Mama Mima

petak, 27.05.2011.

Kako smo preživjeli...opet

Dakle, jučer je bio smak svijeta. Opet. I nije boljelo.

Jučer u 18:00 trebalo je prvo nestati struje. Ne znam zašto, ali tako zamišljam početak svake katastrofe! Zamisli – počinje smak svijeta a ti ne vidiš gdje su ti cipele, zapeo si na wc-školjci, ne možeš staviti status na FB... Da ok, znam da je ovo zadnje malo kromanjonski s obzirom da struja odavno nema veze s tim...
Dakle, nakon nestanka struje počinje vjetar koji se pojačava do te mjere da počinje tresti Zemlju. Potres ruši sve živo, otvara se utroba zemlje, izlazi lava, iz nekog glupog razloga odjednom počinju padati i meteori...uglavnom – gotovi smo!

Očekujući novi smak svijeta sjedimo na trosjedu i pokušavamo pratiti TV program, potiskujući strah u neki daleki pretinac mozga.
Možda se ne dogodi? Možda... Hm, da li postoji ikakva mogućnost da je radikalni evanđelist Harold Camping (89) ipak pogriješio (opet!) i da se to ipak neće dogoditi? Mislim, pa ima on godina...možda je posenilio...možda živi u prošlosti pa opet najavljuje onaj smak svijeta koji je već fulao?... Uostalom, 89 godina! Pa njemu svaki dan može biti smak svijeta. Svaki dan kad se probudi može odahnuti jer je živ. Možda smo ga krivo shvatili...možda je on krivo shvatio...
Ah, gademit! Opet razmišljam o smaku!

Moramo nekud otići! Da, to je to! Moramo se maknuti iz stana! Pa, ne bi bilo u redu dočekati smak kod kuće. Novu godinu ne čekamo kod kuće... Ni Božić, ni rođendane ne slavimo sami... Čak i za 1. maj odemo nekud. I Dan antifašističke borbe ne provodimo na trosjedu... Da...moramo se maknuti. Subota je i najpametnije bi bilo izaći u šetnju. Možda sjesti nedje na kavu. Negdje s pogledom na Dunav...
Međutim, odjednom počinje puhati takav vjetar da nosi prašinu oko zgrade, nosi travu, lišće i granje... Dunav se zapjenio... U stanu je propuh iako je sve zatvoreno – eto, takav vjetar. Vjetar koji prethodi smaku svijeta. Vjetar dostojan smaka svijeta.
Uskoro počinje i kiša.

Što ćemo sad? Počelo je a mi ne možemo nikud! Ok, postoji jedna šansa. Možemo sjesti u auto i otići do prvog shoping-centra. Oni rade čak i na smak svijeta. Ali kako sam ja zadrti protivnik tih klimatiziranih masovnih grobnica odlučno odbijam mogućnost da zadnje sate života provedem „zombijajući“ po dućanima. Što ćemo? Što? Što???
Jedina mogućnost – Konzum! Nije klasični shoping centar, a ako napravim popis namirnica za sljedeći tjedan mogu se praviti da smo tamo samo zato da nabavimo što nam treba.

Kiša pada sve jače i jače. Treba krenuti. Hm...možemo li Miu ostaviti kod bake? Ajme, ne! Pa moramo biti zajedno! Smak svijeta je obiteljski događaj i treba ga dočekati u krugu najmilijih. Mia i Teddy trče do auta... Ja grabim zavezane vrećice sa smećem. Smrde. Treba ih izbaciti prije nego što smak dođe. Pa za sve praznike i blagdane stan se temeljito čisti. Najmanje što mogu napraviti za smak je barem izbaciti smeće. Trčim do kontejnera, obitelj je u autu, Teddy stiska papučicu gasa, bacam se na suvozačevo mjesto i krećemo prema našem posljednjem utočištu – Todorićland-u, Konzum-u!
Vozimo se 3,8 sekundi kad ja shvatim da sam zaboravila popis! Inače to nije ništa strašno. Svaki put ga zaboravim. Svaki put ostane na frižideru. I onda kad dođemo kući samo provjerim što smo kupili a što smo zaboravili. Ono što smo zaboravili prepišem na drugi popis koji onda sljedeći put zaboravim. Zato recimo prašak za pecivo kupujem već 3 mjeseca. Ali danas je to fatalna pogreška! To je popis koji nam omogućava da se pravimo kako je sve u redu. Popis namirnica za idući tjedan...popis namirnica za tjedan koji neće doći!
Teddy je ljut. Inzistira da se vratim po popis. Ali ja ne želim napustiti auto. Vani je počeo smak svijeta i ja ne želim umrijeti prije reda zbog jebenog popisa namirnica koje nikad nećemo upotrijebiti! I tako odlazimo bez popisa.

