utorak, 05.01.2016.

Kako to da na početku života odluči da mu je dosta života?

Gdje smo zakazali?
I gdje su u cijeloj priči roditelji? Ne njegovi roditelji. Oni su na naslovnicama. Jer nije dosta dijete sahraniti moraš to odraditi po raznim portalima. Ekskluziva prije svega.

Gdje su roditelji ovih drugih? Ovih zbog kojih njega više nema. Ovih zbog kojih je odlučio da mu je dosta. Gdje su? Jesu li svjesni što su napravili? Jesu li svjesni što odgajaju?

Najviše me brine što to danas kreće i ranije. Kreće iz vrtića. Grupiranje. Odvajanje. Klanovi.
"Ako nisi s nama nepoželjan si."
"Nemaš se ti što protiviti."
"Ti nisi naša prijateljica i makni se."
On nije dobar jer ima klempave uši.
Ovaj nije dobar jer ne zna crtati.
Ona nije dobra jer ima ružne tajice.
I kratku kosu. I poderanu majicu. I nema naušnice.

Ljudi dragi, što odgajate? I odgajate li uopće? Ili kupite, nabavite, poklonite, platite što treba biti plaćeno i nabavljeno pa se dijete odgaja samo sa sobom.
Jer ima sve što mu treba.
Jer „sve sam ti priuštio“.

Od vas kreće. Sve kreće od vas i vašeg ponašanja.
Jer dijete ne sluša što mu govorite nego GLEDA KAKO SE PONAŠATE. I tako se i samo ponaša. A to kako se vi ponašate slomit će se možda jednog dana na leđima mog djeteta.

Mislite da ću stajati sa strane i gledati? Razmislite još jednom.

Oznake: djeca, vrtić, odgoj djece, samoubojstvo

srijeda, 18.11.2015.

Grad - to su oni

U životu je jako važno imati svoje mjesto pod suncem. Važno je negdje pripadati.
To je mjesto s kojeg odlaziš i uvijek mu se vraćaš.
Mjesto koje miriši na dom.
Mjesto gdje spavaš.
Mjesto gdje se budiš.
Mjesto gdje se susrećeš s prijateljima.
Mjesto gdje ćeš ljubiti i zaljubiti se.
Mjesto gdje ćeš zapaliti svijeću onima koji su ti to omogućili.

Ovako odrastaju mali Vukovarci. Ovo je naša budućnost, naš ponos.
Ovo su djeca koja znaju tko su, što su, od kud su došli i kamo idu.
Djeca koja uče iz prošlosti, žive u sadašnjosti i slikaju sliku budućnosti najljepšim bojama.

Evo, Siniša, tko čuva naš grad. Grad, to su oni.

Oznake: Vukovar, djeca, budućnost

utorak, 18.11.2014.

Grad, to smo mi

Lipanj, 1991.
Imala sam 11 godina, naslućivala kako život nije bajka, još uvijek vjerovala u sretne završetke.
Sjedila sam na maloj stolici nasred dvorišta. Dvorište je bilo usko i dugačko. S jedne strane bila je naša kuća a s druge, uz susjedovu kuću, mama je s ljubavlju uzgojila nekoliko predivnih ruža. Od naše kuće, prema ružama, u koloni se kretalo mnoštvo mrava. Sjedila sam i promatrala ih. Nekad bih postavila prst ili neki štapić među njih i prepriječila im put. Gledala sam kako se snalaze. Nekoliko sekundi zbunjeno bi lutali oko prepreke a onda se činilo kako su se odjednom sabrali i kolonu formirali tako da obilazi prepreku. Znala sam puhnuti. Razletjeli bi se na sve strane. Vidjela sam kako panično pokušavaju uhvatiti smjer u kojem trebaju nastaviti. Divila sam se kako brzo im to polazi za rukom. Nastavljali su hod u koloni. Hod se morao nastaviti, kolonu ništa ne smije prekinuti. Kao začarani. Kao drogirani. Kao programirani. Ovisi li o toj koloni njihov život?
Vruć je dan i dnevni boravak otvoren je prema dvorištu. Sjedim tik do vrata dnevnog boravka. Tata je unutra. Sluša vijesti. Jako glasno sluša vijesti i to mi stvara laganu nervozu u želucu. Ne znam zašto, ali je tako.

Rujan, 1991.
Otvaram oči, ne vidim ništa, ne mogu disati… Hvata me panika. Umirem. Ne mogu vjerovati - umirem. Pa zar već? Nisam još ni počela živjeti! Treba mi nekoliko trenutaka da shvatim gdje sam. Čujem ostale. Glasovi se miješaju ali čujem one koje trebam čuti. Živi su. Svi smo živi.
Ovo je bilo blizu. Granata je pala uz podrumski otvor i odlomila dio zida. Prašina je ispunila podrum u sekundi. Kad se prašina slegla bilo je jasno kako ovo mjesto više nije sigurno za nas. Moramo otići. Moramo se spustiti u grad, dalje od prve linije. A prva linija svakim nam je danom sve bliže. Trčimo po ulici i svima nam je jasno kako je to prilično blesavo…s obzirom na snajper, koji samo čeka krivi korak, i na tenk koji je u susjednoj ulici. Ali nemamo izbora. Trčimo od kuće do kuće… Kad se začuju pucnjevi - stajemo. Nema okretanja, kaže mama. Trči dok ne stigneš. Što god se dogodilo – nastavi trčati. Moraš nastaviti. Trčim kao začarana. Kao drogirana. Kao programirana. Trčim kao da mi život o tome ovisi. Jer, zapravo i ovisi.



* * *

Studeni, 1991.
Sanju su iz podruma odvezli u bolnicu. Ubrzo je rodila. Curicu. Mali se život rodio u sred ovog pakla. Kakav početak. Kakav dolazak. Njoj može ići samo na bolje. Jer gore od ovoga ne ide.
Osim ako ti tata nekoliko dana kasnije završi na Ovčari…



6. ožujka, 2010.
Dolazim u bolnicu. Pukao mi je vodenjak. Nemam trudove ali vjerovatno je bolje da sam tu i da me imaju na oku. Smještaju me u sobu. Ležim na boku i gledam kroz prozor. Noćas ću vjerovatno roditi. Rodit ću svoju curicu. U istoj onoj bolnici. Na istom onom mjestu. Samo u drugim okolnostima. Plačem…
Moj muž doći će po nas. Donijet će i cvijeće. Poljubit će Miju i mene. Napustit ćemo bolnicu skupa. Sretni.



* * *

1988.
Sjećam se jednog sna. Bio je strašan i znala sam kako ga nikad neću zaboraviti. Sanjam svoju školu. U prizemlju je nekoliko učionica nižih razreda i učionica gdje imamo glazbeni. Zapravo, upravo izlazimo sa sata glazbenog, kad u školi nastane gužva i panika. U školu ulaze Njemci. Da, oni pravi Njemci, iz starih partizanskih filmova – sa onim čudnim šljemovima, crnim čizmama, puškama na ramenu. Guraju nas uza zid. Viču. Bojim se. Nevjerovatan strah. Sama sam. Nema ni mame, ni tate, ni Igora. Sama. Tko zna gdje su svi! Kako je do ovoga došlo? Nije li rat odavno završio?
Budim se… Užas! Kakva noćna mora. Nadam se kako nikad više neće biti rata. Samo se tome nadam. Ne smije više biti rata. Ma i neće. Sad smo pametniji. Ratuju samo tamo daleko… Irak… Iran… A oni su neki primitivci… Nisu kao mi.
Sva sreća bio je to samo san.

18. studeni, 1991.
Grad je pao. Kažu kako je sve gotovo. Pokušavam si dočarati što to točno znači. Ne moram dugo zamišljati. Na ulazu u porum galama. Gužva. Vojska. Zapravo…ne baš vojska. Vojska i neka čudna lica, neke čudne uniforme. Ne sviđa mi se ovo. Izvode nas iz podruma. Imaju puške. A mi imamo vrećice i torbe. Galame. Mi šutimo. Smiju se. Mi više ne možemo ni plakati. Nakon tri mjeseca ispod zemlje, došla sam van u neku novu dimenziju. Nema više grada. Grad su ubili. Ostale su samo crno-bijele zgrade. Ostalo je samo sivilo. Prašina. Leševi. Ljudi moji, što je ovo? Kako se ovo dogodilo? I zašto? Zar su svi poludjeli? Hoće li me netko napokon probuditi i okončati ovu noćnu moru? Kako se ovo dozvoljava i kako ovo nitko ne vidi u cijelom tom civiliziranom svijetu? Tko će nam sad pomoći? Gotovo sam sigurna kako nam više nema pomoći. Ali barem su mama i Igor tu. Tate nema. Tko zna što će biti s njim. Tko zna je li uopće još živ.
Nevjerovatan strah. Više od straha. Obamrlost. Nadam se kako će nas ubiti brzo i bezbolno. Samo se tome nadam. To je jedina preostala nada u ovom jedanaestogodišnjem tijelu.



* * *

Lipanj, 1991.
Dosadila mi je igra s mravima. Dosadile su mi vijesti. Izlazim na ulicu. Idem po Slađanu. Zovem je s kapije. Izlazi njen tata, Ljuban. Ona danas neće izaći van. Bez ikakvog objašnjenja. Kod kuće je, ali neće izaći van. Pokunjeno se vraćam kući. Što se događa? Zar se više ni na ulici nećemo igrati?

19. studeni, 1991.
Velepromet. More tužnih lica. Vojska. I oni drugi. Oni su nas oslobodili, stalno nam to govore. Gotovo kao da sami sebe pokušavaju u to uvjeriti. Ipak, nitko nije sretan. Naprotiv. Puno je suza. Puno vikanja, pucanja, plakanja, moljakanja… Puno djece. Puno starih ljudi. Muškarce su odvojili. Oni iza žice hodaju u krug. Vidim poznata lica. Izobličena od straha, ali poznata.
A onda poznato lice u onoj čudnoj uniformi. Ljuban. Priča s mamom. Mene i ne gleda. Pita za tatu. Odlazi. Nisam ga pitala za Slađanu. Nisam pitala za svoju prijateljicu. Nije mi bilo do toga. A nije ni njemu.




1998.
Prvi put nakon rata stigli smo u Vukovar. Došli smo do svoje kuće. Pa…do onoga što je ostalo od kuće. To je nekad bio dom. A sad… Sad je hrpa cigli, nagorenog drveta i korova… Ni traga ničemu poznatom. Ni krpica… Ni šalica… Ni kockica… Ništa. Izgleda nestvarno.
Cestom prolazi žena. Zaustavlja se. “Heeej, vratili ste se!” Ljubanova žena. Nismo se svađali. Nismo vikali. Vidjela nam je lica. To je bilo dovoljno da produži kamo je krenula. Svojoj kući.




* * *

Lipanj, 1991.
Izlazimo iz škole. Sjećam se nekoliko učitelja koji su nam ponavljali kako moramo ići ravno kući i nigdje se ne smijemo zaustavljati. Nešto se događa ali nama baš nije točno jasno što. Odrasli su izgleda malo poludjeli. Trčim kroz park sa Darkom i Banetom. Smijemo se. Nismo svjesni kako posljednji put vidimo našu školu. Posljednji put kako smo svi troje skupa. Bezbrižni i nasmijani.

23. studeni, 1991 - Zagreb, hotel Intercontinental
Nakon 3 stravična mjeseca budim se u toplom krevetu. Ustajem i dolazim do prozora. Razvlačim teške zavjese. Gledam van. Škola. Djeca dolaze na nastavu. Trče, smiju se, igraju, susreću s prijateljima… Potpuno su nesvjesni tužnih očiju na prozoru hotela. Nesvjesni tragedije, koja se dogodila samo 300 kilometara istočno od njihovog raja. Bezbrižni. Nesvjesni izgubljenih života… Izgubljenih prijatelja… Izgubljenih očeva i djece. Nesvjesni jednog izgubljenog djetinjstva.



* * *

1984.
Igramo se na dvorištu. Bezbrižni. Mali. Sretni… Došao je ujak. Koristi svaku priliku da nas fotografira jer se ne vidimo često koliko bismo htjeli. Na sekundu se zaustavljamo kako bismo mu pozirali a onda se utrka po dvorištu nastavlja… Po dvorištu u kojem će se za 7 godina izgubiti 2 djetinjstva.



Siječanj, 2014.
Isto dvorište. 30 godina poslije. Moja djeca. Dva nova života. Dvije nade. Dva djetinjstva. Dva osmjeha. Bezbrižni, mali i sretni. Nikad nikome neću dozvoliti da im to oduzme. Nikad više.




Imala sam samo 11 godina kad sam shvatila kako ne postoje sretni završeci. Od tad ne vjerujem u bajke.
Ipak…”Tko ostaje ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?”
Nama, Siniša… Nakon svega grad je i dalje u nama - naš a mi njegovi. Jer grad to smo mi.

Oznake: Vukovar, rat, sjecanja, djeca, obitelj

petak, 24.10.2014.

Kućni red i ostali daveži

Imam dvoje tvrdoglave i samostalne djece. Često imaju neko svoje viđenje i neke svoje ideje kako bi neke stvari u životu trebale izgledati. Na žalost - nisu u pravu. Ja sam u pravu. Zato što sam ja uvijek u pravu.

Često si govorim: "Biraj oko čega češ se raspravljati a što ćeš pustiti." Jer da si to ne govorim, stalno bismo se raspravljali oko nečega. U zadnje 4 godine, koliko imam djecu, imam dovoljno izgubljenih utakmica, tako da sad s velikom sigurnošću biram samo one bitke koje znam da ne smijem i ne mogu izgubiti. Postoje pravila oko kojih smo apsolutno nepopustljivi. To su bitke koje nismo propustili i koje smo uspješno dobili (I još uvijek ih dobijamo).

(Moram napomenuti kako je izraz "bitka" figurativan i ne znači kako izvlačim topove i minobacače. Moram to naglasiti, jer nekako se uvijek nađe netko tko to ne shvaća.)

Moraš ići u krevet - sutra svašta moramo raditi i trebaš se odmoriti.

Ja čvrsto vjerujem kako djeca moraju imati strogo određeno vrijeme kad idu u krevet. I ja sam ga imala. Možda mi se nije uvijek spavalo. Možda sam nekad i negodovala. Ali sam drugo jutro uvijek bila naspavana i odmorna. A to želim i svojoj djeci. Moraju imati vrijeme kad se ide u krevet. Točka.

Druga stvar koju vjerujem - djeca moraju u svom krevetu imati svoj mir. Znači - dijete, igračka za spavanje, dekica. Bez mame, bez tate, bez tv-a i ostalog. Ako ćemo se gurati u jednom krevetu, to će biti vikendom ujutro, u maminom krevetu. Znam kako ima puno djece koja spavaju s roditeljima. Nama je to nezamislivo. Moja Mia čak i ne voli da joj se netko približi dok spava. Njoj tako odgovara, meni tako odgovara, našoj obitelji tako odgovara.

Čak i kad ozbiljno tvrde kako nisu umorni i kako im se ne spava - vrijeme za spavanje je vrijeme za spavanje. Opraštamo se ponekad i 15-ak minuta... pa pusa jedna, dvije, tri... deset... Pa poravi rep... Pa moram na wc... Žedna sam... Pokrij nogice... Ali to je to. Vrijeme je za krevet. Oboje zaspu u roku 5 minuta koliko god tvrdili kako im se ne spava.

U ove 4 godine bilo je možda 5 puta kad nisu išli spavati u vrijeme kad idu inače. I znate što? Sljedeći dan je pravi pakao. I nama i njima. Nervozni su, umorni, plačljivi, razdražljivi... nemogući.

Znači, što god tko mislio i rekao, kakav god tko raspored imao kod svoje kuće, koliko god netko mislio kako smo strogi, ovakvi ili onakvi - moja djeca trebaju san. Moja djeca trebaju neprekinuti san od minimalno 9-10 sati. I onda funkcioniraju kako treba. Možda je nekoj djeci dovoljno 6 sati. Nekoj je možda dovoljno 3 sata. Mojoj djeci nije dovoljno. Znate onu - djeca rastu dok spavaju? E, pa moja djeca će biti jako velika!

Vrijeme je za ručak!

