četvrtak, 14.07.2016.

San

Stigla sam.
Stigla sam na tu tako poznatu stazu. Otvorila ogradu i zakoračila na stazu od cigle. Uvijek sam se ovdje osjećala kao Dorothy u Oz-u.

Nogom ispred noge prošla sam između redova kukuruza i došla sasvim blizu kući. S lijeve strane stara je česma i djed i stric su zadubljeni u nešto... Tiho raspravljaju. Ne primjećuju me. Penjem se stepenicama. Veranda je obasjana suncem. Tišina je... Dobro znam gdje je baka. Skrećem desno i kroz uska vrata ulazim u kuhinju. Tu je.

Baka ubacuje drva u peć. Proljeće je i vani je dovoljno toplo za vesticu ali unutra je još uvijek hladno. Često hladnije nego vani. Zato rano ujutro i pred noć treba naložiti. Tek toliko da ubije studen. Diže glavu. Primjećuje me. Nasmije se.

- Stigla si?
- Jesam.
- Jesi vidjela ovu dvojicu?
- Jesam. Nisu me vidjeli.
- Nema veze... Znaju da si tu. Sjedi...
Sjedam na otoman. Veliki djedov jastuk još uvijek je dovoljno velik da potpuno utonem u njega. Televizor je upaljen ali ne čuje se ton. Smeta joj dok radi u kuhinji. Nikako da se navikne na njega. Mali bor okićen je na frižideru. Navika je navika. Iako više nema djece ona još uvijek kiti bor „zbog djece“.
- Hoćeš kavu?
- Molim te.
- Kakvu piješ?
- S mlijekom.
- Dodaj molim te mlijeko iz frižidera.

Dižem se i shvaćam kako zapravo nikad nismo popile kavu skupa. Čudan osjećaj. Znamo se cijeli život. Znamo se u dušu. Toliko obroka, toliko zajedničkih dana, tjedana, vikenda, blagdana... Nikad nismo sjele i skupa popile kavu.

- E, pa vrijeme je da i to obavimo! – kaže baka, kao da mi je čula misli.
- Slušam... – kaže baka lijevajući kavu u male šalice na cvjetiće, oštećene na rubu, malo od starosti a malo od djedovog lupkanja nakon miješanja kave.
- Ne znam što bih ti rekla. Teško mi je.
- Jel? A što ti je teško?
- Sve. Ne ide mi ovo nikako.
- Što to?
- Život.
- Ne ide ti? Ozbiljno? – glasno se nasmije a zvuk smijeha probije mi se do srca i ono poskoči. Lijepo je čuti taj smijeh. Samo...je li sad baš prigoda za smijanje?
- Uvijek je prigoda za smijanje. – kaže i sad postaje čudno. Zaista se čini kao da su povezane na nekom sasvim novom i drugačijem nivou.
- Dobro. Teško je i što još?
- Ništa. Samo je teško. I ništa mi ne ide. I stalno sam živčana. I već sama sebi idem na živce koliko živčanim na sve i svašta.
- Pa onda prestani.
- Ne mogu.
- Možeš. Samo tako odluči.
- Lako je tebi pričati. Ti si svoje odradila.
- Jesam li?
- Jesi li?
Smije se.
- Nisam. Nikad neću odraditi. Uvijek sam tu i moj je zadatak biti tu kad me zatrebaš. Ne rade li to sve bake?

Osjetim toplinu oko srca. I u očima... Krenu mi suze.
- Teško mi je. Ne tražim puno. Ne tražim ništa. Tražim samo da me se pusti da živim na miru. Ni to mi ne mogu dati.
- Daju ti. Daju ti sve što želiš. Sve o čemu razmišljaš – tvoje je. Misliš da imaš problema? Imaš. Misliš da ti je teško? Je. Što misliš što trebaš napraviti?
- Ti mi reci.
- Promijeni mišljenje.
- Ali ne mogu.
- Onda nećeš ni moći. Ali ja to ne prepoznajem u tebi. Ti možeš sve. Možeš i moraš.
Suze mi teku niz obraze.
Baka se diže i grli me.
- Sve je u redu. Uvijek je sve u redu. Uvijek je bilo i uvijek će biti. Nikad nisi pogriješila. Ne griješiš ni sad. Sve je kako mora biti. Moraš samo vjerovati. Vjeruj u proces. Mi znamo što radimo. Znaš li ti? Ne znaš. Znači, vjerovat ćeš nekome tko zna. Mi znamo.
Ja sam tu uvijek. Dođi kad god želiš. Dođi kad god ti je teško. Dođi svaki dan. Dođi tri puta na dan. Tu sam. Ali moraš vjerovati da će biti sve u redu. Bez tvoje vjere nema ničega. Vjeruj.
- Pokušat ću.
- Onda ćeš i uspjeti.

Ulazi djed. Nasmije se. Ne progovara. Prolazi pored stola i podraga je po glavi. Odlazi do frižidera i vadi bocu. Odlazi van.
- Još pije?
- Ne. Samo pokušava ovo učiniti što realnijim. Ti bi od njega očekivala da uđe i uzme bocu, zar ne?
- Pa mislim da se toga najbolje sjećam.
- Zato je to napravio.
- Zašto šuti?
- Ne osjeća potrebu da priča. Ja pričam za oboje. Za sve nas. I Maleni je tu.
Diže se i odlazi do prozora. Sad su oko česme sva trojica – djed, stric i Maleni. Opet suze. Okreću se prema prozoru. Mašu. Smiju se.
- Svi su tu?
- Uvijek. Sve je isto, Mila. Uvijek je bilo i uvijek će biti. Ništa se ne mijenja. Samo tvoj pogled na stvari se promijenio.
- Kako je to moguće?
- Sve je moguće. Samo moraš vjerovati da je tako. Ipak...ja sam ti najbliže. Ja ću uvijek pričati s tobom.
- Zašto baš ti?
- Tu sam najduže. Najbolje se snalazim. Maleni i stric su pomalo izgubljeni. Privikavaju se. Prihvaćaju. Djed je prihvatio ali jednostavno priču prepušta meni. Kaže da je predugo on pričao u moje ime i da je sad na meni red. A meni nije problem, draga. Nikad mi nije problem pomoći. Zato sam tu.
- I uvijek ćeš biti?
- Uvijek.
- A ostali? Koje ne znam?
- Svi su tu. Prirodno je da komuniciraš s onima koje znaš. I to je u redu. Ne možeš poželjeti vidjeti nekoga koga ne poznaješ i nisi ga nikad vidjela, zar ne?
- Da. Istina.

Misli mi se roje glavom. Ova situacija je divna i strašna istovremeno. Osjetim toplinu kakvu dugo nisam osjetila i opet mi naviru suze.
- Ti znaš?
- Da sam umrla? Znam, Mila. Sve znam. Vidim i znam sve.
- A ja?
- Ti što? Ti si živa. I bit ćeš još dugo. I ti i tvoja obitelj.
- A ako to ne želim?
- Želiš to.
- Želim biti ovdje. Ovdje nema problema ni živciranja ni mučnine ni boli....
- Ovo nije mjesto gdje možeš biti. Možeš doći. Možeš biti koliko hoćeš. Ali moraš se vratiti.
- Ali ne želim.
- Želiš. Moraš. Obitelj te treba.
- Imam osjećaj kako im ponekad samo smetam.
- Nemoj to ni pomisliti. Uostalom – i tu si i tamo si. Svugdje si. Kao i ja. Kao i svi. Vrijeme i prostor su relativni. To si shvatila. Ja sam uvijek tu. Strah je najveća glupost koju ćeš ikad spoznati. Strah i briga. Ne postoje. Mi smo ih izmislili. Nepotrebni su. Njima se manipulira masama. Odbaci ih i vidjet ćeš kako će se sve promijeniti. A ja sam tu. Uvijek. Dođi kad god poželiš. Vidimo se sutra?

Oznake: san, obitelj, baka

utorak, 18.11.2014.

