Mama Mima

petak, 31.05.2013.

Kako to da sam još uvijek u braku?

- Čekaj, ovo je sedma godišnjica? To znači da smo već prošli sedmu godinu ili smo tek ušli U sedmu godinu?
- Tek smo ušli u sedmu…
- Uh… Znači – ova će biti krizna. A ja mislio da je prošla bila krizna…

* * *

Rekli bi – ako je do sad samo svrbilo, sad će postati pravi osip.
Mogu biti romantična i reći kako sam se prije sedam godina udala za najboljeg prijatelja. Ali to bi bila preslaba riječ za našu vezu i brak. Prije sedam godina (nešto malo više), naš vjenčani kum kumovao je susretu mene i mog budućeg muža. Kroz mjesec dana već smo živjeli skupa. Za četiri mjeseca bili smo zaručeni. Za još četiri bili smo u braku. Zato što je sve bilo kristalno jasno. To je bilo to.
Imam mamu, s kojom sam prošla teoriju i koja se trudila prenijeti mi sva ona mala pravila i zrnca mudrosti, koja je njoj prenijela njena mama. Sve sam to u praksi odradila sa svojim mužem. I evo nas. Sedam godina. A nitko još nema kriminalni dosje.
Kako nam ide? Sjajno! Zašto? Neke stvari smo na vrijeme shvatili…i preduhitrili.

Shvatili smo u jednom trenutku kako ćemo u ovome oboje biti katastrofalni.

I jesmo. Lako se naljutiti. Emocije kulminiraju, dogodi se svađa, osjećaji su povrijeđeni, PMS, ponos, zbunjenost, bla, bla, bla… Uvijek je lakše kad prihvatimo činjenicu kako nekome podignuta daska ne znači baš ništa u životu, kako netko baš uživa stiskati pastu za zube po sredini, kako ima dana u mjesecu kad je svakome potrebna tišina, kako se hrkanje zaista ne može kontrolirati, kako neki ljudi zaista nisu svjesni da preglasno žvaču i kako je produženi boravak u kupaonici stvar osobnosti.

Dolaskom djece stvari su se promijenile.

Zapravo, sve se promijenilo. Nešto na gore, nešto na bolje. Okolnosti su bile takve i sudbina se malo poigrala, pa se dogodilo da smo upravo sa dolaskom djeteta ostali bez svega što smo obožavali. Prvo smo se odselili daleko od svih dragih prijatelja. Predaleko. A onda se dogodila klasika koja se događa svim mladim roditeljima – ne ide se nikud, u devet navečer padaš s nogu od umora, brineš o glupostima, iritantan si ljudima za razgovor jer pričaš samo o djeci.

No, dogodilo se i nešto predivno. Ne znam je li to bila stvar očaja ili ogorčenosti, ali muž i ja povezali smo se na jedan sasvim novi način. Kao da se s rođenjem djeteta stvorila neka krvna veza među nama. Iako sam samo ja krvarila. I odjednom smo se našli pred novim zajedničkim izazovom – biti roditelji. Biti roditelj pod svaku cijenu, makar to značilo da smo nas dvoje jedini ljudi koji nas mogu trpiti.

Pomaže i bijeg u emocionalno utočište.

Ja u svom imam prijateljice s kojima pretresem svaki detalj života. On ima prijatelje s kojima radi isto to. Oni nas ne osuđuju, oni nam ne prigovaraju, oni su samo podrška i utjeha u najtežim danima, kad teško jedno u drugome nalazimo utjehu. Isto je jako važno da su oni vjerni njemu kao što su one vjerne meni. I sve o čemu se priča ostaje u slušalici ili ispijenoj šalici kave. Hvala vam M. i V. On nek se svojima sam zahvali!

Pa eto, moj ti… Šta da ti kažem?

Znam da nisam najlakša osoba na svijetu. I znam da ima dana kad bi me bacio s balkona. I znam da sam posljednjih dana prilično iritantna i nemoguća. Kad se rokovi na poslu poslože sa izbijanjem 4 zuba i preuranjenim pms-om dobiješ ovo što si dobio. U svakom slučaju, zato i pišem ovo što pišem. Da ti kažem kako mi je neopisivo drago što smo se izabrali i što smo odlučili ostati skupa u dobru i zlu… i uspjeti.

Svjesna sam kako ti ponekad povučeš više nego ja. Ali pokušavam. Učim se. Imali smo teških trenutaka. Bili smo na dnu. Voljela sam te i onda. Znam da si i ti mene volio. Samo nam je oboma to bilo teško pokazivati. Hoću da znaš da te neizmjerno volim. Volim što smo isti i što nas iste stvari i nasmiju i rastuže.

