Mama Mima

nedjelja, 29.07.2012.

Tata

Ja sam Tata. Sad. Bio sam Dečko.

Bio sam bezbrižni Dečko, koji je od rođenja živio u svom malom Gradu, imao svoje prijatelje, uživao u životu... Imao dobar posao. Za prilike našeg društva – odlično plaćen posao. Već sam lagano zalazio u godine kad su me svi počeli ispitivati šta čekam. Znate ono kad vas svi počnu ispitivati šta čekate...

Onda sam upoznao Nju. I zaljubili smo se. I znali smo da je to to. I da ćemo biti skupa ostatak života. Ona je lijepa, vrijedna, odlično kuha, zabavna... Eto, to sam čekao.


Na dan kad sam je odlučio zaprositi, na poslu, par metara od mene
poginuo mi je kolega. Samo tako. I više ga nema. Potreslo me to.
Zaprosio sam je jer sam uspio. Uspio sam izvući živu glavu.

Obećali smo si vječnu ljubav pred Bogom. I pred rodbinom. Malo smo se i proveselili...kako to već običaji nalažu.
Počeli smo zajednički život.

I onda je Ona ostala trudna. Život je postao još bolji. Prvi susret sa
mojom Curicom...treba li ga opisivati? Ako treba ja ga ne znam opisati.
Neizreciva je ta ljubav, ta emocija, ta snaga koja te ponese ravno do
Sunca! I grije te. I nosi te. I drži te na životu. Ona je najljepše i
najsavršenije biće koje dvoje ljudi mogu napraviti. Ona je i više od
toga. U njoj gledam Božansko djelo. Nešto što čovjek ne može samo tako
dobiti. To se dobije kao najveće blago i tako se i tretira. Moje Cure.
Moja Obitelj.



Prvi posao na terenu poslije rođenja moje Curice bio je kao najveći kamen koji ti netko može staviti na leđa. Uzeo sam Njene male čarapice. Bile su moja amajlija. Moj podsjetnik da tamo negdje, u toplom krevetiću živi i diše i spava malo biće za koje sve ovo moram izdržati.
Svaki sljedeći odlazak na teren moj kamen bio je sve veći i veći... Sada je to ogromna stijena koju ja više nemam snage nositi.

U državi u kojoj živim nitko ne traži kruha preko pogače. Svaki posao je dovoljno dobar samo ako ga možeš naći i dobiti. Svaki mjesec je lutrija – da li ćeš dobiti plaću, da li će ti produžiti ugovor. I ja sam toga bolno svjestan. I ne želim tražiti kruha kraj pogače. Ali moja pogača ima jako pljesniv okus. A ne vidim izlaz...i ne vidim da se u skoro vrijeme nešto može promijeniti.
Moje Cure su u mom malom Gradu, u našem malom stanu.
Ja sam u sobici s jednim krevetom i gledam u strop. I molim Boga da i sutra bude dobar dan. Znam da svaki put kad zazvoni telefon Ona protrne jer misli da je to baš Taj poziv. Ustručavam se zvati. I zato samo ležim i zamišljam ih mirisne, tople, nasmijane u našem malom domu. U rukama stiskam male čarapice. To su čarapice zbog kojih moram dalje. Moram izdržati. Moram preživjeti i taj sljedeći dan.
Jer ja sam Suprug. I ja sam Tata. I to se očekuje od mene. Sve što One očekuju od mene je da preživim.
Ja radim na razminiranju Lijepe naše.

Za Dadu...

Oznake: tata, razminiranje

29.07.2012. u 11:17 • 1 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.