Grad, to smo mi

Lipanj, 1991.
Imala sam 11 godina, naslućivala kako život nije bajka, još uvijek vjerovala u sretne završetke.
Sjedila sam na maloj stolici nasred dvorišta. Dvorište je bilo usko i dugačko. S jedne strane bila je naša kuća a s druge, uz susjedovu kuću, mama je s ljubavlju uzgojila nekoliko predivnih ruža. Od naše kuće, prema ružama, u koloni se kretalo mnoštvo mrava. Sjedila sam i promatrala ih. Nekad bih postavila prst ili neki štapić među njih i prepriječila im put. Gledala sam kako se snalaze. Nekoliko sekundi zbunjeno bi lutali oko prepreke a onda se činilo kako su se odjednom sabrali i kolonu formirali tako da obilazi prepreku. Znala sam puhnuti. Razletjeli bi se na sve strane. Vidjela sam kako panično pokušavaju uhvatiti smjer u kojem trebaju nastaviti. Divila sam se kako brzo im to polazi za rukom. Nastavljali su hod u koloni. Hod se morao nastaviti, kolonu ništa ne smije prekinuti. Kao začarani. Kao drogirani. Kao programirani. Ovisi li o toj koloni njihov život?
Vruć je dan i dnevni boravak otvoren je prema dvorištu. Sjedim tik do vrata dnevnog boravka. Tata je unutra. Sluša vijesti. Jako glasno sluša vijesti i to mi stvara laganu nervozu u želucu. Ne znam zašto, ali je tako.

Rujan, 1991.
Otvaram oči, ne vidim ništa, ne mogu disati… Hvata me panika. Umirem. Ne mogu vjerovati - umirem. Pa zar već? Nisam još ni počela živjeti! Treba mi nekoliko trenutaka da shvatim gdje sam. Čujem ostale. Glasovi se miješaju ali čujem one koje trebam čuti. Živi su. Svi smo živi.
Ovo je bilo blizu. Granata je pala uz podrumski otvor i odlomila dio zida. Prašina je ispunila podrum u sekundi. Kad se prašina slegla bilo je jasno kako ovo mjesto više nije sigurno za nas. Moramo otići. Moramo se spustiti u grad, dalje od prve linije. A prva linija svakim nam je danom sve bliže. Trčimo po ulici i svima nam je jasno kako je to prilično blesavo…s obzirom na snajper, koji samo čeka krivi korak, i na tenk koji je u susjednoj ulici. Ali nemamo izbora. Trčimo od kuće do kuće… Kad se začuju pucnjevi - stajemo. Nema okretanja, kaže mama. Trči dok ne stigneš. Što god se dogodilo – nastavi trčati. Moraš nastaviti. Trčim kao začarana. Kao drogirana. Kao programirana. Trčim kao da mi život o tome ovisi. Jer, zapravo i ovisi.



* * *

Studeni, 1991.
Sanju su iz podruma odvezli u bolnicu. Ubrzo je rodila. Curicu. Mali se život rodio u sred ovog pakla. Kakav početak. Kakav dolazak. Njoj može ići samo na bolje. Jer gore od ovoga ne ide.
Osim ako ti tata nekoliko dana kasnije završi na Ovčari…



6. ožujka, 2010.
Dolazim u bolnicu. Pukao mi je vodenjak. Nemam trudove ali vjerovatno je bolje da sam tu i da me imaju na oku. Smještaju me u sobu. Ležim na boku i gledam kroz prozor. Noćas ću vjerovatno roditi. Rodit ću svoju curicu. U istoj onoj bolnici. Na istom onom mjestu. Samo u drugim okolnostima. Plačem…
Moj muž doći će po nas. Donijet će i cvijeće. Poljubit će Miju i mene. Napustit ćemo bolnicu skupa. Sretni.



* * *

1988.
Sjećam se jednog sna. Bio je strašan i znala sam kako ga nikad neću zaboraviti. Sanjam svoju školu. U prizemlju je nekoliko učionica nižih razreda i učionica gdje imamo glazbeni. Zapravo, upravo izlazimo sa sata glazbenog, kad u školi nastane gužva i panika. U školu ulaze Njemci. Da, oni pravi Njemci, iz starih partizanskih filmova – sa onim čudnim šljemovima, crnim čizmama, puškama na ramenu. Guraju nas uza zid. Viču. Bojim se. Nevjerovatan strah. Sama sam. Nema ni mame, ni tate, ni Igora. Sama. Tko zna gdje su svi! Kako je do ovoga došlo? Nije li rat odavno završio?
Budim se… Užas! Kakva noćna mora. Nadam se kako nikad više neće biti rata. Samo se tome nadam. Ne smije više biti rata. Ma i neće. Sad smo pametniji. Ratuju samo tamo daleko… Irak… Iran… A oni su neki primitivci… Nisu kao mi.
Sva sreća bio je to samo san.

18. studeni, 1991.
Grad je pao. Kažu kako je sve gotovo. Pokušavam si dočarati što to točno znači. Ne moram dugo zamišljati. Na ulazu u porum galama. Gužva. Vojska. Zapravo…ne baš vojska. Vojska i neka čudna lica, neke čudne uniforme. Ne sviđa mi se ovo. Izvode nas iz podruma. Imaju puške. A mi imamo vrećice i torbe. Galame. Mi šutimo. Smiju se. Mi više ne možemo ni plakati. Nakon tri mjeseca ispod zemlje, došla sam van u neku novu dimenziju. Nema više grada. Grad su ubili. Ostale su samo crno-bijele zgrade. Ostalo je samo sivilo. Prašina. Leševi. Ljudi moji, što je ovo? Kako se ovo dogodilo? I zašto? Zar su svi poludjeli? Hoće li me netko napokon probuditi i okončati ovu noćnu moru? Kako se ovo dozvoljava i kako ovo nitko ne vidi u cijelom tom civiliziranom svijetu? Tko će nam sad pomoći? Gotovo sam sigurna kako nam više nema pomoći. Ali barem su mama i Igor tu. Tate nema. Tko zna što će biti s njim. Tko zna je li uopće još živ.
Nevjerovatan strah. Više od straha. Obamrlost. Nadam se kako će nas ubiti brzo i bezbolno. Samo se tome nadam. To je jedina preostala nada u ovom jedanaestogodišnjem tijelu.



* * *

Lipanj, 1991.
Dosadila mi je igra s mravima. Dosadile su mi vijesti. Izlazim na ulicu. Idem po Slađanu. Zovem je s kapije. Izlazi njen tata, Ljuban. Ona danas neće izaći van. Bez ikakvog objašnjenja. Kod kuće je, ali neće izaći van. Pokunjeno se vraćam kući. Što se događa? Zar se više ni na ulici nećemo igrati?

19. studeni, 1991.
Velepromet. More tužnih lica. Vojska. I oni drugi. Oni su nas oslobodili, stalno nam to govore. Gotovo kao da sami sebe pokušavaju u to uvjeriti. Ipak, nitko nije sretan. Naprotiv. Puno je suza. Puno vikanja, pucanja, plakanja, moljakanja… Puno djece. Puno starih ljudi. Muškarce su odvojili. Oni iza žice hodaju u krug. Vidim poznata lica. Izobličena od straha, ali poznata.
A onda poznato lice u onoj čudnoj uniformi. Ljuban. Priča s mamom. Mene i ne gleda. Pita za tatu. Odlazi. Nisam ga pitala za Slađanu. Nisam pitala za svoju prijateljicu. Nije mi bilo do toga. A nije ni njemu.




1998.
Prvi put nakon rata stigli smo u Vukovar. Došli smo do svoje kuće. Pa…do onoga što je ostalo od kuće. To je nekad bio dom. A sad… Sad je hrpa cigli, nagorenog drveta i korova… Ni traga ničemu poznatom. Ni krpica… Ni šalica… Ni kockica… Ništa. Izgleda nestvarno.
Cestom prolazi žena. Zaustavlja se. “Heeej, vratili ste se!” Ljubanova žena. Nismo se svađali. Nismo vikali. Vidjela nam je lica. To je bilo dovoljno da produži kamo je krenula. Svojoj kući.