Nikad, stvarno nikad se ne uzrujavam zbog hrane. Moja mama kaže da je to zato što imam sreće da mi djeca jedu sve. Ako dođe do dana ili ako zareda nekoliko dana kad ne jedu baš najbolje - ne uzrujavam se. Imam i ja takvih dana. Ako nešto ne žele jesti - ništa zato, ni ja ne volim baš sve. Ako ne žele probati salatu - nema veze. Na meni je da ponudim. Ako hoće - super. Ako neće - ne moraju. Jedu dovoljno povrća da se ne moram oko toga uzrujavati.

Ono oko čega ne odstupam i o čemu vodim brigu je 3 obroka na dan, uvijek u isto vrijeme. Doručak je između 8 i 9 ujutro, ručak u 13:00, večera u 19:00. iznimke su ako smo na putu, ali i onda se trudim nekako organizirati da to vrijeme bude barem približno. Imamo i međuobroke i deserte i sladolede u šetnji, grickalice...nisu gladni. Ali ova tri obroka su Alfa i Omega!

Isto tako - jede se u kuhinji. Barem tri glavna obroka. Naravno kako ne moraju svaki keks pojesti za stolom, ali doručak, ručak i večera nikad se ne poslužuju u dnevnom boravku. Tako je od kad su bili bebe. Tako je i sad. Jednostavno imaju naviku jesti u kuhinji, za stolom, svatko na svom mjestu.

Mislav je tu pokušavao malo promijeniti pravila - pa se dosta dizao i navlačio da ga se hrani u dnevnom boravku. Ali nisam popuštala. Nikad. Ustao si se od stola? Ručak je gotov. Nisi se najeo? Žao mi je, brzo će večera. Ili međuobrok.

Ponovila sam bezbroj puta a ponovit ću vjerovatno još toliko - nismo u restoranu a ja nisam konobarica.

Igračkama nije mjesto u kuhinji...još manje u kupaonici.

Ja sam mama koja dosta kuha. Pravim dosta kolača. Često sam u kuhinji. I mislim da tamo nema mjesta igračkama. Kuhinja i kupaonica najmanje su prostorije u stanu i stvarno nema smisla da se uz mene - koja se guram sama sa sobom, u kuhinji gura još i medo, auto, vlakić ili pile. Osim toga - nije baš higijenski a u slučaju kuhinje - igra u kuhinji može biti i prilično opasna. Pogotovo ako je upaljen štednjak, pećnica ili ako je nož negdje na dohvat ruke.

Trnci mi prođu niz kičmu kad vidim plišanu igračku na podu kupaonice. Imamo patkice, ribice, žabice - gumene igračke za kupanje, koje stoje na kadi. Ali plišane igračke ne dolaze u obzir u nikakvom obliku. Ovo pravilo kršili smo samo kad se Mia odvikavala od pelene. Imala je sa sobom "prijatelja" koji ju je tješio i navijao da uspije obaviti sve što treba. I to je to. Točka. Zna se za što služe kuhinja i kupaonica. Zna se za što služe igračke. Jedno s drugim u našem svijetu - nikako.

Eto, možda smo strogi. Vjerovatno jesmo. Ali jednako volimo svoju djecu kao roditelji koji ne žele ili ne uspijevaju postaviti ni jednu granicu i koji misle kako im pružaju ljubav na način da im puste sve.

To kod mene nije slučaj. I ako sam zbog toga stroga i grozna mama - neka sam. Ali pokušavam odgojiti dvoje ljudi i pripremiti ih za svijet koji je pun pravila, koji je okrutan i u kojem često stvari neće biti onakve kako su si oni zamislili.

Već čujem svoju poznanicu: "Život će im biti okrutan onda barem kod mene mogu što žele." Svaka čast. Svatko zna svoje. Vrijeme će pokazati tko je obavio bolji posao. Pri tome ne mislim da će moja djeca biti bolje odgojena. Jer možda i neće. U svakom slučaju - vrijeme će pokazati.

Do tad - nek' su živi i zdravi, kakve god roditelje imali!

Oznake: kućni red, obitelj, djeca

petak, 13.06.2014.

A koji si ti tip mame?

Nisam sigurna da li je itko shvatio, ali ja sam apsolutno najbolja mama na svijetu. U povijesti majčinstva. Sarkazam. Vidljiv iz aviona. Možda i komedija. A možda i tragedija. Htjela sam to biti ali nisam uspjela. Kao i sve ostale. Sve. Ostale. Umjesto savršenih mama, postale smo jedan od sljedećih tipova mama:

1. Mama iz jezične policije

Trudim se najviše što mogu ne govoriti ‘ružne riječi’ pred djecom. Ali ih govorim. Ne često i ne puno, ali govorim. A oni pamte. I ponavljaju. Onda ja ponavljam kako je to ružno i kako se to ne smije govoriti. Ali što to znači kad i sama to radim? Ali trudim se (jako, jako) popraviti! Cijenim ljude koji uče svoju djecu lijepom i pristojnom ponašanju. Cijenim kad netko čim dobije dijete izbaci svaku i najmanju psovku i ružnu riječ iz svog rječnika. Ne volim kad se djeci u zafrkanciji govore psovke, pa će oni to ponoviti, pa će se svi nasmijati. Jer to nije smiješno. Nikad nije ni bilo.
Da, ružno je kad na cesti netko skida sve svece sa nebeskog svoda dok moja nevina dječica tu prolaze i širom otvorenih usta u nevjerici slušaju sav taj otrov. Ali znate što? To je život. Predivno mjesto, prepuno odvratnih stvari. I onog trenutka kad zagazimo u taj svijet gdje se kreću i postoje druga živa bića, treba shvatiti kako nismo svima mame. I ne možemo upravljati svime i popravljati cijeli svijet. Ljudi psuju. Ja mogu svoje dijete učiti da to ne radi, ali doći će u vrtić, školu, park, kino, gdje god. I čut će psovke. Kad tad. I kad tad će ih ponoviti. Znači, jezična policija ne postoji a ti nisi policajka. Osim ako si stvarno policajka! :D Odahni.

Evo ideja kako se nositi sa psovkama: Draga/i (umetni ime), psovanje se čini zabavno. Nekome i jest zabavno. Nekome je to čitava jedna umjtnost izražavanja. Ali, kao i mnoge zabavne stvari u životu – ni psovati ne smiješ. Odnosno, moraš doći u neke određene godine kad ćeš smjeti koristiti neke od tih ‘ružnih riječi’. Ali to se neće dogoditi dok si pod mojim krovom. Ako se dogodi, osobno ću se potruditi i osramotiti te prvom prilikom pred tvojim društvom.

2. Mama ‘kupujem i pravim samo organsku hranu’

Bravo. Svaka čast. Ali saberi se! I makni tu zgroženu facu kad vidiš kako moje dijete jede sladoled, dok tvoje gricka mrkvu, koju si prije 5 minuta iščupala iz svog vrta. Već sam nekoliko puta naglasila – moja djeca jedu sve. Moja djeca jedu hrenovke. I pomfit. Smrznuti. I to zajedno. I odbijam se loše osjećati zbog toga. Ako se ti osjećaš – zadrži za sebe. Pričamo o djetinjstvu. Moja djeca će uživati u čokoladi, čipsu i sladoledu, jednako kako uživaju u lubenici, trešnjama i jagodama. I na kraju, nemam baš puno vremena da im upropastim život i zdravlje, kao što su moji i tvoji roditelji upropastili naše živote. I zato me pusti na miru!

3. ‘Ne radiš to kako treba’ mama

Lista koju nadopunjujem na dnevnoj bazi pokazuje mi kako sam očajan roditelj. Upijam sve dostupne informacije, pokušavam držati korak i učiti usput, kao i svi. I znaš što? Snalazim se nekako. Baš kao i ti. I zato molim te, sjaši sa tom predivnom torbom za djecu, opremljenom čudima kakvih nema ni u budućnosti. Znam, tvoje dijete je najbolje. I najljepše. Ali uništavaš svaku šansu da to bilo tko primjeti, jer neprestano to ponavljaš i uvjeravaš druge mame kako njihova djeca ne valjaju. Prestani. Odmah. Pričaj o vremenu, za Boga miloga!

4. ‘Moje dijete ima 18 i pol mjeseci’ mama

Tvoje dijete nema 18 mjeseci, nego ima godinu i pol. Tvoje dijete nema 23 mjeseca, nego će za mjesec dana napuniti dvije godine. Znači, uvela bih zakon, koji bi zabranjivao da se starost djeteta nakon godinu dana računa i izgovara u mjesecima. Ne prisiljavaj me da koristim matematiku ako mi za život nije bitna.

5. Mama higijeničarka



Ja perem ruke. Moja djeca peru ruke. Kupamo se. Čistimo. Sve radimo kako Bog zapovijeda. Zato prestani mikoroskopski promatrati moje ruke prije nego što ti podragam dijete po glavi. Ne gledaj me s prijezirom kad poližem rastopljenu čokoladu s prstiju ili kad kažem djetetu da to slobodno napravi. Daj, molim te…prije nekoliko godina bila si tinejđerica i u najprljavijem wc-u na svijetu držala si kosu drugoj curi dok je povraćala.
Nemoj molim te započinjati o higijeni! Ti si preživjela, prijateljica je preživjela – i tvoja djeca će preživjeti! Osim toga, dijete ti upravo stavlja kovanicu u usta. Znači, imaš veći problem od mojih polizanih prstiju!

6. Tip – top mama

Mrzim te. :) Stvarno te mrzim. Nije dosta što ti kuća blista nego i ti blistaš. Uvijek si sređena, našminkana i predivna. A ja imam trenirku, u kojoj sam jučer išla na trening. Koga briga? Ne, molim te ne obraćaj mi se i ne prilazi. Ne želim u svojoj blizini žene koje su prodale dušu Marthi Stewart!

7. ‘Izgubila sam sve kile čim sam rodila’ mama

Svakodnevno pokušavam izgubiti još ovih par kila, koje nikako da odu još od prve trudnoće. Prva trudnoća je bila prije 51 mjeseci (Aha! Jesam vas! :D ) Ali to uopće nije bitno. Za sve ostalo vratite se na broj 6.

8. Profesionalna mama

Ovo je sigurno mjesto gdje te nitko neće osuditi zato što si poslala dijete u krevet pola sata ranije (jer moje zlato još ne zna na sat, a to moramo nekako iskoristiti!) samo kako bi dobila pola sata više za odmaranje/tuširanje/čitanje/što god. Neću nikome reći, bez brige! Svi tvoji snovi, nade, želje, hobiji ne moraju izaći iz tvoje glave one sekunde kad dijete izađe iz tebe. U redu je ponekad biti sebičan i sve to jesmo. Da, i ti jesi. I ti isto. Nemoj glumiti da je mama sve što jesi. Jer znaš u sebi kako imaš više od toga. I nije sramota to reći na glas.

9. ‘Ne prisiljavam djecu na ništa’ mama



Drugim riječima – djeca nemaju navike, obveze, raspored, bilo kakav red. Jer rade što žele i kad žele. Molim te objasni mi – kako će ih to točno pripremiti za život? Nisam sigurna da razumijem taj dio gdje nema ni malo discipline. Na 80% pitanja koja sam do sad čula od svoje djece odgovor je bio ‘Ne’. Da nije tako do sad bismo imali lava, krokodila, kamion, avion, puno dvorište djece, bazen od čokolade i nikad ne bismo otvarali prozore. Naravno da karikiram. Ali nije daleko od istine. Ono što želim reći je kako mi je draže da saznaju od mene kako ne mogu dobiti sve što požele, kako život nije roza lizalica, duga, šećerna vuna, rasplesani jednorozi i violine… Jer će izaći u svijet, bit će nespremni na ono što ih čeka i mislit će kako uvijek sve mora biti onako kako su oni zamislili.
Da. Srcedrapajuće. Ali realno.

10. Mama ‘Pišem sarkastične članke o mamama i užasno sam dvolična’

Dobro došli na Internet! Drago mi je, ja sam isto mama! Luda kao i vi! :) I divne smo u svojim različitostima! :)
Fotografije su ovdje i tu možete pogledati i cijelu fantastičnu galeriju! I uživajte!

Oznake: mama, djeca, odgoj

petak, 28.02.2014.

Kako uspješno organizirati svadbu

Svadbe su uvijek veselje… Volim svadbe. Sviraju pjesme koje inače ne slušam, poslužuju hranu na koju uvijek netko ima prigovor, kolače koje ja volim, voli i 150 drugih ljudi na svadbi i nekako uvijek ostanem bez njih…i uz sve to ipak volim svadbe! Nisam nikad zamišljala svoju svadbu ni maštala o nečemu posebnom ali uvijek sam znala kako ću imati veliku svadbu. Veliku, debelu svadbu. Zato što imam puno rodbine i svadba sa 20 ljudi nikad nije dolazila u obzir. Samo teta imam 20-ak! Bilo je stresno, bilo je naporno, bilo je užurbano…i bilo je lijepo. Ja sam nekako (izopačeno i potpuno neshvatljivo) zaljubljena i u onaj kaos prije velike svadbe.

Lijepe su mi i male svadbe. Intimne, manje živčane, opuštene… Jednom prilikom bili smo na maloj, dnevnoj svadbi. Vjenčanje je bilo prijepodne, ručak u restoranu, malo plesa, smijeha, priče i prije mraka – razlaz. Bilo mi je predivno! I opuštajuće! Dođeš kući, otuširaš se, pogledaš malo tv…naspavaš se… I sutra si kao novi. Jer klasične svadbe su poznate i kao ‘Ubojice vikenda’. Ako popiješ samo čašu vode a pojedeš samo juhu – ipak ćeš cijeli idući dan biti kao da te vlak zgazio. Neobjašnjivo i misteriozno.

Ukoliko se još niste odlučili na taj korak – bilo da još čekate bolju/lošiju polovicu ili jednostavno još imate vremena, evo nekoliko natuknica (slikovni prikaz!) kako treba izgledati savršena svadba.

E, pa dobro došli, dragi gosti! Krećemo…

Prostor održavanja svadbe uvijek treba lijepo ukrasiti.

Detalji su jako bitni: čokanjčići…


…i kutijica za prstenje!


Mladenki treba pomoći kod oblačenja vjenčanice…


Ne smijete zaboraviti predivan buket!

Kad svemu dodamo i frizuru – mladenka će zablistati!

I mladoženja će se lijepo urediti!


Zajedno – izgledat će kao bombončići!


Treba pažljivo slušati pitanja kako se ne bi zalomili neki krivi odgovori! A tu su i kumovi koji će posvjedočiti da je sve bilo regularno!


Naravno, prstenje je jako važno – simbol ljubavi i povezanosti.


Važna je i veličina – da poslije ne bi bilo ‘Ne nosim ga jer mi je mali!’


Kad dobijete znak – možete se poljubiti!


Treba staviti i svoj potpis kako bi sve bilo pravovaljano. Prvo mladoženja…


…a onda i mladenka.


U svakim veselim svatovima zaplesat će se kolo – to se na svadbama radi!


Ukusna hrana i dobro piće jako su važni!


Naravno, nikako ne smijete zaboraviti tortu! Zajedno je režite – samo pažljivo s nožem!


Ništa bez šampanjca…


…jer šampanjac vole baš svi!


Nakon jela i pića na plesnom podiju postat će vruće i veselo!


Na kraju – najvažnije je da su mladenci zadovoljni!


(Svadbu sa slika do detalja je osmislila, organizirala i realizirala naša draga teta Dejana! Jako smo joj zahvalni – jer bilo je lijepo i nezaboravno! Važno je još spomenuti kako su se taj dan vjenčala još dva sretna para i kako su sve tri mladenke odlučno rekle kako uzimaju muževo prezime! Eto… Živjeli!)

Oznake: svadba, djeca

petak, 21.02.2014.

Zašto me pedijatar mrzi?

Nikad nisam razmišljala o pedijatrima dok nisam dobila dijete. Naravno da nisam. Nikad nisam razmišljala koliko je tim ljudima zapravo teško obavljati posao za koji su se školovali. Znači, dolaze im pacijenti koji ne znaju što im je i ne znaju opisati simptome, skupa sa roditeljima, koji opisuju simptome na koje sumnjaju i pri tome su (donekle razumljivo) prilično napeti, zaštitnički i svađalački nastrojeni. Ja sam mislila kako nisam takva. Jesam.

