utorak, 18.11.2014.

Grad, to smo mi

Lipanj, 1991.
Imala sam 11 godina, naslućivala kako život nije bajka, još uvijek vjerovala u sretne završetke.
Sjedila sam na maloj stolici nasred dvorišta. Dvorište je bilo usko i dugačko. S jedne strane bila je naša kuća a s druge, uz susjedovu kuću, mama je s ljubavlju uzgojila nekoliko predivnih ruža. Od naše kuće, prema ružama, u koloni se kretalo mnoštvo mrava. Sjedila sam i promatrala ih. Nekad bih postavila prst ili neki štapić među njih i prepriječila im put. Gledala sam kako se snalaze. Nekoliko sekundi zbunjeno bi lutali oko prepreke a onda se činilo kako su se odjednom sabrali i kolonu formirali tako da obilazi prepreku. Znala sam puhnuti. Razletjeli bi se na sve strane. Vidjela sam kako panično pokušavaju uhvatiti smjer u kojem trebaju nastaviti. Divila sam se kako brzo im to polazi za rukom. Nastavljali su hod u koloni. Hod se morao nastaviti, kolonu ništa ne smije prekinuti. Kao začarani. Kao drogirani. Kao programirani. Ovisi li o toj koloni njihov život?
Vruć je dan i dnevni boravak otvoren je prema dvorištu. Sjedim tik do vrata dnevnog boravka. Tata je unutra. Sluša vijesti. Jako glasno sluša vijesti i to mi stvara laganu nervozu u želucu. Ne znam zašto, ali je tako.

Rujan, 1991.
Otvaram oči, ne vidim ništa, ne mogu disati… Hvata me panika. Umirem. Ne mogu vjerovati - umirem. Pa zar već? Nisam još ni počela živjeti! Treba mi nekoliko trenutaka da shvatim gdje sam. Čujem ostale. Glasovi se miješaju ali čujem one koje trebam čuti. Živi su. Svi smo živi.
Ovo je bilo blizu. Granata je pala uz podrumski otvor i odlomila dio zida. Prašina je ispunila podrum u sekundi. Kad se prašina slegla bilo je jasno kako ovo mjesto više nije sigurno za nas. Moramo otići. Moramo se spustiti u grad, dalje od prve linije. A prva linija svakim nam je danom sve bliže. Trčimo po ulici i svima nam je jasno kako je to prilično blesavo…s obzirom na snajper, koji samo čeka krivi korak, i na tenk koji je u susjednoj ulici. Ali nemamo izbora. Trčimo od kuće do kuće… Kad se začuju pucnjevi - stajemo. Nema okretanja, kaže mama. Trči dok ne stigneš. Što god se dogodilo – nastavi trčati. Moraš nastaviti. Trčim kao začarana. Kao drogirana. Kao programirana. Trčim kao da mi život o tome ovisi. Jer, zapravo i ovisi.



* * *

Studeni, 1991.
Sanju su iz podruma odvezli u bolnicu. Ubrzo je rodila. Curicu. Mali se život rodio u sred ovog pakla. Kakav početak. Kakav dolazak. Njoj može ići samo na bolje. Jer gore od ovoga ne ide.
Osim ako ti tata nekoliko dana kasnije završi na Ovčari…



6. ožujka, 2010.
Dolazim u bolnicu. Pukao mi je vodenjak. Nemam trudove ali vjerovatno je bolje da sam tu i da me imaju na oku. Smještaju me u sobu. Ležim na boku i gledam kroz prozor. Noćas ću vjerovatno roditi. Rodit ću svoju curicu. U istoj onoj bolnici. Na istom onom mjestu. Samo u drugim okolnostima. Plačem…
Moj muž doći će po nas. Donijet će i cvijeće. Poljubit će Miju i mene. Napustit ćemo bolnicu skupa. Sretni.



* * *

1988.
Sjećam se jednog sna. Bio je strašan i znala sam kako ga nikad neću zaboraviti. Sanjam svoju školu. U prizemlju je nekoliko učionica nižih razreda i učionica gdje imamo glazbeni. Zapravo, upravo izlazimo sa sata glazbenog, kad u školi nastane gužva i panika. U školu ulaze Njemci. Da, oni pravi Njemci, iz starih partizanskih filmova – sa onim čudnim šljemovima, crnim čizmama, puškama na ramenu. Guraju nas uza zid. Viču. Bojim se. Nevjerovatan strah. Sama sam. Nema ni mame, ni tate, ni Igora. Sama. Tko zna gdje su svi! Kako je do ovoga došlo? Nije li rat odavno završio?
Budim se… Užas! Kakva noćna mora. Nadam se kako nikad više neće biti rata. Samo se tome nadam. Ne smije više biti rata. Ma i neće. Sad smo pametniji. Ratuju samo tamo daleko… Irak… Iran… A oni su neki primitivci… Nisu kao mi.
Sva sreća bio je to samo san.

18. studeni, 1991.
Grad je pao. Kažu kako je sve gotovo. Pokušavam si dočarati što to točno znači. Ne moram dugo zamišljati. Na ulazu u porum galama. Gužva. Vojska. Zapravo…ne baš vojska. Vojska i neka čudna lica, neke čudne uniforme. Ne sviđa mi se ovo. Izvode nas iz podruma. Imaju puške. A mi imamo vrećice i torbe. Galame. Mi šutimo. Smiju se. Mi više ne možemo ni plakati. Nakon tri mjeseca ispod zemlje, došla sam van u neku novu dimenziju. Nema više grada. Grad su ubili. Ostale su samo crno-bijele zgrade. Ostalo je samo sivilo. Prašina. Leševi. Ljudi moji, što je ovo? Kako se ovo dogodilo? I zašto? Zar su svi poludjeli? Hoće li me netko napokon probuditi i okončati ovu noćnu moru? Kako se ovo dozvoljava i kako ovo nitko ne vidi u cijelom tom civiliziranom svijetu? Tko će nam sad pomoći? Gotovo sam sigurna kako nam više nema pomoći. Ali barem su mama i Igor tu. Tate nema. Tko zna što će biti s njim. Tko zna je li uopće još živ.
Nevjerovatan strah. Više od straha. Obamrlost. Nadam se kako će nas ubiti brzo i bezbolno. Samo se tome nadam. To je jedina preostala nada u ovom jedanaestogodišnjem tijelu.



* * *

Lipanj, 1991.
Dosadila mi je igra s mravima. Dosadile su mi vijesti. Izlazim na ulicu. Idem po Slađanu. Zovem je s kapije. Izlazi njen tata, Ljuban. Ona danas neće izaći van. Bez ikakvog objašnjenja. Kod kuće je, ali neće izaći van. Pokunjeno se vraćam kući. Što se događa? Zar se više ni na ulici nećemo igrati?

19. studeni, 1991.
Velepromet. More tužnih lica. Vojska. I oni drugi. Oni su nas oslobodili, stalno nam to govore. Gotovo kao da sami sebe pokušavaju u to uvjeriti. Ipak, nitko nije sretan. Naprotiv. Puno je suza. Puno vikanja, pucanja, plakanja, moljakanja… Puno djece. Puno starih ljudi. Muškarce su odvojili. Oni iza žice hodaju u krug. Vidim poznata lica. Izobličena od straha, ali poznata.
A onda poznato lice u onoj čudnoj uniformi. Ljuban. Priča s mamom. Mene i ne gleda. Pita za tatu. Odlazi. Nisam ga pitala za Slađanu. Nisam pitala za svoju prijateljicu. Nije mi bilo do toga. A nije ni njemu.




1998.
Prvi put nakon rata stigli smo u Vukovar. Došli smo do svoje kuće. Pa…do onoga što je ostalo od kuće. To je nekad bio dom. A sad… Sad je hrpa cigli, nagorenog drveta i korova… Ni traga ničemu poznatom. Ni krpica… Ni šalica… Ni kockica… Ništa. Izgleda nestvarno.
Cestom prolazi žena. Zaustavlja se. “Heeej, vratili ste se!” Ljubanova žena. Nismo se svađali. Nismo vikali. Vidjela nam je lica. To je bilo dovoljno da produži kamo je krenula. Svojoj kući.