Konzum je pun ljudi koji su došli ovdje dočekati smak svijeta. Ili su došli kupovati?
Uglavnom...kupili smo sve osim praška za pecivo. Mia je bila maaaaalo nervozna. To sam pripisivala skorom kraju (jer djeca jednostavno znaju!) ali ispostavilo se da joj se jednostavno ne da biti u dućanu. Točno u 18:00 bili smo kod police sa čipsevima jer se ja 15 minuta nisam mogla odlučiti koji ću uzeti (btw, Franckovi čipsevi su SVI isti bez obzira na cijenu i na ono što piše na vrećici!)
Vjetar je stao, kiša je stala, nikakva grotla se nisu otvorila, nismo se ni tresli ni vrtjeli ni propadali...

Zapravo, ovo je bio jedan od boljih smakova u zadnje vrijeme. Eto, sad čekamo onaj 2012. Za taj kažu da će bit pravi 100%!

Moram ovome dodati i obavijest - ovo je moj četvrti blog! I samo se svi skupa nadajmo da ću ovaj put zapamtiti lozinku i pass! :))))))))

Oznake: smak svijeta

27.05.2011. u 11:25 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 26.05.2011.

Oprostiti i zaboraviti

Oprostiti i zaboraviti... Danas su to vrlo teške dvije riječi. Meni.

Znate me. Znate da sam tolerantna. Znate da se uvijek borim za pravdu, za jednakost. Znate da uvijek podižem svoj glas i vičem protiv nepravde. Svi su ljudi jednaki i u toj jednakosti svi imaju jednaka prava – na život, mir i slobodu. Ali, oprostit ćete mi – danas mi je to jako teško.

Za vas koji niste sada ovdje – u Vukovaru je danas maglovito. Teška magla je nad gradom na Dunavu. Teška magla je na Dunavu. Teško je kroz tu maglu vidjeti. Teško je vidjeti čovjeka. Znate kad su vam oči pune suza pa kroz te suze gledate svijet? Eto, takva je magla danas nad Vukovarom.

I te sjene... Sjene koje se kreću kroz maglu. Jesu li to ljudi? Jesu li duhovi? Jesu li duše onih davno izgubljenih? Ne vidim od magle. Teško je vidjeti kroz maglu. I jako, jako mi je danas teško gledati. I razmišljati. I oprostiti i zaboraviti.

Prije devetnaest godina majčin vrisak me trgnuo iz polusna. Majčin vrisak. Znate li kako zvuči majčin vrisak? Ne, ne znate. I bolje da ne znate. Težak zvuk. Teško ga je zaboraviti. I danas ga opet čujem. Čujem ga svake godine. I njen vrisak i vriskove mnogih.

Prije devetnaest godina život se činio kratak. I krhak. Opipljivo lomljiv. Kao kuglice sa bora. Kao balončić od sapunice. Tako krhak da...da je teško to zaboraviti.

Cijelu godinu sam borac – ne želim nepravdu, rasplače me ljudska zloba, svađam se, prigovaram, borim se... Danas se predajem. Danas je onaj dan u godini kada se ja, vječiti borac, predajem. Jer nemam snage. Ta magla i te sjene i ti zvukovi prošlosti... Predajem se.

Danas ne mogu zaboraviti. Danas ne mogu oprostiti.

Ne mogu oprostiti tebi – Dane Vojvodiću, ni tebi – Ljubiša Agiću, ni tebi - Ljubane Miličeviću, ni tebi - Zdravko Dukiću, ni vama - Dragosavci, ni vama – Jovanovići....... Danas vam ne mogu oprostiti.

I nemojte me danas sresti da ne vidite pogled mržnje u mojim očima. Ne želim vas mrziti. Nemojte me sresti da ne vidite strah u očima jedanaestogodišnje curice. Ne želim vas se bojati. Ako se danas sretnemo znajte da to nisam ja! To je dijete koje ste prije devetnaest godina ubili. To nisam ja – jaka i tolerantana žena, hrabra i glasna, pravedna...to nisam ja. Ako me danas sretnete okrenite glavu od mene jer moj će vas pogled proganjati a to ne želim.

Sutra... Sutra ću vas pozdraviti. Sutra ću vam se nasmijati. Sutra ću podragati vaše unučiće po glavici. Sutra ću se nasmijati vašoj ženi na prozoru. Danas ne. Danas ne mogu. Danas ne mogu oprostiti i zaboraviti. Prevelika je magla i ne vidim čovjeka od te magle.

Oznake: rat, Vukovar, oprost

26.05.2011. u 11:23 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 25.05.2011.

Prosvjed

Post napisan 22.2.2011. godine povodom višednevnih pokušaja prosvjedovanja u Hrvatskoj...nijedan nije uspio skupiti više od 200 ljudi. Za mjesec dana kad je sve prošlo nitko se više nije ni sjećao "maratonskih prosvjeda"!

