Mama Mima

utorak, 18.11.2014.

Grad, to smo mi

PRIČA O DJETINJSTVU, SINIŠA GLAVAŠEVIĆ
Svatko ima pravo na djetinjstvo. Djetinjstvo je čovjeku sve što ima. Ona neiscrpna snaga koju poslije cijeli život troši. Ali ima onih generacija koje ga naprosto daju u zamjenu,u zamjenu za buduća djetinjstva. Takva djeca bez djetinjstva odmah postanu odrasli ljudi, istrošeni, umorni... Oni su istodobno strah i divljenje, oni u duši vječito nose suprotnosti suza i smijeha, radosti i patnje. Djetinjstvo treba ispiti najednom, ne treba stati, treba odmah potrošiti sve te čarobne životne kapi, ne ostaviti ništa za poslije, ništa za jednom tko zna kad, jer vidite i sami, dragi moji prijatelji, što može biti. Može doći rat poput ovog i onda se opet neki među nama moraju odreći djetinjstva. Nemojte nikad braniti djeci da uživaju u svojem djetinjstvu, ne tjerajte ih da prerano odrastu. Jer što ih poslije čeka? Što – bez djetinjstva?

Lipanj, 1991.
Imala sam 11 godina, naslućivala kako život nije bajka, još uvijek vjerovala u sretne završetke.
Sjedila sam na maloj stolici nasred dvorišta. Dvorište je bilo usko i dugačko. S jedne strane bila je naša kuća a s druge, uz susjedovu kuću, mama je s ljubavlju uzgojila nekoliko predivnih ruža. Od naše kuće, prema ružama, u koloni se kretalo mnoštvo mrava. Sjedila sam i promatrala ih. Nekad bih postavila prst ili neki štapić među njih i prepriječila im put. Gledala sam kako se snalaze. Nekoliko sekundi zbunjeno bi lutali oko prepreke a onda se činilo kako su se odjednom sabrali i kolonu formirali tako da obilazi prepreku. Znala sam puhnuti. Razletjeli bi se na sve strane. Vidjela sam kako panično pokušavaju uhvatiti smjer u kojem trebaju nastaviti. Divila sam se kako brzo im to polazi za rukom. Nastavljali su hod u koloni. Hod se morao nastaviti, kolonu ništa ne smije prekinuti. Kao začarani. Kao drogirani. Kao programirani. Ovisi li o toj koloni njihov život?
Vruć je dan i dnevni boravak otvoren je prema dvorištu. Sjedim tik do vrata dnevnog boravka. Tata je unutra. Sluša vijesti. Jako glasno sluša vijesti i to mi stvara laganu nervozu u želucu. Ne znam zašto, ali je tako.

Rujan, 1991.
Otvaram oči, ne vidim ništa, ne mogu disati… Hvata me panika. Umirem. Ne mogu vjerovati - umirem. Pa zar već? Nisam još ni počela živjeti! Treba mi nekoliko trenutaka da shvatim gdje sam. Čujem ostale. Glasovi se miješaju ali čujem one koje trebam čuti. Živi su. Svi smo živi.
Ovo je bilo blizu. Granata je pala uz podrumski otvor i odlomila dio zida. Prašina je ispunila podrum u sekundi. Kad se prašina slegla bilo je jasno kako ovo mjesto više nije sigurno za nas. Moramo otići. Moramo se spustiti u grad, dalje od prve linije. A prva linija svakim nam je danom sve bliže. Trčimo po ulici i svima nam je jasno kako je to prilično blesavo…s obzirom na snajper, koji samo čeka krivi korak, i na tenk koji je u susjednoj ulici. Ali nemamo izbora. Trčimo od kuće do kuće… Kad se začuju pucnjevi - stajemo. Nema okretanja, kaže mama. Trči dok ne stigneš. Što god se dogodilo – nastavi trčati. Moraš nastaviti. Trčim kao začarana. Kao drogirana. Kao programirana. Trčim kao da mi život o tome ovisi. Jer, zapravo i ovisi.

* * *

Studeni, 1991.
Sanju su iz podruma odvezli u bolnicu. Ubrzo je rodila. Curicu. Mali se život rodio u sred ovog pakla. Kakav početak. Kakav dolazak. Njoj može ići samo na bolje. Jer gore od ovoga ne ide.
Osim ako ti tata nekoliko dana kasnije završi na Ovčari…

6. ožujka, 2010.
Dolazim u bolnicu. Pukao mi je vodenjak. Nemam trudove ali vjerovatno je bolje da sam tu i da me imaju na oku. Smještaju me u sobu. Ležim na boku i gledam kroz prozor. Noćas ću vjerovatno roditi. Rodit ću svoju curicu. U istoj onoj bolnici. Na istom onom mjestu. Samo u drugim okolnostima. Plačem…
Moj muž doći će po nas. Donijet će i cvijeće. Poljubit će Miju i mene. Napustit ćemo bolnicu skupa. Sretni.

* * *

1988.
Sjećam se jednog sna. Bio je strašan i znala sam kako ga nikad neću zaboraviti. Sanjam svoju školu. U prizemlju je nekoliko učionica nižih razreda i učionica gdje imamo glazbeni. Zapravo, upravo izlazimo sa sata glazbenog, kad u školi nastane gužva i panika. U školu ulaze Njemci. Da, oni pravi Njemci, iz starih partizanskih filmova – sa onim čudnim šljemovima, crnim čizmama, puškama na ramenu. Guraju nas uza zid. Viču. Bojim se. Nevjerovatan strah. Sama sam. Nema ni mame, ni tate, ni Igora. Sama. Tko zna gdje su svi! Kako je do ovoga došlo? Nije li rat odavno završio?
Budim se… Užas! Kakva noćna mora. Nadam se kako nikad više neće biti rata. Samo se tome nadam. Ne smije više biti rata. Ma i neće. Sad smo pametniji. Ratuju samo tamo daleko… Irak… Iran… A oni su neki primitivci… Nisu kao mi.
Sva sreća bio je to samo san.