* * *

Lipanj, 1991.
Izlazimo iz škole. Sjećam se nekoliko učitelja koji su nam ponavljali kako moramo ići ravno kući i nigdje se ne smijemo zaustavljati. Nešto se događa ali nama baš nije točno jasno što. Odrasli su izgleda malo poludjeli. Trčim kroz park sa Darkom i Banetom. Smijemo se. Nismo svjesni kako posljednji put vidimo našu školu. Posljednji put kako smo svi troje skupa. Bezbrižni i nasmijani.

23. studeni, 1991 - Zagreb, hotel Intercontinental
Nakon 3 stravična mjeseca budim se u toplom krevetu. Ustajem i dolazim do prozora. Razvlačim teške zavjese. Gledam van. Škola. Djeca dolaze na nastavu. Trče, smiju se, igraju, susreću s prijateljima… Potpuno su nesvjesni tužnih očiju na prozoru hotela. Nesvjesni tragedije, koja se dogodila samo 300 kilometara istočno od njihovog raja. Bezbrižni. Nesvjesni izgubljenih života… Izgubljenih prijatelja… Izgubljenih očeva i djece. Nesvjesni jednog izgubljenog djetinjstva.



* * *

1984.
Igramo se na dvorištu. Bezbrižni. Mali. Sretni… Došao je ujak. Koristi svaku priliku da nas fotografira jer se ne vidimo često koliko bismo htjeli. Na sekundu se zaustavljamo kako bismo mu pozirali a onda se utrka po dvorištu nastavlja… Po dvorištu u kojem će se za 7 godina izgubiti 2 djetinjstva.



Siječanj, 2014.
Isto dvorište. 30 godina poslije. Moja djeca. Dva nova života. Dvije nade. Dva djetinjstva. Dva osmjeha. Bezbrižni, mali i sretni. Nikad nikome neću dozvoliti da im to oduzme. Nikad više.




Imala sam samo 11 godina kad sam shvatila kako ne postoje sretni završeci. Od tad ne vjerujem u bajke.
Ipak…”Tko ostaje ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?”
Nama, Siniša… Nakon svega grad je i dalje u nama - naš a mi njegovi. Jer grad to smo mi.

Oznake: Vukovar, rat, sjecanja, djeca, obitelj

nedjelja, 04.08.2013.

Viktorija

Rat je veliko zlo, reći će vam svatko normalan. Onaj tko je preživio rat i kome je rat bio u neposrednoj blizini neće vam to reći.
Ja sam preživjela rat. U neposrednoj blizini. U tolikoj blizini da mi se i sad koža naježi kad se sjetim svega – tih dana, tih mirisa, te hladnoće, tog straha.
Preživjela sam i svakodnevno se trudim ostaviti ga u prošlosti. Ali on je stalno tu. Stalno me prati i stalno me podsjeća kako će biti tu zauvijek.
Rat je više od zla. Rat je nepojmljiv. Rat je neopisiv. Gore od rata samo su posljedice, koje ostavlja iza sebe.

Ispričat ću vam priču. Priču zbog koje sam jučer nakon dugo vremena zaplakala.

Kao dijete živjela sam u ulici sa jako puno djece. Kad kažem jako puno, mislim na četrdeset i jedno (41) dijete. To su samo oni kojih se mogu sjetiti. Bila je to vesela ulica. Mogla bih o svakome od njih pisati romane ali danas sam vam odlučila pričati o Dadi.

Dado je 4 godine mlađi od mene. Živio je dvije kuće dalje od mene. Po čemu je poseban? Meni je bio i ostao poseban zato što je prvo malo dijete prema kojem sam gajila osjećaje kao prema mlađem bratu. Prije nego što sam krenula u školu (a nisam htjela ići u vrtić), svako jutro sam uzimala šlapice, zaključavala kuću i odlazila kod Dade. Njega je čuvala baka. Skupa smo se igrali, gledali crtiće i Branka Kockicu, jeli juhice i salamice. Dado je bio slatko dijete. Nekoliko godina kasnije dobio je brata, jednako slatkog i simpatičnog. Ali Dado je uvijek ostao poseban. Mezimac.

Završio je prvi razred osnovne škole kad je počeo rat. Njegova i moja obitelj našle su se na suprotnim stranama. Jedan pogled na njegovog tatu u uniformi, koju tih dana nikako niste htjeli vidjeti, bio je dovoljan da prekrižim Dadu i njegovu obitelj iz svog života.

Mi smo otišli. Otjerali su nas i spalili nam kuću. Oni su ostali. Kad su se nakon godina progonstva moji roditelji vratili u obnovljenu kuću, Dado i njegova obitelj i dalje su bili tamo. „Nemaju ni malo obraza“ razmišljala sam.

Vrijeme je prolazilo. Između dvije kuće sada se nalazio prazan plac. Oni su mojim roditeljima postali prvi susjedi. Dijelio ih je zid napravljen od cigle i još jedan – nevidljiv, ali gotovo opipljiv – zid mržnje.

Dado se prvi oženio. Bio je jako mlad. Dobio je curicu. Ja sam se udala i rodila Miju. Kad sam nakon porodiljnog počela raditi, Mia je svakodnevno odlazila baki na čuvanje. Mi smo poslije posla dolazili po nju i vozili je kući. Iako nikad nismo komunicirali, znala sam se krajičkom usana nasmijati curici u prolazu. Zato što nisam životinja. I zato što, ako me dijete gleda u oči, ne mogu se ne nasmijati. Jer to je ipak samo dijete.

Dadina žena, vrlo, vrlo mlada djevojka, ubrzo ih je napustila. Ne mogu zamisliti ni jedan scenarij, koji bi me naveo da napustim svoje dijete. Ali ne želim nikoga osuđivati. Svatko nosi svoju glavu i svoj teret. Srce mi se slamalo dok sam slušala curicu kako danima doziva mamu. A mame nema.

Vremenom se mama počela pojavljivati i odvoditi curicu sebi. Bilo mi je lakše. Nemojte me krivo shvatiti. Nije to moj problem, ni moj život. Ali gledati malu curicu kako odrasta bez mame jako je žalosno, pogotovo kad je ta mama u istom gradu. Moje smješkanje počelo se pretvarati u sramežljivo pozdravljanje. A onda je curica malo narasla, pa smo počele izmjenjivati i po koju riječ na ulici. Lijepa je kao lutka. I draga. Pristojna.

Jučer se dogodilo nešto, što sam već neko vrijeme naslućivala i po malo shvaćala kako je neizbježno.

Našli smo se na istoj rođendanskoj proslavi. Puno djece, veselo društvo. Mala susjeda je došla sama, dovoljno je velika. Baka ju je samo prevela preko ceste. Znate kako na takvim susretima s pola mozga pratite razgovor odraslih, a jednim okom uvijek pratite svoje dijete – kako se nešto ne bi dogodilo i kako nešto ne bi napravilo. U jednom trenutku, uhvatila sam se kako pogledom pratim Miju, ali tu i tamo pogled mi odluta i na Viktoriju, Dadinu kćer. Svaki pogled stezao mi je srce. Neki osjećaj, koji uopće ne mogu objasniti. Ona je isti tata. Gledam nju i vidim njega. Imaju isti glas. Jednako izgovaraju pojedine riječi.

Nakon ugodnog druženja, krećemo kući. Ona se iznenada stvori tu, ispred mene. Jednostavno znam kako moram progovoriti.
- Kako si zlato? Jesi se umorila?
- Jesam malo…
- A gdje si tako krasnu boju dobila?
- Na kupanju! – nasmije se ona.
Mia nevoljko kreće prema izlazu i ja joj govorim kako će se vidjeti sa curama opet. Svaki dan je kod bake i može se igrati s njima kad god poželi.
- I ja sam ti tu, znaš. – progovori Viktorija. Mia i ja je pogledamo. A ona nastavi:
- Ja živim tu, kraj tvoje bake, znaš… Samo je jedan prazan plac između nas. Možeš se i sa mnom igrati.
I meni se srce stegne. Gutam suze i gledam tu dragu curicu, kako razgovara sa mojim djetetom. Za njih nema zida. One zid ne vide. One vide samo prazan plac. Samo nekoliko metara udaljenosti, koje treba prijeći u par koraka.