Kad se rodila Mia, očekivali smo kako ćemo se bez problema upisati kod hvaljene i omiljene pedijatrice. Ali nismo uspjeli. Zapravo, nismo znali kako treba biti uporan, dosadan, bezobrazan i pozivati se na sve i svakoga. Išli smo kulturnim putem i završili kod drugog pedijatra. Muškog. To mi nije smetalo jer nekako volim muške doktore. Zubari su mi uvijek muški, ginekolozi (osim sadašnje doktorice koja je super i može proći pod muško. U najboljem mogućem smislu.)
Apsolutno nisam imala predrasude kad se radi o spolu doktora.
E, sad… Kad vam kažem – pedijatar – kako ga zamišljate? Ja zamislim starijeg čovjeka, možda sa sijedom bradom, malo jačeg, nižeg, s naočalama na vrh nosa. Ok, očito zamišljam Djeda Božičnjaka iz Coca Coline reklame. E, pa naš pedijatar bio je totalno drugačiji. Visok, mršav, srednjih godina, šutljiv, tih, nerazumljiv, zbunjen.
Bože dragi…koliko sam samo bila razočarana.

On je zapravo izuzetno dobar doktor. Jednom, kad ga uspijete shvatiti. Zapravo, jako je pedantan i pažljiv. Nikad ne nagađa, uvijek detaljno pregleda. Mislava nije cijepio sve dok mu je nosić i najmanje curio, a ‘kontrola za 5 dana’ mu je najdraži izraz. I generalno – ljudi su njime zadovoljni. Veliki plus mu je i beskrajno simpatična i topla sestra!

Imali smo svojih trenutaka, zbog kojih mi je došlo da ga gurnem kroz prozor, ali prošlo me je. Nakon nekoliko mjeseci.
Naime, Mislav je imao atopijski dermatitis. Naravno kako sam proučavala, ispitivala, isprobavala sve živo. Kupovala kreme, losione, šampone… Doktor je uporno govorio kako ćemo još malo pustiti pa ćemo vidjeti. I kako to zna biti i gore. Upravo ono što svaka mama želi čuti. Kad više baš ništa nije pomagalo, molila sam ga za savjet ili preporuku neke kreme. A on je otišao u drugu prostoriju i vratio se s brošurom. ‘Kako okupati dijete’. Počeo mi je držati predavanje o toplini vode, prostora, o šamponima, položaju djeteta, kadi, ručniku, itd. Kipila sam. On će meni držati predavanje o kupanju??? Pa nije mi to prvo dijete! Pa nisam idiot, za Boga miloga! Znam kako se kupa dijete! Pa normalno da ga neću skuhati u kadi ili držati 45 minuta u hladnoj vodi! I još mi sve to čita s brošure neke farmaceutske firme. Tresla sam se od bijesa. Grizla sam usnice kako ne bih progovorila i rekla svašta.

Sljedeći put, kad smo došli s upalom uha, izvukao je drugu brošuru gdje je bilo nacrtano kako uho izgleda, kako se čisti, čime, koliko često, zašto se čisti, itd… Opet – bijes.

Svaki sljedeći put svodio se na nadglasavanje. On bi čitao prigodnu brošuru, ja bih u isto vrijeme pričala i pokušavala mu dati do znanja kako jako dobro znam što radim i kako radim sve ono što on čita iz brošure i to bez da mi to itko mora reći. Doslovno, pokušavala sam mu svaki put na neki način pokazati i dokazati kako sam super mama i kako su moja djeca sretna što me imaju.
Čišćenje nosa? Naravno, i čistimo i kapamo.
Vitamini? Djeca jedu voće svaki dan.
Odmor? Spavaju cijele noći i po danu – poslije ručka.
Pranje ruku? Uvijek! 58 puta na dan!
Sve sam pričala ne bi li samo jednom dobila potvrdu ovog tvrdog, nemilosrdnog stvora: „Da, gospođo Mirjana, vi ste zaista izuzetna mama!“ Nikad je nisam dobila. Uvijek iz ordinacije izađem i pitam se kako uopće tako smotana imam djecu i održavam ih na životu.

A onda se dogodilo ovo…
Ulazim u dućan, na brzinu kupiti ulje i još poneku sitnicu dok me obitelj čeka u autu. Da se razumijemo – kao i svaka mama – volim da se moja djeca hrane zdravo. Ali priznajem – jedu sve. Jedu i hrenovke. I paštete. I još svašta. Grozno, znam. Ne jedu često, ali ponekad, na brzinu – pojedu. Ja jurim dućanom u potrazi za uljem (tražim ono iz kataloga, na akciji), putem ugrabim hrenovke, 2-3 paštete, uzimam smrznuti pomes frites (kojeg svi obožavamo!), razmišljam još i o čokoladi ali odustajem. Teška srca prolazim i kraj čipsa…drugi put!

Dolazim do blagajne. Ispred mene u redu je, nitko drugi, nego naš dragi pedijatar. Što je on kupio? Virim na traku gdje uredno slaže svoje proizvode – mlijeko, svježi sir, banane, jogurt… Pogleda u mene i pozdravi me. Ima onaj pogled pun prijezira kojeg se toliko bojim i kojem toliko pokušavam dokazati kako sam dobra mama. I dolazi trenutak istine. On stavlja posljednju svoju stvar na traku i onu plastičnu pločicu i daje mi znak da mogu staviti svoje stvari. I ja vadim…zemljo otvori se…iz svoje košare… Hrenovke… Pomes frites… Paštete… On je već platio i spremio svoje stvari u papirnatu eko vrećicu (ma naravno!!!) ali i dalje stoji kod blagajne. Što želi? Sad će izvući brošuru o zdravoj prehrani! A ja baš na današnji dan nisam kupila ni jedan komad voća koje toliko trošimo! Ni jabuku! Ni brusnicu! Postajem mala poput zrna graška i osjetim njegov pogled na sebi. Plaćam račun i bježim glavom bez obzira!

Ulazim u auto kao munja, kao da sam sve ukrala. Čujem Miu: „Mama, jesi kupila onu čokoladu sa šlagom?“ Jaoooo! Još mi je samo to falilo! Nema čokolade! Nikad više! Jedemo jabuke i naranče kad dođemo kući!

I tako… Jedva čekam sljedeći posjet pedijatru. Djeca jedu puno voća i povrća, dajem im med, dobro ih obučem kad je hladno, čistimo i nos i uši i sve što treba čistiti…i nadam se da će idući posjet pedijatru biti na redovitom sistematskm, za godinu dana.

Oznake: pedijatar, djeca, zdrava hrana

srijeda, 22.01.2014.

Tko je zapravo bolestan u našem autobusu?

Svaki dan putujem na posao i s posla autobusom. Nije to neki predugačak put – 3-4 stanice. Ali dovoljno da već imam ‘face’ koje surećem svaki dan i svrstavam ih u poznanike. S nekima se i pozdravljam. Ovo nije priča o javnom prijevozu. Ovo je priča o ljudima iz javnog prijevoza.

Svaki dan susrećem jednog lijepog, mladog dečka. Zapravo, i nije toliko mlad koliko je ‘mladolik’. Izdaje ga tu i tamo poneka sijeda vlas u gustoj crnoj kosi. Nije previsok, ali ne bih rekla ni da je nizak. Zašto baš od njega krećem? Zato što je stvarno poseban. Uvijek je u društvu prijatelja. I jasno je na prvi pogled kako je u tom društvu omiljen. Svi ga grle i svi bi pričali s njim. Također, svatko od prijatelja će upravo njemu sačuvati mjesto. A on je uvijek nasmijan. Ima topli pogled i oči mu se smiju. Ako vam se susretnu pogledi, gledat će te ravno u oči. I ne možeš se ne nasmijati.

Upravo tako je došlo do toga, da smo se počeli pozdravljati. Sad me ponekad pita i kako sam, je li hladno i jesam li umorna… Nekoliko puta sreli smo se u gradu, dok sam šetala s djecom. I njima se svaki put nasmijao i podragao ih po glavama. Što sam vam rekla? Stvarno je poseban.

Zašto pišem baš o njemu? Po čemu je on toliko poseban? Po čemu se ovaj divni čovjek razlikuje od mene, vas, bilo koga? On ima anomaliju kromosoma 21. On ima Downov sindrom. I to je sve. To je jedino po čemu je drugačiji.

A njegovi prijatelji? Svatko je poseban na svoj način. Prijatelji su zato što idu skupa u školu, putuju autobusom skupa, druže se. Svi su pristojni i dragi. Brinu jedni za druge, pričaju, smiju se… Dignu se starijima u autobusu. Svakog pozdrave. Za svakoga imaju osmijeh i toplu riječ. Eh, ni ne pamtim koliko mi je puta taj osmijeh popravio težak dan. Nikad nisam srela roditelje nekog od njih, a kad bih ih srela ne znam kako bih se suzdržala da im ne pružim ruku i čestitam na odlično obavljenom poslu.

A ostali putnici? Također kao zaista posebne, izdvojila bih skupinu mladića i djevojaka, koje isto tako često susrećem. I oni se druže i pričaju. Nešto glasnije nego prva skupina. Ne čuvaju si mjesta, nego se guraju – tko prvi uđe – sjeda! Nikome se ne dižu. Sve to mogu ‘prožvakati’. I ja sam bila srednjoškolka. I ja sam imala mušice, smijala se u autobusu i ostalim putnicima vjerovatno išla na živce.

Ono preko čega ne mogu prijeći je podsmijeh i izrugivanje s prvom skupinom. I njihove roditelje bih voljela sresti. I njima bih imala dosta toga za reći.

Dakle, dragi mladi ljudi… Vi, koji mislite kako ste ‘zdravi’… Te osobe, koje nazivate ‘bolesnima’ nisu bolesne. Oni samo neke stvari ne mogu obaviti kao vi, a neke obavljaju drugačije od vas. Oni su drugačiji. Svi smo mi drugačiji. I svi smo posebni, svatko na svoj način. Okrenite se oko sebe kad sljedeći put uđete u autobus i prije nego što nekoga nazovete pogrdnim imenom – pogledajte kako vas ljudi gledaju. Zapitajte se – tko je zapravo u cijeloj priči ‘bolestan’? Tko zaslužuje prijezir i podsmjeh? A tko sažaljenje… Na žalost, neke stvari shvatit ćete prekasno, a neke nikad i nećete shvatiti.

S ljudima koji su rođeni bez ikakve anomalije, ali su odgojem dobili svakakve anomalije – ne mogu živjeti. Ne želim. Odbijam. Jer njihove anomalije stvaraju tumor na ovom društvu. Društvu izvrnutog sustava vrijednosti.

S ljudima koji imaju anomaliju kromosoma 21 mogu živjeti. Dragi su mi i volim ih. Uljepšaju mi dan. Nasmijani su i vedri. Zaista prava djeca Sunca.

Oznake: down, djeca, autobus

subota, 16.11.2013.

Nešto za tebe

Draga nepoznata mama,

Vidjela sam te jučer. I prekjučer. I prošli tjedan. Čula sam kako dižeš glas na svoju djecu u javnosti. Vidjela sam i kako ih na trenutke ignoriraš u parku. Znam i kako se ponekad navečer ne otuširaš i kako cijeli dan provedeš u staroj, poderanoj pidžami. Vidjela sam kako svoju djecu moliš, preklinješ, prijetiš im. Vidjela sam i kako vičeš na muža. I kako vičeš na svoju mamu. I na službenicu na šalteru. I na prometnog policajca.

Vidjela sam kako trčiš za djecom, kako se zaprljaš i kako opsuješ kad ti koljena otkažu poslušnost. Vidjela sam i kako završavaš sladoled koji je ostavilo dvogodišnje dijete. Vidjela sam i kako prstom skidaš šmrkljiće a onda ih obrišeš u istu onu pidžamu.

Vidjela sam i kako stiskaš zube da ne pukneš, kad nešto govoriš po stoti put, a djeca te ne slušaju. I kako zatvoriš oči i duboko dišeš, kad vidiš kakao na svježe opranim plahtama. I kako tiho plačeš dok pokušavaš hladnom vodom skinuti fleku od višnje sa omiljenih hlača.

Viđala sam te i u bolnici, u čekaonici. I u ljekarni. Vidjela sam da si umorna i uplašena.

Često te viđam. Vidim te svaki dan.

Ne znam jesi li planirala biti loš roditelj. Ne znam jesi li od malih nogu znala kako želiš biti majka ili te majčinstvo zateklo nespremnu. Ne znam koja su tvoja očekivanja i jesi li provela prve dane majčinstva u strahu kako nikad nećeš osjetiti „onu“ ljubav o kojoj svi pričaju.

Ali znam sve o tebi.

Znam kako nisi dobila sve što si htjela. Znam kako si dobila puno stvari koje nisi htjela. Znam kako ne vjeruješ da radiš najbolje što možeš i kako misliš da uvijek može bolje. Znam i kako ti ide bolje nego što misliš.

Znam kako ponekad poželiš baciti nešto u zid. I znam kako ponekad poželiš baciti trogodišnje dijete kroz prozor. I kako ponekad i sama poželiš iskočiti.

Znam kako ponekad, noću, kad sve utihne, ležiš u krevetu i plačeš. Isto tako, znam da nekad ne plačeš iako te srce boli i umorna si od svega, najviše od neispunjenih očekivanja.

Znam kako ima teških dana, za koje samo čekaš da završe. Onda dođe vrijeme za spavanje a djeca te zagrle i kažu kako te vole. I kako žele biti baš tako savršeni kao ti kad odrastu. Pa poželiš da taj trenutak traje vječno i žao ti je što je došlo vrijeme za spavanje.

Nijedan dan ne traje vječno. Dan uvijek završi a sljedeći dan dolazi sa novim izazovima. Bolesti, razočarenja, posao, obitelj, prijatelji, obveze, svađe…suze i smijeh…

Svaki dan napravi ono što misliš da moraš napraviti. Pobrini se za sve, jer to je tvoj zadatak. Isto tako, sjeti se ostaviti što god da radiš kako bi pogledala crtež ili dodala autić. Ili kako bi složila drvo od kockica. Prekini sve poslove kako bi „poljubila da prođe“.

Znam kako se ponekad igraš u dvorcu od kartona. I znam da znaš sve one slikovnice na pamet. Znam da ponekad i plešeš sa djecom kao na najluđem tulumu. Znam kako pred njima obavljaš nuždu i podriguješ.

Znam da, kad već odavno prođe vrijeme za spavanje, ulaziš u sobu odrezati zanokticu zbog koje tvoje dijete ne može spavati. Znam kako prekidaš kuhanje ručka kako bi probala kavu ili čaj koji su upravo posluženi u plastičnim šalicama. Znam i kako su tvoja djeca jela samo puding od čokolade kad su bili bolesni, jer ništa drugo nisu htjeli ili mogli jesti.

Znam i kako većinu ovoga nisi očekivala. Nisi očekivala kako ćeš nekoga toliko voljeti. I nisi bila svjesna kako ćeš se vremenom pomiriti sa svojim novim tijelom. Nisi znala ni da se može biti toliko umoran. Nisi postala mama o kakvoj si maštala.

Nisi savršena mama. Što god radila i kako god se ponašala – nikad nećeš biti savršena. Možda te to proganja. Možda si se pomirila s tim. Možda ti to nikada i nije bio problem.

Koliko god ti se čini da ne radiš dovoljno, tvoja djeca se ipak osjećaju voljeno. Još uvijek ti se smiju i vjeruju kako možeš popraviti i izlječiti baš sve. Bez obzira što se danas dogodilo na poslu, u vrtiću, u školi, u parku – ti si osigurala da prođe i da svane novi dan, sa novim mogućnostima. Dan u kojem će tvoja djeca biti sretna.

Poslovica kaže: „Postoji samo jedno savršeno dijete na svijetu, i svaka majka ga ima.“ Na žalost, ne postoje savršeni roditelji. Nisi savršena. U to ne sumnjaj. I ako misliš da jesi – nisi.

Ipak…bez obzira na to što nisi savršena, bolja si nego što misliš.