18. studeni, 1991.
Grad je pao. Kažu kako je sve gotovo. Pokušavam si dočarati što to točno znači. Ne moram dugo zamišljati. Na ulazu u porum galama. Gužva. Vojska. Zapravo…ne baš vojska. Vojska i neka čudna lica, neke čudne uniforme. Ne sviđa mi se ovo. Izvode nas iz podruma. Imaju puške. A mi imamo vrećice i torbe. Galame. Mi šutimo. Smiju se. Mi više ne možemo ni plakati. Nakon tri mjeseca ispod zemlje, došla sam van u neku novu dimenziju. Nema više grada. Grad su ubili. Ostale su samo crno-bijele zgrade. Ostalo je samo sivilo. Prašina. Leševi. Ljudi moji, što je ovo? Kako se ovo dogodilo? I zašto? Zar su svi poludjeli? Hoće li me netko napokon probuditi i okončati ovu noćnu moru? Kako se ovo dozvoljava i kako ovo nitko ne vidi u cijelom tom civiliziranom svijetu? Tko će nam sad pomoći? Gotovo sam sigurna kako nam više nema pomoći. Ali barem su mama i Igor tu. Tate nema. Tko zna što će biti s njim. Tko zna je li uopće još živ.
Nevjerovatan strah. Više od straha. Obamrlost. Nadam se kako će nas ubiti brzo i bezbolno. Samo se tome nadam. To je jedina preostala nada u ovom jedanaestogodišnjem tijelu.

* * *

Lipanj, 1991.
Dosadila mi je igra s mravima. Dosadile su mi vijesti. Izlazim na ulicu. Idem po Slađanu. Zovem je s kapije. Izlazi njen tata, Ljuban. Ona danas neće izaći van. Bez ikakvog objašnjenja. Kod kuće je, ali neće izaći van. Pokunjeno se vraćam kući. Što se događa? Zar se više ni na ulici nećemo igrati?

19. studeni, 1991.
Velepromet. More tužnih lica. Vojska. I oni drugi. Oni su nas oslobodili, stalno nam to govore. Gotovo kao da sami sebe pokušavaju u to uvjeriti. Ipak, nitko nije sretan. Naprotiv. Puno je suza. Puno vikanja, pucanja, plakanja, moljakanja… Puno djece. Puno starih ljudi. Muškarce su odvojili. Oni iza žice hodaju u krug. Vidim poznata lica. Izobličena od straha, ali poznata.
A onda poznato lice u onoj čudnoj uniformi. Ljuban. Priča s mamom. Mene i ne gleda. Pita za tatu. Odlazi. Nisam ga pitala za Slađanu. Nisam pitala za svoju prijateljicu. Nije mi bilo do toga. A nije ni njemu.

1998.
Prvi put nakon rata stigli smo u Vukovar. Došli smo do svoje kuće. Pa…do onoga što je ostalo od kuće. To je nekad bio dom. A sad… Sad je hrpa cigli, nagorenog drveta i korova… Ni traga ničemu poznatom. Ni krpica… Ni šalica… Ni kockica… Ništa. Izgleda nestvarno.
Cestom prolazi žena. Zaustavlja se. “Heeej, vratili ste se!” Ljubanova žena. Nismo se svađali. Nismo vikali. Vidjela nam je lica. To je bilo dovoljno da produži kamo je krenula. Svojoj kući.

* * *

Lipanj, 1991.
Izlazimo iz škole. Sjećam se nekoliko učitelja koji su nam ponavljali kako moramo ići ravno kući i nigdje se ne smijemo zaustavljati. Nešto se događa ali nama baš nije točno jasno što. Odrasli su izgleda malo poludjeli. Trčim kroz park sa Darkom i Banetom. Smijemo se. Nismo svjesni kako posljednji put vidimo našu školu. Posljednji put kako smo svi troje skupa. Bezbrižni i nasmijani.

23. studeni, 1991 - Zagreb, hotel Intercontinental
Nakon 3 stravična mjeseca budim se u toplom krevetu. Ustajem i dolazim do prozora. Razvlačim teške zavjese. Gledam van. Škola. Djeca dolaze na nastavu. Trče, smiju se, igraju, susreću s prijateljima… Potpuno su nesvjesni tužnih očiju na prozoru hotela. Nesvjesni tragedije, koja se dogodila samo 300 kilometara istočno od njihovog raja. Bezbrižni. Nesvjesni izgubljenih života… Izgubljenih prijatelja… Izgubljenih očeva i djece. Nesvjesni jednog izgubljenog djetinjstva.

* * *

1984.
Igramo se na dvorištu. Bezbrižni. Mali. Sretni… Došao je ujak. Koristi svaku priliku da nas fotografira jer se ne vidimo često koliko bismo htjeli. Na sekundu se zaustavljamo kako bismo mu pozirali a onda se utrka po dvorištu nastavlja… Po dvorištu u kojem će se za 7 godina izgubiti 2 djetinjstva.

Siječanj, 2014.
Isto dvorište. 30 godina poslije. Moja djeca. Dva nova života. Dvije nade. Dva djetinjstva. Dva osmjeha. Bezbrižni, mali i sretni. Nikad nikome neću dozvoliti da im to oduzme. Nikad više.

Imala sam samo 11 godina kad sam shvatila kako ne postoje sretni završeci. Od tad ne vjerujem u bajke.
Ipak…”Tko ostaje ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?”
Nama, Siniša… Nakon svega grad je i dalje u nama - naš a mi njegovi. Jer grad to smo mi.