Eh, kad dobijemo neočekivanu lekciju od djece…

Oznake: susjedi, rat, djeca, rođendan

utorak, 26.02.2013.

Dvije ruže iz devetog bloka

Moja ulica prije 1991. nosila je ime Stjepana Supanca, koji je početkom prošlog stoljeća bio inženjer, arhitekt i vođa političkih aktivnosti. Stariji vukovarci znali su je kao ulicu Tri Ruže ili Drei Rosen. Brdo na kojem se nalazila ulica nazivalo se „Švapsko brdo“. Legenda kaže da su u toj ulici stanovale tri djevojke, Marija, Katica i Štefana i da je po njima dobila ime.
To ime bilo je daleko ljepše...ali iz nekog razloga neprihvatljivo. Sjećam se da je jedan susjed čak imao i kućni broj sa starim nazivom ulice... Na malenoj pločici pisao je kućni broj a ispod, sitnim slovima stajalo je Drei Rosen.

U mojoj ulici prije rata, bilo je oko šezdeset obiteljskih kuća. Nije bila osobito prometna pa smo se skoro uvijek igrali na cesti.
U ulici je živjelo četrdeset i jedno dijete. A to su samo oni kojih sam se uspjela sjetiti i oni koji su u ulici baš živjeli. Nisam tu brojala one, koji su dolazili kod bake i djeda na čuvanje. Ulicu smo dijelili, samo nama znanim granicama, na tri dijela. Donji kraj, Gornji kraj i mi – Centar. Nije tu bilo svađa, ni onih dječjih „ratovanja“, ali dobro se znalo tko se igra u kojem dijelu ulice. Znali smo se i izmješati, nitko nije imao ništa protiv. Ali na kraju dana, uvijek bi se vraćali u svoje dijelove ulice.

Zamislite ljetne praznike u mojoj ulici. Na jednom kraju bila je velika samoposluga. Drugi kraj izlazio je ravno na rijeku Vuku. Da ste krenuli ulicom, a baš se dogodilo da su praznici i da smo svi kod kuće, morali bi non-stop nekoga pozdravljati. Ili to ili sagnuti glavu i što brže proći ulicom praveći se da nikoga ne vidite, što je bilo prilično nemoguće.
Na dijelu koji je vodio do samoposluge, bili su većinom dečki, stariji od mene od 3 do 6 godina. Na tu stranu rijetko smo odlazili. Kad bismo išli u dućan, neizbježno je bilo zadirkivanje i smijuljenje.
Na drugom kraju ulice, prema Vuki, bilo je nekoliko starijih djevojki i jako puno male djece, između 3 i 7 godina. Ni tamo nismo pretjerano odlazili. Djevojke su imale neku zatvorenu grupu, a klinci su bili klinci. Ništa konkretno od njih...samo vrištanje, plakanje i dozivanje mame.

U mom društvu bilo nas je trinaestero. Pet cura i osam dečki. Većinom smo se igrali svi skupa. Ponekad smo se odvajali u grupice po dvoje, troje i šetali, pričali, sjedili na klupama ili na cesti. Igrali smo graničara, „Policajaca i lopova“ ili smo izmišljali igre i po cijele dane bili zadubljeni u neku, samo nama znanu, akciju.
Naravno, svatko je imao jednog najboljeg prijatelja. Ja sam imala najbolju prijateljicu. Često smo se šetale i pričale o stvarima, o kojima curice pričaju – barbike, škola, društvo...u nekim kasnijim godinama i o dečkima.

Često bih odmah nakon doručka odlazila van. Ako nikoga nema na ulici, prva postaja bila je kuća prijateljice. Ulazila sam bez kucanja, zvonjenja i dozivanja. Znala sam ih zateći za doručkom. Ali to nikome nije smetalo. Dapače, pridružila bih se, iako sam već doručkovala. Sjećam se da su imali neki ritual – ona je uvijek jela čokoladni namaz i pila mlijeko. Njezin brat blizanac uvjek je doručkovao pekmez od šipka i pio čaj.
Ista stvar je vrijedila i obratno – dolazilo se i ulazilo u kuću kao da je vaša.
Nakon doručka – na ulicu. Do ručka igranje, nakon ručka opet van. Igranje do večere. Opet van. U ljetnim mjesecima znali smo ostati vani do deset, jedanaest navečer.

Jedino roditeljsko pravilo, koje smo morali poštivati, bilo je – nikada ne odlaziti iz ulice. Jesmo li ga kršili? Naravno. Ulica se pružala do Vuke a kad dođeš do Vuke...paaa...teško je odrediti gdje je točno kraj ulice.
Na Vuki je uvijek bilo puno čamaca i sjećam se kako smo skakutale po njima i plastičnim kanticama, kojih je bilo u svakom čamcu, hvatale malene ribice i punoglavce. A kad smo već kod Vuke, zašto ne bi malo odšetale i do centra grada, koji je odmah tu – preko ceste. Znale smo otići do hotela Dunav. Glavna fora bilo je ući unutra, i pazeći da nas nitko ne primjeti, ući u lift. Malo se voziti gore – dolje i istim načinom izaći van.

Naravno, pravilo o napuštanju ulice imalo je izuzetke. To je obično bilo nedjeljom ujutro, kad smo se znali grupno uputiti u kino i pogledati prijepodnevnu matineju. Voljela sam ići u grad, ali nisam baš voljela ići u kino. Ne zbog filmova. U njima sam uživala. Zbog stolica u kinu, koje su se preklapale, a ja sam bila mala i nikad pod mojom težinom nije ostajala otvorena. Skoro cijeli film provela bih balansirajući i pazeći da me stolica ne poklopi.

Ako ste iz centra grada krenuli u moju ulicu, sa koje god strane dolazite, morali biste se penjati uz brdo. Ulica je jednim dijelom bila ravna a onda se strmom cestom spuštala prema Vuki i centru. To je bilo odlično zimi. Jer na koju god stranu okrenete, mjesta za sanjkanje je bilo više nego dovoljno.

S obzirom na broj djece u ulici, odrasli su rijetko odlazili u dućan. Zašto? Zato što je bilo dovoljno poviriti kroz prozor i pozvati najbliže dijete i zamoliti da na brzinu ode po ono što vam treba. Pa smo tako znali ići po prašak za pecivo, jer je baš zatrebao susjedi koja je pravila kolač. Išli smo po griz, susjedi koja je imala malu bebu. Išli smo i po cigarete susjedu koji je uvijek sjedio na klupi ispred kuće. Često smo išli po Badelov konjak, susjedi čiji je suprug bio u invalidskim kolicima. Govorila nam je kako joj treba za previjanje njegovih rana. Znali smo da to nije istina. Nešto iz razgovora roditelja, nešto i zato što je stalno bila crvena u licu i poprilično dobro raspoložena. Naravno, i po zadahu, koji nikako nije mogla sakriti. Sjećam se kako smo prijateljica i ja jednom otišle po konjak, pa smo se putem malo zaigrale i slučajno ga razbile. Nije se susjeda ljutila. Dala nam je novce za novi. Kao što sam rekla - bila je većinom dobro raspoložena.