* * *

Lipanj, 1991.
Izlazimo iz škole. Sjećam se nekoliko učitelja koji su nam ponavljali kako moramo ići ravno kući i nigdje se ne smijemo zaustavljati. Nešto se događa ali nama baš nije točno jasno što. Odrasli su izgleda malo poludjeli. Trčim kroz park sa Darkom i Banetom. Smijemo se. Nismo svjesni kako posljednji put vidimo našu školu. Posljednji put kako smo svi troje skupa. Bezbrižni i nasmijani.

23. studeni, 1991 - Zagreb, hotel Intercontinental
Nakon 3 stravična mjeseca budim se u toplom krevetu. Ustajem i dolazim do prozora. Razvlačim teške zavjese. Gledam van. Škola. Djeca dolaze na nastavu. Trče, smiju se, igraju, susreću s prijateljima… Potpuno su nesvjesni tužnih očiju na prozoru hotela. Nesvjesni tragedije, koja se dogodila samo 300 kilometara istočno od njihovog raja. Bezbrižni. Nesvjesni izgubljenih života… Izgubljenih prijatelja… Izgubljenih očeva i djece. Nesvjesni jednog izgubljenog djetinjstva.



* * *

1984.
Igramo se na dvorištu. Bezbrižni. Mali. Sretni… Došao je ujak. Koristi svaku priliku da nas fotografira jer se ne vidimo često koliko bismo htjeli. Na sekundu se zaustavljamo kako bismo mu pozirali a onda se utrka po dvorištu nastavlja… Po dvorištu u kojem će se za 7 godina izgubiti 2 djetinjstva.



Siječanj, 2014.
Isto dvorište. 30 godina poslije. Moja djeca. Dva nova života. Dvije nade. Dva djetinjstva. Dva osmjeha. Bezbrižni, mali i sretni. Nikad nikome neću dozvoliti da im to oduzme. Nikad više.




Imala sam samo 11 godina kad sam shvatila kako ne postoje sretni završeci. Od tad ne vjerujem u bajke.
Ipak…”Tko ostaje ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?”
Nama, Siniša… Nakon svega grad je i dalje u nama - naš a mi njegovi. Jer grad to smo mi.

Oznake: Vukovar, rat, sjecanja, djeca, obitelj

petak, 24.10.2014.

Kućni red i ostali daveži

Imam dvoje tvrdoglave i samostalne djece. Često imaju neko svoje viđenje i neke svoje ideje kako bi neke stvari u životu trebale izgledati. Na žalost - nisu u pravu. Ja sam u pravu. Zato što sam ja uvijek u pravu.

Često si govorim: "Biraj oko čega češ se raspravljati a što ćeš pustiti." Jer da si to ne govorim, stalno bismo se raspravljali oko nečega. U zadnje 4 godine, koliko imam djecu, imam dovoljno izgubljenih utakmica, tako da sad s velikom sigurnošću biram samo one bitke koje znam da ne smijem i ne mogu izgubiti. Postoje pravila oko kojih smo apsolutno nepopustljivi. To su bitke koje nismo propustili i koje smo uspješno dobili (I još uvijek ih dobijamo).

(Moram napomenuti kako je izraz "bitka" figurativan i ne znači kako izvlačim topove i minobacače. Moram to naglasiti, jer nekako se uvijek nađe netko tko to ne shvaća.)

Moraš ići u krevet - sutra svašta moramo raditi i trebaš se odmoriti.

Ja čvrsto vjerujem kako djeca moraju imati strogo određeno vrijeme kad idu u krevet. I ja sam ga imala. Možda mi se nije uvijek spavalo. Možda sam nekad i negodovala. Ali sam drugo jutro uvijek bila naspavana i odmorna. A to želim i svojoj djeci. Moraju imati vrijeme kad se ide u krevet. Točka.

Druga stvar koju vjerujem - djeca moraju u svom krevetu imati svoj mir. Znači - dijete, igračka za spavanje, dekica. Bez mame, bez tate, bez tv-a i ostalog. Ako ćemo se gurati u jednom krevetu, to će biti vikendom ujutro, u maminom krevetu. Znam kako ima puno djece koja spavaju s roditeljima. Nama je to nezamislivo. Moja Mia čak i ne voli da joj se netko približi dok spava. Njoj tako odgovara, meni tako odgovara, našoj obitelji tako odgovara.

Čak i kad ozbiljno tvrde kako nisu umorni i kako im se ne spava - vrijeme za spavanje je vrijeme za spavanje. Opraštamo se ponekad i 15-ak minuta... pa pusa jedna, dvije, tri... deset... Pa poravi rep... Pa moram na wc... Žedna sam... Pokrij nogice... Ali to je to. Vrijeme je za krevet. Oboje zaspu u roku 5 minuta koliko god tvrdili kako im se ne spava.

U ove 4 godine bilo je možda 5 puta kad nisu išli spavati u vrijeme kad idu inače. I znate što? Sljedeći dan je pravi pakao. I nama i njima. Nervozni su, umorni, plačljivi, razdražljivi... nemogući.

Znači, što god tko mislio i rekao, kakav god tko raspored imao kod svoje kuće, koliko god netko mislio kako smo strogi, ovakvi ili onakvi - moja djeca trebaju san. Moja djeca trebaju neprekinuti san od minimalno 9-10 sati. I onda funkcioniraju kako treba. Možda je nekoj djeci dovoljno 6 sati. Nekoj je možda dovoljno 3 sata. Mojoj djeci nije dovoljno. Znate onu - djeca rastu dok spavaju? E, pa moja djeca će biti jako velika!

Vrijeme je za ručak!

Nikad, stvarno nikad se ne uzrujavam zbog hrane. Moja mama kaže da je to zato što imam sreće da mi djeca jedu sve. Ako dođe do dana ili ako zareda nekoliko dana kad ne jedu baš najbolje - ne uzrujavam se. Imam i ja takvih dana. Ako nešto ne žele jesti - ništa zato, ni ja ne volim baš sve. Ako ne žele probati salatu - nema veze. Na meni je da ponudim. Ako hoće - super. Ako neće - ne moraju. Jedu dovoljno povrća da se ne moram oko toga uzrujavati.

Ono oko čega ne odstupam i o čemu vodim brigu je 3 obroka na dan, uvijek u isto vrijeme. Doručak je između 8 i 9 ujutro, ručak u 13:00, večera u 19:00. iznimke su ako smo na putu, ali i onda se trudim nekako organizirati da to vrijeme bude barem približno. Imamo i međuobroke i deserte i sladolede u šetnji, grickalice...nisu gladni. Ali ova tri obroka su Alfa i Omega!

Isto tako - jede se u kuhinji. Barem tri glavna obroka. Naravno kako ne moraju svaki keks pojesti za stolom, ali doručak, ručak i večera nikad se ne poslužuju u dnevnom boravku. Tako je od kad su bili bebe. Tako je i sad. Jednostavno imaju naviku jesti u kuhinji, za stolom, svatko na svom mjestu.

Mislav je tu pokušavao malo promijeniti pravila - pa se dosta dizao i navlačio da ga se hrani u dnevnom boravku. Ali nisam popuštala. Nikad. Ustao si se od stola? Ručak je gotov. Nisi se najeo? Žao mi je, brzo će večera. Ili međuobrok.

Ponovila sam bezbroj puta a ponovit ću vjerovatno još toliko - nismo u restoranu a ja nisam konobarica.

Igračkama nije mjesto u kuhinji...još manje u kupaonici.

