Mama Mima

petak, 28.02.2014.

Kako uspješno organizirati svadbu

Svadbe su uvijek veselje… Volim svadbe. Sviraju pjesme koje inače ne slušam, poslužuju hranu na koju uvijek netko ima prigovor, kolače koje ja volim, voli i 150 drugih ljudi na svadbi i nekako uvijek ostanem bez njih…i uz sve to ipak volim svadbe! Nisam nikad zamišljala svoju svadbu ni maštala o nečemu posebnom ali uvijek sam znala kako ću imati veliku svadbu. Veliku, debelu svadbu. Zato što imam puno rodbine i svadba sa 20 ljudi nikad nije dolazila u obzir. Samo teta imam 20-ak! Bilo je stresno, bilo je naporno, bilo je užurbano…i bilo je lijepo. Ja sam nekako (izopačeno i potpuno neshvatljivo) zaljubljena i u onaj kaos prije velike svadbe.

Lijepe su mi i male svadbe. Intimne, manje živčane, opuštene… Jednom prilikom bili smo na maloj, dnevnoj svadbi. Vjenčanje je bilo prijepodne, ručak u restoranu, malo plesa, smijeha, priče i prije mraka – razlaz. Bilo mi je predivno! I opuštajuće! Dođeš kući, otuširaš se, pogledaš malo tv…naspavaš se… I sutra si kao novi. Jer klasične svadbe su poznate i kao ‘Ubojice vikenda’. Ako popiješ samo čašu vode a pojedeš samo juhu – ipak ćeš cijeli idući dan biti kao da te vlak zgazio. Neobjašnjivo i misteriozno.

Ukoliko se još niste odlučili na taj korak – bilo da još čekate bolju/lošiju polovicu ili jednostavno još imate vremena, evo nekoliko natuknica (slikovni prikaz!) kako treba izgledati savršena svadba.

E, pa dobro došli, dragi gosti! Krećemo…

Prostor održavanja svadbe uvijek treba lijepo ukrasiti.

Detalji su jako bitni: čokanjčići…

…i kutijica za prstenje!

Mladenki treba pomoći kod oblačenja vjenčanice…

Ne smijete zaboraviti predivan buket!

Kad svemu dodamo i frizuru – mladenka će zablistati!

I mladoženja će se lijepo urediti!

Zajedno – izgledat će kao bombončići!

Treba pažljivo slušati pitanja kako se ne bi zalomili neki krivi odgovori! A tu su i kumovi koji će posvjedočiti da je sve bilo regularno!

Naravno, prstenje je jako važno – simbol ljubavi i povezanosti.

Važna je i veličina – da poslije ne bi bilo ‘Ne nosim ga jer mi je mali!’

Kad dobijete znak – možete se poljubiti!

Treba staviti i svoj potpis kako bi sve bilo pravovaljano. Prvo mladoženja…

…a onda i mladenka.

U svakim veselim svatovima zaplesat će se kolo – to se na svadbama radi!

Ukusna hrana i dobro piće jako su važni!

Naravno, nikako ne smijete zaboraviti tortu! Zajedno je režite – samo pažljivo s nožem!

Ništa bez šampanjca…

…jer šampanjac vole baš svi!

Nakon jela i pića na plesnom podiju postat će vruće i veselo!

Na kraju – najvažnije je da su mladenci zadovoljni!

(Svadbu sa slika do detalja je osmislila, organizirala i realizirala naša draga teta Dejana! Jako smo joj zahvalni – jer bilo je lijepo i nezaboravno! Važno je još spomenuti kako su se taj dan vjenčala još dva sretna para i kako su sve tri mladenke odlučno rekle kako uzimaju muževo prezime! Eto… Živjeli!)

Oznake: svadba, djeca

28.02.2014. u 10:47 • 0 Komentara • Print • # • ^

petak, 21.02.2014.

Zašto me pedijatar mrzi?

Nikad nisam razmišljala o pedijatrima dok nisam dobila dijete. Naravno da nisam. Nikad nisam razmišljala koliko je tim ljudima zapravo teško obavljati posao za koji su se školovali. Znači, dolaze im pacijenti koji ne znaju što im je i ne znaju opisati simptome, skupa sa roditeljima, koji opisuju simptome na koje sumnjaju i pri tome su (donekle razumljivo) prilično napeti, zaštitnički i svađalački nastrojeni. Ja sam mislila kako nisam takva. Jesam.