U ulici je bilo puno drveća i zelenila. Bilo je dosta stabala šljiva, koje su imale crveno lišće. To je ulici davalo poseban izgled. Šljive su bile jako ukusne. Međutim, rijetko su dočekale dozrijevanje. Jeli bi ih čim je nestao cvijet, a one počele dobivati onaj okrugli oblik, tek naznaku neke buduće šljive. Bile su gorke i tvrde, ali nama najfinije na svijetu.
Dvije kuće od mene živjela je stara baka, Njemica. Često smo je čuli kako razgovara na njemačkom sa prijateljicom, koja joj je dolazila na kavu. U njenom dvorištu raslo je veliko stablo višnje, i to baš do uličnog zida. Ona nikad nije prigovarala ni vikala. Uvijek je pričala tiho i govorila da slobodno dođemo nabrati višnje ako ih želimo jesti. Ali to nije bilo dovoljno izazovno. Uvijek smo se penjali po zidu i brali višnje, pazeći da nas ne vidi. A kad bi provirila iz kuće, trkom smo se razbježali, da nas ne uhvati u krađi.
Preko puta mene živio je jedan stari bračni par. On je bio tih i drag. Ona je bila glasna i stroga. Godinama je bezuspješno pokušavala uzgojiti živicu ispred kuće. Jednostavno nije uspjevala. Stalno je krivila nas, djecu, zbog toga. Ali ja zaista mogu potvrditi, kako su lopte išle na tu živicu kao na magnet!

Naravno, pričati o mojoj ulici a ne spomenuti Deveti blok bio bi veliki grijeh. Deveti blok bio je naziv za zgradu mjesne zajednice, koja se nalazila nekoliko kuća od nas. Mi smo je zvali samo Blok. U Bloku su se održavale razne priredbe i svečanosti. Na primjer, svake godine Djed Mraz je tamo dijelio poklone. Tamo su se održavale i svadbene svečanosti subotom. To je za nas bio pravi doživljaj. Kad bi počela večera za svatove, tete kuharice su na pladnjevima iznosile kolače i sokove, da nas malo počaste.

Eh, da... Lijepo se živjelo u mojoj ulici. Nismo bili opterećeni i nismo razmišljali o ničemu. Bilo je važno igrati se i uživati. Baš onako kako bi djeca i trebala živjeti. Baš tako bi svako djetinjstvo trebalo izgledati.

***

U mojoj ulici živio je čovjek, koji je bio jedna od prvih žrtava rata u Vukovaru. Jedna od prvih granata pala je u blizini naše kuće.
Jesen 1991., od četrdeset i jednog djeteta, kojeg se mogu sjetiti, dočekalo je nas trinaest, kojih se mogu sjetiti. U mojoj ulici život se mjesecima odvijao pod zemljom. A nakon izlaska više ništa nije bilo kao prije.

Danas u mojoj ulici ima puno manje kuća. Puno je više praznih zemljišta. Danas u mojoj ulici ima djece, ali igraju se svatko pred svojom kućom i nitko sa nikim ne razgovara. Danas se u mojoj ulici ljudi većinom međusobno ne pozdravljaju.
Samoposluga je opet na onom kraju ulice gdje je bila nekad. Ali rijetko tko odlazi tamo. Ljudi većinom odu u grad ili obližnji veliki super market.
Na drugom kraju ulice još uvijek je Vuka. Danas na njoj nema ni jednog čamca.
Moja ulica se smanjila i postala samo još jedna bezlična, tiha, turobna ulica u ovom mrtvom gradu.

***

Šetam se sa prijateljicom. Dolazimo do dijela ulice gdje prestaje ravni dio a cesta se strmo počinje spuštati prema rijeci. Pored zadnje kuće na ravnom dijelu, vodi mala stazica kojom se može doći do malog vidikovca. Sa njega se širi pogled na cijeli grad.
Prolazimo stazicom, dolazimo do vidikovca i sjedamo na beton.
Gledamo grad.
Lijep je, kao i uvijek. Proljeće je i drveće je zeleno. Crveni krovovi izgledaju kao Lego kockice. S ovog mjesta vide se dvije crkve. Vidi se Vuka i tri visoka nebodera. Vidi se tržnica i ljudi, koji se sa ovog mjesta čine maleni, poput mrava. U daljini se vidi predivni dvorac Eltz. A iza njega teče moćni Dunav.

- Sjećaš se mog Bobija?
Naravno. Sjećam se malog psa mješanca, koji je poderao moje prve najlonke. Bila sam beskrajno tužna i zbog toga ga nisam baš voljela.
- Sjećam.
- Netko ga je otrovao.
- Kako znaš?
- Pa bio je prilično zločest. Sigurno je nekome smetao i otrovali su ga.
- Da...bio je prilično zločest.
- Da li ti voliš mog djeda?
Naravno da ga volim. Stalno sjedi na klupi ispred kuće. Nikad nam ništa ne prigovara, a jedina veza koju ima sa nama je, kad nam da novce, da si kupimo bombone ili sladoled. Naravno da ga volim. Tko ga ne bi volio?
- Naravno da ga volim. On mi je poput djeda. Znam za njega od kad znam za sebe. I za tebe.
- Što misliš, kad umre, kud će ići?
- Ne znam... Pa neće valjda još umrijeti.
- Neće. Ali ne znam...kad umre, hoće li otići tamo gdje je Bobi ili je za ljude postoji neko drugo mjesto?
- Ne znam.
- Vjerujete li vi u Boga?
- Tko to – mi?
- Pa vi...tvoja obitelj...
- Vjerujemo. Isto kao i vi.
- A gdje je vaš Bog?
- Kako misliš gdje je? Bog je jedan. Tamo gdje je tvoj, tamo je i moj. To je samo taj – jedan jedini. Bog.
- Naš Bog je svuda. Gdje god pogledaš – tu je naš Bog.
- Pa ako je to isti Bog, onda je i naš svuda.
- Mislim da nije isti...
- Kako ne? Pa samo je jedan!
- Kako se ti „krstiš“?
Desnom rukom napravim znak križa tiho šapčući „U ime Oca i Sina i Duha Sveoga... Amen.“ I sklopim ruke na prsima.
- Vidiš... To nije dobro. Tako se ne „krsti“.
- Nego kako? – malo sam iznenađena.
- Ovako... – kaže ona i skupi tri prsta skupa, pa sa njima napravi jednaki znak križa.
- Pa to je isto! – zaključujem.
- Nije isto. Zato ti i kažem da ne znam gdje je vaš Bog. Naš je svuda, a za vašeg stvarno nisam sigurna...
Sjedimo još neko vrijeme u tišini i vraćamo se u ulicu.

Tu večer ležala sam u krevetu i razmišljala. Kako ona to misli? Pa samo je jedan Bog... To što je ona drugačije položila prste, kako bi napravila istu stvar, ne znači da nemamo istog Boga. Sigurno se malo zabunila.
Okrećem se na bok i zaspim.

***

Nije se zabunila. Znala je točno o čemu priča. Samo što sam ja bila dovoljno mala i naivna pa nisam shvatila. Ali zato sad shvaćam.

Oznake: Vukovar, ulica, ruže, blok, rat, djeca, igra

srijeda, 21.11.2012.

Draga moja Slađana...

Mislim da kad pročitaš – Mima, znaš o kojoj se radi i ne moram ti objašnjavati.
Dugo vremena je prošlo. Jako dugo. Pišem da istresem ono što mi je na duši.
Svjesna sam da prijateljice nećemo biti. Ali na cesti se možemo pozdraviti. Toliko dugujemo jedna drugoj.

Evo... Kako započeti? Ne mislim ti se ispričavati. Ne smatram se krivom za ništa. Isto tako tebe ne smatram krivom i zato mi ne treba tvoja isprika. Mislim da je dno dna s nekim ne razgovarati zato što je Srbin ili Hrvat... To ostavimo našim roditeljima...ako ih to veseli. A ne veseli ih, znam.

Prošla je dvadeset i jedna godina. I mislim da je vrijeme da krenem dalje. Zato i pišem ovo. Jer bez ovoga ne mogu krenuti dalje.

Što se to dogodilo? I zašto?
Zašto ste otišli? Da li vam je netko prijetio? Da li ste se bojali mog tate, kao Hrvata? Da li vas je ugrožavao? Ako ste se tako osjećali – nije bilo namjerno...
Moji roditelji su čista srca došli pomoći oko sahrane deda Pere. Ja sam voljela deda Peru. Dio je mog djetinjstva. Kao i svi vi.
Ako ste već odlučili otići – zašto nam niste rekli? Možda bismo i mi otišli da smo znali što se sprema... Ali mi smo ostali...Naivno vjerujući da će sve proći sa malo puškaranja...