Ja sam mama koja dosta kuha. Pravim dosta kolača. Često sam u kuhinji. I mislim da tamo nema mjesta igračkama. Kuhinja i kupaonica najmanje su prostorije u stanu i stvarno nema smisla da se uz mene - koja se guram sama sa sobom, u kuhinji gura još i medo, auto, vlakić ili pile. Osim toga - nije baš higijenski a u slučaju kuhinje - igra u kuhinji može biti i prilično opasna. Pogotovo ako je upaljen štednjak, pećnica ili ako je nož negdje na dohvat ruke.

Trnci mi prođu niz kičmu kad vidim plišanu igračku na podu kupaonice. Imamo patkice, ribice, žabice - gumene igračke za kupanje, koje stoje na kadi. Ali plišane igračke ne dolaze u obzir u nikakvom obliku. Ovo pravilo kršili smo samo kad se Mia odvikavala od pelene. Imala je sa sobom "prijatelja" koji ju je tješio i navijao da uspije obaviti sve što treba. I to je to. Točka. Zna se za što služe kuhinja i kupaonica. Zna se za što služe igračke. Jedno s drugim u našem svijetu - nikako.

Eto, možda smo strogi. Vjerovatno jesmo. Ali jednako volimo svoju djecu kao roditelji koji ne žele ili ne uspijevaju postaviti ni jednu granicu i koji misle kako im pružaju ljubav na način da im puste sve.

To kod mene nije slučaj. I ako sam zbog toga stroga i grozna mama - neka sam. Ali pokušavam odgojiti dvoje ljudi i pripremiti ih za svijet koji je pun pravila, koji je okrutan i u kojem često stvari neće biti onakve kako su si oni zamislili.

Već čujem svoju poznanicu: "Život će im biti okrutan onda barem kod mene mogu što žele." Svaka čast. Svatko zna svoje. Vrijeme će pokazati tko je obavio bolji posao. Pri tome ne mislim da će moja djeca biti bolje odgojena. Jer možda i neće. U svakom slučaju - vrijeme će pokazati.

Do tad - nek' su živi i zdravi, kakve god roditelje imali!

Oznake: kućni red, obitelj, djeca

petak, 15.08.2014.

Jedan od 'onih' trenutaka

Jedan dan šetali smo gradom s djecom i bila je to baš dobra šetnja. Ni klinci se nisu svađali. Slučajno je nekako došlo do toga da hodaju jedno kraj drugog i Mia je Mislava spontano uhvatila za ruku.

Tako smo šetali – oni naprijed, muž i ja iza njih. S noge na nogu. U jednom trenutku obišla nas je jedna žena i stala nekoliko metara ispred djece. Okrenula se i pogledala ih. Vidjela sam kako se topi od miline.

„Ovo je divno! Ovaj trenutak... Uživajte! Tako će kratko trajati!“ Ili tako nešto. Nisam baš sigurna kako su to točne riječi, jer mi je sve to nekako došlo na brzinu i iznenadilo me.

Nepoznati ljudi koji se zaustave kako bi vam rekli nešto o vašem djetetu, obično vam kažu kako vam je dijete balavo, ukakano ili kako niste normalni jer ste izašli bez šeširića. Ili da vas pitaju dojite li ili ste dojili, ako ne – zašto ne, ako da – zašto tako dugo. Ili da prokomentiraju kako su današnje cipelice za djecu grozne i pogubne za njihova stopala.

Nisam naviknuta da se netko nepoznat zaustavi, samo kako bi se divio trenutku koji proživljavam sa svojom djecom. Nisam naviknuta da mi nepoznata osoba ukaže na divan trenutak koji upravo imam sa svojom obitelji i da mi ukaže na to da ga ne smijem zaboraviti nego trebam pogledati onako – iz srca, i zauvijek ga tamo spremiti.
Zbunila me. Kako odreagirati na takvu neočekivanu pohvalu?

Kako god bilo – žena je bila u pravu. Imali smo ‘onaj’ trenutak i ona ga je primjetila. Imali smo trenutak idile a ona ga je prepoznala i ukazala nam na njega. Jer ona sigurno ima djecu i zna kako postoje teški trenuci i teški dani, kad nekako zaboravimo na ovakve divne trenutke. Ona se zaustavila i pobrinula se da trenutak zauvijek ostane zabilježen u mojim mislima.
Ona zna da će doći teški dani, kad ću se sa sjetom sjećati ovakvih trenutaka.
I ja to znam.

Žena sa šetnice nije bila sa nama ujutro. Nije bila prisutna kad je Mia plakala jer se probudila jako, jako tužna i glasnim naricanjem nas dovela do očaja kad više nismo znali što bismo joj rekli da je utješimo, jer ona nije znala ni zašto je tužna.
Nije vidjela kako se ujutro svađamo i natežemo prije oblačenja. Nije vidjela svađu za vrijeme doručka. Nije čula kako vičemo. Nije vidjela kako nas ne slušaju. Nije bila u blizini kad je Mia udarila Mislava po glavi i kad joj je on u bijesu zario zube u podlakticu. A sve u 30 sekundi i prije nego što smo stigli bilo što napraviti.
Nije bila sa nama ni kad sam ih razdvojila svako u jednu sobu a ja otišla u kupaonicu da udahnem i smirim se. Nije bila tu ni kad se Mislav rasplakao kao kišna godina jer nam nikako nije mogao objasniti što želi, a nešto je stvarno jako želio.
I tako...uživajući u šetnji na kraju dana, mi smo zaboravili to mučno jutro i to teško prijepodne. Šetnja je bila divna, smirena i tiha. Puno tiša od dinamičnog jutra.

Takvi su posebni trenuci, zar ne? Tiši. Manji. Teški trenuci uvijek se čine veliki i glasni. Lako ih je zapamtiti. Izgleda kako je ponekad potreban stranac na cesti koji će ukazati na taj tihi trenutak i podsjetiti nas da ga, iako je mali i čini se beznačajan, negdje dobro pospremimo. Nekad je potreban netko neutralan da pojača ton na lijepim trenucima.

Evo još jedan naš trenutak koji smo zabilježili fotoaparatom - da ga nikad ne zaboravimo!
Uživajte u trenutku!

Oznake: šetnja, obitelj, trend

utorak, 10.06.2014.

Gdje je srce tu je dom

Kažu kako je dom tamo gdje je srce. Neki dan sam pročitala kako kuća (stan) službeno ne postaje dom dok u njoj ne provedete 17 mjeseci i 12 dana. Čudno. I prilično precizno.

Ja sam se u životu selila i selila. Nešto jer sam morala, nešto jer sam htjela. Prvih 11 godina živjela sam u kući, ostalo po stanovima. Svaki sam voljela na svoj način. Bilo je tu puno smijeha, suza, proslava, okupljanja, čak i dosađivanja.

I kad sam se udala nije završio moj ‘nomadski život’. Prvo smo živjeli u garsonijeri od cca 20 kvadrata. Tu smo bili skoro 4 godine. Bio je to bezvezni stančić, premali za bilo kakvo okupljanje, po ljetu pretoplo, po zimi prehladno.

Ne mogu ga baš nazvati domom. Ipak sam plakala kad smo se selili. Dobro… Nisam toliko plakala zbog stana, koliko zbog činjenice kako odlazimo jako daleko od ljudi koje volimo i s kojima smo se svakodnevno družili.

Sad smo u relativno dobrom stanu. Da li bi mogao biti veći? Bi. Da li bi mogli imati još jednu sobu? Pa, ne bi smetala. Ali dobro smo. I nekako smo ‘doma’. Evo, četiri godine smo tu. Bilo je svega – i druženja i proslava, suza i smijeha. Nekako ga ‘osjećam’.