Kad se rodila Mia, očekivali smo kako ćemo se bez problema upisati kod hvaljene i omiljene pedijatrice. Ali nismo uspjeli. Zapravo, nismo znali kako treba biti uporan, dosadan, bezobrazan i pozivati se na sve i svakoga. Išli smo kulturnim putem i završili kod drugog pedijatra. Muškog. To mi nije smetalo jer nekako volim muške doktore. Zubari su mi uvijek muški, ginekolozi (osim sadašnje doktorice koja je super i može proći pod muško. U najboljem mogućem smislu.)
Apsolutno nisam imala predrasude kad se radi o spolu doktora.
E, sad… Kad vam kažem – pedijatar – kako ga zamišljate? Ja zamislim starijeg čovjeka, možda sa sijedom bradom, malo jačeg, nižeg, s naočalama na vrh nosa. Ok, očito zamišljam Djeda Božičnjaka iz Coca Coline reklame. E, pa naš pedijatar bio je totalno drugačiji. Visok, mršav, srednjih godina, šutljiv, tih, nerazumljiv, zbunjen.
Bože dragi…koliko sam samo bila razočarana.

On je zapravo izuzetno dobar doktor. Jednom, kad ga uspijete shvatiti. Zapravo, jako je pedantan i pažljiv. Nikad ne nagađa, uvijek detaljno pregleda. Mislava nije cijepio sve dok mu je nosić i najmanje curio, a ‘kontrola za 5 dana’ mu je najdraži izraz. I generalno – ljudi su njime zadovoljni. Veliki plus mu je i beskrajno simpatična i topla sestra!

Imali smo svojih trenutaka, zbog kojih mi je došlo da ga gurnem kroz prozor, ali prošlo me je. Nakon nekoliko mjeseci.
Naime, Mislav je imao atopijski dermatitis. Naravno kako sam proučavala, ispitivala, isprobavala sve živo. Kupovala kreme, losione, šampone… Doktor je uporno govorio kako ćemo još malo pustiti pa ćemo vidjeti. I kako to zna biti i gore. Upravo ono što svaka mama želi čuti. Kad više baš ništa nije pomagalo, molila sam ga za savjet ili preporuku neke kreme. A on je otišao u drugu prostoriju i vratio se s brošurom. ‘Kako okupati dijete’. Počeo mi je držati predavanje o toplini vode, prostora, o šamponima, položaju djeteta, kadi, ručniku, itd. Kipila sam. On će meni držati predavanje o kupanju??? Pa nije mi to prvo dijete! Pa nisam idiot, za Boga miloga! Znam kako se kupa dijete! Pa normalno da ga neću skuhati u kadi ili držati 45 minuta u hladnoj vodi! I još mi sve to čita s brošure neke farmaceutske firme. Tresla sam se od bijesa. Grizla sam usnice kako ne bih progovorila i rekla svašta.

Sljedeći put, kad smo došli s upalom uha, izvukao je drugu brošuru gdje je bilo nacrtano kako uho izgleda, kako se čisti, čime, koliko često, zašto se čisti, itd… Opet – bijes.

Svaki sljedeći put svodio se na nadglasavanje. On bi čitao prigodnu brošuru, ja bih u isto vrijeme pričala i pokušavala mu dati do znanja kako jako dobro znam što radim i kako radim sve ono što on čita iz brošure i to bez da mi to itko mora reći. Doslovno, pokušavala sam mu svaki put na neki način pokazati i dokazati kako sam super mama i kako su moja djeca sretna što me imaju.
Čišćenje nosa? Naravno, i čistimo i kapamo.
Vitamini? Djeca jedu voće svaki dan.
Odmor? Spavaju cijele noći i po danu – poslije ručka.
Pranje ruku? Uvijek! 58 puta na dan!
Sve sam pričala ne bi li samo jednom dobila potvrdu ovog tvrdog, nemilosrdnog stvora: „Da, gospođo Mirjana, vi ste zaista izuzetna mama!“ Nikad je nisam dobila. Uvijek iz ordinacije izađem i pitam se kako uopće tako smotana imam djecu i održavam ih na životu.

