Mama Mima

utorak, 10.06.2014.

Gdje je srce tu je dom



Kažu kako je dom tamo gdje je srce. Neki dan sam pročitala kako kuća (stan) službeno ne postaje dom dok u njoj ne provedete 17 mjeseci i 12 dana. Čudno. I prilično precizno.

Ja sam se u životu selila i selila. Nešto jer sam morala, nešto jer sam htjela. Prvih 11 godina živjela sam u kući, ostalo po stanovima. Svaki sam voljela na svoj način. Bilo je tu puno smijeha, suza, proslava, okupljanja, čak i dosađivanja.

I kad sam se udala nije završio moj ‘nomadski život’. Prvo smo živjeli u garsonijeri od cca 20 kvadrata. Tu smo bili skoro 4 godine. Bio je to bezvezni stančić, premali za bilo kakvo okupljanje, po ljetu pretoplo, po zimi prehladno.

Ne mogu ga baš nazvati domom. Ipak sam plakala kad smo se selili. Dobro… Nisam toliko plakala zbog stana, koliko zbog činjenice kako odlazimo jako daleko od ljudi koje volimo i s kojima smo se svakodnevno družili.

Sad smo u relativno dobrom stanu. Da li bi mogao biti veći? Bi. Da li bi mogli imati još jednu sobu? Pa, ne bi smetala. Ali dobro smo. I nekako smo ‘doma’. Evo, četiri godine smo tu. Bilo je svega – i druženja i proslava, suza i smijeha. Nekako ga ‘osjećam’.

To je mjesto koje bih mogla nazvati domom. Moj muž ne bi. Zašto? Zato što smo podstanari. Kako možeš podstanarski stan nazvati domom? E, pa ja mogu. Zato što sam tu dovoljno dugo. Zato što su moje slike na zidu i moj šampon na kadi. Zato što su moje zvjezdice na zidu spavaće sobe i zato što sjedim na svojoj stolici na balkonu i gledam veliku rijeku i najljepši izlazak sunca na svijetu. Meni je dom.
I mojoj djeci je dom. Zato što za drugo ne znaju. Mia je imala 6 mjeseci kad smo doselili. Mislav je tu od rođenja. Jednom prilikom, Mia nam je rekla kako je dom tamo gdje su ti igračke. A Bog nam je svjedok kako su njene igračke u tom stanu. U svakom kutku tog stana.

Sad smo u fazi života kad je na vidiku nova selidba. Zapravo, selidba koja bi trebala za stalno riješiti naše stambeno pitanje. Naš stan. Samo naš.
Hvata me panika. Ovdje sam 4 godine. Sebe sam dala u ovaj stan, a on uopće nije moj. Napravila sam dom. I morat ću ga napustiti. Zato što nije moj.

Kako uopće mjesto gdje živimo postane dom? Tko o tome odlučuje? I kad?
Kako sam ja odlučila da je ovo dom? Lijepo. Svaka uspomena koju imamo, svaka fotografija sa djecom, svaki snimljeni video – mjesto radnje je baš ovaj stan. Vidite…meni dom nije adresa i mjesto pod suncem. Meni je dom mjesto prepuno uspomena. Zato teško prihvaćam svaku selidbu. Zato se teško mirim s promjenama. Čak i kad su na bolje.



Puno sam selila i znam kako neka mjesta odmah dobiju onaj osjećaj ‘doma’ a nekima trebaju mjeseci da se to postigne. Pitam se, kad jednom dođemo u NAŠ stan – hoće li on odmah postati dom ili će nam trebati vremena da ga tako počnemo zvati?

Postoje stvari i radnje koje mi pomažu da dobijem osjećaj kako sam doma. Prvo je stavljanje slika na zid. Ne nužno slika. U mojim stanovima visjele su slike, licitarska srca, kalendari, cvijeće… Bilo što. Dom je kad točno znaš gdje je na zidu izbušena rupa i zašto je baš tu izbušena.

Drugo je frižider nakrcan magnetima i porukama. Počelo je sa 2 magneta, sad je postalo prava ovisnost. Došlo je do toga da mi i prijatelji sa putovanja donose magnete. Frižider je šaren. Predivan. Domaći.

Treće su sitne stvari koje su uvijek tu negdje – jastučići na kauču, vaze, noćne lampe i ostalo… Stanovi se mijenjaju – detalji ostaju.

Četvrto je stvaranje novih uspomena. To je najbolje što možemo napraviti da novi stan postane dom. Kažu stručnjaci: ‘Da biste napravili dom – koristite prostor u kojem živite. Pozovite prijatelje na večeru, organizirajte proslavu rođendana za dijete, organizirajte okupljanje obitelji za blagdane. Kako budete stvarali uspomene u novoj kući, ona će vam postajati sve draža.’ Ima smisla.

Još jedna apsolutna istina mora biti spomenuta. Koliko god mi šutjeli ili pričali o tome, činjenica je da pri ulasku u kuću odmah možete znati kakve osobe tu žive. Ne govorim o luksuzu, novcima ili potpunoj neimaštini. Jer i najsiromašnija domaćinstva mogu imati onu ‘toplinu’ koja vam odmah daje osjećaj ‘doma’. Ako je kuća u koju ulazite neuredna i nakrcanma stvarima, koje su nemarno posložene ili nabacane to većinom znači kako se radi o osobi koja mora napraviti čišćenje u sebi. Naravno, tu ne govorim o razbacanim igračkama i neopeglanom vešu. Znate o kakvom neredu pričam… Počistiti glavu i srce pa onda prijeći na kuću. Kad uđete u kuću koja je uredna, osvijetljena, ugodna i mirisna – znate kakve osobe tu žive. Osjećate to.

To su osobe koje su došle ‘doma’ same sebi. Osobe koje su pronašle svoju istinu i svoj mir. I to se reflektiralo i na njihov životni prostor.
Kad mjesto na kojem živimo postane dio nas, kad mu se vraćamo kao prijatelju nakon teškog dana, kad se osjećamo zaštićeno i sigurno, kad se tu sklanjamo od psihičkih i fizičkih oluja, kad ga počnemo osjećati poput svoje kože, kad imamo zajedničke ožiljke, kad ga napunimo ljubavlju – onda mjesto postaje dom.
Pročitala sam negdje i ovo: Kuća postane dom kad se Bog nastani tu za stalno.

Prvo što treba unijeti u životni prostor je ljubav. Uz ljubav sve drugo će već sjesti na svoje mjesto. Kuća će postati dom kad je počnemo tako doživljavati.

Oznake: dom, kuća, obitelj

10.06.2014. u 19:48 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.