Mama Mima

petak, 14.02.2014.

Valentinovo – obavljeno!



Nekako mi to Valentinovo nikad nije baš ‘sjelo’. Sjećam se nekih prvih valentinovskih godina…. 90-e…Bila sam u osnovnoj školi i bilo je fora dobiti poklon. Možda zato što ga nitko od nas klinaca nikad nije dobio. Ali sviđala su nam se sva ta srčeka, medeki, ružice…
U srednjoj školi imali smo džeparac, pa smo kupovali poklone. Apsolutno svi – i dečki i cure – iz godine u godinu pokazivali smo totalnu nemaštovitost. Kupovali smo bokserice, šalice, plišane medvjediće ili ruže. Točka. Nitko se nije ni trudio kupiti nešto drugo. Nitko nije imao ni novca za nešto više. Neko vrijeme bilo je to baš slatko – dobiti šalicu, a pokloniti bokserice. Poslije je postalo jako naporno i izlizano…

Prolazile su godine i ja sam shvatila kako ne volim dobiti cvijeće. Znam. Totalno ne-ženski. Ali stvarno ne volim. Žao mi je cvijeća. A i ruža, koja inače košta 10-ak kuna na Valentinovo košta 25. Razumijem. Ekonomist sam. Trgovina, tržište, zarada…sve mi je jasno. Ja eto, ne volim. Volim vidjeti cvijeće u parkovima i vrtovima. Živo i zdravo. Skoro nasmijano. Ne volim velike, plastične bijele vaze u kojima su jadne ružice razvrstane po bojama i biraš koju ćeš. Ne znam… nekako mi je to bez veze. Iako se rastopim kad na Valentinovo ispred nekog sata ili spomenika vidim mladog dečka, sa crvenom ružom u prozirnom celofanu, kako cupka i pogledava na sat.

Nakon otkrića o cvijeću, otkrila sam kako uopće ne volim dobivati poklone za Valentinovo. Stvarali su kod mene neki revolt. Govorila sam: ‘Aha…znači voliš me samo na Valentinovo i na rođendan? Zašto mi ne kupiš poklon 23.6.? Ili jednog lijepog utorka u rujnu? Tek toliko… da mi pokažeš koliko me voliš.’

I taman kad sam pomislila kako me nitko ne razumije, udala sam se za čovjeka koji me razumije. I tako mi ne razmjenjujemo poklone za Valentinovo. Nema potrebe. Volimo se svaki dan. Gledamo se, osluškujemo, pazimo… Tako ću ja jednu večer reći kako bih baš jela čips. A on će reći kako ide baciti smeće. Izaći će iz stana i neće ga biti duže nego što mu treba da ode do kontejnera ispred zgrade. I ja ću znati kako će se vratiti sa čipsom.
Dan zaljubljenih je svaki dan. Tko zna – zna.

Ipak, po nečemu je ovo Valentinovo posebno… Moja curica je dobila svoj prvi poklon za Valentinovo! Koliko god se protivila i negodovala zbog komercijalizacije Dana Svetog Valentina – rastopila sam se kao čokolada! Mia je dobila malog, bijelog, plišanog medu od najljepšeg dečka na svijetu! I to ju je toliko usrećilo, da je i mamu ostavilo bez teksta i natjeralo joj suze na oči! Cijeli dan ga nosi sa sobom i svima ga ponosno pokazuje…
E, pa hvala ti David! I hvala tvojoj mami koja se sigurno toga sjetila! Hvala što ste usrećili moje dijete i što ste mi vratili dio čarolije ovog dana!

Oznake: valentinovo, poklon, ljubav

14.02.2014. u 13:09 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.