Mama Mima

petak, 27.05.2011.

Kako smo preživjeli...opet

Dakle, jučer je bio smak svijeta. Opet. I nije boljelo.

Jučer u 18:00 trebalo je prvo nestati struje. Ne znam zašto, ali tako zamišljam početak svake katastrofe! Zamisli – počinje smak svijeta a ti ne vidiš gdje su ti cipele, zapeo si na wc-školjci, ne možeš staviti status na FB... Da ok, znam da je ovo zadnje malo kromanjonski s obzirom da struja odavno nema veze s tim...
Dakle, nakon nestanka struje počinje vjetar koji se pojačava do te mjere da počinje tresti Zemlju. Potres ruši sve živo, otvara se utroba zemlje, izlazi lava, iz nekog glupog razloga odjednom počinju padati i meteori...uglavnom – gotovi smo!

Očekujući novi smak svijeta sjedimo na trosjedu i pokušavamo pratiti TV program, potiskujući strah u neki daleki pretinac mozga.
Možda se ne dogodi? Možda... Hm, da li postoji ikakva mogućnost da je radikalni evanđelist Harold Camping (89) ipak pogriješio (opet!) i da se to ipak neće dogoditi? Mislim, pa ima on godina...možda je posenilio...možda živi u prošlosti pa opet najavljuje onaj smak svijeta koji je već fulao?... Uostalom, 89 godina! Pa njemu svaki dan može biti smak svijeta. Svaki dan kad se probudi može odahnuti jer je živ. Možda smo ga krivo shvatili...možda je on krivo shvatio...
Ah, gademit! Opet razmišljam o smaku!

Moramo nekud otići! Da, to je to! Moramo se maknuti iz stana! Pa, ne bi bilo u redu dočekati smak kod kuće. Novu godinu ne čekamo kod kuće... Ni Božić, ni rođendane ne slavimo sami... Čak i za 1. maj odemo nekud. I Dan antifašističke borbe ne provodimo na trosjedu... Da...moramo se maknuti. Subota je i najpametnije bi bilo izaći u šetnju. Možda sjesti nedje na kavu. Negdje s pogledom na Dunav...
Međutim, odjednom počinje puhati takav vjetar da nosi prašinu oko zgrade, nosi travu, lišće i granje... Dunav se zapjenio... U stanu je propuh iako je sve zatvoreno – eto, takav vjetar. Vjetar koji prethodi smaku svijeta. Vjetar dostojan smaka svijeta.
Uskoro počinje i kiša.

Što ćemo sad? Počelo je a mi ne možemo nikud! Ok, postoji jedna šansa. Možemo sjesti u auto i otići do prvog shoping-centra. Oni rade čak i na smak svijeta. Ali kako sam ja zadrti protivnik tih klimatiziranih masovnih grobnica odlučno odbijam mogućnost da zadnje sate života provedem „zombijajući“ po dućanima. Što ćemo? Što? Što???
Jedina mogućnost – Konzum! Nije klasični shoping centar, a ako napravim popis namirnica za sljedeći tjedan mogu se praviti da smo tamo samo zato da nabavimo što nam treba.

Kiša pada sve jače i jače. Treba krenuti. Hm...možemo li Miu ostaviti kod bake? Ajme, ne! Pa moramo biti zajedno! Smak svijeta je obiteljski događaj i treba ga dočekati u krugu najmilijih. Mia i Teddy trče do auta... Ja grabim zavezane vrećice sa smećem. Smrde. Treba ih izbaciti prije nego što smak dođe. Pa za sve praznike i blagdane stan se temeljito čisti. Najmanje što mogu napraviti za smak je barem izbaciti smeće. Trčim do kontejnera, obitelj je u autu, Teddy stiska papučicu gasa, bacam se na suvozačevo mjesto i krećemo prema našem posljednjem utočištu – Todorićland-u, Konzum-u!
Vozimo se 3,8 sekundi kad ja shvatim da sam zaboravila popis! Inače to nije ništa strašno. Svaki put ga zaboravim. Svaki put ostane na frižideru. I onda kad dođemo kući samo provjerim što smo kupili a što smo zaboravili. Ono što smo zaboravili prepišem na drugi popis koji onda sljedeći put zaboravim. Zato recimo prašak za pecivo kupujem već 3 mjeseca. Ali danas je to fatalna pogreška! To je popis koji nam omogućava da se pravimo kako je sve u redu. Popis namirnica za idući tjedan...popis namirnica za tjedan koji neće doći!
Teddy je ljut. Inzistira da se vratim po popis. Ali ja ne želim napustiti auto. Vani je počeo smak svijeta i ja ne želim umrijeti prije reda zbog jebenog popisa namirnica koje nikad nećemo upotrijebiti! I tako odlazimo bez popisa.

Konzum je pun ljudi koji su došli ovdje dočekati smak svijeta. Ili su došli kupovati?
Uglavnom...kupili smo sve osim praška za pecivo. Mia je bila maaaaalo nervozna. To sam pripisivala skorom kraju (jer djeca jednostavno znaju!) ali ispostavilo se da joj se jednostavno ne da biti u dućanu. Točno u 18:00 bili smo kod police sa čipsevima jer se ja 15 minuta nisam mogla odlučiti koji ću uzeti (btw, Franckovi čipsevi su SVI isti bez obzira na cijenu i na ono što piše na vrećici!)
Vjetar je stao, kiša je stala, nikakva grotla se nisu otvorila, nismo se ni tresli ni vrtjeli ni propadali...

Zapravo, ovo je bio jedan od boljih smakova u zadnje vrijeme. Eto, sad čekamo onaj 2012. Za taj kažu da će bit pravi 100%!

Moram ovome dodati i obavijest - ovo je moj četvrti blog! I samo se svi skupa nadajmo da ću ovaj put zapamtiti lozinku i pass! :))))))))

Oznake: smak svijeta

27.05.2011. u 11:25 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.