Mama Mima

petak, 13.06.2014.

A koji si ti tip mame?

Nisam sigurna da li je itko shvatio, ali ja sam apsolutno najbolja mama na svijetu. U povijesti majčinstva. Sarkazam. Vidljiv iz aviona. Možda i komedija. A možda i tragedija. Htjela sam to biti ali nisam uspjela. Kao i sve ostale. Sve. Ostale. Umjesto savršenih mama, postale smo jedan od sljedećih tipova mama:

1. Mama iz jezične policije

Trudim se najviše što mogu ne govoriti ‘ružne riječi’ pred djecom. Ali ih govorim. Ne često i ne puno, ali govorim. A oni pamte. I ponavljaju. Onda ja ponavljam kako je to ružno i kako se to ne smije govoriti. Ali što to znači kad i sama to radim? Ali trudim se (jako, jako) popraviti! Cijenim ljude koji uče svoju djecu lijepom i pristojnom ponašanju. Cijenim kad netko čim dobije dijete izbaci svaku i najmanju psovku i ružnu riječ iz svog rječnika. Ne volim kad se djeci u zafrkanciji govore psovke, pa će oni to ponoviti, pa će se svi nasmijati. Jer to nije smiješno. Nikad nije ni bilo.
Da, ružno je kad na cesti netko skida sve svece sa nebeskog svoda dok moja nevina dječica tu prolaze i širom otvorenih usta u nevjerici slušaju sav taj otrov. Ali znate što? To je život. Predivno mjesto, prepuno odvratnih stvari. I onog trenutka kad zagazimo u taj svijet gdje se kreću i postoje druga živa bića, treba shvatiti kako nismo svima mame. I ne možemo upravljati svime i popravljati cijeli svijet. Ljudi psuju. Ja mogu svoje dijete učiti da to ne radi, ali doći će u vrtić, školu, park, kino, gdje god. I čut će psovke. Kad tad. I kad tad će ih ponoviti. Znači, jezična policija ne postoji a ti nisi policajka. Osim ako si stvarno policajka! :D Odahni.

Evo ideja kako se nositi sa psovkama: Draga/i (umetni ime), psovanje se čini zabavno. Nekome i jest zabavno. Nekome je to čitava jedna umjtnost izražavanja. Ali, kao i mnoge zabavne stvari u životu – ni psovati ne smiješ. Odnosno, moraš doći u neke određene godine kad ćeš smjeti koristiti neke od tih ‘ružnih riječi’. Ali to se neće dogoditi dok si pod mojim krovom. Ako se dogodi, osobno ću se potruditi i osramotiti te prvom prilikom pred tvojim društvom.

2. Mama ‘kupujem i pravim samo organsku hranu’



Bravo. Svaka čast. Ali saberi se! I makni tu zgroženu facu kad vidiš kako moje dijete jede sladoled, dok tvoje gricka mrkvu, koju si prije 5 minuta iščupala iz svog vrta. Već sam nekoliko puta naglasila – moja djeca jedu sve. Moja djeca jedu hrenovke. I pomfit. Smrznuti. I to zajedno. I odbijam se loše osjećati zbog toga. Ako se ti osjećaš – zadrži za sebe. Pričamo o djetinjstvu. Moja djeca će uživati u čokoladi, čipsu i sladoledu, jednako kako uživaju u lubenici, trešnjama i jagodama. I na kraju, nemam baš puno vremena da im upropastim život i zdravlje, kao što su moji i tvoji roditelji upropastili naše živote. I zato me pusti na miru!

3. ‘Ne radiš to kako treba’ mama

Lista koju nadopunjujem na dnevnoj bazi pokazuje mi kako sam očajan roditelj. Upijam sve dostupne informacije, pokušavam držati korak i učiti usput, kao i svi. I znaš što? Snalazim se nekako. Baš kao i ti. I zato molim te, sjaši sa tom predivnom torbom za djecu, opremljenom čudima kakvih nema ni u budućnosti. Znam, tvoje dijete je najbolje. I najljepše. Ali uništavaš svaku šansu da to bilo tko primjeti, jer neprestano to ponavljaš i uvjeravaš druge mame kako njihova djeca ne valjaju. Prestani. Odmah. Pričaj o vremenu, za Boga miloga!

4. ‘Moje dijete ima 18 i pol mjeseci’ mama

Tvoje dijete nema 18 mjeseci, nego ima godinu i pol. Tvoje dijete nema 23 mjeseca, nego će za mjesec dana napuniti dvije godine. Znači, uvela bih zakon, koji bi zabranjivao da se starost djeteta nakon godinu dana računa i izgovara u mjesecima. Ne prisiljavaj me da koristim matematiku ako mi za život nije bitna.

