Mama Mima

petak, 10.02.2012.

Čokoladna Putovnica

Ah...evo, nečeg sam se sjetila pa reko, da zapišem dok nisam zaboravila. Htjela sam potkrijepiti i nekim slikama ali apsolutno ništa nisam našla na Internetu.

Uglavnom, sjećate se početkom 90-ih, onih raznih humanitarnih događanja svako malo?

E pa, jedno od tih je bila prodaja čokoladnih Putovnica i bombonijera u obliku Hrvatske na Trgu bana Jelačića. Sjeća se netko??

Pa se to događalo nekim danom u tjednu i trajalo je dosta dugo...možda 4, 5 tjedana za redom. Koliko se sjećam to je bilo organizirano preko one Malavizije, pa su dovodili razne poznate ličnosti – pjevače, glumce, političare, koji su onda potpisivali te čokolade, a lova od prodaje je išla pitaj-Boga-gdje, kao i u svakom humanitarnom projektu.

Pult, štand ili šta već je to bilo je bio postavljen na sred Trga i bio je ogroman. Oni su bili unutra kao na šanku, a ljudi su okupirali štand izvana i čekali svoj red.

E, pa jedan od tih dana i ja sam odlučila otići po svoju čokoladu, napraviti dobro djelo (ah, naivno dijete!) i možda pokupiti i neki dobar autogram.

Na Trgu me dočekala nevjerovatna gužva. Ali nije bilo predaje. Nakon nekog vremena dospjela sam u prvi red do „šanka“. U nevjerici sam gledala „poznate ličnossti“ i nisam primjećivala nikoga čiji autogram bi me bacio na guzicu. Sjećam se da su bili Bucka, Darko i onaj treći. Bila je Sanja Doležal. Onaj ćelavi iz Novih Fosila (kasnije sam naravno znala da je to Zec, ali onda je bio samo neki ćelavac s repom!). Neki glumčići – nikad vid'la.

U nevjerici sam krenula u krug držeći se prvog reda ne bi li ugledala neku poznatu facu. Ništa.

I onda u jednom trenutku ugledam Severinu. A Seve je bila u onoj fazi – nemam pjesmu al' sam pjevačica. Imala je kožnjak do struka, popularnu „tajčicu“ od naprijed a iza još popularniju „banana punđu“. Usta obruljena tamno smeđom olovkom. Veliku guzicu u preuskim trapericama. Par kila viška.

To je to, pomislila sam. Za nju sam bar čula. Moram dobiti barem taj autogram, da ne ispadne da sam dolazila uzalud.

Probijem se još dva koraka, dođem u ravninu sa Sevkom, pružim ruku što sam više mogla. Pogledi nam se sretnu. Njena ruka krene prema mojoj. I taman kad sam htjla pustiti čokoladu da je ona preuzme, od nekud se pojavi neka druga ruka i uzme moju čokoladnu Putovnicu.

U nevjerici gledam Severinu, koja već potpisuje drugu čokoladu. Istovremeno pratim svoju Putovnicu u dlakavoj ruci nekog starca. K vragu!!! Tko je to?? Čiji ću to autogram pokupiti?? Starac mi se smiješi i vraća mi čokoladu.

Poluošamućena guram se van iz gužve prema tramvajskoj stanici. Ne usudim se uopće pogledati čije ime stoji na mojoj divnoj, humanitarnoj Putovnici. Dolazim na stanicu. Sa zebnjom otvaram poklopčić... I to je to. Urednim rukopisom ispisano stoji: Žarko Domjan. TKO?? Tko je usrani Žarko Domjan?? Nikad čula... Jebeni starac koji je potpisao moju čokoladu nije mogao imati ni normalno ime! Kakvo je to ime – Žarko?? Kome ću to pokazati! Tko je čuo za njega! Mislit će da sam izmislila... Ma tko se još zove Žarko Domjan???

Naravno... Sve znate. Saznala sam i ja. Više mi nije bilo bitno. Nikad nikome nisam ponosno pokazala taj autogram. Čokoladu sam pojela. Kutiju sam čuvala, čak nekoliko godina. Ne znam zašto. Možda sam očekivala da čovjek napravi nešto izvanredno, pa da se mogu pohvaliti sa urednim potpisom, naškrabanim samo za mene. A onda sam je bacila...

U međuvremenu... Seve je postala Nacionale pa i Internacionale. Eno je, čeka trudove ne bi li na svijet donijela svog prvog sina. Ima bolju frizuru, manju guzicu i puno je veća zvijezda nego onda. Ne znam gdje je Žarko Domjan.

I ne znam kad su političari postali tolike zvijezde da danas svako dijete zna tko je predsjednik Sabora a tko premijer. Jer ja to kao dijete nisam znala. I nije mi bilo bitno.

Oznake: čokolada, trg, humanitarno, politika

10.02.2012. u 22:36 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.