predstojeće zime. Životi Buddhe, Krishne ili Krista, svi se mogu naći u njihovoj potpunosti u životu Horusa; dok Otac, Sin i Sveti duh su Izida, Horus i Oziris. Isti trinitet, pod raznim imenima, naći ćemo kod svih naroda. Radi se o Suncu, Mjesecu i Ljudskoj duši, koja je jedini posrednik Čovjeka.
Postoji još jedna verzija nebeskog raspeća, po kojoj Sunce-Bog-Spasitelj, nakon večere i žetve u Djevici [znaku], je raspet na jesenskom ekvinociju na ekvatoru. Čitamo da je bio u smrtnim mukama od šestog do devetog sata – tri sata, tri znaka, ili od 21. septembra do 21. decembra, kada je bio položen u grob. Ovo je najniža tačka Sunčevog puta kroz južnu hemisferu, i tama drži ravnotežu na sjevernoj hemisferi. Tri dana u grobu su tri mjeseca, ili ti znaka, prije proljećnog ekvinocija, ili uskrisenja, izlaženja od Juga, da se donese spas sjevernoj polutki naše Zemlje.
Sada samo trebamo baciti pogled na razne divergentne linije iste kozmologije i istog otkupljenja. Sve ove alegorije su predočene simbolički kao ISTINE. Sve one podučavaju Iniciranog misterijima kreacije, čovjekovoj sudbini i nužnom Ciklusu Materijalnog iskušenja. Neke od najljepših parabola mogu se išćitati u ovom svjetlu. Abraham, i priča o lutanjima pustinjom Male Azije; Lot i njegova nevjerna žena, se sagledavaju kao još uvijek napisanim na nebu. Hagar i Ishmael su još ondje; tako je i Ezav i njegov brat Jakov; priča o Josipu i njegovoj braći; o Samsonu i njegovih dvanaest muka. Radi se o istoj divnoj priči. Sunce, lišeno njegove slave, ili solarne snage, na jesenjem ekvinociju, staje na ekvatoru između dva stupa hrama (ili svjetla i tame), i i obara hram (ili znakove) prema južnoj hemisferi. A u pozadini imamo vječitu istinu o duši, kada, popuštanjem iskušenjima materije (Delilah), duša je lišena spiritualnog plašta, ili savjesti, i tone u materiju i smrt. I priča o Davidu i Golijatu može biti čitana danas isto tako jasno, ako i u davna vremena.
One su vječne, spiritualne istine ljudske prirode, i bilježe, ne samo historiju ljudskog roda, njene mutacije i transmutacije, već i individualnog čovjeka i patnje i iluzornu sreću njegovog materijalnog života. I uvijek, više! To je zapis o svim prošlim egzistencijama i tipovima njegove sudbine u budućnosti. I još jedan zaokret na našem kozmičkom kaleidoskopu, i Bože! scena se mijenja – igrokaz produžava, uglovi postaju veći, izazvani okretanjem našeg solarnog roditelja kroz nebeski Zodijak. Kada Sunce prolazi iz jednog znaka u drugi, drugim riječima tvori različiti kut sa svojim vlastitim centrom moći, nova providnost se rađa u svijetu; ili radije, ponovo se rađa pod novim likom. Veliko Sunce-Bog mijenja svoju prirodu i pokazuje se kao potpuno drukčije, sa novim setom atributa. Ovo je način na koji je čovjek personificirao ovaj igrokaz Prirode, kroz njegovu nesavršenu koncepciju uzroka ove promjene. Ali, njemu je to bio, i još je uvijek istina, i čovjekovi pokušaji da eksternalizira ove atribute u Božanskoj osobi bilo je, i još je uvijek, strogo sa plana umnog i spiritualnog razvoja.
Dvije slike ove Astro-teologije, kako su prikazane u dva dijela hebrejske Biblije, će ilustrirati ono što mislimo. Sunce je ušlo znak Ovna neko vrijeme prije egzodusa iz Egipta. Ovan je Marsova konstelacija, vatrena, destruktivna i sa ratničkim elementom, ili snagom, u Prirodi, i mi nalazimo hebrejsku concepciju Boga kao savršenog utjelovljenja ovih atributa; kao Gospoda nad vojskama, Boga moćnog u bitci, koji se raduje prolijevanju krvi i žrtvama paljenicama, uviejk iznova svrstavajući ljude u bojne redove i uništavajući njegove neprijatelje djelima njegovih vlastitih ruku; kao Boga ispunjenog ljubomorom, ljutnjom i osvetom. Ovaj je tip [boga] bio utemeljio hebrejski spasitelj i zakonodavac, Mojsije.