To je mjesto koje bih mogla nazvati domom. Moj muž ne bi. Zašto? Zato što smo podstanari. Kako možeš podstanarski stan nazvati domom? E, pa ja mogu. Zato što sam tu dovoljno dugo. Zato što su moje slike na zidu i moj šampon na kadi. Zato što su moje zvjezdice na zidu spavaće sobe i zato što sjedim na svojoj stolici na balkonu i gledam veliku rijeku i najljepši izlazak sunca na svijetu. Meni je dom.
I mojoj djeci je dom. Zato što za drugo ne znaju. Mia je imala 6 mjeseci kad smo doselili. Mislav je tu od rođenja. Jednom prilikom, Mia nam je rekla kako je dom tamo gdje su ti igračke. A Bog nam je svjedok kako su njene igračke u tom stanu. U svakom kutku tog stana.

Sad smo u fazi života kad je na vidiku nova selidba. Zapravo, selidba koja bi trebala za stalno riješiti naše stambeno pitanje. Naš stan. Samo naš.
Hvata me panika. Ovdje sam 4 godine. Sebe sam dala u ovaj stan, a on uopće nije moj. Napravila sam dom. I morat ću ga napustiti. Zato što nije moj.

Kako uopće mjesto gdje živimo postane dom? Tko o tome odlučuje? I kad?
Kako sam ja odlučila da je ovo dom? Lijepo. Svaka uspomena koju imamo, svaka fotografija sa djecom, svaki snimljeni video – mjesto radnje je baš ovaj stan. Vidite…meni dom nije adresa i mjesto pod suncem. Meni je dom mjesto prepuno uspomena. Zato teško prihvaćam svaku selidbu. Zato se teško mirim s promjenama. Čak i kad su na bolje.



Puno sam selila i znam kako neka mjesta odmah dobiju onaj osjećaj ‘doma’ a nekima trebaju mjeseci da se to postigne. Pitam se, kad jednom dođemo u NAŠ stan – hoće li on odmah postati dom ili će nam trebati vremena da ga tako počnemo zvati?

Postoje stvari i radnje koje mi pomažu da dobijem osjećaj kako sam doma. Prvo je stavljanje slika na zid. Ne nužno slika. U mojim stanovima visjele su slike, licitarska srca, kalendari, cvijeće… Bilo što. Dom je kad točno znaš gdje je na zidu izbušena rupa i zašto je baš tu izbušena.

Drugo je frižider nakrcan magnetima i porukama. Počelo je sa 2 magneta, sad je postalo prava ovisnost. Došlo je do toga da mi i prijatelji sa putovanja donose magnete. Frižider je šaren. Predivan. Domaći.

Treće su sitne stvari koje su uvijek tu negdje – jastučići na kauču, vaze, noćne lampe i ostalo… Stanovi se mijenjaju – detalji ostaju.

Četvrto je stvaranje novih uspomena. To je najbolje što možemo napraviti da novi stan postane dom. Kažu stručnjaci: ‘Da biste napravili dom – koristite prostor u kojem živite. Pozovite prijatelje na večeru, organizirajte proslavu rođendana za dijete, organizirajte okupljanje obitelji za blagdane. Kako budete stvarali uspomene u novoj kući, ona će vam postajati sve draža.’ Ima smisla.

Još jedna apsolutna istina mora biti spomenuta. Koliko god mi šutjeli ili pričali o tome, činjenica je da pri ulasku u kuću odmah možete znati kakve osobe tu žive. Ne govorim o luksuzu, novcima ili potpunoj neimaštini. Jer i najsiromašnija domaćinstva mogu imati onu ‘toplinu’ koja vam odmah daje osjećaj ‘doma’. Ako je kuća u koju ulazite neuredna i nakrcanma stvarima, koje su nemarno posložene ili nabacane to većinom znači kako se radi o osobi koja mora napraviti čišćenje u sebi. Naravno, tu ne govorim o razbacanim igračkama i neopeglanom vešu. Znate o kakvom neredu pričam… Počistiti glavu i srce pa onda prijeći na kuću. Kad uđete u kuću koja je uredna, osvijetljena, ugodna i mirisna – znate kakve osobe tu žive. Osjećate to.

To su osobe koje su došle ‘doma’ same sebi. Osobe koje su pronašle svoju istinu i svoj mir. I to se reflektiralo i na njihov životni prostor.
Kad mjesto na kojem živimo postane dio nas, kad mu se vraćamo kao prijatelju nakon teškog dana, kad se osjećamo zaštićeno i sigurno, kad se tu sklanjamo od psihičkih i fizičkih oluja, kad ga počnemo osjećati poput svoje kože, kad imamo zajedničke ožiljke, kad ga napunimo ljubavlju – onda mjesto postaje dom.
Pročitala sam negdje i ovo: Kuća postane dom kad se Bog nastani tu za stalno.

Prvo što treba unijeti u životni prostor je ljubav. Uz ljubav sve drugo će već sjesti na svoje mjesto. Kuća će postati dom kad je počnemo tako doživljavati.

Oznake: dom, kuća, obitelj

ponedjeljak, 19.08.2013.

Odmaramo!

Eto, baš sam se ulijenila za pisanje. Totalno. I baš dobro što sam na godišnjem pa ću se odmoriti (čitaj: napraviti sve ono što inače ne stignem!)

Zapustila sam pisanje i stvaranje, zapustila sam kreativnost i potpuno se predala domaćinstvu! Stan upravo vapi za čišćenjem kao i ja za odmorom. I zato ću ponoviti – baš dobro što sam na godišnjem.

Evo kako odmaram!

Dizanje nije u 6 nego u 7. Blagoslovljenih sat vremena više, ne znače mi baš ništa, ali dobro zvuči kad se napiše kao činjenica.
Oblačenje, presvlačenje, umivanje, namještanje svih kreveta. Mislav je posljednjih nekoliko dana postao prilično nemoguć kad mu se približim s pelenom pa je svako presvlačenje avantura. Glasna avantura. No, kad to obavimo mirni smo!

Doručak. Jedno dijete jede samo sredinu kruha, drugo voli kockice, jedno će jesti špekec, drugo Nutellu (Ajme, horor! Dajem djeci Nutellu za doručak! Adresu za slanje socijalne službe dajem na zahtjev!). Sva sreća i muž je na godišnjem, nismo brojčano nadjačani djecom i sve stižemo! Onda muž izvede Miu u grad, park, muzej (da, ima tri godine ali sama je izrazila želju kako bi vidjela što ima unutra). Ja ostajem s vrištećim Mislavom i pokušavam malo rasčistiti stan. Znate, na ovakve dane sjetim se mame. „Uvijek sve spremi odmah gdje mu je mjesto, pa ti se neće nakupljati i uvijek će ti biti red.“ I bilo je tako. Dok djeca nisu u naš dom donijela neko novo shvaćanje „reda“. Moram priznati kako osobno prilično hedonistički uživam ne raditi ništa kad dođem s posla. I prilično uspješno žmirečki preskačem sve prepreke, postavljene po sobi.

Uglavnom – zato je tu godišnji! Sad ćemo sve to srediti. Čistim kao manijak, kako bih što više posla obavila dok je pola obitelji vani. Potrpam veš u perilicu, uključim, stavljam ručak, peglam, završavam ručak, jedemo…

Sat – sat i pol odmora dok klinci spavaju.

Onda pakiranje – idemo na kupanje. Ponesi ručnike, igračke za plažu, hranu, grickalice, rezervne pelene, vodu, sok, opremu za kupanje (tj. za održavanje na vodi!). Maži djecu kremom za sunčanje, ubaci je u torbu. Krećemo. Toliko smo blizu, da stižemo na plažu prije nego što se uspijemo posvađati. Raširi ručnike, skini djecu, skini sebe. Djeca odmah u vodu. Pazi da se ne smoče prebrzo, pazi da mlađe ne pije vodu, pazi da se ne potope ili utope. Pazi da Mislav ne trpa pijesak u usta, ispiri mu usta jer je ipak uspio. Ajde – sad plivamo, sad skačemo, sad pravimo dvorac, sad se mažemo pijeskom. Muž i ja otplivamo na smjenu 20 metara od obale na minutu.

