Mama Mima

petak, 31.05.2013.

Kako to da sam još uvijek u braku?

- Čekaj, ovo je sedma godišnjica? To znači da smo već prošli sedmu godinu ili smo tek ušli U sedmu godinu?
- Tek smo ušli u sedmu…
- Uh… Znači – ova će biti krizna. A ja mislio da je prošla bila krizna…

* * *

Rekli bi – ako je do sad samo svrbilo, sad će postati pravi osip.
Mogu biti romantična i reći kako sam se prije sedam godina udala za najboljeg prijatelja. Ali to bi bila preslaba riječ za našu vezu i brak. Prije sedam godina (nešto malo više), naš vjenčani kum kumovao je susretu mene i mog budućeg muža. Kroz mjesec dana već smo živjeli skupa. Za četiri mjeseca bili smo zaručeni. Za još četiri bili smo u braku. Zato što je sve bilo kristalno jasno. To je bilo to.
Imam mamu, s kojom sam prošla teoriju i koja se trudila prenijeti mi sva ona mala pravila i zrnca mudrosti, koja je njoj prenijela njena mama. Sve sam to u praksi odradila sa svojim mužem. I evo nas. Sedam godina. A nitko još nema kriminalni dosje.
Kako nam ide? Sjajno! Zašto? Neke stvari smo na vrijeme shvatili…i preduhitrili.



Shvatili smo u jednom trenutku kako ćemo u ovome oboje biti katastrofalni.

I jesmo. Lako se naljutiti. Emocije kulminiraju, dogodi se svađa, osjećaji su povrijeđeni, PMS, ponos, zbunjenost, bla, bla, bla… Uvijek je lakše kad prihvatimo činjenicu kako nekome podignuta daska ne znači baš ništa u životu, kako netko baš uživa stiskati pastu za zube po sredini, kako ima dana u mjesecu kad je svakome potrebna tišina, kako se hrkanje zaista ne može kontrolirati, kako neki ljudi zaista nisu svjesni da preglasno žvaču i kako je produženi boravak u kupaonici stvar osobnosti.

Dolaskom djece stvari su se promijenile.

Zapravo, sve se promijenilo. Nešto na gore, nešto na bolje. Okolnosti su bile takve i sudbina se malo poigrala, pa se dogodilo da smo upravo sa dolaskom djeteta ostali bez svega što smo obožavali. Prvo smo se odselili daleko od svih dragih prijatelja. Predaleko. A onda se dogodila klasika koja se događa svim mladim roditeljima – ne ide se nikud, u devet navečer padaš s nogu od umora, brineš o glupostima, iritantan si ljudima za razgovor jer pričaš samo o djeci.

No, dogodilo se i nešto predivno. Ne znam je li to bila stvar očaja ili ogorčenosti, ali muž i ja povezali smo se na jedan sasvim novi način. Kao da se s rođenjem djeteta stvorila neka krvna veza među nama. Iako sam samo ja krvarila. I odjednom smo se našli pred novim zajedničkim izazovom – biti roditelji. Biti roditelj pod svaku cijenu, makar to značilo da smo nas dvoje jedini ljudi koji nas mogu trpiti.

Pomaže i bijeg u emocionalno utočište.

Ja u svom imam prijateljice s kojima pretresem svaki detalj života. On ima prijatelje s kojima radi isto to. Oni nas ne osuđuju, oni nam ne prigovaraju, oni su samo podrška i utjeha u najtežim danima, kad teško jedno u drugome nalazimo utjehu. Isto je jako važno da su oni vjerni njemu kao što su one vjerne meni. I sve o čemu se priča ostaje u slušalici ili ispijenoj šalici kave. Hvala vam M. i V. On nek se svojima sam zahvali!

Pa eto, moj ti… Šta da ti kažem?

Znam da nisam najlakša osoba na svijetu. I znam da ima dana kad bi me bacio s balkona. I znam da sam posljednjih dana prilično iritantna i nemoguća. Kad se rokovi na poslu poslože sa izbijanjem 4 zuba i preuranjenim pms-om dobiješ ovo što si dobio. U svakom slučaju, zato i pišem ovo što pišem. Da ti kažem kako mi je neopisivo drago što smo se izabrali i što smo odlučili ostati skupa u dobru i zlu… i uspjeti.

Svjesna sam kako ti ponekad povučeš više nego ja. Ali pokušavam. Učim se. Imali smo teških trenutaka. Bili smo na dnu. Voljela sam te i onda. Znam da si i ti mene volio. Samo nam je oboma to bilo teško pokazivati. Hoću da znaš da te neizmjerno volim. Volim što smo isti i što nas iste stvari i nasmiju i rastuže.

Volim što, kao dvije babe, možemo satima sjediti na klupi i ogovarati prolaznike. Volim što se ubijemo u čevapima i onda se pravimo da nikome ne smeta smrad luka. Volim što se ponekad sakrijemo u kuhinju i smijemo se djeci. Volim se smijati s tobom. Volim što se smijemo istim glupim stvarima, koje nikome na svijetu nisu smiješne. Volim što pokisnemo barem jednom mjesečno. Volim kad spontano nasmijavamo blagajnice po dućanima.
Volim i kad se u kabini za presvlačenje zaglavim u haljinu, tako zaglavljena izađem van po pomoć a ti odeš van iz dućana i praviš se da me ne poznaješ. Ok, to nije bilo u redu. Ali bilo je presmiješno, priznajem!

Volim što me dižeš kad padam. I što me guraš i ne daš da se okrećem i žalim za onim što je bilo. I što me složiš, kao Felix Rubikovu kocku. I što nakon razgovora s tobom znam što je bitno. Znam tko je važan i čije mišljenje i riječi se računaju. Volim što uvijek staneš kao štit pa se sve ružno odbije od tebe i ne pogodi me tamo gdje me trebalo pogoditi.

Volim i to što tako lijepo lažeš da sam najljepša i najzgodnija, iako imam 20-ak kila više nego kad smo se upoznali. Volim svoj odraz u tvojim očima. Jer u njima se osjećam najljepše. I najsigurnije.

Volim naš život i volim ga živjeti s tobom. I želim nam još puno ovakvih godina. Jer sve su jednako krizne i jednako lijepe. Takva će biti i ova. I preživjet ćemo. Jer to smo mi.



Oznake: brak, godišnjica, ljubav, obitelj

31.05.2013. u 16:16 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.