Vrijeme radnje 2685. godina – 673. godina od novog poretka svijeta.

Mjesto radnje: bivša europska članica, robovlasnički-kapitalistička republika Hrvatska.

Hrvati spremaju 34663 prosvjed za rušenje Vlade na čelu sa 15. put kloniranom premijerkom i diktatoricom Jadrankom Neuništivom Kosor.

Nitko nije siguran kad je zapravo održan Prvi prosvjed. U Školama za prosvjednike tvrde da sa 85% sigurnošću mogu garantirati da se to zbilo 22.2.2011. godine, kada je Primarius – prosvjedarius Ivan Pernar poveo 200 heroja, golorukih i bosonogih u boj protiv više tisuća naoružanih vojnika onda još uvijek originalne i neklonirane Jadranke.

Sveta muslimansko-katolička stolica negira. Oni tvrde da Ivan Pernar nikad nije postojao i da su to podmetanja nevjernika i Sotone samog. Ipak, povijesni dokumenti, sačuvani na materijalu iz onog doba (poznatijem kao papir) pokazuju da je Pernar stvarna povijesna osoba. Nije doduše utjecao na tijek hrvatske povijesti. Najviše dvojbi i među samim znanstvenicima stvara pitanje da li je zaista Pernar bio iskonski prosvjednik i začetnik svega što znamo.

Kako god bilo, u tijeku su pripreme za novi prosvjed. Pripreme se odvijaju u Sportsko-rekreacijskom-letačko-levitacijskom centru Samobor.

Od 2680., kada je u teškim borbama na prostoru Zagreb shoping-zone I poginuo vođa prosvjednika Radodajko Milanovich, ovu svetu zadaću preuzeo je Shime Bebich – i sam potomak jednog od primarnih Zlih vladajućih. Navodno su članovi obitelji još oko 2300. godine napustili 7. put kloniranu Jadranku Neuništivu Kosor i pridružili se prosvjednicima.

Prosvjednici – svi vrli sinovi iz nekoliko generacija cijenjene 1. prosvjedničke škole – su uvjereni da će ovaj put biti drugačije i da će prosvjed uspjeti. Prošli mjesec, za vrijeme održavanja zadnjeg prosvjeda, uspjeli su okupiti zavidnih 1500 simpatizera ali su i pretrpili velike gubitke. Najteže je bilo upravo u Zagreb shoping zoni I. Naime, u toj zoni, zbog blizine hangara sa kapsulama Zlih vladara, uvijek bude najviše policije i vojske. Ipak, polučili su velik uspjeh u Čakovec parking zoni V. Tamo se skupilo nekoliko desetaka prosvjednika i uspješno su preplašili lokalnog Zlog vladara.

Za sutrašnji prosvjed pripremaju nešto neviđeno. Šest najjačih prosvjednika na svojim će plećima ponijeti najveći transparent tiskan na materijalu znanom kao pamuk! Već samo uništavanje i pisanje primitivnim pisalima po tako rijetkom i cijenjenom materijalu poslat će Vladajućima određenu poruku. S obzirom na loše vrijeme i gotovo svakodnevnu kišu meteora odaziv na ovaj prosvjed jako je slab. Ipak, prosvjednici se nadaju da će im se ljudi pridružiti na licu mjesta bez posebne najave.

28.2.2685. Dan 34663. prosvjeda.

Ispred Zagreb shoping zone I skupilo se oko 380 prosvjednika. Zabilježen je i dolazak njih stotinjak bezpilotnim letjelicama iz drugih Shoping i Parking zona u zemlji.

Prosvjednici, vođeni nadahnutim vođom Bebichem prilaze Zagreb shoping zoni I. Tu su kao i svaki put – neviđene vojne i policijske utvrde. Naizgled se ništa ne nalazi na putu prosvjednika do Hangara br.1 ali tu su, kao i svaki put – nevidljive ultra elektronske zrake, punjene Cink piritionom i koenzimom Q10, koji bi svakog tko se slučajno uhvati u mrežu pomladile brzinom munje i od odrasle osobe u trenu napravile dojenče.

Taman kad su se prosvjednici spremili razmotati sveti pamučni transparent događa se nešto neviđeno! Otvaraju se vrata Hangara br.1 i četiri vojnika guraju kapsulu na nosačima. Ovo je prvi put da neki klonirani političar izlazi u kapsuli pred prosvjednike. Nasta mučka tišina. Vojnik ukucava samo njemu znanu šifru na kapsulu i ona se polako otvara. Prosvjednici su bez daha! Obratit će im se netko od kloniranih! To je neviđeni uspjeh!