Tvoja baka bila je sa nama u podrumu. Jako se bojala. Jako. Stalno je plakala. Bilo mi je žao. Govorila je da će doći ustaše i da će je ubiti. Govorili smo joj da nitko neće doći i da nitko nikoga neće ubiti. Nismo bili zločesti prema njoj, Slađana. Stvarno nismo. Ja sam imala 11 godina ali sam poštovala njezin strah. Uvijek sam razmišljala – tko zna što je prošla u onom ratu... Mojoj baki su četnici u Hercegovini ubili mamu i sestru. Tako sam mislila – tko zna što su tvojoj baki napravile ustaše...
Nisam znala da li ste je ostavili ili sama nije htjela otići ali znam da je požalila tu odluku... Bili smo kod tete Marije u podrumu. Jednu noć granata je pala na otvor podruma, do vašeg dvorišta. Sve se zaprašilo. Kad sam otvorila oči mislila sam da sam mrtva. Na sreću...kao što vidiš...nisam.
Podrum je postao nesiguran i moj tata nas je odlučio prebaciti u grad. Tvoja baka je odlučila da ne ide nikud. I molili smo je. Moj tata ju nije htio ostaviti. Mislim čak da je i došla sa nama u grad ali se predomislila. Inzistirala je da je se vrati gore. I vratili su je. Dalje ništa o njoj ne znam. Čuli smo da je poslije umrla. Vjerovatno i od straha. Bilo mi je žao... Sjećam se kako je dolazila kod nas kad sam bila skroz mala... Bilo mi je stvarno žao.

Onda smo bili u podrumu bivše Alpine. Do kraja. Bilo je sa nama još 30-ak ljudi. Bili su Šoševi, bili su Predrag, Pero i teta Olgica, teta Marija, njen Mišo, Devčići sa kraja ulice, teta Micika u kolicima...sjećaš se nje? Njena obitelj... Njena Sanja je bila trudna. Ovo na slici je njezina unuka – Emilija. A ovo sa njom je Saša – njezin pokojni zet. Kad je Sanja rodila došao je u bolnicu vidjeti kćer, poljubio je – netko ga je uslikao – i otišao. To je bilo prvi i zadnji put da su se susreli. Njega su našli na Ovčari. Imao je 21 godinu.

Ne... Ne pišem ti ovo da te ubijem u pojam. I ne želim to, ni najmanje. Želim samo iz sebe istresti sav otrov koji se skuplja već godinama. A koji me spriječava da živim na miru sa sobom i sa ostalima. Želim riješiti neke stvari koje su ostale visjeti u zraku. Želim riješiti neke nedoumice i pretpostavke koje nitko nikad nije provjerio....

Znači dalje... Susjed Vlado je poginuo. Sjećam se da je teta Olgica jako plakala. I Predrag je plakao. Pero je bio kao led ledeni. Bilo je strašno gledati ih... Moj stric je poginuo. Ubijen je na Katoličkom groblju, 16.11. Isti dan moj tata je ranjen.
Da se vratim malo u natrag... Moj tata je dobar čovjek. Stvarno. Nije nikoga mrzio. Ni sad nikoga ne mrzi. Riskirao je život svaki dan da pomogne. Prvo je dijelio hranu u Mjesnoj zajednici. Poslije je preuzeo opskrbu skloništa hranom i potrebnim namirnicama. Imao je oružje, da. Imali su ga svi tih dana. Imao ga je za slučaj da ga netko uhvati. Stalno je bio po vani...i iskreno – dugo je i izdržao bez ranjavanja.
Ranjen je kad je dovezao hranu u naše sklonište. Pred ulazom u sklonište pogodio ga je snajper. Bio je u komi. Jako dugo. Prvo nismo znali da li je živ a poslije nismo znali da li će preživjeti. Preživio je. Ima 1.5 metara kraća crijeva. I puno slabije živce. Inače je isti.

Kad je grad pao (ili kad je oslobođen, kako god želiš...) izveli su nas iz skloništa i odveli na Drvenu pijacu. Bojala sam se. Plakala sam. Prijetili su da će nas sve poubijati. Smijali su nam se... Kraj nas je prošla grupa vojnika koji su poslije prikazani na tv-u, oni što su pjevali da će klat Hrvate. Plakala sam jer sa 11 godina su mi prijetili da će me zaklati samo zato što sam Hrvatica.
Prvo su nas prebacili u vojarnu a nakon toga na Velepromet. Na Veleprometu smo sreli tvog tatu. U uniformi. Ne sjećam se kakva je bila. Došao je do nas i pitao mamu što mi tu radimo... Ja nisam znala da li bih se veselila ili plakala što ga vidim. Na trenutak sam se poveselila da će nas spasiti, odvesti nekud...a onda sam shvatila da neće i bilo mi je jako teško...
Mama mu je rekla da je baka Marija umrla. Rekao je da zna. Rekla je da vam je kuća srušena – rekao je da je da zna. Srce mi se steglo. Pomislila sam – ovo nije on. Ovo je samo netko tko mu jako liči. Pitao je gdje je tata. Mama je rekla da ne zna. To je sve čega se sjećam.
On je otišao. Mi smo ostali.
I ja sam ga u tom trenutku osudila. Bez suđenja. Priznajem ti – nepravedno sam ga osudila bez da sam se ikad potrudila saznati istinu. Moje tumačenje je bilo – pita gdje je tata jer ga želi ubiti. I to me vodilo sve ove godine. A sad mislim...možda je to pitao jer ga je želio spasiti. Ne znam. Što god da je istina – više nije bitno. Ja, zbog svog mira, nastavljam vjerovati da ga je želio spasiti. Ja ne želim mrziti tvog tatu.

Ni sama ne znam koliko je sve to skupa trajalo... Nakon Veleprometa, Rume, vožnje po Bosni...stigli smo u Đakovo a od tamo u Zagreb.
Sjećam se da sam kroz prozor hotela gledala školu preko puta i razmišljala: „Bože...pa mi smo bili u ratu...ljudi su ginuli...nisam vidjela sunce 3 mjeseca...nisam jela kruh 3 mjeseca... A ovdje djeca najnormalnije idu u školu i sve je u redu...“
Bila sam tužna... Taj me osjećaj pratio godinama. Stalno sam razmišljala – zašto baš mi? Zašto baš Vukovar??

Puno rodbine sam izgubila...Puno prijatelja, poznanika. Samo su dolazili i govorili – ovog više nema, ovaj je poginuo, onaj je poginuo... Nismo ni plakali. Već nam je bilo normalno...

Eto...19 godina sam živjela u Zagrebu. Stekla divne prijatelje, kumovi su mi tamo, Igor se tamo oženio, dobio sina... Zagreb je postao moj grad. I još uvijek je. Volim ga.
No kad sam ostala trudna niz (ne)sretnih okolnosti doveo je muža i mene u Vukovar. Ja sam se vratila, on se „udao“.
I eto nas...treća godina... Dvoje djece – Mia (2,5) i Mislav (8 mjeseci)... Živimo, radimo i preživljavamo kao i svi drugi u ovoj našoj državici...