Izlazimo na ručnik, uz negodovanje djece. Hrana spašava stvar. Dajemo im na smjenu što god nađemo u torbi. U ovom trenutku već je sve puno pijeska. Više se i ne trudimo sprječavati Mislava da puže do susjednih ručnika. Svako malo neki predmet leti par metara od naših ručnika. Zato muž i ja sjedimo na smjenu. Ono koje stoji, pokupi to što je odletjelo i ode do vode malo isprati.
Svaki dan krajičkom oka hvatam sažaljive poglede parova, čija djeca sa prijateljima ljetuju puuuuno dalje, nego što su naša djeca od nas.

Osušili smo se, sve popili i pojeli, vrijeme je za povratak kući! Stavljam pelenu istom onom djetetu zbog kojeg sam se ujutro preznojavala. On na otvorenom prostoru vrišti deset puta glsanije nego kod kuće. Što je na plaži više ljudi, vrištanje će biti glasnije i duže će trajati. Prvih nekoliko puta bila sam šokirana. Sad samo stavim sunčane naočale i fućkam. Pravim se kako je sve u redu. Za to vrijeme, muž treći put vodi starije dijete isprati noge u vodu, zato što joj nikako nije jasno zbog čega ne smije mokrim nogama stati u pijesak, nego mora stajati na ručniku dok je ne obuče. Kad savladamo sve prepreke, muž uzima mlađe dijete na ruke, starije za ruku dok ja pakiram sve stvari u torbu. Pod pakiranjem mislim – trpam ih kako stignem kako bi se što prije maknuli sa vrištećim djetetom od osuđujućih pogleda. Krećemo kući.

Opet – zahvaljujući blizini – kod kuće smo za 5 minuta. Muž odlazi s Mislavom naprijed, dok se Mia i ja vučemo. Ona je, naime, strašno umorna, a i ne može pričati dok hoda. Pa svaki put kad otvori usta stane. Dolazimo u stan.
Muž već kupa Mislava. Treba isprati pijesak iz svakog pregiba i skrivenog mjesta na tijelu. Za to vrijeme ja raširim sve ono što je mokro na žicu. Tuširam Miu. Tuširam sebe. Ispirem naslage pijeska iz kade, koju uredno pjeskarimo svaki dan i čudim se kako ima još imalo sjaja.

Večera. Slično kao doručak, samo što su sad stvarno gladni! Mia bi u šetnju! Ma idemo i u šetnju! Pa na godišnjem smo! Uspješno odolijevamo izazovima u vidu tobogana, sladoleda, kokica, ljuljački. Ako uspijemo pregovore okončati samo sa sokom i trampolinom šetnja je bila uspješna. Ipak, na pola puta, a točno na najudaljenijoj točki od kuće, Mii se više ne hoda a Mislavu se više ne sjedi u kolicima.

Dolazimo kući umorni i posvađani. Klinci idu u krevet. Muž i ja sjedimo na balkonu i uživamo u godišnjem!

Ma baš dobro što smo na godišnjem i odmaramo se! Napunit ću baterije kao nikad!

P.S. Danas sam samo jednom pomislila kako bih najradije prekinula godišnji i vratila se na posao! Samo jednom! A jučer tri puta! Sve bolje mi ide ovo odmaranje!

Oznake: odmor, godišnji, obitelj, kupanje, plaža

petak, 31.05.2013.

Kako to da sam još uvijek u braku?

- Čekaj, ovo je sedma godišnjica? To znači da smo već prošli sedmu godinu ili smo tek ušli U sedmu godinu?
- Tek smo ušli u sedmu…
- Uh… Znači – ova će biti krizna. A ja mislio da je prošla bila krizna…

* * *

Rekli bi – ako je do sad samo svrbilo, sad će postati pravi osip.
Mogu biti romantična i reći kako sam se prije sedam godina udala za najboljeg prijatelja. Ali to bi bila preslaba riječ za našu vezu i brak. Prije sedam godina (nešto malo više), naš vjenčani kum kumovao je susretu mene i mog budućeg muža. Kroz mjesec dana već smo živjeli skupa. Za četiri mjeseca bili smo zaručeni. Za još četiri bili smo u braku. Zato što je sve bilo kristalno jasno. To je bilo to.
Imam mamu, s kojom sam prošla teoriju i koja se trudila prenijeti mi sva ona mala pravila i zrnca mudrosti, koja je njoj prenijela njena mama. Sve sam to u praksi odradila sa svojim mužem. I evo nas. Sedam godina. A nitko još nema kriminalni dosje.
Kako nam ide? Sjajno! Zašto? Neke stvari smo na vrijeme shvatili…i preduhitrili.

Shvatili smo u jednom trenutku kako ćemo u ovome oboje biti katastrofalni.

I jesmo. Lako se naljutiti. Emocije kulminiraju, dogodi se svađa, osjećaji su povrijeđeni, PMS, ponos, zbunjenost, bla, bla, bla… Uvijek je lakše kad prihvatimo činjenicu kako nekome podignuta daska ne znači baš ništa u životu, kako netko baš uživa stiskati pastu za zube po sredini, kako ima dana u mjesecu kad je svakome potrebna tišina, kako se hrkanje zaista ne može kontrolirati, kako neki ljudi zaista nisu svjesni da preglasno žvaču i kako je produženi boravak u kupaonici stvar osobnosti.

Dolaskom djece stvari su se promijenile.

Zapravo, sve se promijenilo. Nešto na gore, nešto na bolje. Okolnosti su bile takve i sudbina se malo poigrala, pa se dogodilo da smo upravo sa dolaskom djeteta ostali bez svega što smo obožavali. Prvo smo se odselili daleko od svih dragih prijatelja. Predaleko. A onda se dogodila klasika koja se događa svim mladim roditeljima – ne ide se nikud, u devet navečer padaš s nogu od umora, brineš o glupostima, iritantan si ljudima za razgovor jer pričaš samo o djeci.

No, dogodilo se i nešto predivno. Ne znam je li to bila stvar očaja ili ogorčenosti, ali muž i ja povezali smo se na jedan sasvim novi način. Kao da se s rođenjem djeteta stvorila neka krvna veza među nama. Iako sam samo ja krvarila. I odjednom smo se našli pred novim zajedničkim izazovom – biti roditelji. Biti roditelj pod svaku cijenu, makar to značilo da smo nas dvoje jedini ljudi koji nas mogu trpiti.

Pomaže i bijeg u emocionalno utočište.

Ja u svom imam prijateljice s kojima pretresem svaki detalj života. On ima prijatelje s kojima radi isto to. Oni nas ne osuđuju, oni nam ne prigovaraju, oni su samo podrška i utjeha u najtežim danima, kad teško jedno u drugome nalazimo utjehu. Isto je jako važno da su oni vjerni njemu kao što su one vjerne meni. I sve o čemu se priča ostaje u slušalici ili ispijenoj šalici kave. Hvala vam M. i V. On nek se svojima sam zahvali!

Pa eto, moj ti… Šta da ti kažem?

Znam da nisam najlakša osoba na svijetu. I znam da ima dana kad bi me bacio s balkona. I znam da sam posljednjih dana prilično iritantna i nemoguća. Kad se rokovi na poslu poslože sa izbijanjem 4 zuba i preuranjenim pms-om dobiješ ovo što si dobio. U svakom slučaju, zato i pišem ovo što pišem. Da ti kažem kako mi je neopisivo drago što smo se izabrali i što smo odlučili ostati skupa u dobru i zlu… i uspjeti.

Svjesna sam kako ti ponekad povučeš više nego ja. Ali pokušavam. Učim se. Imali smo teških trenutaka. Bili smo na dnu. Voljela sam te i onda. Znam da si i ti mene volio. Samo nam je oboma to bilo teško pokazivati. Hoću da znaš da te neizmjerno volim. Volim što smo isti i što nas iste stvari i nasmiju i rastuže.

