Mama Mima

ponedjeljak, 30.07.2012.

Mama

Ja sam Mama.
Nisam savršena. Daleko od toga. Ne čitam priručnike i ne tražim odgovore na Internetu... Tražim odgovore među mamama koje
nemaju pojma baš kao i ja pa skupa improviziramo.

Ja sam mama koja uči djecu da je baš lijepo spavati i da nema potrebe dizati se prije devet ujutro. Ja sam mama koja djetetu, odmah nakon jutarnje puse, pusti crtić jer tako dobijem "besplatnih" pola sata za kavu. Ja sam mama koja pusti da dijete samo pere zube i onda šokirano gleda
četkicom za zube opranu kadu i veš mašinu. Školjka je na svu sreću na
drugoj strani kupaonice.

Ja sam mama koja pusti mlađe dijete da plače da bi neometano, uz doručak sa starijim djetetom istračala baku i djeda. Ja sam mama koja ima hrpu suđa i veša koji čeka peglanje a nikad ga ne dočeka i na kraju ga samo posložim i poguram u ormar. I mama koja skupa sa svojom curicom na koljenima briše pod u kuhinji. Ja sam mama koja je odustala od opominjanja da se mrvice kruha, smokići, čokolada i ostalo ne jedu s poda. Ja sam mama kojoj su se vrata od frižidera potrgala i teško se otvaraju a ja ne želim priznati da je to možda od 118 magnetića, papirića, blokića i ostalih krasota koje na njima vise.

Ja sam mama kojoj je dijete palo sa kreveta jer je očito bilo mobilnije nego što sam se nadala.
Ja sam mama koja od Lego kockica može napraviti sve pa čak i Crvenkapicu i vuka. I gljivu. I drvo. I čekić. Sa kojim onda sve to razbijemo... I mama sam koja zna sve epizode Dore na pamet i koja zna
točno gdje su nestali Teletubiesi! I mama sam koja pojede onu zadnju
kockicu čokolade a onda kaže djetetu da nema više jer je ona sve pojela!

I mama koja u spavaćoj sobi napravi šator i tunel a onda do prozora ide preko kreveta jer je soba apsolutno zakrčena. I mama koja u svakom
trenutku zna gdje je žuti auto.

Ja sam isto tako mama koja ponekad zaboravi djetetu dati večeru, pa ne može od muke spavati jer se boji da je poslala gladno dijete u krevet. I mama koja ponekad navečer namjerno preskoči kupanje djeteta jer mi se jednostavno ne da...
Ali sam i mama koja nikad ne preskače priču prije spavanja.

Ja sam ta koja ujutro pusti da beba malo duže stenje i cvili jer takav izlazak Sunca se naprosto mora uslikati! Ja sam mama koja stalno zaboravlja djetetu dati D3 kapi i zaboravi dijete namazati s nečim protiv komaraca i zaboravi kremu za sunčanje... Mama sam koja nekad djetetu za večeru da sladoled.
Da, i za to sam kriva.

Mama sam koja u parku pusti dijete da se bori za svoja prava i da se svađa sa drugom djecom a najradije bih skočila i nekome glavu otkinula. I mama koja pusti dijete na veliki tobogan i onda šokirano gleda kako se dijete kao metak, šokiranog lica spušta...a onda je dočekam ogromnim "Bravooooo!!!" i gledam taj ponosni smješak jer smo eto, i to uspjeli preživjeti.

Mama sam koja svaku praznu ambalažu daje djetetu za igru i tako polako gledam kako se stan pretvara u deponij. Ali sve nam treba...
I mama koja si sa 32 godine kupi plavi lak za nokte sa šljokicama samo zato što zna kakvo će oduševljenje izazvati mamini plavi nokti!

Isto tako sam mama koja može ne spavati 4 dana i 4 noći i sjediti na krevetu gledajući svoje bolesno dijete i držeći mu ruku na čelu dok spava. I mama koja će i kad je najumornija i najpospanija ustati iz kreveta da bi uzela u krilo svoje uplašeno dijete koje je sanjalo krokodila.