Volim što, kao dvije babe, možemo satima sjediti na klupi i ogovarati prolaznike. Volim što se ubijemo u čevapima i onda se pravimo da nikome ne smeta smrad luka. Volim što se ponekad sakrijemo u kuhinju i smijemo se djeci. Volim se smijati s tobom. Volim što se smijemo istim glupim stvarima, koje nikome na svijetu nisu smiješne. Volim što pokisnemo barem jednom mjesečno. Volim kad spontano nasmijavamo blagajnice po dućanima.
Volim i kad se u kabini za presvlačenje zaglavim u haljinu, tako zaglavljena izađem van po pomoć a ti odeš van iz dućana i praviš se da me ne poznaješ. Ok, to nije bilo u redu. Ali bilo je presmiješno, priznajem!

Volim što me dižeš kad padam. I što me guraš i ne daš da se okrećem i žalim za onim što je bilo. I što me složiš, kao Felix Rubikovu kocku. I što nakon razgovora s tobom znam što je bitno. Znam tko je važan i čije mišljenje i riječi se računaju. Volim što uvijek staneš kao štit pa se sve ružno odbije od tebe i ne pogodi me tamo gdje me trebalo pogoditi.

Volim i to što tako lijepo lažeš da sam najljepša i najzgodnija, iako imam 20-ak kila više nego kad smo se upoznali. Volim svoj odraz u tvojim očima. Jer u njima se osjećam najljepše. I najsigurnije.

Volim naš život i volim ga živjeti s tobom. I želim nam još puno ovakvih godina. Jer sve su jednako krizne i jednako lijepe. Takva će biti i ova. I preživjet ćemo. Jer to smo mi.

Oznake: brak, godišnjica, ljubav, obitelj

31.05.2013. u 16:16 • 0 Komentara • Print • # • ^

petak, 24.05.2013.

Gdje će vam duša?

Ako ste potpisali peticiju građanske inicijative, onda ste si osigurali kartu za raj. Jer prvo što će vas Bog pitati, bit će upravo to – jeste li se svim silama protivili nečemu drugačijem i nečemu što ne razumijete i jeste li zbog tog nerazumijevanja – osuđivali? To prvo. A tek će vas onda pitati jeste li koga ubili, unesrećili, uništili. Nije bitno ako od nečijeg života pravite pakao. Sigurno ćete u raj.

Da se razumijemo – poštujem svačije demokratsko pravo da se izrazi i da iskaže svoje nezadovoljstvo u vezi bilo čega. Podržavam i svačije pravo da organizira potpisivanje peticije. Posebno podržavam da se oni, koji cijeli dan stoje na štandovima i trpe uvrede raznih likova jer skupljaju potpise po nečijem naputku, adekvatno plate za to što rade. Podržavam. To je moje pravo.

Ali, brate mili, stvarno ne podržavam stvaranje ovolikog cirkusa oko toga. Prikupljaju se potpisi – u redu. Ako ih se skupi dovoljno, imat ćemo referendum – u redu. Nije baš jeftino. Ali nije jeftin ni Vladin vozni park. Bogami, ni njihovi novi pametni telefoni nisu „bagatela“. Pa opet smo preživjeli. Preživjet ćemo i još jedan referendum. Moja je procjena kako će izlaznost biti 15%. Jer je ljudima dosta biračkih popisa, biračkih mjesta i nedjelja, kada odlaze staviti kružić za nešto, do čega im nije stalo.

Isto tako, podržavam svačije pravo da ljubi i bude ljubljen. Od bilo koga i na bilo koji način. Jer to zaista nije moj problem. Moj je problem ako mene osobno napadne na ulici i počne me ljubiti. Sve dok to nitko ne radi (osim mog muža i poneke frendice), nije me briga. A što su se svi uzjebali, stvarno mi nije jasno. Ljudi moji, pa zar nitko u ovoj državi nema problema? Zar svi živimo u blagostanju i idili i to je jedini problem koji još moramo riješiti? Pa super onda! Riješimo i to.

Bojite se i strepite – kamo će nas to odvesti? Sad će im dopustiti i usvajanje djece? Bez straha. Živimo u Hrvatskoj. U Hrvatskoj nitko ne može usvojiti dijete. U Hrvatskoj dijete može usvojiti samo saborska zastupnica. Nitko drugi.