Ni tvoja djeca nisu savršena. Što znači da se nitko ne može brinuti za njih bolje od tebe – nesavršene. Jer kao takva imaš sve potrebno znanje i iskustvo. Nitko drugi ne razumije mrmljanje tvog jednogodišnjaka. Nitko ne razumije njihove šale i ne zna zbog čega plaču. To znaš samo ti.

Budući da ni jedna mama nije savršena još uvijek ima šanse da postaneš najbolja mama na svijetu.

E, pa stavi si lentu. Jer to si upravo ti. Najbolja Mama na svijetu!

Oznake: žene, mama, djeca, odgoj, Osobno

subota, 21.09.2013.

Druženja i izlasci

Tulumi nekad...

Otvoreno ću priznati – teška sam osoba i teško sklapam prijateljstva. Mislila sam kako nisam, ali kako vrijeme odmiče shvaćam kako itekako jesam.

Postoje dvije verzije mene, malo kontradiktorne – ali takva sam.
Prva je ta, da se prebrzo, previše otvorim. Volim grliti, dodirivati, mahati rukama, puno pričati… Ako se upoznamo i ja dobijem osjećaj kako mogu biti takva, pričat ću bez prestanka. Možemo odmah o porodu i menstrualnom ciklusu.
Druga je – misliš kako te mrzim. Ovo je zapravo uobičajena Mima. Znači, upoznamo se i ja mislim kako si baš simpatičan/a. Onda čujem od zajedničkih prijatelja kako misliš da sam uobražena i mrzim te. E, pa ne mrzim. Brbljava jesam, ali ako je sugovornik brbljaviji, opustit ću se i zašutjeti. Jer mi je zanimljivo i tako. I nemam potrebu nikoga zabavljati, a i sama se zabavljam slušajući. Ponekad sam pravi Kišni čovjek što se toga tiče. Neki ljudi, koji su mi danas najdraži na svijetu, mislili su kako ih mrzim kad smo se upoznali. Muž je mislio kako ga mrzim kad smo se upoznali.

Već sam spomenula kako smo se preselili kad sam ostala trudna. I to je bitno utjecalo na naš društveni život.
Sa društvom smo ostali u kontaktu (dijelom jer smo svi kumovi!) ali sve se svelo na telefoniranje. A to baš i nije nešto. Muž i ja se volimo družiti, volimo biti u društvu, dio društva, volimo pričati…
Tijekom porodiljnog uglavnom sam se družila sa bebom, trenirkom i tv-om. Tu i tamo sa peglom, kuhačom i krpom za prašinu.
Kad je porodiljni prošao, a ja počela raditi, počela sam opet oblačiti traperice i cipele, šminkati se, odlaziti frizeru…
Nekako je bilo prirodno i prešutno smo počeli čeznuti za društvom.

Osobno već duže vrijeme imam pravilo – ne miješati posao i privatni život. Znači, u uredu se možemo šaliti, smijati, pričati, plakati, ali kad izađem iz ureda više vas ne znam. I ne želim vas znati. Jer to se uglavnom svede na tračanje šefa i kolega, što mi se nikako ne da. I ne želim na dočeku Nove godine saznati, kako će kasniti plaća ili kako sam dobila otkaz. A nije da se nije događalo!

Uskoro smo upoznali bračni par sa djetetom i činilo se kako bismo mogli postati prijatelji. Ali nikada nismo postali. Zato što su depresivni. Depresivna je ona – na svom super plaćenom poslu. Depresivan je on – nezaposlen. Depresivno je hiperaktivno prvo dijete i depresivno je osjetljivo drugo dijete. Shvatili ste. Čista depresiva. Razgovor se svodi na – katastrofa, jad i bijeda, bolest, tuga, ljutnja… Ja to ne mogu. Odnosno, mogu neko vrijeme. Ali iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, stalno jedno te isto…ne mogu. Došlo je do toga da samo šutim i čekam da završe sa jadikovanjem, pa da se izgubim. Muž bi isto zašutio, i odmah mi je bilo jasno, kako to nisu ljudi s kojima on može ostvariti neko prijateljstvo. On je jako brbljav. I kad u društvu s nekim zašuti, meni je jasno o čemu se radi. I jasno mi je kako tu od druženja neće biti ništa.


...tulumi sad!

Dok je Mia bila sama, rijetko smo izlazili. Bio je to odlazak u dućan po tjedne namirnice. Nju bismo ostavili baki na pola sata-sat, a mi smo se zaletjeli u kupovinu. Između mojih napadaja krivice i njegovih ispada na moje napadaje, zapravo smo uživali u druženju. Sami sa sobom. Onda je došao Mislav i druženje se svelo na druženje sa djecom. Uključujući i kupovinu.

Neko vrijeme smo, priznajem, forsirali druženje. Sa svim i svakim. A kad smo prestali forsirati – dogodilo se! Pronašli smo ljude, koji nam apsolutno odgovaraju, s kojima ne šutimo, s kojima se smijemo, a ako treba – mogu pričati i o menstrualnom ciklusu.

I tako, malo po malo, krug se počeo širiti i mi sad opet imamo neki pristojan broj ljudi sa kojima „možemo“.
Istina, to se svodi na kućna druženja i nadvikivanje s djecom, ali to je takvo vrijeme. Vrijeme kad smo svi mladi parovi, sa malom djecom i kužimo se. Možemo čak svi skupa ignorirati djecu, ako treba. Kužimo se, jel… Jedino što moram priznati: pošto mi je čišćenje mrsko (zapravo – mrzim ga!), ako se netko najavi da će doći u goste, na brzinu brišem samo ono što ocijenim da je oku vidljivo. Zato od visokih prijatelja, imamo samo Vjeku. I kunem se, gori je od bilo koje babe. Mislim…zapravo – sigurna sam, kako zaviruje iza ormara kad se maknemo iz sobe!

Osobno sam dugo odgađala izaći sa „curama“, zbog grižnje savjesti. Malo zato što djecu ostavljam bez svoje malenkosti, malo i zato što ih nije lako čuvati, pa onaj tko ostaje s njima zaslužuje barem moju grižnju savjesti.
No, muž je osnovao band. Da. Moj muž ima band. Pravi. I sviraju i pjevaju i sve… Band jednom ili dva puta tjedno ima probu. Tako sam dobila čast, jednu ili dvije večeri tjedno provesti sama s djecom. A on je dobio grižnju savjesti, zato što me ostavlja samu. Tako je došao na ideju kako bih i ja trebala izaći. I ja sam mu beskrajno zahvalna na tome. Eto, i tu barijeru smo probili.
Moram priznati kako zaista uživam u „ženskom“ izlasku. Iako sam bila samo s jednom ženom. I to samo jedan put. Ali bilo nam je super i nadam se kako ćemo to ponoviti!

Moram reći kako sam u izlazak počela ubrajati i odlaske frizeru. Ali to je došlo sasvim spontano. Jer kad negdje odete, pa tamo provedete 3 sata, popijete kavu, napričate se, nasmijete, natračate – što je to nego izlazak? Nema veze što na glavi imam folije, a ogrnuta sam narančastim plaštem! Uživam i veselim se svakom odlasku Igoru i Jeleni. Izlazak? Apsolutno!

I tako… Često sam na Internetu. Imam smrknutu facu. Imam djecu i volim ih ali ne moram stalno pričati o njima. Volim debatirati o politici i filozofirati o vjeri. Volim grozne filmove i mjuzikle. Čitam jeftinu beletristiku ili novine. Ne volim glasna i prenapučena mjesta. Volim plesati ali samo na svadbama. Volim se vratiti kući do ponoći. Osim ako sam sa Kristinom. Vjerovatno imam više kila nego vi. Svako malo pogledam na telefon ali uredno propustim svaki telefonski poziv. Znam većinu pjesama Jelene Rozge i Magazina na pamet. Silom prilika, ali eto – znam. Ludo dobro čuvam tajne. Kad sam ušla u 30-e, prestala sam se truditi impresionirati sve oko sebe. Sada je dovoljno da sam sama sobom impresionirana. Često tulumarim na Facebook-u. Imam puno prijatelja, koje nikad u životu nisam vidjela, ali su jednako nestabilni i nesavršeni – kao i ja. Pa eto, ako se poželite družiti – navratite! Kod mene su vrata uvijek otvorena.

P.S. Ako ste bili s nama vani, a muž i ja smo šutjeli, nemojte očekivati onaj telefonski poziv koji smo vam obećali!

Oznake: prijatelji, Druženje, izlasci, djeca

nedjelja, 04.08.2013.

Viktorija

Rat je veliko zlo, reći će vam svatko normalan. Onaj tko je preživio rat i kome je rat bio u neposrednoj blizini neće vam to reći.
Ja sam preživjela rat. U neposrednoj blizini. U tolikoj blizini da mi se i sad koža naježi kad se sjetim svega – tih dana, tih mirisa, te hladnoće, tog straha.
Preživjela sam i svakodnevno se trudim ostaviti ga u prošlosti. Ali on je stalno tu. Stalno me prati i stalno me podsjeća kako će biti tu zauvijek.
Rat je više od zla. Rat je nepojmljiv. Rat je neopisiv. Gore od rata samo su posljedice, koje ostavlja iza sebe.

Ispričat ću vam priču. Priču zbog koje sam jučer nakon dugo vremena zaplakala.

Kao dijete živjela sam u ulici sa jako puno djece. Kad kažem jako puno, mislim na četrdeset i jedno (41) dijete. To su samo oni kojih se mogu sjetiti. Bila je to vesela ulica. Mogla bih o svakome od njih pisati romane ali danas sam vam odlučila pričati o Dadi.

Dado je 4 godine mlađi od mene. Živio je dvije kuće dalje od mene. Po čemu je poseban? Meni je bio i ostao poseban zato što je prvo malo dijete prema kojem sam gajila osjećaje kao prema mlađem bratu. Prije nego što sam krenula u školu (a nisam htjela ići u vrtić), svako jutro sam uzimala šlapice, zaključavala kuću i odlazila kod Dade. Njega je čuvala baka. Skupa smo se igrali, gledali crtiće i Branka Kockicu, jeli juhice i salamice. Dado je bio slatko dijete. Nekoliko godina kasnije dobio je brata, jednako slatkog i simpatičnog. Ali Dado je uvijek ostao poseban. Mezimac.

Završio je prvi razred osnovne škole kad je počeo rat. Njegova i moja obitelj našle su se na suprotnim stranama. Jedan pogled na njegovog tatu u uniformi, koju tih dana nikako niste htjeli vidjeti, bio je dovoljan da prekrižim Dadu i njegovu obitelj iz svog života.

Mi smo otišli. Otjerali su nas i spalili nam kuću. Oni su ostali. Kad su se nakon godina progonstva moji roditelji vratili u obnovljenu kuću, Dado i njegova obitelj i dalje su bili tamo. „Nemaju ni malo obraza“ razmišljala sam.

Vrijeme je prolazilo. Između dvije kuće sada se nalazio prazan plac. Oni su mojim roditeljima postali prvi susjedi. Dijelio ih je zid napravljen od cigle i još jedan – nevidljiv, ali gotovo opipljiv – zid mržnje.

Dado se prvi oženio. Bio je jako mlad. Dobio je curicu. Ja sam se udala i rodila Miju. Kad sam nakon porodiljnog počela raditi, Mia je svakodnevno odlazila baki na čuvanje. Mi smo poslije posla dolazili po nju i vozili je kući. Iako nikad nismo komunicirali, znala sam se krajičkom usana nasmijati curici u prolazu. Zato što nisam životinja. I zato što, ako me dijete gleda u oči, ne mogu se ne nasmijati. Jer to je ipak samo dijete.

Dadina žena, vrlo, vrlo mlada djevojka, ubrzo ih je napustila. Ne mogu zamisliti ni jedan scenarij, koji bi me naveo da napustim svoje dijete. Ali ne želim nikoga osuđivati. Svatko nosi svoju glavu i svoj teret. Srce mi se slamalo dok sam slušala curicu kako danima doziva mamu. A mame nema.

Vremenom se mama počela pojavljivati i odvoditi curicu sebi. Bilo mi je lakše. Nemojte me krivo shvatiti. Nije to moj problem, ni moj život. Ali gledati malu curicu kako odrasta bez mame jako je žalosno, pogotovo kad je ta mama u istom gradu. Moje smješkanje počelo se pretvarati u sramežljivo pozdravljanje. A onda je curica malo narasla, pa smo počele izmjenjivati i po koju riječ na ulici. Lijepa je kao lutka. I draga. Pristojna.

Jučer se dogodilo nešto, što sam već neko vrijeme naslućivala i po malo shvaćala kako je neizbježno.

Našli smo se na istoj rođendanskoj proslavi. Puno djece, veselo društvo. Mala susjeda je došla sama, dovoljno je velika. Baka ju je samo prevela preko ceste. Znate kako na takvim susretima s pola mozga pratite razgovor odraslih, a jednim okom uvijek pratite svoje dijete – kako se nešto ne bi dogodilo i kako nešto ne bi napravilo. U jednom trenutku, uhvatila sam se kako pogledom pratim Miju, ali tu i tamo pogled mi odluta i na Viktoriju, Dadinu kćer. Svaki pogled stezao mi je srce. Neki osjećaj, koji uopće ne mogu objasniti. Ona je isti tata. Gledam nju i vidim njega. Imaju isti glas. Jednako izgovaraju pojedine riječi.

Nakon ugodnog druženja, krećemo kući. Ona se iznenada stvori tu, ispred mene. Jednostavno znam kako moram progovoriti.
- Kako si zlato? Jesi se umorila?
- Jesam malo…
- A gdje si tako krasnu boju dobila?
- Na kupanju! – nasmije se ona.
Mia nevoljko kreće prema izlazu i ja joj govorim kako će se vidjeti sa curama opet. Svaki dan je kod bake i može se igrati s njima kad god poželi.
- I ja sam ti tu, znaš. – progovori Viktorija. Mia i ja je pogledamo. A ona nastavi:
- Ja živim tu, kraj tvoje bake, znaš… Samo je jedan prazan plac između nas. Možeš se i sa mnom igrati.
I meni se srce stegne. Gutam suze i gledam tu dragu curicu, kako razgovara sa mojim djetetom. Za njih nema zida. One zid ne vide. One vide samo prazan plac. Samo nekoliko metara udaljenosti, koje treba prijeći u par koraka.

Eh, kad dobijemo neočekivanu lekciju od djece…

Oznake: susjedi, rat, djeca, rođendan

subota, 15.06.2013.

‘Vrati mu ako te udari’ (ni)je dobra odgojna metoda

Pročitala sam neki dan članak o odgojnoj metodi “Vrati mu ako te udari” . Pa kaže:
“Kao roditelj vjerojatno se nerijetko suočavate s agresivnošću djece. Bilo da se radi o agresivnom ponašanju vašeg djeteta ili o agresiji nad vašim djetetom, nikako nije ugodno.
Svaki oblik agresivnosti je posljedica neke frustracije. Ako dijete nije zadovoljilo neku od svojih potreba ili je zanemareno neko od njegovih stanja, ono postaje agresivno.”

Miju odgajamo, kao svi roditelji – onako kako mislimo da je najbolje. Kad je bila manja dobila je knjigu Dječji Bonton. Dugo smo je čitali a ona je sve upijala poput spužve. Kroz neko vrijeme, imali smo dvogodišnje dijete koje savršeno koristi izrazima poput „Molim“, „Oprosti“ i „Hvala“. Ljudi koje smo sretali bili su oduševljeni. Mi smo bili ponosni.

Krenuli smo na igranje u park čim je prohodala. Bila je premala za penjanje na tobogan. Samo bi stajala sa strane i oduševljeno dočekivala svako dijete koje se spustilo. Tu i tamo se odvažila prići nekome i reći „Ja sam Mia. Kako se ti zoveš?“ Ne mogu sa sigurnošću reći točan broj, ali u nekoliko mjeseci koliko je to trajalo odgovorilo joj je možda troje djece. Tad sam prvi put pomislila kako je preljubazna i predobra i kako takvi u parku ne prolaze dobro.

Onda se i ona počela penjati. Prvo jako polako. Većina djece nema razumijevanja za sporo-penjače. Pa su je obilazili, gurkali, pomicali… A ona se ljubazno svakome micala i puštala ih, kako ne bi zadržavala red. Tako su se neka djeca spustila po desetak puta dok bi ona uopće stigla do vrha tobogana. Muž i ja nismo reagirali jer smo je odlučili pustiti da sama pliva među djecom, kako bi se naučila izboriti za svoje mjesto u parku. Naravno – tu smo, gledamo…za slučaj da nešto izmakne kontroli.