Ja sam mama koja neće za 20 godina uzeti knjigu i reći djeci: "Ovo vas je odgojilo!" Ja sam mama koja će stati pred njih i reći: "Da, ja sam vas odgojila. I griješila sam. I mučila sam se. I mučila sam vas. Ali zato ste sad pošteni ljudi koje obožavam i koji mene obožavaju. A sad se gubite i
izvolite bit sretni!"

Oznake: mama, djeca

30.07.2012. u 11:21 • 0 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 29.07.2012.

Tata

Ja sam Tata. Sad. Bio sam Dečko.

Bio sam bezbrižni Dečko, koji je od rođenja živio u svom malom Gradu, imao svoje prijatelje, uživao u životu... Imao dobar posao. Za prilike našeg društva – odlično plaćen posao. Već sam lagano zalazio u godine kad su me svi počeli ispitivati šta čekam. Znate ono kad vas svi počnu ispitivati šta čekate...

Onda sam upoznao Nju. I zaljubili smo se. I znali smo da je to to. I da ćemo biti skupa ostatak života. Ona je lijepa, vrijedna, odlično kuha, zabavna... Eto, to sam čekao.

Na dan kad sam je odlučio zaprositi, na poslu, par metara od mene
poginuo mi je kolega. Samo tako. I više ga nema. Potreslo me to.
Zaprosio sam je jer sam uspio. Uspio sam izvući živu glavu.

Obećali smo si vječnu ljubav pred Bogom. I pred rodbinom. Malo smo se i proveselili...kako to već običaji nalažu.
Počeli smo zajednički život.

I onda je Ona ostala trudna. Život je postao još bolji. Prvi susret sa
mojom Curicom...treba li ga opisivati? Ako treba ja ga ne znam opisati.
Neizreciva je ta ljubav, ta emocija, ta snaga koja te ponese ravno do
Sunca! I grije te. I nosi te. I drži te na životu. Ona je najljepše i
najsavršenije biće koje dvoje ljudi mogu napraviti. Ona je i više od
toga. U njoj gledam Božansko djelo. Nešto što čovjek ne može samo tako
dobiti. To se dobije kao najveće blago i tako se i tretira. Moje Cure.
Moja Obitelj.

Prvi posao na terenu poslije rođenja moje Curice bio je kao najveći kamen koji ti netko može staviti na leđa. Uzeo sam Njene male čarapice. Bile su moja amajlija. Moj podsjetnik da tamo negdje, u toplom krevetiću živi i diše i spava malo biće za koje sve ovo moram izdržati.
Svaki sljedeći odlazak na teren moj kamen bio je sve veći i veći... Sada je to ogromna stijena koju ja više nemam snage nositi.

U državi u kojoj živim nitko ne traži kruha preko pogače. Svaki posao je dovoljno dobar samo ako ga možeš naći i dobiti. Svaki mjesec je lutrija – da li ćeš dobiti plaću, da li će ti produžiti ugovor. I ja sam toga bolno svjestan. I ne želim tražiti kruha kraj pogače. Ali moja pogača ima jako pljesniv okus. A ne vidim izlaz...i ne vidim da se u skoro vrijeme nešto može promijeniti.
Moje Cure su u mom malom Gradu, u našem malom stanu.
Ja sam u sobici s jednim krevetom i gledam u strop. I molim Boga da i sutra bude dobar dan. Znam da svaki put kad zazvoni telefon Ona protrne jer misli da je to baš Taj poziv. Ustručavam se zvati. I zato samo ležim i zamišljam ih mirisne, tople, nasmijane u našem malom domu. U rukama stiskam male čarapice. To su čarapice zbog kojih moram dalje. Moram izdržati. Moram preživjeti i taj sljedeći dan.
Jer ja sam Suprug. I ja sam Tata. I to se očekuje od mene. Sve što One očekuju od mene je da preživim.
Ja radim na razminiranju Lijepe naše.

Za Dadu...