Provukla se kroz medije priča o djevojčici iz Osijeka, koja nema nikoga, u bolnici je, i moraju je otpustiti jer se oporavila. A ona nema kuda. Javili su se neki ljudi iz Rijeke da će je usvojiti. Glatko su odbijeni. Zato što im fali jedna soba i primaju plaću u Eurima. Nema veze što su im mjesečna primanja veća od 20 000 kuna i što si mogu priuštiti i tu još jednu sobu i još svašta. Bitno je što u ovom ključnom trenutku, nemaju tu jednu sobu koja je potrebna. Centar za socijalnu skrb odlučio je kako će četverogodišnjoj curici biti bolje u domu. Jer oni imaju soba koliko hoćeš.

Svi oni koji se pozivaju na vjeru i Boga – ma molim vas. Bog vam se osobno obratio i rekao vam kako morate gurati nos u tuđe živote, pritom zanemarujući sve svoje grijehe, jer ćete samo tako zaslužiti život vječni? Toliko smo licemjerno društvo, da mi ponekad bude fizički loše dok gledam sva ta preseravanja i prenemaganja.

Svi će dignuti glas protiv homoseksualaca a nitko neće dignuti glas protiv nasilnika, koji mlati ženu i djecu, samo zato što je on nedjeljom u prvom redu u crkvi i moli se Bogu. Homoseksualni parovi ne smiju odgajati djecu, ali u redu je kad mama i tata zatvore dijete u podrum i ne daju mu jesti i piti. Prvi će sigurno odgojiti glupog homoseksualca. A drugi? Što oni odgajaju? I s kojim pravom? I tko im je, za Boga miloga, dao to pravo?

Pitanje koje bih voljela postaviti svim mamama i tatama – kad bi se vaše dijete jednog dana deklariralo kao homoseksualac biste li ga prestali voljeti? Biste li ga se odrekli? Bili biste sretni dok gledate kako ga vrijeđaju zbog onoga što je? Ako je na ijedno pitanje odgovor „Da“, mislim kako zaista ne zaslužujete titulu roditelja. A možda bi i vašem djetetu, kao i curici iz Osijeka, bilo bolje u domu.

I samo ću još jednu stvar reći na kraju – ja sam vjernica. Prakticiram vjeru, molim se i živim onako kako Bog zapovijeda. I zamislite – uz to koristim glavu i ne dozvoljavam da pastiri od mene naprave ovcu. U jednom trenutku svog života, susrela sam se s jednim velikim čovjekom. Najvećim čovjekom. Šokirana susretom, vjerujem kako bi svatko bio, uspjela sam samo izustiti pitanje, koje mi je prvo palo na pamet i u tom trenutku mi se učinilo užasno glupo. Ipak sam pitala. I dobila najbolji odgovor.

Pitanje je bilo: „Postoji li raj?“
Odgovor je bio kratak: „Postoji… Samo tvoj osobni.“
Dugo sam o tome razmišljala. I danas o tome razmišljam. Kako sudimo, tako će nam biti suđeno. Slobodnom voljom donosimo odluke i sami stvaramo ili uništavamo raj. Hoćete li stvarati svoj raj, tako što ćete nekome drugome omogućiti pakao, samo je na vama.

Ali zapitajte se ponekad – gdje će vam duša?

Oznake: homoseksualci, Referendum

24.05.2013. u 20:18 • 0 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 16.05.2013.

Prvo dijete (i ovo drugo što se rodilo u međuvremenu)

Rođenje

Ona: Prvo dijete smo planirali, očekivali, iščekivali…i mi i cijela obitelj. Kad se rodila Mia, imala sam osjećaj da je prvo dijete ikad rođeno. Dobivali smo telegrame, čestitke, ljudi su dolazili mjesecima. Dobivali smo poklone – odjeću, pića, bombonijere, novce, sve i svašta. Svi su je nosili, mazili, pazili, slikali se s njom, zahtijevali njezine slike. Na društvenim mrežama bila je pravi hit. Svaka fotka se iščekivala i hvalila do neba.
On: Kad se rodio Mislav…hm…čekaj… Gdje su svi nestali?

Foto-dokumentacija

Ona: Slikanje je započelo još u trudnoći. Pratili smo rast trbuha i dokumentirali pažljivo svaki centimetar proširenja (nisu to bili najsretniji dani za mamu!). Kad se rodila, slikali smo je na dnevnoj bazi. Svaki osmijeh, pokret, svaku majicu, haljinicu, svaku šetnju, izlazak, reakciju…
On: U drugoj trudnoći uslikana sam samo slučajno. Skoro sam zaboravila poslati onaj prvi MMS iz rađaone. Ali ipak sam se sjetila. Podsjetila me babica. A sad se slikamo tu i tamo. Da možemo dokazati da je tu i da zaista živi s nama.