I tako se naša nevidljiva curica igrala sa svojim brojnim prijateljima a da oni uopće nisu znali kako se ona igra sa njima.

Imala je jednu malu prijateljicu sa kojom se često susretala. Curica puno živahnija i spretnija od nje. Kad bi prijateljica prilazila, Mia bi uzmicala. Ali joj se uvijek veselila i uvijek ju je spominjala.

Jednom je u igri došlo do guranja, Mia je završila na leđima a prijateljica na njoj. Prijateljstvo je bilo ozbiljno narušeno. Curica je pokušavala ostati dobra sa Miom ali činilo se kako ju je Mia zauvijek prekrižila. Kad god su se srele Mia je bježala, skrivala se, plakala, odbijala razgovor i bilo kakav pokušaj zbližavanja.

Onda sam dobila jezikovu juhu od prijateljičine mame. Rekla mi je kako je Mia preplaha i kako je treba malo socijalizirati. I kako je treba malo očvrsnuti. I povjerovala sam joj. A to je bilo najgore što sam mogla napraviti.

Počeli smo se nalaziti gotovo svaki dan, pokušavajući dokazati Miji kako prijateljica nije zločesta i kako ju je slučajno gurnula. Mia nije popuštala. Prijateljica joj je donosila igračke, davala joj svoj bicikl. Mia nije popuštala ni malo.

Za vrijeme jednog susreta Mia se jako rasplakala. Pokušavali smo je umiriti. Pokušavali smo je urazumiti. Nije prestajala. U jednom trenutko je iz sveg glasa viknula prijateljici da je ostavi na miru. Svi smo ostali bez teksta. To je za mene i muža bilo dovoljno. Priijateljica je bila prekrižena. Ima i druge djece. Kako sam dozvolila da moje dijete netko terorizira do te mjere da ona mora tako očajnim potezom tražiti spas.

Bila sam ljuta na cijeli svijet, najviše na sebe. Kako sam to dozvolila? Kako sam mogla dovesti svoje vlastito dijete u situaciju da se na taj način mora braniti od situacije koja joj nije ugodna, pored dvoje zdravih i normalnih roditelja, koji su je iz nekog razloga doveli u tu situaciju?
I zašto, pobogu, slušam savjete žene koja ne može obuzdati trogodišnje dijete i dati mu do znanja da se druga djeca ne smiju gurati? Moje dijete treba očvrsnuti? Zašto bi dijete od tri godine trebalo biti čvrsto? Curica od tri godine, sa kikicama, Hello Kitty haljinicom i ljubičastim sandalicama ne mora biti čvrsta. Može se smijati kad god želi a ako želi plakati – može i plakati. Jer curice se smiju i plaču.

Nastavili smo odlaziti u park, pozdravljajući njene pokušaje komunikacije s drugom djecom. Uvijek smo ponavljali kako nikakvo guranje i svađanje ne dolazi u obzir.

- Ako je ljuljačka zauzeta, nema plakanja. Pričekaj. Ili pitaj curicu hoće li se još dugo ljuljati. Nije tvoja ljuljačka. Ni tobogan nije tvoj. Sve je tu da bi se sva djeca mogla igrati.
Ponavljala je te riječi kao mantru. Na žalost, i dalje je kod većine djece nailazila na zid.

A onda je krenula u vrtić. Oduševljena djecom, ali povučena i stidljiva. Uvijek nasmijana, ali uvijek u kutu, sama. Sa svojim smješkom.
Srce mi je pucalo, iako je ona voljela ići. Nikad nije plakala, a tamo je bila povučena i stisnuta.

A onda su se neke stvari počele događati same od sebe… Nisam sigurna je li samo počela oponašati drugu djecu, ili je jednostavno shvatila kako mora prihvatiti obrazac ponašanja za koliko-toliko uspješni kontakt sa drugom djecom, a da je pri tome nitko ne gnjavi i maltretira.

Uvijek smo ponavljali kako se nitko ne smije tući i gurati. I ona je znala da takvo ponašanje ne odobravamo.

Neki dan odveli smo je na trampolin. Ona i jedan dečko njenog uzrasta bili su sami. Ubrzo je počelo naguravanje i maleni joj je počeo govoriti neka se makne i ide kući. Ona ga je gledala i tiho mu govorila kako ne ide nikud i neka je pusti na miru.

Onda ju je gurnuo. Ostala je na nogama. A onda je iznenada zamahnula je ručicom i opalila ga po sred glave. Zašutio je. Mi smo zašutjeli. Njegovi roditelji su zašutjeli. Ma nije da su pokušavali nešto reći ni dok ju je terorizirao.

Ona je pogledala u nas, pokušavajući pogledom uhvatiti našu reakciju. Nasmješili smo joj se. Nastavila je skakati kao da se ništa nije dogodilo. I on je nastavio skakati u svom kutu i više joj se nije obraćao. Bila sam ponosna. Ne zato što je udarila dijete, nego zato što je napokon pokazala kako se neće dati maltretirati. Više puta mu je tiho, bez drame i galame, rekla da se makne. Nije ju poslušao. Njegova greška.

Sada mi je puno lakše. Ne, ne odobravam nasilje i rješavanje nasilja – nasiljem. Ali drago mi je da se zauzela za sebe i da je uspjela u tome. Jer nije vidjela drugi izlaz. Možda smo se mi kao roditelji trebali umiješati. Ali nitko se nije miješao ni dok ju je on terorizirao. Što se mene tiče – dobio je što je tražio.
I više od toga. Jer mu je poklonila i osmijeh.

Oznake: igra, djeca, park, tučnjava

četvrtak, 16.05.2013.

Prvo dijete (i ovo drugo što se rodilo u međuvremenu)

Rođenje

Ona: Prvo dijete smo planirali, očekivali, iščekivali…i mi i cijela obitelj. Kad se rodila Mia, imala sam osjećaj da je prvo dijete ikad rođeno. Dobivali smo telegrame, čestitke, ljudi su dolazili mjesecima. Dobivali smo poklone – odjeću, pića, bombonijere, novce, sve i svašta. Svi su je nosili, mazili, pazili, slikali se s njom, zahtijevali njezine slike. Na društvenim mrežama bila je pravi hit. Svaka fotka se iščekivala i hvalila do neba.
On: Kad se rodio Mislav…hm…čekaj… Gdje su svi nestali?

Foto-dokumentacija

Ona: Slikanje je započelo još u trudnoći. Pratili smo rast trbuha i dokumentirali pažljivo svaki centimetar proširenja (nisu to bili najsretniji dani za mamu!). Kad se rodila, slikali smo je na dnevnoj bazi. Svaki osmijeh, pokret, svaku majicu, haljinicu, svaku šetnju, izlazak, reakciju…
On: U drugoj trudnoći uslikana sam samo slučajno. Skoro sam zaboravila poslati onaj prvi MMS iz rađaone. Ali ipak sam se sjetila. Podsjetila me babica. A sad se slikamo tu i tamo. Da možemo dokazati da je tu i da zaista živi s nama.

Bolesti

Ona: Nikad nije bila bolesna. Sjećam se trodnevne groznice (Rozeole), koja nas je dovela na rub živčanog sloma. Temperatura do 38 punila mi je oči suzama. Noćima nismo spavali od muke. To je ujedno i najgore što smo prošli s njom. Prvi antibiotik popila je mjesec dana nakon trećeg rođendana.
On: Atopijski dermatitis od prvog dana. Nakon što sam isprobala 101 kremu, napokon sam pitala pedijatra za savjet. Upala uha sa oko godinu dana. Tri ture antibiotika. Ako mu je temperatura dozvolila da se smiri i spava – spavali smo i mi. Više se ne sjećam kako izgleda kad nije prehlađen.

Organizacija

Ona: Nismo imali vremena za ništa. Stalno smo se brinuli za dijete. Postojao je strogi raspored. Jede se ujutro, pa mali obrok oko 11, ručak oko 13:00, međuobrok oko 16:00 i večera u 20:00. Točno se znalo kad su dnevni odmori, a kad se navečer ide spavati. Puno toga smo propustili i na puno toga nismo išli zbog rasporeda, od kojeg tvrdoglavo nismo odstupali ni milimetra.
On: Pa recimo kako se svijet nije prestao okretati ako smo preskočili poneki međuobrok ili ako ga je dobio u autu/kolicima/na klupi u parku. Dnevni odmori uvelike ovise o starijoj seki. Ako se njoj ne spava – ne spava se ni njemu. Zato on spava kad god uhvati priliku – bilo gdje, bilo kako i koliko god mu treba. Uglavnom – spava.

Hranjenje

Ona: Jela je sve. Svaku novu namirnicu s oduševljenjem je prihvaćala. I moje oduševljenje je bilo ogromno. Kuhala sam i nakuhavala kašice – i voćne i povrtne…sve je jela i uživala. Bila sam jako ponosna. Grickalice smo sveli na minimum. Međuobrok je gotovo uvijek svježe voće.
On: Jede kad želi i koliko želi. A često ne želi. Od kako je shvatio namjenu zuba, ništa rjeđe od kruha ne pušta u usta. Dobro, pušta… ako je slatko i čokoladno. Što god dođe u ruke, ide u usta. Ako je jestivo – jede se. Ako nije – baci se. Piškota je dovoljno dobar međuobrok. Voće? Kakvo voće?

Noćni odmor

Ona: Podizali smo je iz krevetića na svaki ispušteni zvuk. Na smjenu. Na sreću, bila je spavalica, pa nije bilo prestrašno. Ipak, i sad me boli kičma kad se sjetim tih dana.
On: Dižem se na svaki zvuk. Ne dižem ga iz krevetića jer ne zahtijeva dizanje. Samo se trudim i molim Boga da zašuti i nastavi spavati kako ne bi probudio sestru.

Presvlačenje

Ona: Oooo…pa znali smo se presvući i po nekoliko puta na dan. Iz više razloga. Prvi je taj, što smo imali preslatkih malih haljinica, tunikica i svega krasnog i jednostavno sam htjela da sve obuče barem jednom (ponovno pročitati foto-dokumentaciju!). Drugi je razlog – curica, princeza, ljepotica… Trebam li što dodati?
On: Vlažne maramice, zaslinjeni prst, obične maramice, rub moje majice, nekad i malo vode… Sve dobro dođe, samo kako bismo izgurali dan bez presvlačenja. I bez presvlačenja, ne mogu doći sebi koliko se povećao promet prljavog veša s dolaskom drugog djeteta!

Razvoj

Ona: Strogo sam pratila tablice razvoja i na svako nepodudaranje plakala. Onda sam saznala da postoje i motorički malo sporija djeca. To me utješilo. Sve dok svi njezini vršnjaci nisu prohodali a ona još nije ni puzala. Danima sam sjedila na podu s njom i pokazivala joj kako se dignuti, kako se postaviti u položaj za puzanje, pomagala joj, ohrabrivala je… Naravno da je prohodala najnormalnije i s nikakvim većim zaostatkom, u odnosu na vršnjake. Ali meni se činilo kako će svi još malo u školu a ona još i ne hoda. A ona je samo čekala, da bude apsolutno sigurna kako nikad neće pasti. I nije nikad pala. U stvari, jednom je pala s kreveta. Zvala sam sve frendice, mamu, jedva sam se obuzdala da ne zovem pedijatra. Nije joj bilo ništa. Ali ja sam bila u suzama cijeli dan.
On: Na podu je skoro od prvog dana. Dok nije bio na podu, bio je u ležaljci. Kad je treći put iskočio iz ležaljke, odlučili smo se za pod. Propuzao je kao munja. Nije imao izbora. Jer, ako je htio uhvatiti bilo koju igračku, dok mu sestra sve ne odvuče u drugu sobu, morao se brzo kretati. Zapravo, ne znam kad je propuzao. Samo se jedan dan stvorio u kuhinji. Vjerovatno će tako i prohodati. Munjevito. Do sad je s kreveta pao preko nekoliko puta. Čak i malo više od toga. Ne brojim više.

Sigurnost

Ona: Sve što smo mogli osigurati – osigurali smo. Za ono što nismo mogli osigurati, izgovorila sam toliko puta „Ne“, da je vjerovatno u jednom djelu života mislila kako se zove Ne.
On: Za jednogodišnje dijete najveća opasnost je trogodišnja sestra. Kuća je sigurna oaza, prema izazovima kojima ga ona izlaže.

Bliskost

Ona: Naše prvo dijete, naša princeza… Stalno smo je držali, mazili, pazili. Često je spavala na nekome od nas.
On: Naše drugo dijete, naš mali dečko… Velika je maza i često ga držimo i mazimo i pazimo i….čekaj malo…što? Izgleda da su neke stvari ne mijenjaju!

Prednosti

Ona: Imala je svu našu pažnju. Što je dobra prednost, jer nismo imali pojma što radimo.
On: Ima prednost što imamo iskustva. To je dobro, zato što stalno moramo objašnjavati njegovoj sestri što sve ne smije raditi braci i zašto.

Utjecaj na život

Ona: Šok pri prvom shvaćanju da nema povratka. Prilično zastrašujuća spoznaja.
On: Puta dva.

Ljubav

Ona: U naš je život prvi put donijela najveću ljubav koja postoji na svijetu.
On: U naš je život donio najveću ljubav koja postoji na svijetu. Drugačije, ali opet kao da je prvi put.

Oznake: sin, ker, djeca

četvrtak, 09.05.2013.

Deset zlatnih savjeta koje vam nitko neće reći

Posljednjih par dana nekoliko je mojih prijateljica i poznanica rodilo, pa se ova tema nametnula sama po sebi. Ovom prilikom im još jednom čestitam. Dobrodošle u svijet majki, djece i sela koje odgaja vašu i našu djecu! Neke stvari vam nitko neće reći. Sve je zamotano u celofan i ima mašnicu. A ubrzo ćete shvatiti da poklon nije baš tako divan kako ste zamišljale u rađaoni, dok ste gledale svoje slatko djetešce i uživale u nirvani nakon poroda.

1. Za početak – uživajte dok ste u bolnici.

Znam da nisu sve naše bolnice „prijatelji majki“ iako neke nose ponosni naziv „prijatelja djece“. Ali složite si u glavi samo jednu stvar – odmarajte! Obrok vam dolazi u krevet. U krevet koji svaki dan netko presvuče. Ako želite, netko će vas odvesti na wc. Ako dijete jako plače, netko će vam pomoći. Možda ne tako ljubazno kako biste očekivali – ali pomoći će vam i preko volje.
Ne morate kuhati, spremati, brisati prašinu, prati veš… Samo se opustite, zanemarite isfrustrirane pojedince i uživajte. Vjerujte mi – uživajte.

2. Dojenje.

Ooooooo…dojenje…. Ovdje „selo“ uskače u pomoć. Dojenje je bez sumnje najbolje i najzdravije i sve naj, naj za vaše dijete. Odlučili ste dojiti i to je odlično! Bravo za vas. Međutim, postoje žene koje jednostavno ne mogu dojiti. Znači – ne pričam o ženama koje to ne žele. Ima žena koje ne mogu. I koliko god vam razne udruge, grupe podrške, društva i ostali govorili kako svatko može i mora dojiti – to jednostavno nije istina. Ima žena koje su iz nekog razloga na lijekovima, koje imaju zdravstvenih problema – fizičkih ili psihičkih. Ima žena, koje ni uz najbolju volju ne uspijevaju dojiti. Njima se obavezno nabija osjećaj krivnje. Jer, kako svi drugi mogu a ti ne možeš? I što će sad tvoje jadno dijete?