Dobra sam i vidim se sa Ivanom. Ona ima dvije curice – Mihaelu i Liviju. Mama joj je umrla. Čujem se sa Srđanom. Hm...ako se to tako može nazvati! On je na brodu pa svakih 6 mjeseci dolazi kući. Onda razmjenimo par poruka i to je to. Dvije godine dogovarali smo kavu – odustala sam! Sad više ne dolazi u Vukovar nego u Rijeku, tamo ima stan.
Agići – niti znam niti me zanima gdje su. Prošlo je puno godina pa sad mogu to reći – Ljubiša je bio optužen za silovanje, baš pred rat. Nisam smjela nikome reći, iako mislim da su svi znali. Da li mu je žena bila Branka? Ne sjećam se... Znam da joj je bilo neugodno i da je samo gledala u pod. Moja mama poznavala je ženu čiju kćer je navodno silovao. Kažem navodno – jer nikad nije dokazano... Mama mi nije dala da idem kod njih, čak ni da bih Banetu pokazala zadaću...
Eto...ako je laž ide na dušu onih koji su je izmislili. Ali i inače, ti ljudi su mi se zamjerili i za mene ne postoje.
I Dario je izgubio brata. Zoran se oženio ali još nema djece...barem koliko sam zadnje čula! Stanko je u Zagrebu, ima sinove Filipa i Jakova. Dunja ima blizanke od 13 – 14 godina. Ne znam im imena, ali divne su! Ona je rastavljena i klinke su pripale tati. Nisam nikad pitala zašto...
Petar i Predrag su ostali u Vukovaru 91. Na ruševinama svoje kuće naišli na neeksplodiranu granatu – ranjeni su, Pero je ostao bez šake. Sad su u Puli. Teta Olgica dođe do nas kad god je u Vukovaru.
Eto...draga moja... To je to...

Nemoj molim te ovo shvatiti kao provikaciju, kao ruganje, kao uvredu....jer stvarno ti pišem otvorena srca i želim ti reći što me muči. Ne želim nikoga za ništa okrivljavati. Ne želim nikoga mrziti. Od nekih zajedničkih susjeda čuli smo i da ste vi uzeli naše stvari iz kuće. I to je jedan od razloga zašto moji šute i ne žele pričati sa tvojima. Ne želim znati da li je istina niti me zanima. Materijalno me uopće ne zanima.

Željela sam ti samo reći to što me muči. I ponavljam – svjesna sam da smo dva različita svijeta. I svjesna sam da nikad nećemo biti prijateljice. Ali ne želim te mrziti i ne želim da ti mene mrziš. Želim da se civilizirano pozdravimo na cesti i da se barem odglumljeno – nasmijemo jedna drugoj. Ja u svom životu ne želim teret prošlosti. Jer ako ga se ne riješim – prenijet ću ga na svoju djecu – a to nikako ne želim!

Na ovo ne moraš odgovarati...ne očekujem odgovor. Ovo je moja ispovijed, koju sam morala napraviti. Ma i ako ne pročitaš – u redu je. Ja ću vjerovati da si pročitala.

Pozdravi obitelj, ljubi djecu, čestitaj Daliboru na ženidbi...pozdravi mamu i pozdravi tatu. Ne moraš mu reći da ga ja pozdravljam. Reci da ga pozdravlja jedna jedanaetogodišnja curica i da ga ne mrzi. Kakve god namjere imao – ne mrzi ga.

Puno pozdrava tebi,
Mima

Oznake: prijateljica, Vukovar, rat, baka, Velepromet, Ovčara, 1991, tata

subota, 17.11.2012.

Vukovar - danas

Heh... Kad me netko danas pita kako sam... Kako sam danas? 17.11.2012.? Ne znam kako sam. Nisam bila ovako nikad pa ne znam kako bih to definirala.

S jedne strane – malo sam tužnjikava. Tužni su ovo dani za sve Vukovarce. Tužni i teški... Sjetim se puno dragih ljudi kojih više nema. Previše je grobova sa ovim datumima. Previše teških sjećanja. Previše suza se prolilo da bih zaboravila. Previše straha sam osjetila da bih oprostila. Previše tuge da bih mogla reći – da, bit ću
sretna.

Ali nešto je ipak drugačije ove godine... Nešto je u zraku...
Duga je bila ova 21 godina. Dugi su bili ovi studeni mjeseci... I sad je napokon gotovo. Dogodilo se ono što smo čekali, za što smo molili.
"Rat je konačno gotov, okrenimo se budućnosti"

Da... Za mene je rat definitivno završio. Za mene je gotovo svađanje po forumima. Gotovo je plakanje nad vlastitom tragedijom i tužnom sudbinom. Nema više osjećaja gorčine u ustima. Nema više boli u prsima. Nema suza. Gotovo je. Ima tu još puno toga što treba zagladiti...ali u globalu – moj rat je završio. Napokon. I počivao u miru. I u prošlosti. Tamo mu je mjesto. Ja sam danas nakon 21 godine zakoračila naprijed. I zato ne znam kako bih rekla da se osjećam. Dugo vremena nisam išla naprijed. Dugo sam okovima bila vezana za prošlost. Ma ovako se morao osjećati grof Monte Cristo kad je nakon 13 godina završio u moru ispod tvrđave If. Tako ja to zamišljam...

Jutros sam prvi put kroz maglu uočila sunce. I kad sam ga uočila – magla je nestala.
I kakav li je to samo dan bio! Kroz rijeku ljudi danas hodam kroz svoj grad. I svi su nasmijani. Zastave su na prozorima i balkonima. Cvijeće na svakom koraku. Svi se pogledavaju i iako smo jedni drugima stranci, svi se jedni drugima smiješimo. Biti ovdje danas...osjetiti Vukovar sad... nešto je posebno.

Vidjeti cijelu Hrvatsku u svom malom gradu, vidjeti automobile sa tablicama iz svih gradova, vidjeti mlade roditelje sa dječicom, djedove i bake sa unucima... Vidjeti prepune autobuse ljudi koji su došli odati počast onima koji više nisu sa nama - poseban osjećaj.

Vidjeti drage ljude koji se spremaju ili su već stigli u Vukovar, čuti stotine motora koji organizirano prolaze i bruje centrom moga grada... vidjeti obnovljeni Hotel Grand – nevjerovatno!

Popiti kavu na prepunoj terasi...sa ljudima koje vidiš prvi put u životu...a nekako su ti bliski i imaš osjećaj da ih oduvijek znaš – neprocjenjivo!

Vidjeti loknice svog djeteta kako plešu po vjetru s Dunava i skakuću oko nasmijane glavice...dijete koje trči po svom rodnom gradu... Predivno!

Ljudi moji... Lijepo je danas biti Hrvat. Lijepo je danas biti Vukovarac. Znam da će me stvarnost i život uskoro, kroz dan-dva, lupiti po nosu... Ali danas...u ovom trenutku – lijepo je biti ja. Danas je u mojim očima ovo najbogatija i najljepša zemlja na svijetu.
A sutra...kad povorka krene od bolnice prema groblju, kad nepregledna kolona ljudi prođe mojim gradom...bit ću još sretnija. Bit ću sretna i ponosna kad vidim ljude iz cijele zemlje kako tiho i dostojanstveno prolaze mojim gradom...

I hoću da svi čuju – dobro nam došli, dragi ljudi!
Dobro došli u Slavoniju, dobro došli u Vukovar!
Dođite svake godine. Jer to je onaj dan u godini kad smo svi – i zaposleni i nezaposleni i bogati i siromašni i sretni i ogorčeni i navijači i razbijači i gospoda i huligani i djeca i žene i starci i zdravi i bolesni - samo jedno – ponosni stanovnici ove napaćene i izmučene zemlje!
Njima hvala što su nam to omogućili. A svijetu hvala što je to napokon prepoznao!

Oznake: Vukovar, rat, mimohod, 1991, 18.11.

subota, 20.10.2012.

Giga

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
(Opomena, A. B. Šimić)

Što se dogodi sa dobrim čovjekom? Dobar čovjek živi i umre u tišini. A ipak ostavi neizbrisivi trag u srcima onih koji su ga poznavali.

Bio je dobar čovjek. U prvom ratu koji je doživio izgubio je mamu. Prošao je stvari koje nitko živ ne bi smio ni mogao proći. I preživio. I ne samo to. Uzdigao se iznad svega i iz inata postao dobar čovjek. Čovjek vrijedan divljenja.

Osnovao je obitelj. Krasnu obitelj. Čvrstom rukom vodio je djecu kroz život. I učio ih da se nikoga ne mrzi. Da je svatko vrijedan ljubavi i poštovanja. Da u svakom žitu ima kukolja. Oženio je djecu. U osvit nove države trebao je sa svojom Marom uživati i čekati unuke.
Umjesto toga, dočekao je sumrak još jednog rata. I opet je prošao golgotu.