Bolesti

Ona: Nikad nije bila bolesna. Sjećam se trodnevne groznice (Rozeole), koja nas je dovela na rub živčanog sloma. Temperatura do 38 punila mi je oči suzama. Noćima nismo spavali od muke. To je ujedno i najgore što smo prošli s njom. Prvi antibiotik popila je mjesec dana nakon trećeg rođendana.
On: Atopijski dermatitis od prvog dana. Nakon što sam isprobala 101 kremu, napokon sam pitala pedijatra za savjet. Upala uha sa oko godinu dana. Tri ture antibiotika. Ako mu je temperatura dozvolila da se smiri i spava – spavali smo i mi. Više se ne sjećam kako izgleda kad nije prehlađen.

Organizacija

Ona: Nismo imali vremena za ništa. Stalno smo se brinuli za dijete. Postojao je strogi raspored. Jede se ujutro, pa mali obrok oko 11, ručak oko 13:00, međuobrok oko 16:00 i večera u 20:00. Točno se znalo kad su dnevni odmori, a kad se navečer ide spavati. Puno toga smo propustili i na puno toga nismo išli zbog rasporeda, od kojeg tvrdoglavo nismo odstupali ni milimetra.
On: Pa recimo kako se svijet nije prestao okretati ako smo preskočili poneki međuobrok ili ako ga je dobio u autu/kolicima/na klupi u parku. Dnevni odmori uvelike ovise o starijoj seki. Ako se njoj ne spava – ne spava se ni njemu. Zato on spava kad god uhvati priliku – bilo gdje, bilo kako i koliko god mu treba. Uglavnom – spava.

Hranjenje

Ona: Jela je sve. Svaku novu namirnicu s oduševljenjem je prihvaćala. I moje oduševljenje je bilo ogromno. Kuhala sam i nakuhavala kašice – i voćne i povrtne…sve je jela i uživala. Bila sam jako ponosna. Grickalice smo sveli na minimum. Međuobrok je gotovo uvijek svježe voće.
On: Jede kad želi i koliko želi. A često ne želi. Od kako je shvatio namjenu zuba, ništa rjeđe od kruha ne pušta u usta. Dobro, pušta… ako je slatko i čokoladno. Što god dođe u ruke, ide u usta. Ako je jestivo – jede se. Ako nije – baci se. Piškota je dovoljno dobar međuobrok. Voće? Kakvo voće?

Noćni odmor

Ona: Podizali smo je iz krevetića na svaki ispušteni zvuk. Na smjenu. Na sreću, bila je spavalica, pa nije bilo prestrašno. Ipak, i sad me boli kičma kad se sjetim tih dana.
On: Dižem se na svaki zvuk. Ne dižem ga iz krevetića jer ne zahtijeva dizanje. Samo se trudim i molim Boga da zašuti i nastavi spavati kako ne bi probudio sestru.

Presvlačenje

Ona: Oooo…pa znali smo se presvući i po nekoliko puta na dan. Iz više razloga. Prvi je taj, što smo imali preslatkih malih haljinica, tunikica i svega krasnog i jednostavno sam htjela da sve obuče barem jednom (ponovno pročitati foto-dokumentaciju!). Drugi je razlog – curica, princeza, ljepotica… Trebam li što dodati?
On: Vlažne maramice, zaslinjeni prst, obične maramice, rub moje majice, nekad i malo vode… Sve dobro dođe, samo kako bismo izgurali dan bez presvlačenja. I bez presvlačenja, ne mogu doći sebi koliko se povećao promet prljavog veša s dolaskom drugog djeteta!

Razvoj

Ona: Strogo sam pratila tablice razvoja i na svako nepodudaranje plakala. Onda sam saznala da postoje i motorički malo sporija djeca. To me utješilo. Sve dok svi njezini vršnjaci nisu prohodali a ona još nije ni puzala. Danima sam sjedila na podu s njom i pokazivala joj kako se dignuti, kako se postaviti u položaj za puzanje, pomagala joj, ohrabrivala je… Naravno da je prohodala najnormalnije i s nikakvim većim zaostatkom, u odnosu na vršnjake. Ali meni se činilo kako će svi još malo u školu a ona još i ne hoda. A ona je samo čekala, da bude apsolutno sigurna kako nikad neće pasti. I nije nikad pala. U stvari, jednom je pala s kreveta. Zvala sam sve frendice, mamu, jedva sam se obuzdala da ne zovem pedijatra. Nije joj bilo ništa. Ali ja sam bila u suzama cijeli dan.
On: Na podu je skoro od prvog dana. Dok nije bio na podu, bio je u ležaljci. Kad je treći put iskočio iz ležaljke, odlučili smo se za pod. Propuzao je kao munja. Nije imao izbora. Jer, ako je htio uhvatiti bilo koju igračku, dok mu sestra sve ne odvuče u drugu sobu, morao se brzo kretati. Zapravo, ne znam kad je propuzao. Samo se jedan dan stvorio u kuhinji. Vjerovatno će tako i prohodati. Munjevito. Do sad je s kreveta pao preko nekoliko puta. Čak i malo više od toga. Ne brojim više.