5. Mama higijeničarka



Ja perem ruke. Moja djeca peru ruke. Kupamo se. Čistimo. Sve radimo kako Bog zapovijeda. Zato prestani mikoroskopski promatrati moje ruke prije nego što ti podragam dijete po glavi. Ne gledaj me s prijezirom kad poližem rastopljenu čokoladu s prstiju ili kad kažem djetetu da to slobodno napravi. Daj, molim te…prije nekoliko godina bila si tinejđerica i u najprljavijem wc-u na svijetu držala si kosu drugoj curi dok je povraćala.
Nemoj molim te započinjati o higijeni! Ti si preživjela, prijateljica je preživjela – i tvoja djeca će preživjeti! Osim toga, dijete ti upravo stavlja kovanicu u usta. Znači, imaš veći problem od mojih polizanih prstiju!

6. Tip – top mama

Mrzim te. :) Stvarno te mrzim. Nije dosta što ti kuća blista nego i ti blistaš. Uvijek si sređena, našminkana i predivna. A ja imam trenirku, u kojoj sam jučer išla na trening. Koga briga? Ne, molim te ne obraćaj mi se i ne prilazi. Ne želim u svojoj blizini žene koje su prodale dušu Marthi Stewart!

7. ‘Izgubila sam sve kile čim sam rodila’ mama

Svakodnevno pokušavam izgubiti još ovih par kila, koje nikako da odu još od prve trudnoće. Prva trudnoća je bila prije 51 mjeseci (Aha! Jesam vas! :D ) Ali to uopće nije bitno. Za sve ostalo vratite se na broj 6.

8. Profesionalna mama

Ovo je sigurno mjesto gdje te nitko neće osuditi zato što si poslala dijete u krevet pola sata ranije (jer moje zlato još ne zna na sat, a to moramo nekako iskoristiti!) samo kako bi dobila pola sata više za odmaranje/tuširanje/čitanje/što god. Neću nikome reći, bez brige! Svi tvoji snovi, nade, želje, hobiji ne moraju izaći iz tvoje glave one sekunde kad dijete izađe iz tebe. U redu je ponekad biti sebičan i sve to jesmo. Da, i ti jesi. I ti isto. Nemoj glumiti da je mama sve što jesi. Jer znaš u sebi kako imaš više od toga. I nije sramota to reći na glas.

9. ‘Ne prisiljavam djecu na ništa’ mama



Drugim riječima – djeca nemaju navike, obveze, raspored, bilo kakav red. Jer rade što žele i kad žele. Molim te objasni mi – kako će ih to točno pripremiti za život? Nisam sigurna da razumijem taj dio gdje nema ni malo discipline. Na 80% pitanja koja sam do sad čula od svoje djece odgovor je bio ‘Ne’. Da nije tako do sad bismo imali lava, krokodila, kamion, avion, puno dvorište djece, bazen od čokolade i nikad ne bismo otvarali prozore. Naravno da karikiram. Ali nije daleko od istine. Ono što želim reći je kako mi je draže da saznaju od mene kako ne mogu dobiti sve što požele, kako život nije roza lizalica, duga, šećerna vuna, rasplesani jednorozi i violine… Jer će izaći u svijet, bit će nespremni na ono što ih čeka i mislit će kako uvijek sve mora biti onako kako su oni zamislili.
Da. Srcedrapajuće. Ali realno.

10. Mama ‘Pišem sarkastične članke o mamama i užasno sam dvolična’

Dobro došli na Internet! Drago mi je, ja sam isto mama! Luda kao i vi! :) I divne smo u svojim različitostima! :)
Fotografije su ovdje i tu možete pogledati i cijelu fantastičnu galeriju! I uživajte!

Oznake: mama, djeca, odgoj

13.06.2014. u 20:04 • 0 Komentara • Print • # • ^

utorak, 10.06.2014.

Gdje je srce tu je dom



Kažu kako je dom tamo gdje je srce. Neki dan sam pročitala kako kuća (stan) službeno ne postaje dom dok u njoj ne provedete 17 mjeseci i 12 dana. Čudno. I prilično precizno.

Ja sam se u životu selila i selila. Nešto jer sam morala, nešto jer sam htjela. Prvih 11 godina živjela sam u kući, ostalo po stanovima. Svaki sam voljela na svoj način. Bilo je tu puno smijeha, suza, proslava, okupljanja, čak i dosađivanja.

I kad sam se udala nije završio moj ‘nomadski život’. Prvo smo živjeli u garsonijeri od cca 20 kvadrata. Tu smo bili skoro 4 godine. Bio je to bezvezni stančić, premali za bilo kakvo okupljanje, po ljetu pretoplo, po zimi prehladno.

Ne mogu ga baš nazvati domom. Ipak sam plakala kad smo se selili. Dobro… Nisam toliko plakala zbog stana, koliko zbog činjenice kako odlazimo jako daleko od ljudi koje volimo i s kojima smo se svakodnevno družili.

Sad smo u relativno dobrom stanu. Da li bi mogao biti veći? Bi. Da li bi mogli imati još jednu sobu? Pa, ne bi smetala. Ali dobro smo. I nekako smo ‘doma’. Evo, četiri godine smo tu. Bilo je svega – i druženja i proslava, suza i smijeha. Nekako ga ‘osjećam’.

