Marketing
Jedan od 'onih' trenutaka
Jedan dan šetali smo gradom s djecom i bila je to baš dobra šetnja. Ni klinci se nisu svađali. Slučajno je nekako došlo do toga da hodaju jedno kraj drugog i Mia je Mislava spontano uhvatila za ruku.
Tako smo šetali – oni naprijed, muž i ja iza njih. S noge na nogu. U jednom trenutku obišla nas je jedna žena i stala nekoliko metara ispred djece. Okrenula se i pogledala ih. Vidjela sam kako se topi od miline.
„Ovo je divno! Ovaj trenutak... Uživajte! Tako će kratko trajati!“ Ili tako nešto. Nisam baš sigurna kako su to točne riječi, jer mi je sve to nekako došlo na brzinu i iznenadilo me.
Nepoznati ljudi koji se zaustave kako bi vam rekli nešto o vašem djetetu, obično vam kažu kako vam je dijete balavo, ukakano ili kako niste normalni jer ste izašli bez šeširića. Ili da vas pitaju dojite li ili ste dojili, ako ne – zašto ne, ako da – zašto tako dugo. Ili da prokomentiraju kako su današnje cipelice za djecu grozne i pogubne za njihova stopala.
Nisam naviknuta da se netko nepoznat zaustavi, samo kako bi se divio trenutku koji proživljavam sa svojom djecom. Nisam naviknuta da mi nepoznata osoba ukaže na divan trenutak koji upravo imam sa svojom obitelji i da mi ukaže na to da ga ne smijem zaboraviti nego trebam pogledati onako – iz srca, i zauvijek ga tamo spremiti.
Zbunila me. Kako odreagirati na takvu neočekivanu pohvalu?
Kako god bilo – žena je bila u pravu. Imali smo ‘onaj’ trenutak i ona ga je primjetila. Imali smo trenutak idile a ona ga je prepoznala i ukazala nam na njega. Jer ona sigurno ima djecu i zna kako postoje teški trenuci i teški dani, kad nekako zaboravimo na ovakve divne trenutke. Ona se zaustavila i pobrinula se da trenutak zauvijek ostane zabilježen u mojim mislima.
Ona zna da će doći teški dani, kad ću se sa sjetom sjećati ovakvih trenutaka.
I ja to znam.
Žena sa šetnice nije bila sa nama ujutro. Nije bila prisutna kad je Mia plakala jer se probudila jako, jako tužna i glasnim naricanjem nas dovela do očaja kad više nismo znali što bismo joj rekli da je utješimo, jer ona nije znala ni zašto je tužna.
Nije vidjela kako se ujutro svađamo i natežemo prije oblačenja. Nije vidjela svađu za vrijeme doručka. Nije čula kako vičemo. Nije vidjela kako nas ne slušaju. Nije bila u blizini kad je Mia udarila Mislava po glavi i kad joj je on u bijesu zario zube u podlakticu. A sve u 30 sekundi i prije nego što smo stigli bilo što napraviti.
Nije bila sa nama ni kad sam ih razdvojila svako u jednu sobu a ja otišla u kupaonicu da udahnem i smirim se. Nije bila tu ni kad se Mislav rasplakao kao kišna godina jer nam nikako nije mogao objasniti što želi, a nešto je stvarno jako želio.
I tako...uživajući u šetnji na kraju dana, mi smo zaboravili to mučno jutro i to teško prijepodne. Šetnja je bila divna, smirena i tiha. Puno tiša od dinamičnog jutra.
Takvi su posebni trenuci, zar ne? Tiši. Manji. Teški trenuci uvijek se čine veliki i glasni. Lako ih je zapamtiti. Izgleda kako je ponekad potreban stranac na cesti koji će ukazati na taj tihi trenutak i podsjetiti nas da ga, iako je mali i čini se beznačajan, negdje dobro pospremimo. Nekad je potreban netko neutralan da pojača ton na lijepim trenucima.
Evo još jedan naš trenutak koji smo zabilježili fotoaparatom - da ga nikad ne zaboravimo!
Uživajte u trenutku!
Post je objavljen 15.08.2014. u 13:55 sati.