Volim što, kao dvije babe, možemo satima sjediti na klupi i ogovarati prolaznike. Volim što se ubijemo u čevapima i onda se pravimo da nikome ne smeta smrad luka. Volim što se ponekad sakrijemo u kuhinju i smijemo se djeci. Volim se smijati s tobom. Volim što se smijemo istim glupim stvarima, koje nikome na svijetu nisu smiješne. Volim što pokisnemo barem jednom mjesečno. Volim kad spontano nasmijavamo blagajnice po dućanima.
Volim i kad se u kabini za presvlačenje zaglavim u haljinu, tako zaglavljena izađem van po pomoć a ti odeš van iz dućana i praviš se da me ne poznaješ. Ok, to nije bilo u redu. Ali bilo je presmiješno, priznajem!

Volim što me dižeš kad padam. I što me guraš i ne daš da se okrećem i žalim za onim što je bilo. I što me složiš, kao Felix Rubikovu kocku. I što nakon razgovora s tobom znam što je bitno. Znam tko je važan i čije mišljenje i riječi se računaju. Volim što uvijek staneš kao štit pa se sve ružno odbije od tebe i ne pogodi me tamo gdje me trebalo pogoditi.

Volim i to što tako lijepo lažeš da sam najljepša i najzgodnija, iako imam 20-ak kila više nego kad smo se upoznali. Volim svoj odraz u tvojim očima. Jer u njima se osjećam najljepše. I najsigurnije.

Volim naš život i volim ga živjeti s tobom. I želim nam još puno ovakvih godina. Jer sve su jednako krizne i jednako lijepe. Takva će biti i ova. I preživjet ćemo. Jer to smo mi.

Oznake: brak, godišnjica, ljubav, obitelj

nedjelja, 17.03.2013.

Kako je nastala moja obitelj (bez intimnih detalja!)

Dođe vrijeme u svačijem životu kad vam se učini da su svi oko vas trudni. I zaista je tako – svi su stvarno trudni. Ali to nije bitno. Bitno je što se svi čude: A što ti čekaš? E, pa čekam! Čekam zato što je to moj život i zato što ću sama odlučiti kad želim dijete. Ponešto se naravno pita i supruga.

„Da, definitivno ste trudni!“ Ovo su riječi koje mi je izgovorio ginekolog i riječi koje su zauvijek promijenile moj život.

Mjesecima smo suprug i ja vrijedno radili na potomstvu. Bili su to iznimno naporni mjeseci za mene i, vjerujem, pravo veselje za mog muža…
Nekoliko mjeseci nakon početka „maratona“ odlazimo na ljetovanje. Kasni mi, ali to pripisujem promjeni klime. Plačem svako malo. To pripisujem pms-u. Brzo ostajem bez daha. To pripisujem općem nedostatku kondicije.
Nakon prve jutarnje mučnine kupujem test. Zapravo – kupuje ga muž, jer više ne može slušati moje kukanje.
Radim test kasno popodne jer jednostavno ne mogu dočekati prvi jutarnji urin. Pozitivan.

Ujutro kod ginekologa. I da…to je to.
Znači – trudni smo.
Koja sreća! Koji adrenalin! Koje uzbuđenje! Hvatamo telefone. Kome moramo javiti? Trebamo li odmah svima javiti? Ma ne… Malo ćemo pričekati da ne bi bilo razočarenja. Ali ipak, moram još nazvati kumu… I drugu kumu… I frendicu…samo jednu. A dobro možda dvije. Ma možda još koju i to je to. Ali moram javiti i baki. I teti…i drugoj teti… Na kraju dana – znaju svi!
Avantura počinje!

Veselila sam se trudnoći i iskreno ju željela. Ipak, moram priznati, slatko iščekivanje je za mene bila prava pravcata tortura. Bila sam malo ljubomorna na trudnice koje su uživale i pjevušile…i šetale se…smijale…jele sve što stignu.
Kod mene je to bilo malo drugačije. Kada bi muž krenuo prema frižideru, ja sam kretala prema kupaonici. Svako otvaranje frižidera, za mene je bio okidač za povraćanje. Svaka hrana sa bilo kakvim mirisom – povraćanje. Svaki parfem, sapun, gel za tuširanje, prašak za veš, omekšivač…svaki miris – povraćanje. Kile su išle dolje…
„Strpi se…proći će… To ti traje samo prva tri mjeseca. Dobro…možda četiri…“ E, pa kod mene je trajalo osam dugih mjeseci!

U prvom tromjesečju još uvijek sam imala obline na koje sam navikla. Osim sa stravičnom mučninom borila sam se i sa poludjelim hormonima. „O moj Bože! Kako ću ja roditi? Ja ću imati dijete? Pa hoću li ja to znati? Kako ću ja to?“
Željna sam informacija. Ali informacije koje dobivam nisu zadovoljavajuće. Jer odgovor na pitanje „Kakav je porod?“ nikako ne smije biti „Ma proći će i sve ćeš zaboraviti!“ Tu je Internet, prepun informacija. Neumorno surfam i tražim odgovore. Moram vam reći da postoji na Youtube-u vrlo realan video poroda i preporučujem da ga svakako zaobiđete. To vam u životu nikako nije potrebno.

Drugo tromjesečje počinje. Divote koje se događaju – oticanje nogu i ruku, pomažu da se osjećam kao plutača. Iako mi svi govore da sam preslatka, ogledalo ne laže, i da…izgledam kao kit. Boli me kičma, spavanje postaje neudobni problem. Jedino pozitivno što se počelo događati je to da mi svi izlaze u susret, pomažu, ispunjavaju želje, mažena sam i pažena kako više nikad u životu neću biti. Malo sam se opustila i već sam naviknuta na „drugo“ stanje. Mučnine su još uvijek prisutne ali sad hrabro mogu napustiti kuću i krenuti u šetnju jer sam zadržavanje povraćanja dovela do savršenstva!

Treće tromjesečje nema predaha od mučnina. Razlika je u tome što me u ovoj fazi čak ni mučnine nisu sprječavale da pojedem sve što vidim! Maštala sam o kremastim kolačima i nemilosrdno ih uništavala, u kakvim god oblicima se pojavljivali!

Beba se jako ritala i moj život postao je kaotičan. Sad više ne ličim na kita nego na otok! Zato što se već jako teško mičem. Ako se uopće mičem. Tu sam se naslušala savjeta tipa – treba se puno kretati, lakše ćeš roditi. E pa, nije istina! Svi smo različiti. Ja znam primjer gdje je žena ležala tri mjeseca i rodila za 20 minuta. Znam i ženu koja je bila i aktivna do pred porod – rađala je 6 sati. Naravno, postoje i obratni primjeri. Pravilo je da nema pravila.

Neke od mojih trudnih prijateljica već su rodile. Naravno, željno iščekujem sve detalje sa poroda. One koje su to prošle imaju potrebu biti brutalne prema onima koje su još trudne. Znači – najgore i najstrašnije podatke čula sam od najdražih prijateljica i to me užasavalo. Nitko mi nije rekao: „Bit će sve u redu“ ali svi su mi zato govorili: „Joj, bojiš se s razlogom. To je grozno. Užasno boli. Ja više nikad ne želim roditi…“
Dakle, savjet svima glasi: ne slušati savjete i iskustva. Svi smo različiti. Da…boli. I prođe. I opet boli i opet prođe. Da je toliko neizdrživo, nitko ne bi imao više od jednog djeteta. Još uvijek mi nije jasno od kud potreba za tolikom zlobom i tolikim zagorčavanjem života onima koje su još trudne. Porod će se dogoditi htjele mi to ili ne. Ali svatko treba barem nekoliko riječi ohrabrenja!

U zadnjem tromjesečju naslušala sam se i savjeta poput: sad se naspavaj jer tko zna kad ćeš opet normalno spavati! Totalna glupost! Kako se naspavati dok ti stvorenje od tri kile nabija malo po rebrima malo po mjehuru? A što i ako se naspavaš? Da li se san akumulira pa će ti pomoći onda kad ne budeš mogla spavati? To još nisam čula…

Tijekom trudnoće jako puno sam čitala. Iz nekog neobjašnjivog razloga, mene – nepopravljivu romantičarku, privlačili su samo trileri. Ako je istina da majčine želje u trudnoći barem donekle utječu na karakter nerođenog djeteta, onda upravo dok ovo pišem, odgajam ili serijskog ubojicu ili savršenu detektivku!