Kapsula se otvara. Težak miris alkoholnih isparavanja zapeče noseve prisutnih. Sad je već svima jasno: To je glavom i bradom Vladimir Netriježnjeni Sheks, 10.put kloniran!

„Ma dajte ljudi, raziđite se i prestanite više s ovim glupostima... Ovo je već tradicionalni medijski linč, haranga i besramna ljudožderska kampanja koja se vodi protiv premijerke Jadranke Neuništive Kosor, i dio je prljave političke kampanje protiv HDZ-a. A ti Bebichu...nećeš ti još dugo voditi ove protuhe, da znaš!“ Nakon tih riječi okrene se i odtetura natrag u kapsulu. Policajac brzo zatvori poklopac i užurbanim korakom krenu natrag prema Hangaru br.1.

Prosvjednici su još neko vijeme stajali u tišini. Njihov, neviđeno skupi pamučni transparent mrtvo je ležao na podu ispred njih...

Zapravo, nisu bili sigurni da li je ovo uspjeh ili neuspjeh. Nakon toliko odrađenih prosvjeda napokon se dogodilo nešto drugačije! Netko im se obratio! Netko je priznao da postoje!

U tišini su se spustili u Shoping zonu II i polako se razišli svako svojoj letećoj nastambi...

Ipak je ovo bio početak! Ipak se nešto događa!

I na kraju dana, ipak su bili ponosni!

Jer upravo oni stvaraju novu hrvatsku povijest!

Oznake: Šeks, prosvjed, budućnost

25.05.2011. u 11:23 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 23.05.2011.

Kako su me prepoznali...

Sjetilo me danas...događaj koji nije bitno utjecao na moj život ali mi se urezao u pamćenje... Dan kad su me prepoznali!

Idem na posao. Ulazim u bus. Pola jedan je i vrijeme najveće gužve u zaprešićkom busu.

Ipak, uspijevam doći do sredine busa i tamo je na moje iznenađenje "otok" bez ijednog čovjeka. Nešto mi tu ne štima ali ipak, užasavam se ljudi i njihovih "mirisa" pa ostajem sama na "otoku".

Tek sada primjećujem da ima i mjesta za sjesti ali to je ipak prečudno pa ostajem stajati ispred starijeg gospodina koji sjedi sam. Uskoro mi postaje jasno zašto u tom dijelu busa vlada pustoš. Zašto? Zato jer gospodin koji sjedi sam počinje pjevati: "U proljeće....kad procvatu jabuke...ja se sjetim...jedne divne djevojke..."

Sad već malo preplašena, krajičkom oka pokušavam sama sebi dokazati da je sve ok i da nije lud. I nije. Pijan je. Pijan kao...kao rijetko tko.

I počinje on priču: "Jebem vam mater...SVIMA!!!! On će meni...balavac! Gdje si ti bio kad sam ja gradio ovu državu? GDJE?!?!" Tu se ja malo trznem, ali još uvijek se hrabro držim i ne mičem se.

"Majku vam jebem....SVIMA!!!! Šta je?! ŠTA GLEDAŠ?!?! MRŠ!!!" Opet oko blago skrene prema njemu - uh, dobro je, ne govori meni.

"U proljeće, kad procvatu jabuke....šta je STOKO?!?! On će meni!!! Šta ćete vi meni?!?! On će meni otkaz?! MRŠ!!! Ja se sjetim jedne divne djevojke... Šta je seljačine?! Sve ću vas porazbijati!!! MRŠ!!!" Tu sam malo zadrhtala ali još uvijek se ne dam... Molim se da što prije dođe moja stanica ali šofer uspješno hvata svako crveno na semaforu, a velikodušno propušta i pješake - bio pješački ili ne.

"Recite jooooj, da je bilaaaa....Stoko!!! Svi ste došli i uništili ono što sam JA napravio!!! I sad će on meni...otkaz... Majmun! U proljeće...kad procvatu jabuke... Gdje ste vi bili kad sam ja pjevao onu našu staru: u proljeće kad procvatu jabuke... STOKO! Svi ste vi STOKA i GAMAD! Sve ću vas poubijati!!!"

I evo nas...prilazimo stanici na kojoj silazim. Najsretnija sam u busu! Dolazim do vrata. Bus skreće na stanicu. Ohrabrim se i pogledam lika ravno u oči. I pogledi nam se sretnu. "Ajme, majko, gotova sam!"

On se zadere: "Mala!!!" Ja ga opet pogledam. Bus nikako da se zaustavi. "Mala moja, tu smo samo ti i ja hrvati! Ovo sve drugo je gamad!"

Bus napokon staje i ja ponosno izlazim van... Znači, spasilo me to što sam hrvatica i što me netko prepoznao kao takvu. Napokon!

Oznake: autobus, pjesma, pijanac

23.05.2011. u 11:23 • 0 KomentaraPrint#^

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.