Sigurnost

Ona: Sve što smo mogli osigurati – osigurali smo. Za ono što nismo mogli osigurati, izgovorila sam toliko puta „Ne“, da je vjerovatno u jednom djelu života mislila kako se zove Ne.
On: Za jednogodišnje dijete najveća opasnost je trogodišnja sestra. Kuća je sigurna oaza, prema izazovima kojima ga ona izlaže.

Bliskost

Ona: Naše prvo dijete, naša princeza… Stalno smo je držali, mazili, pazili. Često je spavala na nekome od nas.
On: Naše drugo dijete, naš mali dečko… Velika je maza i često ga držimo i mazimo i pazimo i….čekaj malo…što? Izgleda da su neke stvari ne mijenjaju!

Prednosti

Ona: Imala je svu našu pažnju. Što je dobra prednost, jer nismo imali pojma što radimo.
On: Ima prednost što imamo iskustva. To je dobro, zato što stalno moramo objašnjavati njegovoj sestri što sve ne smije raditi braci i zašto.

Utjecaj na život

Ona: Šok pri prvom shvaćanju da nema povratka. Prilično zastrašujuća spoznaja.
On: Puta dva.

Ljubav

Ona: U naš je život prvi put donijela najveću ljubav koja postoji na svijetu.
On: U naš je život donio najveću ljubav koja postoji na svijetu. Drugačije, ali opet kao da je prvi put.

Oznake: sin, ker, djeca

16.05.2013. u 14:04 • 0 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 09.05.2013.

Deset zlatnih savjeta koje vam nitko neće reći

Posljednjih par dana nekoliko je mojih prijateljica i poznanica rodilo, pa se ova tema nametnula sama po sebi. Ovom prilikom im još jednom čestitam. Dobrodošle u svijet majki, djece i sela koje odgaja vašu i našu djecu! Neke stvari vam nitko neće reći. Sve je zamotano u celofan i ima mašnicu. A ubrzo ćete shvatiti da poklon nije baš tako divan kako ste zamišljale u rađaoni, dok ste gledale svoje slatko djetešce i uživale u nirvani nakon poroda.

1. Za početak – uživajte dok ste u bolnici.

Znam da nisu sve naše bolnice „prijatelji majki“ iako neke nose ponosni naziv „prijatelja djece“. Ali složite si u glavi samo jednu stvar – odmarajte! Obrok vam dolazi u krevet. U krevet koji svaki dan netko presvuče. Ako želite, netko će vas odvesti na wc. Ako dijete jako plače, netko će vam pomoći. Možda ne tako ljubazno kako biste očekivali – ali pomoći će vam i preko volje.
Ne morate kuhati, spremati, brisati prašinu, prati veš… Samo se opustite, zanemarite isfrustrirane pojedince i uživajte. Vjerujte mi – uživajte.

2. Dojenje.

Ooooooo…dojenje…. Ovdje „selo“ uskače u pomoć. Dojenje je bez sumnje najbolje i najzdravije i sve naj, naj za vaše dijete. Odlučili ste dojiti i to je odlično! Bravo za vas. Međutim, postoje žene koje jednostavno ne mogu dojiti. Znači – ne pričam o ženama koje to ne žele. Ima žena koje ne mogu. I koliko god vam razne udruge, grupe podrške, društva i ostali govorili kako svatko može i mora dojiti – to jednostavno nije istina. Ima žena koje su iz nekog razloga na lijekovima, koje imaju zdravstvenih problema – fizičkih ili psihičkih. Ima žena, koje ni uz najbolju volju ne uspijevaju dojiti. Njima se obavezno nabija osjećaj krivnje. Jer, kako svi drugi mogu a ti ne možeš? I što će sad tvoje jadno dijete?