A onda se dogodilo ovo…
Ulazim u dućan, na brzinu kupiti ulje i još poneku sitnicu dok me obitelj čeka u autu. Da se razumijemo – kao i svaka mama – volim da se moja djeca hrane zdravo. Ali priznajem – jedu sve. Jedu i hrenovke. I paštete. I još svašta. Grozno, znam. Ne jedu često, ali ponekad, na brzinu – pojedu. Ja jurim dućanom u potrazi za uljem (tražim ono iz kataloga, na akciji), putem ugrabim hrenovke, 2-3 paštete, uzimam smrznuti pomes frites (kojeg svi obožavamo!), razmišljam još i o čokoladi ali odustajem. Teška srca prolazim i kraj čipsa…drugi put!

Dolazim do blagajne. Ispred mene u redu je, nitko drugi, nego naš dragi pedijatar. Što je on kupio? Virim na traku gdje uredno slaže svoje proizvode – mlijeko, svježi sir, banane, jogurt… Pogleda u mene i pozdravi me. Ima onaj pogled pun prijezira kojeg se toliko bojim i kojem toliko pokušavam dokazati kako sam dobra mama. I dolazi trenutak istine. On stavlja posljednju svoju stvar na traku i onu plastičnu pločicu i daje mi znak da mogu staviti svoje stvari. I ja vadim…zemljo otvori se…iz svoje košare… Hrenovke… Pomes frites… Paštete… On je već platio i spremio svoje stvari u papirnatu eko vrećicu (ma naravno!!!) ali i dalje stoji kod blagajne. Što želi? Sad će izvući brošuru o zdravoj prehrani! A ja baš na današnji dan nisam kupila ni jedan komad voća koje toliko trošimo! Ni jabuku! Ni brusnicu! Postajem mala poput zrna graška i osjetim njegov pogled na sebi. Plaćam račun i bježim glavom bez obzira!

Ulazim u auto kao munja, kao da sam sve ukrala. Čujem Miu: „Mama, jesi kupila onu čokoladu sa šlagom?“ Jaoooo! Još mi je samo to falilo! Nema čokolade! Nikad više! Jedemo jabuke i naranče kad dođemo kući!

I tako… Jedva čekam sljedeći posjet pedijatru. Djeca jedu puno voća i povrća, dajem im med, dobro ih obučem kad je hladno, čistimo i nos i uši i sve što treba čistiti…i nadam se da će idući posjet pedijatru biti na redovitom sistematskm, za godinu dana.

Oznake: pedijatar, djeca, zdrava hrana

21.02.2014. u 18:33 • 0 Komentara • Print • # • ^

petak, 14.02.2014.

Valentinovo – obavljeno!

Nekako mi to Valentinovo nikad nije baš ‘sjelo’. Sjećam se nekih prvih valentinovskih godina…. 90-e…Bila sam u osnovnoj školi i bilo je fora dobiti poklon. Možda zato što ga nitko od nas klinaca nikad nije dobio. Ali sviđala su nam se sva ta srčeka, medeki, ružice…
U srednjoj školi imali smo džeparac, pa smo kupovali poklone. Apsolutno svi – i dečki i cure – iz godine u godinu pokazivali smo totalnu nemaštovitost. Kupovali smo bokserice, šalice, plišane medvjediće ili ruže. Točka. Nitko se nije ni trudio kupiti nešto drugo. Nitko nije imao ni novca za nešto više. Neko vrijeme bilo je to baš slatko – dobiti šalicu, a pokloniti bokserice. Poslije je postalo jako naporno i izlizano…

Prolazile su godine i ja sam shvatila kako ne volim dobiti cvijeće. Znam. Totalno ne-ženski. Ali stvarno ne volim. Žao mi je cvijeća. A i ruža, koja inače košta 10-ak kuna na Valentinovo košta 25. Razumijem. Ekonomist sam. Trgovina, tržište, zarada…sve mi je jasno. Ja eto, ne volim. Volim vidjeti cvijeće u parkovima i vrtovima. Živo i zdravo. Skoro nasmijano. Ne volim velike, plastične bijele vaze u kojima su jadne ružice razvrstane po bojama i biraš koju ćeš. Ne znam… nekako mi je to bez veze. Iako se rastopim kad na Valentinovo ispred nekog sata ili spomenika vidim mladog dečka, sa crvenom ružom u prozirnom celofanu, kako cupka i pogledava na sat.