Nakon perioda od 2.160 godina, nalazimo objavu kršćanske kozmologije. Sunce ulazi u znak Riba, kojima vlada Jupiter, benevolentni otac. Krist, ili medijator kršćanskog Evanđelja bio je utjelovljenje udruženih kvaliteta znaka i planete vladara. Nježan, pun ljubavi i milostiv, njegove riječi bile su sa siromašnima, potlačenima i palima; on je izbjegavao žrtvovanja i žrtve paljenice; skrušeno srce bilo je ono najbolje, za ponuditi na dar; podučavao je ljude da je Bog njihov Otac, da voli sve, da je pravedan, ali i milostiv. No, jaka nijansa stare koncepcije ostala je u ljudskom rodu, skrivajući se iza ljepote potonjeg koncepta. Ovo su, opet, refrakcije vječnih istina, koje sagledava čovjeka sa svojeg materijalnog plana. Elementi su predstavljeni ovdje, to je alfabet i njegov je ključ jasno definiran.
Stoga, naka svatko za sebe istraži ovaj zamršeni labirint Astro-teologije, i neka iznađe razne korespondencije, po volji. Dovoljno je indicirati zvjezdane originale ove prividno konfuzne mase tzv. Božanskog otkrivenja u svetim knjigama.
Oni, svi i jedan, pripadaju istom nebeskom fenomenu, i razne biblije su posljedica ljudskog ozbiljnog pokušaja da se navede po redu i eksternalizira ovaj nebeski poredak, da se zabilježe koncepcije ovih zvjezdanih aspekata, i kretanja sa njihovim odgovarajućim efektima na Zemlju.
Vjerovatno najčišći sistem bio je onaj koji je mogao stizati iz kaldejskih izvora. Ova kasta svećenika bila je najsavršenija u njihovim astralnim koncepcijama i potpuna u njihovom simboličkom sistemu bilježenja, i ako se veliki rad nalazi u biblioteci kralja Sargona u sedamdeset pločica ikada prevede, biti će to dokaz neprocjenjive vrijednosti za istraživača ovih čudnih, ali i sublimnih astroloških misterija.
Kao zaključak, razmišljajući o četverostrukoj podjeli predmeta kojeg smo prikazali na ovim stranicama, cijeli slikovit prikaz prolazi kao jedan pregled u viziji uma. Vidmo da zračeće konstelacije nebeskog svoda, sa prekrasnim refleksijama i Zodijakom koji ih upotpunjuje, su dvije polovine velikog Ciklusa potrebe, spirala vječnog, univerzalnog života, koja vezuje cjelinu u jedinstvo, a jedinstvo u beskonačnost. To je velika shema kreativnog života. Sedam principa Prirode, ili Božanske aktivnosti, su snage koje proizvode fenomene unutar sedam anđeoskih stanja, sedam kraljevstava, i , pomoću sedam planeta, na eksternom planu; planete bivajući pasivni mediji pozitivnih spiritualnih snaga. Ova dualna spirala, koja reflektira sedam zraka solranog spektruma proizvodi sedam muzičkih nota; jedna polovina spirale je zvuk i boja koje su komplementarne drugoj polovini. Čovjek, Zemlja, naš solarni sistem, se okreću, svaka orbita ima svoj ključ, i svoju svojstvenu zraku, sreće se i miješa sa drugim spiralama, i cijela mješavina u jednu moćnu spiralu Ciklusa Progresivnog života, koja se okreće oko Vječnog, Beskrajnog Ega-Boga, uvijek involvirajući i evolvirajući atribute, snage i mogućnosti Jednog velikog centralnog izvora Bića.
To je veliki orkestar, koji odzvanja u najbogatijoj melodiji i sublimnoj HARMONIJI, veliku Himnu Kreacije: «Molimo te, o Bože.»
NA SLICI: DETALJ IZ KATEDRALE CHARTRES, FRANCE; gore desno znak Ribe, sredina znak Vodenjak
