Mama Mima

ponedjeljak, 24.03.2014.

Kraljica



Mia: ‘Mama, kad nalastem bit ću kraljica!’
Mama: ‘Stvarno? A kako to?’
Mia: ‘Lijepo… Ići ću na fakultet za kraljice.’

* * *

I ja sam kao mala mislila kako ću biti kraljica. I balerina. I doktorica. I učiteljica. Ali kraljica je uvijek bio moj favorit. Naravno, pošto nikad nisam bila princeza (osim mamina i tatina), kako bih postala kraljica, uvjet je bio udati se za kralja. Ja, naime, nisam znala kako postoje fakulteti za to.

I znate što? Postala sam kraljica! Nije li to divno? Ispunjeni dječji snovi! A znate zašto sam kraljica? Pa rekla sam koji je uvjet – udati se za kralja. Ja sam se udala za kralja. Možda se nekome sa strane ne čini kako sam kraljica, ali ja to zaista jesam. I tako se osjećam. Zato što me moj kralj voli i poštuje. Moj kralj je od mene napravio pravu, razmaženu kraljicu.

Malo manje sam kraljica dok čistim po kući. I dok iznosim smeće. I dok ribam štednjak. I malo manje sam član kraljevske obitelji u pola 7 ujutro, u autobusu. Ali tu i tamo se sjetim pa se nasmijem sama sebi! Nitko u autobusu ne zna zašto se smješkam jer nitko ne zna kako sam kraljica. Čak ni oni koji me poznaju.

Čak ni On. On zapravo i ne zna da se poznajemo. On ulazi na jednoj stanici i već od vrata možete ‘osjetiti’ kako On nije član kraljevske obitelji. On je već za zagrijavanje negdje srknuo nešto žestoko…da se ugrije rano ujutro. On uopće nije svjestan kako se znamo i kako smo se upoznali već minimalno 15 puta. Da. Ja njega znam. I znam o njemu i više nego što me zanima. Znam kako ima obitelj koju zapostavlja. Znam kako mu je boca ispred svega. Znam kako zna biti jako neugodan i nepristojan prema ljudima. Posebno prema onima koji su mu bliski i vole ga.

Znam i njegovu suprugu. Znam je jako dugo. Cijeli život.
Ona je isto maštala kako će postati kraljica. Isto je bila je mamina i tatina princeza, onako kako smo sve bile. Bila je krhka i nježna. Uvijek sam mislila kako njoj neće biti problem pronaći kralja, jer jednostavno čovjek kad je vidi tako ranjivu i osjetljivu ima je potrebu zaštititi. Međutim, godine su prolazile, potencijalni kraljevi su se izmjenjivali…
Jedan se zadržao. Bilo je jasno kako nije kralj, ali za nju je bio slamka spasa – da ne ostane sama. I tako se malo iz očaja, malo iz straha, malo iz dosade udala za ne-kralja. I odustala od kraljevske karijere.

Žalosno mi je to. Bila bi ona lijepa i dobra kraljica. Ali sada svoju dobrotu i ljepotu troši na nekoga tko to ne vidi i ne cijeni. Na nekoga tko je ponižava i uvjerava kako ona nikad ne bi bila dobra kraljica.
I najgore je što mu ona vjeruje.

A još gore od najgoreg je što oni – iako nisu kralj i kraljica – imaju princezu. Pravu, divnu, čarobnu princezu. Znam nekad gledati tu princezu i nadati se kako će ipak, unatoč ni malo kraljevskom okruženju, otkriti svoje skriveno Visočanstvo i početi ga cijeniti. I njena mama, koja je odustala od svoje krune, treba progledati i potruditi se da kruna na glavi princeze ostane i opstane.

Nadam se kako se niste izgubili u ovom kraljevskom tekstu. I nadam se kako će dotaknuti srce kojem je namijenjeno. I možda još poneko. Jer ako je kasno za postajanje kraljicom, nije kasno za odgajanje princeze.

* * *

Mia: ‘Kad završim fakultet onda ću biti kraljica. Tako to ide, znaš.’
Mama: ‘Ti, sunce moje, već jesi kraljica. I ne daj nikad nikome da te uvjeri u suprotno.’

Oznake: kraljica

24.03.2014. u 18:47 • 0 Komentara • Print • # • ^

petak, 14.03.2014.

Staromodna mama

Ja mrzim tehnologiju. Stvarno mrzim. Sve se nešto kao trudim uhvatiti korak i pratiti trendove, ali shvaćam kako sam na koljenima a tehnologija je već otišla miljama naprijed. Već vidim kako je nikad neću stići. A nije mi ni bitno. Koliko mi treba – imam i znam.