Ja sam pokušavala dojiti, sve dok nisam završila u bolnici, sa temperaturom 40, ozbiljnim mastitisom i bakterijskom upalom bradavice. Po izlasku iz bolnice opet sam pokušavala, sve dok nije opet krenulo u tom smjeru. A onda su mi patronažna sestra, pedijatar, nekoliko medicinskih sestara i vlastita mama rekli – odustani. Dijete je nesretno i gladno, ti si nesretna i bolesna – prestani! I ja sam uzela bočicu. Bila sam deprimirana, jer će moje dijete sad biti uskraćeno za sve divote i prednosti dojenja.
Kad se sa drugim djetetom počeo ponavljati isti scenarij, bila sam na rubu živčanog sloma. Dijagnoza je bila – defektni kanalić, koji se jednostavno ne može adekvatno prazniti i stalno se stvaraju kvržice i upale koje se ne mogu (zbog deformacije) ni razbijati ni masirati nego liječiti antibiotikom. S tim sam se pomirila i prešla na bočicu. I sretna sam zbog te odluke.

Dakle, da…može biti tužno i frustrirajuće. I svi će vam davati savjete i pokazivati vam kako držati dijete, kako potaknuti laktaciju, kako se masirati, opuštati, ponašati… Nitko vam neće reći da je u redu ako ne možete. E, pa u redu je. I vaše dijete neće umrijeti u najgorim mukama ako ga ne budete dojili. I jednako će se povezati s vama i jednako će vas voljeti.

3. Imate dijete a ne svemirca.

Tržište je prepuno predivnih, skupih i nepotrebnih stvari. Koje ćete ipak kupiti i koristiti nekoliko mjeseci, a onda odustati jer ćete naći zgodnije rješenje. Moja djeca nemaju ormarić za presvlačenje. Presvlačila sam ih prvih par mjeseci na običnom ormariću s ladicama. Kad su se počeli vrtiti i dizati prešli smo na krevet u spavaćoj sobi. Nismo dvojili ni oko kadice. Kupili smo najobičnije korito, koje je poslužilo svrsi prvih par mjeseci. Nakon toga smo prešli u kadu. A sve one divne stvarčice što se same ljuljaju, pjevaju, sviraju i svijetle – odlučite sami. Zapitajte se koliko dugo će biti u upotrebi i da li su vrijedne tolikih novaca.

Kod nas slično pravilo vrijedi i za igračke. Što je igračka skuplja i kvalitetnija, to je manje zanimljiva. Najbolje se igramo sa praznom kutijom od Kraš Expressa, tatinim cd-ima, plastičnim čašama i kuhinjskim krpama.

4. Neki bauci idu s koljena na koljeno.

Prvi bauk je šetnja. U šetnju možete odmah. Podrazumijeva se da vani nije orkansko nevrijeme ili polarna zima. Dakle, zaboravite priče o ne izlaženju prvih tjedan dana, prvih 15 dana, prvih mjesec dana ili do krstitki. Nitko neće začarati vaše dijete. I neće mu se ništa dogoditi čak i ako nema crveni končić na ručici. I neće se razboliti, rasplakati, rastužiti, neće ga nitko ukrasti, ni krivo pogledati. I neće mu se ništa loše dogoditi.

Drugi bauk, za koji sam čula tek u bolnici i jedva došla sebi od šoka – zar i to postoji??? Da, smijete prati kosu. Smijete je prati i u bolnici. Smijete je oprati čim dođete kući. Poželjno je da ju operete. Bit ćete sretni ako je operete. Jer, naime, ima ženica koje vjeruju da se kosa ne smije prati privih šest (duuuuugih) tjedana. Zvuči nevjerovatno? Zvuči preglupo da bi bilo istinito u 21. stoljeću! Nakon 6 tjedana ne pranja kose, mislim da je najpametnije ostrugati to što vam ostane na glavi i uzgojiti novu kosu!

5. Prihvatite pomoć.

Tražite pomoć. I budite sretni ako imate nekoga od koga ju možete tražiti. Ljudi vole bebe i svatko će uživati držati novorođenče dok se vi okupate (i operete kosu!), dok nešto pojedete ili čak dok malo odspavate. Možda i dok odete do dm-a. A htjet ćete otići do dm-a.

6. Ne kupujte hrpu odjeće za novorođenče.

Znam, znam… Sve je tako slatko i malo… Ali dobit ćete jako puno stvari a dijete će stalno nositi 5-6 istih komada, koji će vam biti najpraktičniji. I ne skidajte etikete sa poklonjene robice. Ovo se čini pokvareno prema onome tko ju je kupio, ali zaista je tako. Skidajte etiketu tek kad treba oprati nešto što ćete djetetu zaista obući.

