Mama Mima

petak, 28.09.2012.

Ukradeno djetinjstvo

Dijete si. Igraš se, učiš, smiješ se, plačeš, maziš se, uživaš...
A onda se jedno jutro probudiš – i više nisi dijete. Netko ti je ukrao djetinjstvo.

Zašto ljudi kradu djetinjstva? I što rade sa tim ukradenim, tuđim, malim životima? Bace ih u smeće? Potope ih u rijeci? Daju ih nekome? Ne. Jer ukradeno djetinjstvo se ne može pokloniti. Ne može se ni iskoristiti za nekog drugoga. Ono je samo ukradeno i nestane zauvijek. I nitko ti ga više ne može vratiti.

I gledaš onda drugu djecu koja se i dalje igraju, uče, smiju se...i ti pokušavaš. Ali ne ide. Jer ti više nisi dijete. Sve što si trebao proživjeti, proživio si u jednom trenutku. Sve je završilo preko noći. I ti si sad odrasli čovjek, u tijelu malog djeteta. Nije ti ostala ni jedna uspomena, ni jedna slika da te podsjeti, ni jedna igračka... Sve je ukradeno. Sve je uništeno. Stvaraš nove uspomene. Slikaš nove slike. Ali ništa ne može nadomjestiti i zamijeniti ono što si izgubio. Ostane rupa. Crna kao noć. Svjestan si te rupe. Svjestan si je, kao što si svjestan Sunca i Mjeseca. Ona je tu i nikud ne ide. Ti je samo preskačeš, zaobilaziš, spotičeš se na nju. Ignoriraš je. Ali ona je tu.

Tvoje tijelo odraste. Postaneš čovjek. Čovjek sa rupom. Čovjek sa greškom. Nabaciš neke nove uspomene na tu rupu, kao tepih na oštećeni parket. Ne vidiš je više, ali znaš da je i dalje tu.

Dani prolaze. I mjeseci. I godine...
Dobiješ dijete. Dobiješ kompletno dijete. I uz dijete, dobiješ praznu ploču djetinjstva, koju treba ispuniti smijehom i učenjem i suzama i uživanjem. Ljubavlju. Držiš to kompletno dijete u svojim rukama i misliš: „Što ako se to i njemu dogodi? Što ako mu netko ukrade djetinjstvo?“ I odmah odmahneš rukom na te misli. Po cijenu svog života nećeš to dopustiti. Po cijenu svog života nećeš dozvoliti da odraste bez djetinjstva. Gledam svoju djecu kako spavaju. I mislim: „Bit ćete djeca. I bit ćete sretni. A ja ću vam to omogućiti. Makar to bilo zadnje što ću učiniti!“

A ti ljudi koji su ti ukrali djetinjstvo...oni su tu. I gledaš ih svaki dan. Pozdravljaju te. Pričaju s tobom, kao da se ništa nije dogodilo. Voljela bih imati moć, da ih primim za ruku i da sve ono što osjećam, iz mene, kao voda, prijeđe na njih. Da osjete barem malo kako je to izgubiti djetinjstvo. Da osjete na jednu sekundu kako je to – biti ja.
Rekla bih im onda: „Ukrali ste mi nešto najvažnije. Ali nema veze. Ja vam opraštam. I želim da se to nikada ni jednom djetetu više ne dogodi. Ne želim da se to dogodi ni vašoj djeci. Svako dijete zaslužuje djetinjstvo. Ali evo, sad znate...i baš kao i ja – nikad nećete zaboraviti što ste mi napravili kad ste mi ukrali jedino što sam imala. I sad živite sa tom spoznajom.“

To je sve što želim. Ali to mi se nikad neće ostvariti... Na sreću – neće. I bolje da se ne ostvari. Jer taj krug zla jednom mora biti zatvoren. Ako će ga krađa mog djetinjstva zatvoriti, onda neka tako bude.


Oznake: djetinjstvo

28.09.2012. u 15:51 • 1 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.