To je mjesto koje bih mogla nazvati domom. Moj muž ne bi. Zašto? Zato što smo podstanari. Kako možeš podstanarski stan nazvati domom? E, pa ja mogu. Zato što sam tu dovoljno dugo. Zato što su moje slike na zidu i moj šampon na kadi. Zato što su moje zvjezdice na zidu spavaće sobe i zato što sjedim na svojoj stolici na balkonu i gledam veliku rijeku i najljepši izlazak sunca na svijetu. Meni je dom.
I mojoj djeci je dom. Zato što za drugo ne znaju. Mia je imala 6 mjeseci kad smo doselili. Mislav je tu od rođenja. Jednom prilikom, Mia nam je rekla kako je dom tamo gdje su ti igračke. A Bog nam je svjedok kako su njene igračke u tom stanu. U svakom kutku tog stana.

Sad smo u fazi života kad je na vidiku nova selidba. Zapravo, selidba koja bi trebala za stalno riješiti naše stambeno pitanje. Naš stan. Samo naš.
Hvata me panika. Ovdje sam 4 godine. Sebe sam dala u ovaj stan, a on uopće nije moj. Napravila sam dom. I morat ću ga napustiti. Zato što nije moj.

Kako uopće mjesto gdje živimo postane dom? Tko o tome odlučuje? I kad?
Kako sam ja odlučila da je ovo dom? Lijepo. Svaka uspomena koju imamo, svaka fotografija sa djecom, svaki snimljeni video – mjesto radnje je baš ovaj stan. Vidite…meni dom nije adresa i mjesto pod suncem. Meni je dom mjesto prepuno uspomena. Zato teško prihvaćam svaku selidbu. Zato se teško mirim s promjenama. Čak i kad su na bolje.



Puno sam selila i znam kako neka mjesta odmah dobiju onaj osjećaj ‘doma’ a nekima trebaju mjeseci da se to postigne. Pitam se, kad jednom dođemo u NAŠ stan – hoće li on odmah postati dom ili će nam trebati vremena da ga tako počnemo zvati?

Postoje stvari i radnje koje mi pomažu da dobijem osjećaj kako sam doma. Prvo je stavljanje slika na zid. Ne nužno slika. U mojim stanovima visjele su slike, licitarska srca, kalendari, cvijeće… Bilo što. Dom je kad točno znaš gdje je na zidu izbušena rupa i zašto je baš tu izbušena.

Drugo je frižider nakrcan magnetima i porukama. Počelo je sa 2 magneta, sad je postalo prava ovisnost. Došlo je do toga da mi i prijatelji sa putovanja donose magnete. Frižider je šaren. Predivan. Domaći.

Treće su sitne stvari koje su uvijek tu negdje – jastučići na kauču, vaze, noćne lampe i ostalo… Stanovi se mijenjaju – detalji ostaju.

Četvrto je stvaranje novih uspomena. To je najbolje što možemo napraviti da novi stan postane dom. Kažu stručnjaci: ‘Da biste napravili dom – koristite prostor u kojem živite. Pozovite prijatelje na večeru, organizirajte proslavu rođendana za dijete, organizirajte okupljanje obitelji za blagdane. Kako budete stvarali uspomene u novoj kući, ona će vam postajati sve draža.’ Ima smisla.

Još jedna apsolutna istina mora biti spomenuta. Koliko god mi šutjeli ili pričali o tome, činjenica je da pri ulasku u kuću odmah možete znati kakve osobe tu žive. Ne govorim o luksuzu, novcima ili potpunoj neimaštini. Jer i najsiromašnija domaćinstva mogu imati onu ‘toplinu’ koja vam odmah daje osjećaj ‘doma’. Ako je kuća u koju ulazite neuredna i nakrcanma stvarima, koje su nemarno posložene ili nabacane to većinom znači kako se radi o osobi koja mora napraviti čišćenje u sebi. Naravno, tu ne govorim o razbacanim igračkama i neopeglanom vešu. Znate o kakvom neredu pričam… Počistiti glavu i srce pa onda prijeći na kuću. Kad uđete u kuću koja je uredna, osvijetljena, ugodna i mirisna – znate kakve osobe tu žive. Osjećate to.

To su osobe koje su došle ‘doma’ same sebi. Osobe koje su pronašle svoju istinu i svoj mir. I to se reflektiralo i na njihov životni prostor.
Kad mjesto na kojem živimo postane dio nas, kad mu se vraćamo kao prijatelju nakon teškog dana, kad se osjećamo zaštićeno i sigurno, kad se tu sklanjamo od psihičkih i fizičkih oluja, kad ga počnemo osjećati poput svoje kože, kad imamo zajedničke ožiljke, kad ga napunimo ljubavlju – onda mjesto postaje dom.
Pročitala sam negdje i ovo: Kuća postane dom kad se Bog nastani tu za stalno.

Prvo što treba unijeti u životni prostor je ljubav. Uz ljubav sve drugo će već sjesti na svoje mjesto. Kuća će postati dom kad je počnemo tako doživljavati.

Oznake: dom, kuća, obitelj

10.06.2014. u 19:48 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.