Ne znam koliko udaraca u životu čovjek može podnijeti i ne znam koliko je udaraca potrebno da se slomi dobar čovjek. Ali njega nisu slomili. Još se jednom uzdigao iz pepela i preživio.
Iz inata.
I opet je ostao vjeran sebi i svojim idealima. S vjerom u ljude i u pravdu. Ni dvije golgote u ovom čovjeku nisu probudile zvijer. Ni dvije golgote nisu slomile ovog dobrog čovjeka.

Bio je topla osoba. Očinska figura. Čvrst oslonac. Uvijek je imao mudru riječ za svakoga. Uvijek očinski savjet. Uvijek nasmijan. I kad se u očima nazirala tuga sa usta nije silazio osmijeh. I čvrst stisak ruke. Onakav stisak nakon kojeg odmah znate sa kakvim ste se čovjekom rukovali.
Poštovali su ga i voljeli mnogi. I ja sam ga voljela i poštovala. To je najmanje što sam mogla.

Lomile su ga godine. Lomile su ga bolesti. Ali osmijeh nije gubio. Nije gubio ni optimizam. Ni vjeru u ljude. Ni ljubav.
Danas se ugasio. Zaplakala sam nakon dugo vremena onako...iskreno...iz srca.

E, pa dragi Giga...neka te anđeli čuvaju tamo gdje si otišao. A ti čuvaj nas. Pamtit ćemo tvoje riječi i savjete. Pamtit ćemo tvoj osmijeh. Srest ćemo se opet. A do tad, Giga, nemoj nas zaboravit – mi tebe nećemo!
Počivaj u miru.

Oznake: smrt, dobar, čovjek, rat

subota, 25.08.2012.

Noć - 25.8.2012.

Na današnji dan prije 21 godine došli smo s mora. Nikad neću zaboraviti...
Kad smo došli pred grad, rekli su nam da navučemo zastore na autobusu i da nikako ne gledamo van. A mi smo virili.
Nepregledne kolone tenkova i onih svakakvih vozila, dostojnih "treće armije na svijetu". I puno, puno vojnika. Sa tri prsta u zraku.

Vozač nas je ispustio na kolodvoru. Nitko nas nije dočekao. Moj brat je vukao torbe do kuće. Grad pust. Došli smo kući. Mame i tate nema. Miriši cijela kuća. Mama je sve izribala dok nas nije bilo. Sjećam se mirisa opranih zavjesa.

Mama i tata su došli brzo. Bili su kod bake u Lovasu. Kad su došli na vrata, poletjela sam mami u zagrljaj i rasplakala sam se. Ni sama ne znam zašto. I ona se rasplakala. Ona je znala zašto.
Putem iz Lovasa preletio ih je avion i raketirao nešto. Oni su bili sakriveni drvećem i nije ih vidio. Da ih je vidio...ova pričica bi drugačije zvučala.

Sjećam se još da nam je mama rekla da bi bilo dobro da spavamo obučeni. Nisam je pitala zašto. Znala sam. Sjećam se da je bilo vruće i nisam se ni pokrila. Ne sjećam se da li je to bilo zbog vrućine ili da se mogu što prije dignuti iz kreveta.

I sjećam se...pa baš negdje u ovo vrijeme...probudila sam se. Čula sam mamin glas. Pričala je s nekim na telefonu. I plakala je. Sjela sam u krevetu. Ona je jecala tiho da je ne čujemo. I šaptala je: "Pa djeca mi spavaju obučena...nije više pitanje da li će se dogoditi nego KAD će se dogoditi... Ne spavam noćima...što ću sa djecom? Što će biti sa nama? Što će biti sa Josipom??" Nisam znala s kim priča. Danas znam s kim je pričala. Ali nije bitno.

Sjećam se mraka, tjeskobe, straha, mučnine i jecaja iz dnevnog boravka.

Mislila sam...pa neće se ništa dogoditi. Ne može se dogoditi. Na kraju 20.-og stoljeća? U Europi? Nemoguće! Takve stvari su se događale samo davnih godina. Kad je baka bila mala. Te noći više nisam spavala.

Večeras je u Vukovaru koncert Urbana. Veselo je. I jako, jako glasno. Voljela bih da je ta noć, prije 21 godine bila tako vesela i glasna. Ali nije bila. Bila je tiha...pretiha.

Mislim da ni noćas neću spavati. A vi, sretnici, koji nemate demone prošlosti u sobi - laka vam noć. I lijepo sanjajte!

Oznake: mama, Vukovar, rat

četvrtak, 17.11.2011.

Stranica dnevnika...

Nedjelja, 17.11.1991.

U podrumu smo već tri mjeseca. Tri duga mjeseca... Izlazimo samo na par minuta – umiti se, obaviti nuždu i eventualno sjediti par minuta u prizemlju ne bi li barem malo upili dnevno svjetlo.

Stalno se puca, ali to više nije ono pucanje kao do prije mjesec dana. Ni kao do prije par dana. Oni su tako blizu da ih skoro možemo nanjušiti.

Neki govore da je sve gotovo. Da je grad pao. Naravno da ne vjerujemo u to jer to je nemoguće! Pa mi imamo samostalnu državu, imamo ljude koji žive, bore se i dišu za nas. Ne bi nikad dopustili da grad padne.

Bože dragi...to se ne smije dogoditi... Pa što će biti sa nama? Poubijat će nas, to je sigurno. Ali kako? Svašta se priča... Nisu baš milosrdni. Svašta se i čuje. Na razglas već danima puštaju „Marš na Drinu“ i pozivaju nas na predaju. Govore da bolje da se predamo jer nećemo dobro proći ako oni dođu po nas. Ali oni to samo pričaju. Samo nas zastrašuju.

Siniša isto govori da je sve gotovo. Ma on se doslovno oprašta od svega i svakoga. Ali to je samo priča za ostale. To ne može biti istina. On to govori da ih motivira da nam napokon pošalju pomoć. Ma pomoć sigurno i stiže samo što to mi nikako ne možemo znati.

Danas je došao B., došao nas posjetiti. I dovukao nekog psa. Psa! Nisam vidjela živo stvorenje osim ljudi već tri mjeseca! A i on izgleda lud od sreće što nas vidi!

Tata je jučer ranjen. Ne znamo kako je. Dida I. ga je vozio u bolnicu. Kaže da se sam popeo na stol. Pa znači da je dobro. Iako...mama je plakala. Stalno nešto šapuće sa teta M. i to me malo brine. Teta M. ima „onaj“pogled koji mi se nikako ne sviđa...

I što će se dogoditi ako on umre? Pokušavam zamisliti taj horor i brzo tresem glavom pokušavajući otjerati crne misli.

Gledam oko sebe. Puno ljudi. Tišina. Sve je nekako palo... Moj brat je igrao šah sa teta M. i pobijedio ju je! Napokon! Pobijedio ju je a ona je bila prvakinja bivše države! Ona ne može vjerovati i nagovara ga da odigraju još jednu partiju ali on ne želi. Smije joj se. Čudno je čuti smijeh. Neugodno se smijati na glas jer imate osjećaj da stalno nekome dugujete ispriku zbog smijeha. Jer nikome nije do smijanja.

Evo...teta O. je prije nekog vremena ostala udovica, P. i P. su ostali bez tate. I oni se pokušavaju nasmijati ali taj osmijeh ostane negdje u međuprostoru i izgubi se...

Đ. bole lđa i stalno leži. Po njega više i ne dolaze. Odustali su. On je stalno bolestan.

Mali N. stalno bulji u plamen svijeće i svi viču na njega da to ne smije raditi. Ali on kao da je hipnotiziran! Ima pet godina a prije par dana je postao ujak! S.Đ. nam je došao javiti da je postao tata. Bio je presretan! M.D. stalno sjedi kraj peći. On je ranjen u leđa i ne može ležati. Spava na sjedećki. Teta M. je sigurna da on neće preživjeti. Rana mu se zagnojila i izgleda jako loše. U bolnici je bio ali oni mu mogu pomoći jednako koliko i teta M. Ona je u dogovoru sa doktoricom V.B. preuzela brigu o dijelu lakših ranjenika i ima lijekove iz obližnje ljekarne – u koliko nekome zatreba.