Nakon otkrića o cvijeću, otkrila sam kako uopće ne volim dobivati poklone za Valentinovo. Stvarali su kod mene neki revolt. Govorila sam: ‘Aha…znači voliš me samo na Valentinovo i na rođendan? Zašto mi ne kupiš poklon 23.6.? Ili jednog lijepog utorka u rujnu? Tek toliko… da mi pokažeš koliko me voliš.’

I taman kad sam pomislila kako me nitko ne razumije, udala sam se za čovjeka koji me razumije. I tako mi ne razmjenjujemo poklone za Valentinovo. Nema potrebe. Volimo se svaki dan. Gledamo se, osluškujemo, pazimo… Tako ću ja jednu večer reći kako bih baš jela čips. A on će reći kako ide baciti smeće. Izaći će iz stana i neće ga biti duže nego što mu treba da ode do kontejnera ispred zgrade. I ja ću znati kako će se vratiti sa čipsom.
Dan zaljubljenih je svaki dan. Tko zna – zna.

Ipak, po nečemu je ovo Valentinovo posebno… Moja curica je dobila svoj prvi poklon za Valentinovo! Koliko god se protivila i negodovala zbog komercijalizacije Dana Svetog Valentina – rastopila sam se kao čokolada! Mia je dobila malog, bijelog, plišanog medu od najljepšeg dečka na svijetu! I to ju je toliko usrećilo, da je i mamu ostavilo bez teksta i natjeralo joj suze na oči! Cijeli dan ga nosi sa sobom i svima ga ponosno pokazuje…
E, pa hvala ti David! I hvala tvojoj mami koja se sigurno toga sjetila! Hvala što ste usrećili moje dijete i što ste mi vratili dio čarolije ovog dana!

Oznake: valentinovo, poklon, ljubav

14.02.2014. u 13:09 • 0 Komentara • Print • # • ^

petak, 07.02.2014.

Internetske bolesti

Odavno sam odustala od postavljanja dijagnoze na Internetu. Pokušala jesam, priznajem. Ali za sebe. I to u trenucima kad mi je bilo toliko loše da sam već buncala. A otišla bih kod doktora jedino kad bih vidjela jako svjetlo i anđele kako me zovu da krenem za njima.

Znači, bjesomučno sam tražila odgovor na svoje pitanje. Zašto mi je loše? I kad će mi biti bolje? Postavljala sam dijagnozu po dijagnozu. Kupovala kreme, kapi, tablete… Masirala, mantrala… Na kraju i molila. A onda sam otišla kod doktorice. I bila zdrava za 3 dana. Nije to bio neki uobičajeni problem ali nije bilo ni tako strašno kako je u mojoj glavi izgledalo. To je bila moja prva i posljednja Internetska bolest.

Nešto kasnije počela sam raditi posao koji i danas radim, a koji podrazumijeva provođenje jako puno vremena na Internetu. Ispočetka sam tome pristupala naivno i svemu se čudila. Sada, nakon skoro 3 godine jednostavno znam – to je svijet za sebe. Tu nema emocija, iskrenosti, sućuti i dobrog prijateljstva. Ne kažem kako ne možeš naći prijatelja ili partnera pomoću Interneta… Ali kad tad, ako želite stvarno nekakvu vezu – bilo prijateljsku, bilo ljubavnu – morate se upoznati. Stvarno upoznati.