Ja sam pokušavala dojiti, sve dok nisam završila u bolnici, sa temperaturom 40, ozbiljnim mastitisom i bakterijskom upalom bradavice. Po izlasku iz bolnice opet sam pokušavala, sve dok nije opet krenulo u tom smjeru. A onda su mi patronažna sestra, pedijatar, nekoliko medicinskih sestara i vlastita mama rekli – odustani. Dijete je nesretno i gladno, ti si nesretna i bolesna – prestani! I ja sam uzela bočicu. Bila sam deprimirana, jer će moje dijete sad biti uskraćeno za sve divote i prednosti dojenja.
Kad se sa drugim djetetom počeo ponavljati isti scenarij, bila sam na rubu živčanog sloma. Dijagnoza je bila – defektni kanalić, koji se jednostavno ne može adekvatno prazniti i stalno se stvaraju kvržice i upale koje se ne mogu (zbog deformacije) ni razbijati ni masirati nego liječiti antibiotikom. S tim sam se pomirila i prešla na bočicu. I sretna sam zbog te odluke.

Dakle, da…može biti tužno i frustrirajuće. I svi će vam davati savjete i pokazivati vam kako držati dijete, kako potaknuti laktaciju, kako se masirati, opuštati, ponašati… Nitko vam neće reći da je u redu ako ne možete. E, pa u redu je. I vaše dijete neće umrijeti u najgorim mukama ako ga ne budete dojili. I jednako će se povezati s vama i jednako će vas voljeti.

3. Imate dijete a ne svemirca.

Tržište je prepuno predivnih, skupih i nepotrebnih stvari. Koje ćete ipak kupiti i koristiti nekoliko mjeseci, a onda odustati jer ćete naći zgodnije rješenje. Moja djeca nemaju ormarić za presvlačenje. Presvlačila sam ih prvih par mjeseci na običnom ormariću s ladicama. Kad su se počeli vrtiti i dizati prešli smo na krevet u spavaćoj sobi. Nismo dvojili ni oko kadice. Kupili smo najobičnije korito, koje je poslužilo svrsi prvih par mjeseci. Nakon toga smo prešli u kadu. A sve one divne stvarčice što se same ljuljaju, pjevaju, sviraju i svijetle – odlučite sami. Zapitajte se koliko dugo će biti u upotrebi i da li su vrijedne tolikih novaca.

Kod nas slično pravilo vrijedi i za igračke. Što je igračka skuplja i kvalitetnija, to je manje zanimljiva. Najbolje se igramo sa praznom kutijom od Kraš Expressa, tatinim cd-ima, plastičnim čašama i kuhinjskim krpama.

4. Neki bauci idu s koljena na koljeno.

Prvi bauk je šetnja. U šetnju možete odmah. Podrazumijeva se da vani nije orkansko nevrijeme ili polarna zima. Dakle, zaboravite priče o ne izlaženju prvih tjedan dana, prvih 15 dana, prvih mjesec dana ili do krstitki. Nitko neće začarati vaše dijete. I neće mu se ništa dogoditi čak i ako nema crveni končić na ručici. I neće se razboliti, rasplakati, rastužiti, neće ga nitko ukrasti, ni krivo pogledati. I neće mu se ništa loše dogoditi.

Drugi bauk, za koji sam čula tek u bolnici i jedva došla sebi od šoka – zar i to postoji??? Da, smijete prati kosu. Smijete je prati i u bolnici. Smijete je oprati čim dođete kući. Poželjno je da ju operete. Bit ćete sretni ako je operete. Jer, naime, ima ženica koje vjeruju da se kosa ne smije prati privih šest (duuuuugih) tjedana. Zvuči nevjerovatno? Zvuči preglupo da bi bilo istinito u 21. stoljeću! Nakon 6 tjedana ne pranja kose, mislim da je najpametnije ostrugati to što vam ostane na glavi i uzgojiti novu kosu!

5. Prihvatite pomoć.



Tražite pomoć. I budite sretni ako imate nekoga od koga ju možete tražiti. Ljudi vole bebe i svatko će uživati držati novorođenče dok se vi okupate (i operete kosu!), dok nešto pojedete ili čak dok malo odspavate. Možda i dok odete do dm-a. A htjet ćete otići do dm-a.

6. Ne kupujte hrpu odjeće za novorođenče.

Znam, znam… Sve je tako slatko i malo… Ali dobit ćete jako puno stvari a dijete će stalno nositi 5-6 istih komada, koji će vam biti najpraktičniji. I ne skidajte etikete sa poklonjene robice. Ovo se čini pokvareno prema onome tko ju je kupio, ali zaista je tako. Skidajte etiketu tek kad treba oprati nešto što ćete djetetu zaista obući.

Ne kupujte ništa što ima više od tri gumbića. Da, ima preslatkih malih stvarčica. Ali 301 gumbić ćete prokleti, kad ga budete morali odkapčati u tri ujutro, na vrištećem djetetu.

7. Rezervna pelena – uvijek i svugdje!

Sjećam se prvog pregleda kod pedijatra s Miom. Došli kao gospoda, s rukama u džepovima! Ona se i pokakala i popišala i bljucnula, smočila i bodi i štramplice i sve… A mi k’o mulci! Već na sljedećem pregledu, spakirali smo torbu kao da putujemo negdje na tri dana!

8. Dobro došli u klub mama!

Ako vam nekim ludilom nešto zatreba, dovoljno je pogledati oko sebe i pitati prvu ženu s djecom za pomoć. Svatko će vam dati pelenu, vlažnu maramicu i bilo što što vam zatreba. Isto kao što ćete vi dati nekoj mami ako joj zatreba. Klub mama je najstariji i najlojalniji tajni klub na svijetu i uvijek je na raspolaganju onima koje trebaju pomoć!

9. Možete plakati.

Da, teško vam je. Svi smo to prošli. A još vam je teže što vam se čini da si ne smijete priuštiti da vam bude teško. Pa kakva ste vi to majka? Kako vam može biti teško odgajati vlastito dijete? E, pa teško je. Pogotovo prvo dijete i pogotovo prvih mjesec dana.
Teško je gledati svoje prvorođeno dijete, staro tri dana, kako leži u auto sjedalici smotano poput banane a ne znate da li to baš tako mora biti ili ste nešto krivo napravili.

Teško je doći kući iz bolnice i sjesti (jedva!) na krevet i gledati to bespomoćno biće na vašim rukama a nemate pojma što i kako dalje. Što sad? Treba ga presvući? Kad će jesti? Što ćemo raditi s njim? Pa i sami zaboravite jesti, popiti vode… Nakon desetak sati se sjetite da još niste bili na wc-u.

Teško je probdijeti prvu noć jer se dijete stalno budi i plače a vi više niste sigurni da li je gladno, žedno, mokro ili samo tužno?
Da…teško je. Ali proći će. I sve će sjesti na mjesto a da to zapravo nećete ni prijetiti. Uskoro ćete se čudit sami sebi koliko malo sna vam treba za normalno funkcioniranje.

10. Uživajte.

Ne zato što brzo prođe…a zaista proleti i prebrzo. Nego zato što koliko god umorni i neispavani bili, tih prvih nekoliko mjeseci je najlakše. Malo dijete, mala briga – veliko dijete…znate već…

Oznake: djeca, roditelj

petak, 26.04.2013.

Presretači

Znate li tko su Presretači? Presretači su osobe koje tu i tamo susretnete na svom životnom putu. Bez obzira što ih nikad do tad niste vidjeli, Presretači uvijek imaju (dobronamjeran?) savjet vezan uz odgoj ili održavanje djeteta. Ma, sreli ste barem jednog, sigurno.

Znači, šetate gradom i gledate svoja posla. U kolicima gurate petomjesečno dijete. Odjednom iz sporedne ulice, grmlja, sa drveta, s Marsa, ispadne Presretač i vašem djetetu ponudi hranu – obično nešto nevjerovatno, poput slanih štapića ili Kiki bombona. Kad uz smješak kažete kako je dijete još premaleno da bi to jelo, jer jedva u rukici drži i zvečkicu i ima tek dva zuba, Presretač je zgrožen. Jer njegova/njezina djeca u toj su dobi već jela sve i to samostalno.

Presretač će vas u prolazu zgrabiti za ruku i pitati zašto dijete ima dudu. Neki ekstremniji Presretači čak će i izvući dudu djetetu iz usta.

Presretači uvijek bez greške detektiraju je li dijete žedno, gladno ili pospano.

Jedno od pitanja obično je dojite li. Bolje da znate točan odgovor na ovo pitanje! Također, jedno od uobičajenih pitanja je spava li cijelu noć. Na ovo pitanje nema točnog odgovora. Ako spava – trebate ga buditi da bi jelo. Ako ne spava – e, pa već je trebalo odavno prespavati cijelu noć. Presretači imaju izraze poput „uobročiti“. To znači, kako ste dijete od mjesec dana već odavno trebali naučiti da spava cijelu noć i ne traži jesti preko noći. Ako niste znali.

Koliko god godina imali, za presretače ste mlada i neiskusna mama. Uvijek.

Ako vaše dijete ima neki vidljivi problem, poput osipa, vaš šok pri susretu s Presretačima pomnožite sa 100.
Osip? Još niste bili kod doktora? Pa što čekate? Da prokrvari?
Bili ste kod doktora? Zašto, za Boga miloga? Pa to je samo osip.
Atopijski što? Ma, to su gluposti koje doktori izmišljaju kako bi vas zaplašili.

Ono što je najbitnije i u čemu ćete uvijek griješiti je – kapica. Ako je dijete bez kapice, vi niste normalni. Ako ima kapicu, vi očigledno mučite dijete.

Znači, iznimno je važno zapamtiti – kapica se NE nosi kad je vani 25 stupnjeva, nema vjetra i kiše, biometeorološke prilike su savršene, Sunce udara pod kutem od 45 stupnjeva, Zemljina os okomita je na ravninu po kojoj se kreće oko Sunca, a Mars i Saturn se nalaze u sazviježđu Djevice.

Ukratko, ako je temperatura od 24,9 na niže ili od 25,1 na više – kapica se mora nositi. Inače izlažete dijete opasnostima poput teške upale mozga, glave, ušiju, neće mu zarasti fontanele ili će isti tren dobiti sunčanicu. Ili će se spontano zapaliti i izgorjeti. Zato je ovo jako važno zapamtiti.

Ono što mene obično najviše “raspali” je pogađanje spola djeteta. Moja curica, sa loknicama, u kariranom, strukiranom kaputiću, sa lila kapicom sa cvjetićem, uredno je bila proglašavana za “baš slatkog dječaka”. A sin je nedavno bio “preslatka curica”. Iako je imao svjetlo zelenu majicu, maslinaste hlačice i kapu sa šiltom. Gospođu su malo zbunile narančaste čarapice.
Da ne spominjem izjave poput: “Što, curica je? A dobro…bit će bolje drugi put.” Mislim… Kod takvih se zaista teško suzdržim.

Postoji i blaži oblik Presretača. To su oni koji samo povire u kolica, kako bi utvrdili da je sa djetetom sve u redu. Od njih nećete dobiti nikakav savjet. Oni velikodušno poklanjaju uzdahe i izjave poput: „Jao, kako je mala“, „Icuce sto je sjatki“, „Ajme koja buckica“, „Vidi kako spava“ i jedna od meni najdražih „Jao, pa ona gleda!“

Dobro…moram priznati da su mi ovakvi Presretači čak i simpatični. Ako ne šmrcaju i ne kišu u kolica – prolaze.

Najgora vrsta, dno dna Presretačke vrste, definitivno su oni koji podragaju dijete po glavi i pitaju „A kad ćeš dobiti bracu/seku?“ Bez obzira aludiraju li kako je vrijeme za drugo dijete ili misle da je mama opet trudna, jer ni nakon pet duuugih mjeseci nije uspjela skinuti taj trbušćić od prve trudnoće, ovo su Presretači na kojima pali samo ignoriranje.

Kako izbjeći Presretače? Nikako. Jednostavno naučite živjeti s njima i smijati se svom jadu i bespomoćnosti kad ih susretnete. Ja se nikad ne svađam i ne prigovaram. Vrhunac mog negodovanja je okretanje očima. A to ne pali. Tako da…ako saznate za neki protuotrov koji pali kod Presretača – javite mi!

Oznake: djeca, savjet

četvrtak, 21.03.2013.

Ista mama

Kad god se negdje pojavi kakav članak, pjesma, priča, bilo što o majkama svi se raznježe. I reakcije su nepodijeljene – samo je jedna mama, mama najdraža, ne znate koliko vam fali dok ne ode, mamica, mama jedina i tako dalje.

Kad god se negdje pojavi članak o odgoju djece postoji tisuću i jedno mišljenje što je ispravno a što nije. Brzo se razvije rasprava jer svi su najpametniji. Svi se slažu samo u jednoj stvari – a to je da ne žele biti poput svojih majki.
Ma u čemu je zapravo naš problem?

Volimo ih, cijenimo, plačemo kad ih netko spomene, ljutimo se kad ih netko uvrijedi ili opsuje, ali istovremeno najveća nam je uvreda kad nam netko kaže da smo ista Ona.

Ja sam rodila dvoje djece. Trudim se najviše što mogu i dajem sve od sebe da budu sretni, zdravi, siti i da im svojim ponašanjem ne napravim neku štetu, koja će ih proganjati dok su živi. Bojim se da ih „psihički“ ne oštetim. Kao što je moja mama mene.
Ili nije? Ne znam.

Zapravo ne znam po čemu sam ja to psihički oštećena i što je zapravo to, za što je moja mama kriva. Ali znam da ne želim ponoviti njezine greške. Za koje ne znam točno koje su.

Međutim, uz svu pomoć pedijatara, psihologa, Interneta, priručnika, stručnih skupova, grupa podrške…ja shvaćam da se ipak pretvaram u svoju mamu. Ispočetka me užasavalo, pa sam grozničavo počela tražiti razloge zbog kojih je to tako. Počela sam brzo mijenjati raspoloženja, navike i sve stvari po kojima sam samu sebe smatrala sve sličnijoj njoj. Tu se počelo događati da sam kategorički odbijala svaki njezin savjet, jer sam smatrala da to radi namjerno! Namjerno želi da budem poput nje! Ona i ne zna u čemu je griješila.
A istina je da ne znam ni ja.
Možda bi trebala malo analizirati…

Dojila me do devet mjeseci starosti. Isključivo me dojila. Tu je znači prva greška! Trebala je početi nadohranu u šestom mjesecu! Znači, zbog nje sam anemična. Zapravo, nisam. Ali malo slabokrvna jesam.
Nije me dala na čuvanje baki i djedu. Išla sam u vrtić. A mrzila sam ići u vrtić.
Šišala me na kratko, a ja sam voljela dugu kosu.
Većinom mi je oblačila ono što ona hoće, a mene nikad nije pitala što bih ja.
Morali smo jesti sve i nije bilo biranja.
Morali smo ići u krevet u devet navečer.
Kad sam bila u višim razredima osnovne škole, počela je gubiti razum.
Kad sam krenula u srednju školu totalno je poludjela. Nije bilo normalno koliko je ta žena bila stroga. Nisam smjela apsolutno ništa. Za svaku sitnicu bila sam u kazni.
I zato sam danas takva kakva jesam.
Zapravo…ništa mi ne fali.

Ako pitate nju – ona je uživala s nama dok smo bili djeca! Njoj je baš bilo lijepo. I bili smo baš dobri. I ona meni želi takvu djecu, da i ja uživam. To mi namjerno govori da mi digne tlak.
Sve to od mene je napravilo osobu kakva sam danas.
Ona je za sve kriva. Ili zaslužna..? Hm…
Školovana sam, nisam se nikad drogirala, nisam bila problematična više od bilo kojeg drugog tinejđera. Udala sam se, imam djecu, uredna sam, zaposlena…

U čemu je zapravo problem?
Reći ću vam u čemu je problem! Problem je u interpretaciji! Moja mama cijelo vrijeme vidi malo širu sliku!