Ne kupujte ništa što ima više od tri gumbića. Da, ima preslatkih malih stvarčica. Ali 301 gumbić ćete prokleti, kad ga budete morali odkapčati u tri ujutro, na vrištećem djetetu.

7. Rezervna pelena – uvijek i svugdje!

Sjećam se prvog pregleda kod pedijatra s Miom. Došli kao gospoda, s rukama u džepovima! Ona se i pokakala i popišala i bljucnula, smočila i bodi i štramplice i sve… A mi k’o mulci! Već na sljedećem pregledu, spakirali smo torbu kao da putujemo negdje na tri dana!

8. Dobro došli u klub mama!

Ako vam nekim ludilom nešto zatreba, dovoljno je pogledati oko sebe i pitati prvu ženu s djecom za pomoć. Svatko će vam dati pelenu, vlažnu maramicu i bilo što što vam zatreba. Isto kao što ćete vi dati nekoj mami ako joj zatreba. Klub mama je najstariji i najlojalniji tajni klub na svijetu i uvijek je na raspolaganju onima koje trebaju pomoć!

9. Možete plakati.

Da, teško vam je. Svi smo to prošli. A još vam je teže što vam se čini da si ne smijete priuštiti da vam bude teško. Pa kakva ste vi to majka? Kako vam može biti teško odgajati vlastito dijete? E, pa teško je. Pogotovo prvo dijete i pogotovo prvih mjesec dana.
Teško je gledati svoje prvorođeno dijete, staro tri dana, kako leži u auto sjedalici smotano poput banane a ne znate da li to baš tako mora biti ili ste nešto krivo napravili.

Teško je doći kući iz bolnice i sjesti (jedva!) na krevet i gledati to bespomoćno biće na vašim rukama a nemate pojma što i kako dalje. Što sad? Treba ga presvući? Kad će jesti? Što ćemo raditi s njim? Pa i sami zaboravite jesti, popiti vode… Nakon desetak sati se sjetite da još niste bili na wc-u.

Teško je probdijeti prvu noć jer se dijete stalno budi i plače a vi više niste sigurni da li je gladno, žedno, mokro ili samo tužno?
Da…teško je. Ali proći će. I sve će sjesti na mjesto a da to zapravo nećete ni prijetiti. Uskoro ćete se čudit sami sebi koliko malo sna vam treba za normalno funkcioniranje.

10. Uživajte.

Ne zato što brzo prođe…a zaista proleti i prebrzo. Nego zato što koliko god umorni i neispavani bili, tih prvih nekoliko mjeseci je najlakše. Malo dijete, mala briga – veliko dijete…znate već…

Oznake: djeca, roditelj

09.05.2013. u 19:36 • 0 Komentara • Print • # • ^

petak, 03.05.2013.

O divni moj...

Sretan ti rođendan, ruino stara... Stajao ti nama još stoljećima i nikad te više nitko ne rušio (dabogda im zadnje bilo...)!
Lijepo su te se i danas svi sjetili. A kad prođe današnji dan, samo mi najvjerniji ostat ćemo udisati smrad Vuke na vrući ljetni dan...
Samo ćemo mi najuporniji zapinjati na rupe po tvojim cestama...
Samo ćemo mi najzaljubljeniji gledati ruševine, i diviti se kako lijepo cvijeće cvate po njima...
Samo najvjerniji su s tobom cijele godine. Znaš zašto? Zato što te volimo, sve tako smrdljivog, razrušenog i groznog. Ti si naš. I mi smo tvoji. Živio, starkeljo!

03.05.2013. u 18:13 • 0 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 01.05.2013.

Sretan ti Međunarodni praznik rada, Zorane

Jel’ roštiljaš? Uživaš? Lijepo se provedi! Ne brini, ovo je samo još jedan patetični tekst, koji izlazi iz srca tvoje sunarodnjakinje…ništa bitno.

Mi ne slavimo praznik rada. Znaš zašto? Zato što je danas samo još jedan neradni dan. Nama je praznik rada svaki dan kad nam ujutro zvoni budilica i kad odlazimo na posao. Jer smo sretni što radimo. I kako god nam bilo, kakav god posao radili – sretni smo što ga imamo. Objasnit ću ti, jer nisi upućen.
U jednom dijelu našeg života bilo nam je jako teško. Suprug je dobio otkaz u jednoj privatnoj firmi a ja sam bila na porodiljnom. Živjeli smo od 1600 kuna porodiljne naknade (lijepi pozdrav drugarici Milanki!). Suprug, dvoje djece i ja. Sjećam se računa za vodu od 500 kuna, koji nam je tjerao suze na oči. I računa za grijanje od 1500 kuna, od kojeg smo ostajali bez riječi. Jer nismo se baš TOLIKO grijali. Ali, poskupilo je sve pa tako i grijanje. Nema veze što smo se dogrijavali grijalicom jer su se djeca smrzavala. Sat je pokazao kako smo potrošili baš toliko. A voda? Pa, ne znam. Kažu da je sve u redu i da nema nikakve greške. Bit će kako ne znajući, navodnjavamo ovaj obližnji stadion.