Osim što nemam fotić.
Imam. Digitalni je, toliko znam. Ali znam i kako je već totalno zastario. Znam kako mi ga je neugodno negdje izvaditi i slikati. Nedavno sam nagovorena na kupovinu novog fotoaparata.
Kako nagovoriti ženu, koju tehnologija ne zanima, na kupovinu novog fotoaparata? Recite joj kako je nevjerojatan talent i kako je šteta takav talent trošiti sa lošim fotićem. Da, sve znam. Ali žena se nekad mora praviti luda ili bespomoćna. Ne mora. Ali ja ponekad volim biti bespomoćna. rolleyes



Uglavnom, pošto je činjenica kako sam stvarno nevjerojatan talent za slikanje (khm, khm…), odlučila sam se nedavno počastiti novim fotićem. Pronašla sam model koji ispunjava sve moje potrebe i već mi je srce počelo užurbano kucati pri pomisli na šetnju sa ogromnim fotićem oko vrata i zadivljenim pogledima slučajnih prolaznika, koji su uvjereni kako sam profesionalni fotograf. A ne vide kako na svakoj trećoj slici imam uslikan svoj prst. Isti dan…usudila bih se reći – isti sat, kad je odluka o kupovini donesena – kompjuter je odlučio reći konačno ‘Zbogom’.

I tako smo odustali od fotoaparata i odlučili kako nam je kompjuter ipak potrebniji. Sljedećih nekoliko dana provela sam dureći se na muža, novi laptop i cijeli svijet. Jer u kuću je neplanirano ušao komad moderne tehnologije koji nisam željela ni planirala. Ljutila sam se što nemam ništa instalirano. Ljutila sam se na nove Windowse, ljutila sam se što je prebrz, premoderan i prepametan. Na kraju nisam imala izbora. Prihvatila sam ga.

Prebrz je taj tehnološki napredak za mene. Osim što imam osjećaj kako se gubim u silnim podacima i novitetima, po malo me žalosti činjenica koliko brzo nešto postaje prošlost. Evo, na primjer, uvijek sam se kao dijete divila Polaroid kamerama. Vauuu! Uslikaš i slika odmah izađe. I ima onaj super cool okvir! E, pa ne znam jeste li znali i nisam sigurna je li ta informacija uopće točna, ali Polaroid-i su se prestali proizvoditi. Eto, malo me ta spoznaja rastužila. Neću nikada imati Polaroid. Nije li to žalosno? Ok, neće mi ni trebati, zastarjeli su… Ali ja ne volim konačna rješenja. Ja volim opciju. ‘Ako želiš – možaš ga imati.’ A sad više nemam tu opciju. Osim kupiti rabljeni. A to nije to.

Moji nećaci igraju se kompjuterima, laptopima, iPhone-ima i ostalim čudima. Igračke s kojima sam se ja igrala u njihovoj dobi, danas bi vjerovatno bile zabranjene za upotrebu ili povučene iz prodaje. Ne vjerujem kako bi prošle i osnovni test sigurnosti. Npr. autići sa daljinskim upravljačima, ali na žicu, i sa pravim staklima, koja su pri žešćim sudarima stvarno ispadala. Ili razne igračke, sa šarafićima, žicama i ostalim stvarima koje danas više ne možeš vidjeti na super sigurnim, provjerenim, bešavnim, netoksičnim, ekološki prihvatljivim, biorazgradivim igračkama. Ništa strašno, zapravo. Ništa što u slučaju nezgode dobra, stara injekcija tetanusa ne bi riješila! Sjećam se i ‘modernih’ igrački iz ‘mog vremena’. Dva narančasta telefona sa žicama, slušalicom, brojčanikom i malim zvučnikom i mikrofonom u slušalici. Brojčanik se vrtio kažiprstom (ako ste bili totalno nemaštoviti i bezvezni!) i pri tome proizvodio plastično-metalni zvuk. Drrrrring.

Da moj sin vidi tako nešto danas, ne bi imao pojma što je to. Ali čim izvadim svoj smartphone on ga stavlja na uho i ‘razgovara’ s nekim. Važne razgovore obavlja. Barem tako zvuči!

Upitno je hoće li on koristiti tako nešto kad odraste. Ili će to biti samo neka stara uspomena, na neki stari telefon kakav je mama davno imala.

Ne znam… Totalno sam staromodna i totalno odbijam svaki novitet. Toliko da odbijam i telefonske razgovore na svom smartphone-u. Odbijam ga uopće nositi sa sobom jer i tako svaki poziv propustim.

Daj, molim te… Ne drami. Pošalji SMS. Ako se ne javim – nemam kuna ili nisam vidjela poruku.
Da, i? Pošalji mail kao većina normalnih ljudi! Ako baš hoćeš razgovarati – dođi na kavu! I gotovo!

Oznake: tehnologija i ostalo

14.03.2014. u 13:21 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.