Dojila me do devetog mjeseca jer nisam htjela usta otvoriti na ništa drugo.
Nisu me čuvali baka i djed jer nisam htjela ići kod njih i kad bi me ostavili vrištala bih bez prestanka. Nisam voljela ni vrtić, ali između dva zla – sama sam izabrala manje i obećala da neću plakati i da ću biti dobra i čekati da mama dođe po mene.
Šišala me na kratko, zato što sam, kao i dan danas, imala grivetinu, od koje sam stalno bila znojna i mokra. Na kraju smo se dogovorile da ću biti ošišana do brade, ali na frizuru kakvu si sama izaberem.
Nije mi dala da biram odjeću jer sam uvijek izabrala žutu suknju i bijelo žutu majicu! Uvijek!
Da, morali smo jesti sve ali ja stvarno ne mogu reći da nešto nisam voljela. Pa i danas jedem sve. Kao i moje starije dijete. (Za ovog malog ćemo još vidjeti – sumnjiv mi je skroz! To mu je na tatu!)
Da, morali smo u krevet u devet. Ali zato što smo se dizali u sedam ujutro! I uvijek smo bili naspavani i odmorni. Dok su neka djeca spavala na prva tri sata u školi.
U višim razredima osnovne i u srednjoj – nije ona ta koja je poludjela! Mislim…je. Ali zbog mene. Ja sam ta koja je markirala, ja sam ta koja je bježala od kuće, ja sam ta koja se svađala i nikad nisam poštivala kaznu koju sam dobila, nego sam uvijek opet bježala.

Na kraju – ona je zbog mene pila tablete za smirenje, a ne ja zbog nje.

A kad mi želi djecu kakvi smo bili brat i ja – ne misli na te godine. Nego na godine kad smo bili mali i slušali je. To sam saznala jer mi je nedavno rekla: „Tebe u pubertetu ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju!“ Eto.

To mi je sve nekako sjelo prije par dana, kad je moje dijete imalo živčani ispad. Kod kuće, hvala Bogu! Muž i ja totalno smo izgubili i živce i strpljenje. Čak je, teška srca vam priznajem, par puta dobila po guzi. Ne, ne tučemo je inače. Ali ovo je bilo strašno. I tu sam pomislila – evo ga! Ista sam kao ona! Stroga i nepopustljiva!
A zapravo nije tako.

Zapravo sam ista kao ona, da. Stroga – da. Ali i pravedna. Igram se s djecom, pričamo jako puno, zezamo se…U stvari, radimo stvari koje je moja mama isto tako radila sa mnom. Ali isto tako – postavljam joj granice. Isto kako je moja mama postavila meni. I zato sam danas normalna osoba koja se zna ponašati među ljudima. A nisam psihički bolesnik, sociopat, koji misli da sve mora biti po njegovom inače…ne znam…treba nekoga ubiti.

Zanima me u čemu su, dakle, naše mame toliko griješile?

Ok, nije bilo Interneta i neke informacije nisu im bile dostupne. Neke stvari nisu imale priliku od nikoga čuti. Neka kasnija istraživanja pokazala su da su neke stvari koje su mame prakticirale nisu baš najbolja za dijete.
I što? Da li je netko umro od prženog brašna? Da li je netko hrom zato što je jeo žitarice sa glutenom prije 8. mjeseca? Da li je netko glup zato što je jeo juhicu i meso prije 6. mjeseca života? Ne. Ljudi su glupi iz drugih razloga, naravno…
Ja nisam nikad bila u hodalici, ali da li su sva ona djeca koja su bila u hodalici danas bolesna?
Ili još banalnije, jesu li sve te mame krive što nije bilo ultrazvuka pa nisu mogle vidjeti kukove djeteta?
Ne želim biti krivo shvaćena, iako znam da ću biti.

Ja imam sina od godinu dana i kćer od 3 godine. Prvih mjeseci života i jednom i drugom djetetu kuhala sam u nakuhavala kašica i kašica. Ubila sam se od kuhanja kašica! Sve domaće, sve provjereno… Zato što sam ja tako odlučila.
Ne zamjeram onima koji kupuju kašice, još manje onima koji su ih preskočili i već su sa 6 mjeseci bili na piletini i kruhu.
Ja ne koristim hodalicu niti sam je ikad kupila za svoju djecu. Ali ne zamjeram onima koji je imaju. Da, doktori je ne preporučuju, ali što ćete raditi sa svojom djecom samo je vaša stvar.

Jučer sam pročitala izjavu jedne poznate glumice:
„Bez obzira što ste prošli u prošlosti, na vama je da izaberete što ćete biti u budućnosti. Možete oblikovati svoju sudbinu. Možete biti jači od najteže teškoće iz prošlosti i prerasti je.“
Znači, ovo je primjenjvo čak i na one koji nemaju tu sreću da imaju majku ili je imaju, ali ona ne zaslužuje taj naziv.
Sve se može promijeniti i sve se može popraviti. Isto tako – ako nije potrgano, nemojte popravljati!
Poanta je – svi se trudimo najviše što možemo i svejedno će nam za 20-ak godina netko reći da ne želi biti poput nas. Neće li to biti hladna pljuska nakon ovolikog učenja i znanja? Neće li to biti pravi šok nakon toliko teorije i prakse koju odrađujemo sa svojom djecom?

Olabavimo malo svi skupa…
Mama je mama. Bila je mama kad smo bili mali i radila je najbolje što je mogla i znala. Mama je sad i savjetuje najbolje što zna. I bit će mama dok ne izdahne. Ostavimo na trenutak knjige i Internet. Vratimo se malo instinktu i vjeri da radimo najbolje za svoju djecu. Ugledajmo se malo na naše mame.

Ako sam ja pod paskom svoje mame ispala tako genijalna i pametna, zamislite kakvo će tek moja djeca biti pod mojom paskom?

Oznake: mama, djeca

nedjelja, 17.03.2013.

Kako je nastala moja obitelj (bez intimnih detalja!)

Dođe vrijeme u svačijem životu kad vam se učini da su svi oko vas trudni. I zaista je tako – svi su stvarno trudni. Ali to nije bitno. Bitno je što se svi čude: A što ti čekaš? E, pa čekam! Čekam zato što je to moj život i zato što ću sama odlučiti kad želim dijete. Ponešto se naravno pita i supruga.

„Da, definitivno ste trudni!“ Ovo su riječi koje mi je izgovorio ginekolog i riječi koje su zauvijek promijenile moj život.

Mjesecima smo suprug i ja vrijedno radili na potomstvu. Bili su to iznimno naporni mjeseci za mene i, vjerujem, pravo veselje za mog muža…
Nekoliko mjeseci nakon početka „maratona“ odlazimo na ljetovanje. Kasni mi, ali to pripisujem promjeni klime. Plačem svako malo. To pripisujem pms-u. Brzo ostajem bez daha. To pripisujem općem nedostatku kondicije.
Nakon prve jutarnje mučnine kupujem test. Zapravo – kupuje ga muž, jer više ne može slušati moje kukanje.
Radim test kasno popodne jer jednostavno ne mogu dočekati prvi jutarnji urin. Pozitivan.

Ujutro kod ginekologa. I da…to je to.
Znači – trudni smo.
Koja sreća! Koji adrenalin! Koje uzbuđenje! Hvatamo telefone. Kome moramo javiti? Trebamo li odmah svima javiti? Ma ne… Malo ćemo pričekati da ne bi bilo razočarenja. Ali ipak, moram još nazvati kumu… I drugu kumu… I frendicu…samo jednu. A dobro možda dvije. Ma možda još koju i to je to. Ali moram javiti i baki. I teti…i drugoj teti… Na kraju dana – znaju svi!
Avantura počinje!

Veselila sam se trudnoći i iskreno ju željela. Ipak, moram priznati, slatko iščekivanje je za mene bila prava pravcata tortura. Bila sam malo ljubomorna na trudnice koje su uživale i pjevušile…i šetale se…smijale…jele sve što stignu.
Kod mene je to bilo malo drugačije. Kada bi muž krenuo prema frižideru, ja sam kretala prema kupaonici. Svako otvaranje frižidera, za mene je bio okidač za povraćanje. Svaka hrana sa bilo kakvim mirisom – povraćanje. Svaki parfem, sapun, gel za tuširanje, prašak za veš, omekšivač…svaki miris – povraćanje. Kile su išle dolje…
„Strpi se…proći će… To ti traje samo prva tri mjeseca. Dobro…možda četiri…“ E, pa kod mene je trajalo osam dugih mjeseci!

U prvom tromjesečju još uvijek sam imala obline na koje sam navikla. Osim sa stravičnom mučninom borila sam se i sa poludjelim hormonima. „O moj Bože! Kako ću ja roditi? Ja ću imati dijete? Pa hoću li ja to znati? Kako ću ja to?“
Željna sam informacija. Ali informacije koje dobivam nisu zadovoljavajuće. Jer odgovor na pitanje „Kakav je porod?“ nikako ne smije biti „Ma proći će i sve ćeš zaboraviti!“ Tu je Internet, prepun informacija. Neumorno surfam i tražim odgovore. Moram vam reći da postoji na Youtube-u vrlo realan video poroda i preporučujem da ga svakako zaobiđete. To vam u životu nikako nije potrebno.

Drugo tromjesečje počinje. Divote koje se događaju – oticanje nogu i ruku, pomažu da se osjećam kao plutača. Iako mi svi govore da sam preslatka, ogledalo ne laže, i da…izgledam kao kit. Boli me kičma, spavanje postaje neudobni problem. Jedino pozitivno što se počelo događati je to da mi svi izlaze u susret, pomažu, ispunjavaju želje, mažena sam i pažena kako više nikad u životu neću biti. Malo sam se opustila i već sam naviknuta na „drugo“ stanje. Mučnine su još uvijek prisutne ali sad hrabro mogu napustiti kuću i krenuti u šetnju jer sam zadržavanje povraćanja dovela do savršenstva!

Treće tromjesečje nema predaha od mučnina. Razlika je u tome što me u ovoj fazi čak ni mučnine nisu sprječavale da pojedem sve što vidim! Maštala sam o kremastim kolačima i nemilosrdno ih uništavala, u kakvim god oblicima se pojavljivali!

Beba se jako ritala i moj život postao je kaotičan. Sad više ne ličim na kita nego na otok! Zato što se već jako teško mičem. Ako se uopće mičem. Tu sam se naslušala savjeta tipa – treba se puno kretati, lakše ćeš roditi. E pa, nije istina! Svi smo različiti. Ja znam primjer gdje je žena ležala tri mjeseca i rodila za 20 minuta. Znam i ženu koja je bila i aktivna do pred porod – rađala je 6 sati. Naravno, postoje i obratni primjeri. Pravilo je da nema pravila.

Neke od mojih trudnih prijateljica već su rodile. Naravno, željno iščekujem sve detalje sa poroda. One koje su to prošle imaju potrebu biti brutalne prema onima koje su još trudne. Znači – najgore i najstrašnije podatke čula sam od najdražih prijateljica i to me užasavalo. Nitko mi nije rekao: „Bit će sve u redu“ ali svi su mi zato govorili: „Joj, bojiš se s razlogom. To je grozno. Užasno boli. Ja više nikad ne želim roditi…“
Dakle, savjet svima glasi: ne slušati savjete i iskustva. Svi smo različiti. Da…boli. I prođe. I opet boli i opet prođe. Da je toliko neizdrživo, nitko ne bi imao više od jednog djeteta. Još uvijek mi nije jasno od kud potreba za tolikom zlobom i tolikim zagorčavanjem života onima koje su još trudne. Porod će se dogoditi htjele mi to ili ne. Ali svatko treba barem nekoliko riječi ohrabrenja!

U zadnjem tromjesečju naslušala sam se i savjeta poput: sad se naspavaj jer tko zna kad ćeš opet normalno spavati! Totalna glupost! Kako se naspavati dok ti stvorenje od tri kile nabija malo po rebrima malo po mjehuru? A što i ako se naspavaš? Da li se san akumulira pa će ti pomoći onda kad ne budeš mogla spavati? To još nisam čula…

Tijekom trudnoće jako puno sam čitala. Iz nekog neobjašnjivog razloga, mene – nepopravljivu romantičarku, privlačili su samo trileri. Ako je istina da majčine želje u trudnoći barem donekle utječu na karakter nerođenog djeteta, onda upravo dok ovo pišem, odgajam ili serijskog ubojicu ili savršenu detektivku!

Porod se zaboravi čim vidiš dijete. Istina. Moj porod bio je munjevit i rodila sam prvo dijete nakon tri prava truda. Što ne znači da nisam paničarila i bojala se kao nikad u životu! Ali razlika je u tome što se kompletno bolničko osoblje koje je prisustvovalo porodu od srca smijalo mojoj kuknjavi. Jer nisu ni sami mogli vjerovati da sve tako brzo ide a prvorotkinja sam.

Sjećam se da sam nakon poroda bacila pogled na trbuh… A tamo… Najljepše dijete koje sam ikad vidjela! Male crne okice, već otvorene…Crna duga kosica…Mali prstići pipkaju po mom trbuhu i škakljaju me… Ajme!
- Ma zar nije ovo najljepše dijete koje ste ikad vidjeli? – pitala sam babicu.
- Ma naravno – rekla je – najljepše na svijetu!

Moja najbolja prijateljica rodila je isti taj dan…nekih 19 sati poslije mene. Drugi grad, druga bolnica, jednako munjeviti porod. I velika sreća! Jer će eto, i naše curice biti prijateljice, baš kao što smo to nas dvije!

Tako je to bilo… Lijepo se prisjetiti…
Jedna epizoda je završila a pred nama se otvorila cijela knjiga…koju se sad trudimo ispuniti ljubavlju, srećom i lijepim uspomenama.

Nakon ravno dvije godine ponovili smo sve to. Trudnoća je bila jednako naporna, porod je bio jednako kratak, jednako dobar, s drugim sestrama, drugom babicom i drugim doktorom. I rodio se sinčić! Ali o tome drugom prilikom!

Moram dodati i ovo. Priznajem – ja sam jedna velika, velika kukavica. Stvarno ogromna kukavica! I skidam kapu svakoj ženi koja je trudnoću preležala u bolnici. Divim se iskreno svakoj koja je trpila dugotrajne trudove i višesatno ležanje, hodanje i bilo kakvo kretanje po rađaoni. Svaka vam čast! Ne mogu to ni zamisliti, ali stvarno mislim da svakoj ženi nakon poroda treba dati nekakav orden…koji će je uvijek podsjetiti koliko je hrabra bila i što je sve izdržala. Nema toga što žena ne može. Prave smo lavice, samo što prečesto to zaboravljamo!

Oznake: obitelj, trudnoća, djeca

utorak, 26.02.2013.

Dvije ruže iz devetog bloka

Moja ulica prije 1991. nosila je ime Stjepana Supanca, koji je početkom prošlog stoljeća bio inženjer, arhitekt i vođa političkih aktivnosti. Stariji vukovarci znali su je kao ulicu Tri Ruže ili Drei Rosen. Brdo na kojem se nalazila ulica nazivalo se „Švapsko brdo“. Legenda kaže da su u toj ulici stanovale tri djevojke, Marija, Katica i Štefana i da je po njima dobila ime.
To ime bilo je daleko ljepše...ali iz nekog razloga neprihvatljivo. Sjećam se da je jedan susjed čak imao i kućni broj sa starim nazivom ulice... Na malenoj pločici pisao je kućni broj a ispod, sitnim slovima stajalo je Drei Rosen.

U mojoj ulici prije rata, bilo je oko šezdeset obiteljskih kuća. Nije bila osobito prometna pa smo se skoro uvijek igrali na cesti.
U ulici je živjelo četrdeset i jedno dijete. A to su samo oni kojih sam se uspjela sjetiti i oni koji su u ulici baš živjeli. Nisam tu brojala one, koji su dolazili kod bake i djeda na čuvanje. Ulicu smo dijelili, samo nama znanim granicama, na tri dijela. Donji kraj, Gornji kraj i mi – Centar. Nije tu bilo svađa, ni onih dječjih „ratovanja“, ali dobro se znalo tko se igra u kojem dijelu ulice. Znali smo se i izmješati, nitko nije imao ništa protiv. Ali na kraju dana, uvijek bi se vraćali u svoje dijelove ulice.

Zamislite ljetne praznike u mojoj ulici. Na jednom kraju bila je velika samoposluga. Drugi kraj izlazio je ravno na rijeku Vuku. Da ste krenuli ulicom, a baš se dogodilo da su praznici i da smo svi kod kuće, morali bi non-stop nekoga pozdravljati. Ili to ili sagnuti glavu i što brže proći ulicom praveći se da nikoga ne vidite, što je bilo prilično nemoguće.
Na dijelu koji je vodio do samoposluge, bili su većinom dečki, stariji od mene od 3 do 6 godina. Na tu stranu rijetko smo odlazili. Kad bismo išli u dućan, neizbježno je bilo zadirkivanje i smijuljenje.
Na drugom kraju ulice, prema Vuki, bilo je nekoliko starijih djevojki i jako puno male djece, između 3 i 7 godina. Ni tamo nismo pretjerano odlazili. Djevojke su imale neku zatvorenu grupu, a klinci su bili klinci. Ništa konkretno od njih...samo vrištanje, plakanje i dozivanje mame.