Kako smo preživjeli? Ne znam. Čudo. Tko kaže da čuda ne postoje nije normalan.
Čudo i roditelji. Roditelji, koji su nakon odrađenog životnog vijeka i zaslužene mirovine, došli do toga da moraju uzdržavati svoju mladu, zdravu i radno sposobnu djecu. Jebena generacija. I mi i oni.
Eto, zato ne slavimo praznik rada.

Znaš tko ga još ne slavi? Znaš. Znam da znaš. Ne slavi ga 355 598 ljudi, skupa sa svojim obiteljima. Znači cca 1 066 794, ako pretpostavimo da svatko ima nekakvog partnera i barem još jednu osobu koju uzdržava. Ne slave ni umirovljenici. Zato što ne rade, naravno. Oni su svoje proslavili. Prosječna mirovina u RH je na današnji dan 2 201,91 kunu. Naravno, jasno ti je kako mnogi od njih imaju i puno veće mirovine, onakve kakva i tebe očekuje. A velika većina ima i puno manje. Imaju ljudi po 700-800 kuna mirovine. I zato su danas u Maksimiru i čekaju svoj red za grah. Iako praznik rada nije njihov praznik, oni ga jednostavno moraju slaviti.

Neki ga slave i radno. Pa tako ti, evo, prenosim tople pozdrave od Božidara, koji danas odrađuje svoju popodnevnu smjenu u Konzumu, i od Meri, koja odrađuje svoju popodnevnu smjenu u City Centru One. Zašto oni rade? Pih…pa uvijek nekome zatreba spužvica za suđe, Fanta od pola litre, Bananko ili čak i gaće. No, dobro. Oni rade. Ovo je znači njihov praznik. Iako ga neće proslaviti. Proslavi ga ti i za njih. Pojedi neku šniclu za njih. Samo pazi da ti se ne zaleti, da se ne ugušiš. Šteta bi bilo.

Naravno, rade i sve one službe za ne-daj-Bože. Vatrogasci, doktori i ostali sretnici. Oni će valjda dobiti plaćeno. Nadam se. Jer Božidar i Meri nisu te sreće. Za njih je ovo samo još jedna srijeda.

Eto, suprug i ja smo sretnici koji su zaposleni ali danas ne rade. Radimo zato što si nam ti to omogućio. A ne…oprosti…zabunila sam se. Sami smo iskopali poslove rukama i nogama. I ne radimo u struci. Jer u našim strukama rade tvoji prijatelji i rodbina. Ali nema veze. Bitno da se radi. Malo me zbunilo to što tu i tamo čujem kako je zahvaljujući Vladi pala nezaposlenost za 0,008 %, pa odmah pomislim kako lijepo od vas. A onda se sjetim kako to vjerovatno, kao i u slučaju supruga i mene, nema veze sa vama. Ima veze sa očajnim ljudima koji dolaze na razgovor za posao, noseći djecu na rukama i plačući, moljakajući kako neće imati što jesti ako ne dobiju posao. Tako se danas traži posao. Samo najuporniji i najmaštovitiji uspijevaju.

Ima pravo naš predsjednik. Samo kukamo. Treba zasukati rukave. Ima posla. Samo što nitko ne želi raditi.

Eto…meni malo teško slaviti uz sve gore nabrojano. Jebena empatija. Tako ti je to kad znaš kako je to ne raditi i nemati što za jesti. Nemati djetetu ni za bombone. Skupljati kune iz kasice za pelene. Jebiga. Onda počneš oboljevati od empatije i ne možeš se opustiti čak ni na neradni dan.

Joj, udavi ja tebe na tvoj slobodni dan.
Ništa…uživaj sa obitelji. Nemoj danas misliti na probleme. Danas samo uživaj. Sutra ujutro ćeš opet staviti svoj plašt super-junaka i uvjeravati nas kako nam je super a da to i ne znamo. Danas samo uživaj. Lijepo te pozdravljam. Nadam se da te neće negdje oprati kiša ili, ne daj Bože, udariti grom. Šteta bi bilo da te izgubimo sad kad nam je krenulo! Lijepi pozdrav!