Preko puta našeg skloništa je stara ljekarna na kojoj je do prije par dana bio kip anđela. Tata je govorio da grad neće pasti dok god taj anđeo stoji. Anđeo je pao. Ali to je samo kip... Ma tko vjeruje u te gluposti?

Mama je bacila pištolj koji joj je tata ostavio za svaki slučaj. Zaključila je da je možda bolje da nema kod sebe oružje ako dođe do onoga do čega ne smije doći.

Tu i tamo do nas dolaze vojnici...dečki koje volimo i koji su nam sve... Dolaze se oprostiti. Odlaze. Odlaze u proboj. Kažu da je sve gotovo i da je bolje da muškarci odu jer da neće biti dobro... Ma joj, ljudi, dajte molim vas! Ma bit će sve u redu! Pa dobro uvijek pobjeđuje, zar ne? Uvijek!

Žena koja se čula posljednjih par dana prestala je zapomagati. Volim vjerovati da joj je netko pomogao i odveo je u bolnicu ali nekako znam da to nije tako i da je umrla. Ah...ni prva ni posljednja. Rat je. Umire se.

Treba ići u krevet. Hm...sanjam krevet. Svoj krevet. I svoje igračke. Svoje Barbike. I svog bijelog plišanog medu. I svog Alfa. I svoju Klaru. I svoje tregerice koje su se ostale sušiti preko naslona stolice. Pitam se...da li su još uvijek tamo? Tata ih je zaboravio ponijeti kad je zadnji put išao kući. Spustio je televizor sa police i zagradio ga jastucima da ostane čitav.

To je bilo jako davno. Još je bilo ljeto. I sunce. Nisam vidjela sunce već tjednima. Stvarno...gdje je to sunce? Pa sve je nekako sivo i tmurno. Ok, puca se, sve je puno prašine...ali ipak... Sve je nekako...crno bijelo. Čudno.

Liježem sa mamom na obložene palete koje nam već neko vrijeme mijenjaju tople i mekane krevete. Okrenuta sam prema zidu. Pravim se da spavam. Mama plače. Opet.

Ah...Prokleti rat. Zašto baš ovdje? Zašto baš kod nas? Nemamo sreće. Ali sutra je novi dan. Sutra će biti bolje. Sutra će biti dan dobrih vijesti! Znam to! Vjerujem u to! Barem želim vjerovati u to...


B. – nestao, još uvijek nije pronađen

Dida I. - nakon logora došao u Zagreb, kasnije se vratio u Vukovar. Umirovljenički zasluženo uživa sa suprugom. I da - ima čak četvero unučadi!

Teta M. – vratila se, živa i zdrava...doduše sama... Partiju šaha nikad nije odigrala sa mojim bratom. Ali mu je zato poklonila tablu na kojoj ju je pobijedio. 19 godina nakon rata unuk joj je postao poznat po nadimku Mučko Đubre kojim ga je počastio Z.M. a koji se od tada udomaćio širom države!

Teta O., P. i P. – ostali u Vukovaru nakon pada, nisu imali kud. P.i P. Stradali od zaostale granate i stariji P. ostao bez šake. Poslije otišli u Pulu gdje su i dan danas. Ne namjeravaju se vraćati.

Đ. – skupa sa svojom obitelji dobio sve vojne počasti. Svi su se navodno borili i sudjelovali u obrani. A ja ne znam kad jer nitko od njih nije ni jednog trenutka napustio sklonište.

Mali N. – živi i radi u Vukovaru. Postao tata prije par mjeseci. Živi sa djetetom, suprugom, mamom invalidom i nećakinjom koja je rođena u studenom 1991.

S.Đ. – otišao u bolnicu, zagrlio ženu i tek rođeno dijete i oprostio se od njih zauvijek. Nađen na Ovčari.

M.D. – ubijen. Posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni.

V.B. – ravnateljica OB Vukovar.

(Tata je bio u komi i to je u svoj toj nesreći bila njegova najveća sreća! Jer ga je Crveni križ kao teškog ranjenika ispratio iz grada. Da je bio lakše ranjen sad bi bio na Ovčari. Našli smo se nakon nekog vremena...on je bio u bolnici u Koprivnici a mi smo bili sa tetom u Zagrebu. I eto, još uvijek svi na okupu!)

Oznake: Vukovar, rat, podrum

četvrtak, 26.05.2011.

Oprostiti i zaboraviti

Oprostiti i zaboraviti... Danas su to vrlo teške dvije riječi. Meni.

Znate me. Znate da sam tolerantna. Znate da se uvijek borim za pravdu, za jednakost. Znate da uvijek podižem svoj glas i vičem protiv nepravde. Svi su ljudi jednaki i u toj jednakosti svi imaju jednaka prava – na život, mir i slobodu. Ali, oprostit ćete mi – danas mi je to jako teško.

Za vas koji niste sada ovdje – u Vukovaru je danas maglovito. Teška magla je nad gradom na Dunavu. Teška magla je na Dunavu. Teško je kroz tu maglu vidjeti. Teško je vidjeti čovjeka. Znate kad su vam oči pune suza pa kroz te suze gledate svijet? Eto, takva je magla danas nad Vukovarom.

I te sjene... Sjene koje se kreću kroz maglu. Jesu li to ljudi? Jesu li duhovi? Jesu li duše onih davno izgubljenih? Ne vidim od magle. Teško je vidjeti kroz maglu. I jako, jako mi je danas teško gledati. I razmišljati. I oprostiti i zaboraviti.

Prije devetnaest godina majčin vrisak me trgnuo iz polusna. Majčin vrisak. Znate li kako zvuči majčin vrisak? Ne, ne znate. I bolje da ne znate. Težak zvuk. Teško ga je zaboraviti. I danas ga opet čujem. Čujem ga svake godine. I njen vrisak i vriskove mnogih.

Prije devetnaest godina život se činio kratak. I krhak. Opipljivo lomljiv. Kao kuglice sa bora. Kao balončić od sapunice. Tako krhak da...da je teško to zaboraviti.

Cijelu godinu sam borac – ne želim nepravdu, rasplače me ljudska zloba, svađam se, prigovaram, borim se... Danas se predajem. Danas je onaj dan u godini kada se ja, vječiti borac, predajem. Jer nemam snage. Ta magla i te sjene i ti zvukovi prošlosti... Predajem se.

Danas ne mogu zaboraviti. Danas ne mogu oprostiti.

Ne mogu oprostiti tebi – Dane Vojvodiću, ni tebi – Ljubiša Agiću, ni tebi - Ljubane Miličeviću, ni tebi - Zdravko Dukiću, ni vama - Dragosavci, ni vama – Jovanovići....... Danas vam ne mogu oprostiti.

I nemojte me danas sresti da ne vidite pogled mržnje u mojim očima. Ne želim vas mrziti. Nemojte me sresti da ne vidite strah u očima jedanaestogodišnje curice. Ne želim vas se bojati. Ako se danas sretnemo znajte da to nisam ja! To je dijete koje ste prije devetnaest godina ubili. To nisam ja – jaka i tolerantana žena, hrabra i glasna, pravedna...to nisam ja. Ako me danas sretnete okrenite glavu od mene jer moj će vas pogled proganjati a to ne želim.

Sutra... Sutra ću vas pozdraviti. Sutra ću vam se nasmijati. Sutra ću podragati vaše unučiće po glavici. Sutra ću se nasmijati vašoj ženi na prozoru. Danas ne. Danas ne mogu. Danas ne mogu oprostiti i zaboraviti. Prevelika je magla i ne vidim čovjeka od te magle.

Oznake: rat, Vukovar, oprost

<	srpanj, 2016
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Srpanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (3)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Studeni 2013 (2)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (6)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Studeni 2012 (4)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (2)
Svibanj 2011 (4)

Opis bloga

Analiza života...

Linkovi