Porod se zaboravi čim vidiš dijete. Istina. Moj porod bio je munjevit i rodila sam prvo dijete nakon tri prava truda. Što ne znači da nisam paničarila i bojala se kao nikad u životu! Ali razlika je u tome što se kompletno bolničko osoblje koje je prisustvovalo porodu od srca smijalo mojoj kuknjavi. Jer nisu ni sami mogli vjerovati da sve tako brzo ide a prvorotkinja sam.

Sjećam se da sam nakon poroda bacila pogled na trbuh… A tamo… Najljepše dijete koje sam ikad vidjela! Male crne okice, već otvorene…Crna duga kosica…Mali prstići pipkaju po mom trbuhu i škakljaju me… Ajme!
- Ma zar nije ovo najljepše dijete koje ste ikad vidjeli? – pitala sam babicu.
- Ma naravno – rekla je – najljepše na svijetu!

Moja najbolja prijateljica rodila je isti taj dan…nekih 19 sati poslije mene. Drugi grad, druga bolnica, jednako munjeviti porod. I velika sreća! Jer će eto, i naše curice biti prijateljice, baš kao što smo to nas dvije!

Tako je to bilo… Lijepo se prisjetiti…
Jedna epizoda je završila a pred nama se otvorila cijela knjiga…koju se sad trudimo ispuniti ljubavlju, srećom i lijepim uspomenama.

Nakon ravno dvije godine ponovili smo sve to. Trudnoća je bila jednako naporna, porod je bio jednako kratak, jednako dobar, s drugim sestrama, drugom babicom i drugim doktorom. I rodio se sinčić! Ali o tome drugom prilikom!

Moram dodati i ovo. Priznajem – ja sam jedna velika, velika kukavica. Stvarno ogromna kukavica! I skidam kapu svakoj ženi koja je trudnoću preležala u bolnici. Divim se iskreno svakoj koja je trpila dugotrajne trudove i višesatno ležanje, hodanje i bilo kakvo kretanje po rađaoni. Svaka vam čast! Ne mogu to ni zamisliti, ali stvarno mislim da svakoj ženi nakon poroda treba dati nekakav orden…koji će je uvijek podsjetiti koliko je hrabra bila i što je sve izdržala. Nema toga što žena ne može. Prave smo lavice, samo što prečesto to zaboravljamo!

Oznake: obitelj, trudnoća, djeca

utorak, 21.08.2012.

Brat

Najveći rod svakom roditelju je dijete. Nastalo je od tebe, kroz vene mu teče tvoja krv, gleda te tvojim očima i grli te tvojim rukama. Djetetu su najveći rod roditelji. Od njih je naslijedilo puna usta, grbav nos, smiješne palčeve...
Odmah iza roditelja rod ti je brat. Jer ste nastali od iste krvi. Imate isto visoko čelo i klempave uši. I jednako gubite kosu. Ma čak i jednako podrignete poslije ručka.

Moj tata je imao brata. I kao i sva braća na ovom svijetu – voljeli su se, svađali su se, družili su se, pričali su i plakali zajedno. Zajedno su ogovarali roditelje. I pokrivali jedan drugog u nepodopštinama.
I jedan i drugi su se oženili. I jedan i drugi dobili su djecu. I onda je jedan otišao. Poginuo je. Moj tata je ostao živ.
Od brata su mu ostale samo uspomene i sjećanja. I grob na kojem može zaplakati i zapaliti svijeću. Ostala su mu i djeca. Bratova djeca.
Nekad su se ljudi tako ponašali i tako živjeli i vjerovali da kada jedan brat umre, brigu o njegovoj djeci preuzima brat. I moj tata je to nekako prešutno prihvatio. Život nas je razasuo na razne krajeve i možda se ne viđamo koliko bismo htjeli i trebali ali kad se vidimo...pa baš se jako volimo!

I tako nama danas u goste dođe Dado, najstariji sin mog pokojnog strica. Prošla je možda i godina...možda i koji mjesec više da se nismo vidjeli.
Danas smo svi ostali šokirani spoznajom koliko Dado liči na strica. Na svog tatu. I svi smo to s oduševljenjem primjetili. Primjetio je i moj tata. Dadin stric.
I gledam ja tako danas svog tatu. A on gleda Dadu. I ne može ga se nagledati. Gleda u njega kao u neko božanstvo. Očekuje tata da mu se obrati brat. Da ga zagrli. Da mu kaže: „Evo me! Došao sam! Više nikud ne idem!“ Ali tata zna da se to neće dogoditi.

Sjedi tako Dado nasuprot svom stricu i upija svaku njegovu riječ. I pogledi im se stalno susreću. Ima u Dadinom pogledu onog nekog poštovanja...poštovanja koje ja možda ponekad zaboravim pokazati tati. Zato što je tu i uzimam ga zdravo za gotovo. Dado strica ne uzima zdravo za gotovo. Ima strpljenja slušati njegove dosadne priče i svaku upija do zadnje riječi.

Nazdravit ćemo. Ali Dado ne pije. Stric inzistira da popije rakijicu. Ali Dado ne pije nikakve žestice. Stric uporno inzistira. Vidim zašto inzistira. Toliko poznajem svog tatu. Popij, Dado, rakijicu. Daj da stričeve oči vide te ruke kako uzimaju čašicu. Daj da stričeve željne oči opet vide ta usta kako ispijaju sve do zadnje kapi. Daj da stric još jednom vidi taj osmijeh, dok se rakija spušta niz grlo i grije sve do srca. Ugrij, Dado, srce mom tati. Ugrij srce svom stricu.

Gledam tatu. Srce mu je puno. Ne stižu riječi tom brzinom izaći iz njegovih usta koliko bi želio pričati i slušati opet taj glas kako mu odgovara. Pričaj Dado. Pričaj bilo što. Smij se. Daj da taj zvonki smijeh opet ori našim dvorištem. Predugo ga nismo čuli.

Prekratak je svaki posjet. Prebrzo sve završi. Prebrzo dođe vrijeme rastanka i neka tuga, jer tko zna kad ćemo se opet vidjeti. I gledam tako Dadu. I preko puta gledam svog tatu. Gledam Dadinog strica, kako mu pun ponosa prenosi ona zrnca mudrosti za koje smatra da bi ih trebao prenijeti.
I ponosan je tata. Ispunjava svoju zadaću. Stric je isto ponosan. Brine se za bratovu djecu. Puno mu je srce.

Razmišljam... situacija je vrlo lako mogla biti obratna. Mogla sam ja sjediti u Dadinoj stolici. A preko puta mene mogao je sjediti moj stric, Dadin tata. A Dado je mogao sjediti na mom mjestu. I ja bih popila tu rakiju da zagrijem stričevo srce. Isto bih slušala iste te priče iz drugih usta i pravila se da me zanimaju. Isto bih se smijala svom stricu da mu ostane taj osmijeh kad odem.
Na jedan jedini trenutak poželjela sam danas da je situacija obratna. Tata, oprosti mi na toj pomisli. Znam da bi mi oprostio i znam da si i ti to milijun puta prevrtio po glavi. Na trenutak...samo na jedan jedini trenutak poželim biti na Dadinom mjestu a da preko puta mene sjedi moj stric. Dadin tata. Samo zato da Dadi olakšam na barem jednu sekundu. Jer on je ipak moj brat.

Oznake: brat, stric, obitelj

<	srpanj, 2016
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Srpanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (3)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Studeni 2013 (2)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (6)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Studeni 2012 (4)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (2)
Svibanj 2011 (4)

Opis bloga

Analiza života...

Linkovi