U mom društvu bilo nas je trinaestero. Pet cura i osam dečki. Većinom smo se igrali svi skupa. Ponekad smo se odvajali u grupice po dvoje, troje i šetali, pričali, sjedili na klupama ili na cesti. Igrali smo graničara, „Policajaca i lopova“ ili smo izmišljali igre i po cijele dane bili zadubljeni u neku, samo nama znanu, akciju.
Naravno, svatko je imao jednog najboljeg prijatelja. Ja sam imala najbolju prijateljicu. Često smo se šetale i pričale o stvarima, o kojima curice pričaju – barbike, škola, društvo...u nekim kasnijim godinama i o dečkima.

Često bih odmah nakon doručka odlazila van. Ako nikoga nema na ulici, prva postaja bila je kuća prijateljice. Ulazila sam bez kucanja, zvonjenja i dozivanja. Znala sam ih zateći za doručkom. Ali to nikome nije smetalo. Dapače, pridružila bih se, iako sam već doručkovala. Sjećam se da su imali neki ritual – ona je uvijek jela čokoladni namaz i pila mlijeko. Njezin brat blizanac uvjek je doručkovao pekmez od šipka i pio čaj.
Ista stvar je vrijedila i obratno – dolazilo se i ulazilo u kuću kao da je vaša.
Nakon doručka – na ulicu. Do ručka igranje, nakon ručka opet van. Igranje do večere. Opet van. U ljetnim mjesecima znali smo ostati vani do deset, jedanaest navečer.

Jedino roditeljsko pravilo, koje smo morali poštivati, bilo je – nikada ne odlaziti iz ulice. Jesmo li ga kršili? Naravno. Ulica se pružala do Vuke a kad dođeš do Vuke...paaa...teško je odrediti gdje je točno kraj ulice.
Na Vuki je uvijek bilo puno čamaca i sjećam se kako smo skakutale po njima i plastičnim kanticama, kojih je bilo u svakom čamcu, hvatale malene ribice i punoglavce. A kad smo već kod Vuke, zašto ne bi malo odšetale i do centra grada, koji je odmah tu – preko ceste. Znale smo otići do hotela Dunav. Glavna fora bilo je ući unutra, i pazeći da nas nitko ne primjeti, ući u lift. Malo se voziti gore – dolje i istim načinom izaći van.

Naravno, pravilo o napuštanju ulice imalo je izuzetke. To je obično bilo nedjeljom ujutro, kad smo se znali grupno uputiti u kino i pogledati prijepodnevnu matineju. Voljela sam ići u grad, ali nisam baš voljela ići u kino. Ne zbog filmova. U njima sam uživala. Zbog stolica u kinu, koje su se preklapale, a ja sam bila mala i nikad pod mojom težinom nije ostajala otvorena. Skoro cijeli film provela bih balansirajući i pazeći da me stolica ne poklopi.

Ako ste iz centra grada krenuli u moju ulicu, sa koje god strane dolazite, morali biste se penjati uz brdo. Ulica je jednim dijelom bila ravna a onda se strmom cestom spuštala prema Vuki i centru. To je bilo odlično zimi. Jer na koju god stranu okrenete, mjesta za sanjkanje je bilo više nego dovoljno.

S obzirom na broj djece u ulici, odrasli su rijetko odlazili u dućan. Zašto? Zato što je bilo dovoljno poviriti kroz prozor i pozvati najbliže dijete i zamoliti da na brzinu ode po ono što vam treba. Pa smo tako znali ići po prašak za pecivo, jer je baš zatrebao susjedi koja je pravila kolač. Išli smo po griz, susjedi koja je imala malu bebu. Išli smo i po cigarete susjedu koji je uvijek sjedio na klupi ispred kuće. Često smo išli po Badelov konjak, susjedi čiji je suprug bio u invalidskim kolicima. Govorila nam je kako joj treba za previjanje njegovih rana. Znali smo da to nije istina. Nešto iz razgovora roditelja, nešto i zato što je stalno bila crvena u licu i poprilično dobro raspoložena. Naravno, i po zadahu, koji nikako nije mogla sakriti. Sjećam se kako smo prijateljica i ja jednom otišle po konjak, pa smo se putem malo zaigrale i slučajno ga razbile. Nije se susjeda ljutila. Dala nam je novce za novi. Kao što sam rekla - bila je većinom dobro raspoložena.

U ulici je bilo puno drveća i zelenila. Bilo je dosta stabala šljiva, koje su imale crveno lišće. To je ulici davalo poseban izgled. Šljive su bile jako ukusne. Međutim, rijetko su dočekale dozrijevanje. Jeli bi ih čim je nestao cvijet, a one počele dobivati onaj okrugli oblik, tek naznaku neke buduće šljive. Bile su gorke i tvrde, ali nama najfinije na svijetu.
Dvije kuće od mene živjela je stara baka, Njemica. Često smo je čuli kako razgovara na njemačkom sa prijateljicom, koja joj je dolazila na kavu. U njenom dvorištu raslo je veliko stablo višnje, i to baš do uličnog zida. Ona nikad nije prigovarala ni vikala. Uvijek je pričala tiho i govorila da slobodno dođemo nabrati višnje ako ih želimo jesti. Ali to nije bilo dovoljno izazovno. Uvijek smo se penjali po zidu i brali višnje, pazeći da nas ne vidi. A kad bi provirila iz kuće, trkom smo se razbježali, da nas ne uhvati u krađi.
Preko puta mene živio je jedan stari bračni par. On je bio tih i drag. Ona je bila glasna i stroga. Godinama je bezuspješno pokušavala uzgojiti živicu ispred kuće. Jednostavno nije uspjevala. Stalno je krivila nas, djecu, zbog toga. Ali ja zaista mogu potvrditi, kako su lopte išle na tu živicu kao na magnet!

Naravno, pričati o mojoj ulici a ne spomenuti Deveti blok bio bi veliki grijeh. Deveti blok bio je naziv za zgradu mjesne zajednice, koja se nalazila nekoliko kuća od nas. Mi smo je zvali samo Blok. U Bloku su se održavale razne priredbe i svečanosti. Na primjer, svake godine Djed Mraz je tamo dijelio poklone. Tamo su se održavale i svadbene svečanosti subotom. To je za nas bio pravi doživljaj. Kad bi počela večera za svatove, tete kuharice su na pladnjevima iznosile kolače i sokove, da nas malo počaste.

Eh, da... Lijepo se živjelo u mojoj ulici. Nismo bili opterećeni i nismo razmišljali o ničemu. Bilo je važno igrati se i uživati. Baš onako kako bi djeca i trebala živjeti. Baš tako bi svako djetinjstvo trebalo izgledati.

***

U mojoj ulici živio je čovjek, koji je bio jedna od prvih žrtava rata u Vukovaru. Jedna od prvih granata pala je u blizini naše kuće.
Jesen 1991., od četrdeset i jednog djeteta, kojeg se mogu sjetiti, dočekalo je nas trinaest, kojih se mogu sjetiti. U mojoj ulici život se mjesecima odvijao pod zemljom. A nakon izlaska više ništa nije bilo kao prije.

Danas u mojoj ulici ima puno manje kuća. Puno je više praznih zemljišta. Danas u mojoj ulici ima djece, ali igraju se svatko pred svojom kućom i nitko sa nikim ne razgovara. Danas se u mojoj ulici ljudi većinom međusobno ne pozdravljaju.
Samoposluga je opet na onom kraju ulice gdje je bila nekad. Ali rijetko tko odlazi tamo. Ljudi većinom odu u grad ili obližnji veliki super market.
Na drugom kraju ulice još uvijek je Vuka. Danas na njoj nema ni jednog čamca.
Moja ulica se smanjila i postala samo još jedna bezlična, tiha, turobna ulica u ovom mrtvom gradu.

***

Šetam se sa prijateljicom. Dolazimo do dijela ulice gdje prestaje ravni dio a cesta se strmo počinje spuštati prema rijeci. Pored zadnje kuće na ravnom dijelu, vodi mala stazica kojom se može doći do malog vidikovca. Sa njega se širi pogled na cijeli grad.
Prolazimo stazicom, dolazimo do vidikovca i sjedamo na beton.
Gledamo grad.
Lijep je, kao i uvijek. Proljeće je i drveće je zeleno. Crveni krovovi izgledaju kao Lego kockice. S ovog mjesta vide se dvije crkve. Vidi se Vuka i tri visoka nebodera. Vidi se tržnica i ljudi, koji se sa ovog mjesta čine maleni, poput mrava. U daljini se vidi predivni dvorac Eltz. A iza njega teče moćni Dunav.

- Sjećaš se mog Bobija?
Naravno. Sjećam se malog psa mješanca, koji je poderao moje prve najlonke. Bila sam beskrajno tužna i zbog toga ga nisam baš voljela.
- Sjećam.
- Netko ga je otrovao.
- Kako znaš?
- Pa bio je prilično zločest. Sigurno je nekome smetao i otrovali su ga.
- Da...bio je prilično zločest.
- Da li ti voliš mog djeda?
Naravno da ga volim. Stalno sjedi na klupi ispred kuće. Nikad nam ništa ne prigovara, a jedina veza koju ima sa nama je, kad nam da novce, da si kupimo bombone ili sladoled. Naravno da ga volim. Tko ga ne bi volio?
- Naravno da ga volim. On mi je poput djeda. Znam za njega od kad znam za sebe. I za tebe.
- Što misliš, kad umre, kud će ići?
- Ne znam... Pa neće valjda još umrijeti.
- Neće. Ali ne znam...kad umre, hoće li otići tamo gdje je Bobi ili je za ljude postoji neko drugo mjesto?
- Ne znam.
- Vjerujete li vi u Boga?
- Tko to – mi?
- Pa vi...tvoja obitelj...
- Vjerujemo. Isto kao i vi.
- A gdje je vaš Bog?
- Kako misliš gdje je? Bog je jedan. Tamo gdje je tvoj, tamo je i moj. To je samo taj – jedan jedini. Bog.
- Naš Bog je svuda. Gdje god pogledaš – tu je naš Bog.
- Pa ako je to isti Bog, onda je i naš svuda.
- Mislim da nije isti...
- Kako ne? Pa samo je jedan!
- Kako se ti „krstiš“?
Desnom rukom napravim znak križa tiho šapčući „U ime Oca i Sina i Duha Sveoga... Amen.“ I sklopim ruke na prsima.
- Vidiš... To nije dobro. Tako se ne „krsti“.
- Nego kako? – malo sam iznenađena.
- Ovako... – kaže ona i skupi tri prsta skupa, pa sa njima napravi jednaki znak križa.
- Pa to je isto! – zaključujem.
- Nije isto. Zato ti i kažem da ne znam gdje je vaš Bog. Naš je svuda, a za vašeg stvarno nisam sigurna...
Sjedimo još neko vrijeme u tišini i vraćamo se u ulicu.

Tu večer ležala sam u krevetu i razmišljala. Kako ona to misli? Pa samo je jedan Bog... To što je ona drugačije položila prste, kako bi napravila istu stvar, ne znači da nemamo istog Boga. Sigurno se malo zabunila.
Okrećem se na bok i zaspim.

***

Nije se zabunila. Znala je točno o čemu priča. Samo što sam ja bila dovoljno mala i naivna pa nisam shvatila. Ali zato sad shvaćam.

Oznake: Vukovar, ulica, ruže, blok, rat, djeca, igra

ponedjeljak, 30.07.2012.

Mama

Ja sam Mama.
Nisam savršena. Daleko od toga. Ne čitam priručnike i ne tražim odgovore na Internetu... Tražim odgovore među mamama koje
nemaju pojma baš kao i ja pa skupa improviziramo.

Ja sam mama koja uči djecu da je baš lijepo spavati i da nema potrebe dizati se prije devet ujutro. Ja sam mama koja djetetu, odmah nakon jutarnje puse, pusti crtić jer tako dobijem "besplatnih" pola sata za kavu. Ja sam mama koja pusti da dijete samo pere zube i onda šokirano gleda
četkicom za zube opranu kadu i veš mašinu. Školjka je na svu sreću na
drugoj strani kupaonice.

Ja sam mama koja pusti mlađe dijete da plače da bi neometano, uz doručak sa starijim djetetom istračala baku i djeda. Ja sam mama koja ima hrpu suđa i veša koji čeka peglanje a nikad ga ne dočeka i na kraju ga samo posložim i poguram u ormar. I mama koja skupa sa svojom curicom na koljenima briše pod u kuhinji. Ja sam mama koja je odustala od opominjanja da se mrvice kruha, smokići, čokolada i ostalo ne jedu s poda. Ja sam mama kojoj su se vrata od frižidera potrgala i teško se otvaraju a ja ne želim priznati da je to možda od 118 magnetića, papirića, blokića i ostalih krasota koje na njima vise.

Ja sam mama kojoj je dijete palo sa kreveta jer je očito bilo mobilnije nego što sam se nadala.
Ja sam mama koja od Lego kockica može napraviti sve pa čak i Crvenkapicu i vuka. I gljivu. I drvo. I čekić. Sa kojim onda sve to razbijemo... I mama sam koja zna sve epizode Dore na pamet i koja zna
točno gdje su nestali Teletubiesi! I mama sam koja pojede onu zadnju
kockicu čokolade a onda kaže djetetu da nema više jer je ona sve pojela!

I mama koja u spavaćoj sobi napravi šator i tunel a onda do prozora ide preko kreveta jer je soba apsolutno zakrčena. I mama koja u svakom
trenutku zna gdje je žuti auto.

Ja sam isto tako mama koja ponekad zaboravi djetetu dati večeru, pa ne može od muke spavati jer se boji da je poslala gladno dijete u krevet. I mama koja ponekad navečer namjerno preskoči kupanje djeteta jer mi se jednostavno ne da...
Ali sam i mama koja nikad ne preskače priču prije spavanja.

Ja sam ta koja ujutro pusti da beba malo duže stenje i cvili jer takav izlazak Sunca se naprosto mora uslikati! Ja sam mama koja stalno zaboravlja djetetu dati D3 kapi i zaboravi dijete namazati s nečim protiv komaraca i zaboravi kremu za sunčanje... Mama sam koja nekad djetetu za večeru da sladoled.
Da, i za to sam kriva.

Mama sam koja u parku pusti dijete da se bori za svoja prava i da se svađa sa drugom djecom a najradije bih skočila i nekome glavu otkinula. I mama koja pusti dijete na veliki tobogan i onda šokirano gleda kako se dijete kao metak, šokiranog lica spušta...a onda je dočekam ogromnim "Bravooooo!!!" i gledam taj ponosni smješak jer smo eto, i to uspjeli preživjeti.

Mama sam koja svaku praznu ambalažu daje djetetu za igru i tako polako gledam kako se stan pretvara u deponij. Ali sve nam treba...
I mama koja si sa 32 godine kupi plavi lak za nokte sa šljokicama samo zato što zna kakvo će oduševljenje izazvati mamini plavi nokti!

Isto tako sam mama koja može ne spavati 4 dana i 4 noći i sjediti na krevetu gledajući svoje bolesno dijete i držeći mu ruku na čelu dok spava. I mama koja će i kad je najumornija i najpospanija ustati iz kreveta da bi uzela u krilo svoje uplašeno dijete koje je sanjalo krokodila.

Ja sam mama koja neće za 20 godina uzeti knjigu i reći djeci: "Ovo vas je odgojilo!" Ja sam mama koja će stati pred njih i reći: "Da, ja sam vas odgojila. I griješila sam. I mučila sam se. I mučila sam vas. Ali zato ste sad pošteni ljudi koje obožavam i koji mene obožavaju. A sad se gubite i
izvolite bit sretni!"

Oznake: mama, djeca

<	srpanj, 2016
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Srpanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (3)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Studeni 2013 (2)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (6)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Studeni 2012 (4)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (2)
Svibanj 2011 (4)

Opis bloga

Analiza života...

Linkovi