U ove tri godine nagledala sam se svega. Još uvijek se čudim kakvih ljudi ima i što sve izmišljaju, kako se sve predstavljaju… Evo, neki dan mi je jedna osoba, tko zna od kuda, tvrdeći kako zna o čemu priča, rekla kako je dovoljno sat vremena vožnje kako bi se stiglo od Pule do Dubrovnika. I kako je najbolji doček Nove godine u Hrvatskoj definitivno na Mirogoju. Da je tamo uvijek veselo, sa jako puno ljudi, svih rasa i nacionalnosti a da je u ponoć uvijek nevjerovatan i predivan vatromet. Što reći? Da nisam iz Hrvatske, da sam na primjer iz Australije, i ne znam ništa o Hrvatskoj – povjerovala bih u tu priču. Ovako sam samo odmahnula rukom, jer na takve stvari nailazim po nekoliko puta na dan. O bilo čemu se radilo, o bilo kome, o svim temama kojih se možete sjetiti – ljudi izmišljaju i glumataju. Ne svi. Ali onaj mali postotak koji izmišlja, ponekad je dovoljan da se pokrene čitava lavina izmišljotina.

Internet je odavno postao svijet za sebe. Sa nekim svojim likovima koji žive neku svoju virtualnu stvarnost. Mislite kako je Hrvatska premala i kako se to kod nas ne događa? Razmislite ponovo. Pogledajte samo koliko se u ovoj krizi ljudi okrenulo zaradi od kuće. Ljudi su aktivirali moždane vijuge, počeli koristiti svoju kreativnost i pokušavaju zaraditi koju kunu od kuće. Najbolji način reklame? Pa, od vrata do vrata nije baš praktično… Internet je savršen.

Društvene mreže su besplatne i vrlo brzo dođe se do jako puno ljudi. I što se događa? Da, baš tu u Hrvatskoj. Oko nas. U vašem i mom susjedstvu. Netko krade tuđe slike sa Interneta, predstavlja se kao neki kreativac i prodaje stvari koje nema. Ljudi uplaćuju novce, ne dobiju što su platili i dok se prijevara otkrije – lopov je već prevario pristojan broj ljudi.To su većinom sitne svotice za koje ljudi i ne pokušavaju nikome ući u trag. Nekoliko puta dogodilo se da se netko zanese pa traži više novca… Onda se digne nekakva pobunica i na kraju ništa od ničega. Ako prijavite policiji, oni će vas saslušati, ali u pravilu – ništa se neće dogoditi.
Humanitarne pomoći… Pogledajte samo koliko varalica se pojavilo, koji na temelju srcedrapajućih (tuđih!) slika skupljaju pomoć na svoj tekući račun. Toliko je već raširena pošast i toliko je ljudi prevareno da se oni kojima je stvarno potrebno moraju namučiti dok nekome dokažu kako im je stvarno potrebna pomoć.
Znači, takvi ljudi su itekako prisutni i na hrvatskom dijelu globalne mreže. A ti isti ljudi koji varaju, lažu, muljaju i izmišljaju prisutni su i u našim životima. Sudjeluju u raspravama na forumima i po Facebook grupama. Daju savjete i prave se pametni… Treba stvarno biti oprezan – i gdje postavljaš pitanje i od koga prihvaćaš savjet. Pogotovo kad se radi o zdravlju. I financijama.

Osim prevaranata i lažljivaca tu je jedan veliki i preveliki broj ljudi koji jednostavno MORAJU dati savjet. Pa ako vi postavite pitanje – oni će potražiti na Internetu odgovor za vas. Tu tek možete oboliti od koječega…

Evo… moji klinci malo su šmrkavi posljednjih dana. Kad bih postavljala dijagnozu preko Interneta imali bi: alergiju, bronhitis, upalu sinusa, treći krajnik, akutnu upalu ždrijela, astmu, cističnu fibrozu, laringitis, upalu pluća, čak i hripavac. Što se tiče liječenja trebala bih pokušati: inhalaciju micronefrinom, Rinolan sirup, Septolete, Claritin, Panatus sirup, Pholcodin, Fluimucan, ili – kaže jedna teta sa Foruma ‘u bolnicu odite u Zaraznu, tam imaju sve!’
A mi bili kod pedijatra i on presudio – prehlada. Piti čaj i puno tekućine… Čistiti nosić. I to je to.

Pažljivo sa Internetom i na Internetu. Prostor je slobodan i besplatan za svakoga i svatko može biti što god poželi…
I onda kad samo pomislim kako ljudi smatraju da si ‘bolestan’ ako igraš Candy Crush sagu…uz sve ovo nabrojano… Pa mi smo kamilica! Ali o tome drugom prilikom…