Mama Mima

ponedjeljak, 04.11.2013.

Ruža

Svatko ima nekoga tko obilježi njegov život na neki poseban način. Zapravo, više ljudi obilježilo je i još uvijek obilježava moj život. No, ima ljudi koji svojom pojavom, svojim karakterom, svojom naravi, mudrosti obilježe tvoj život i to ti se usiječe u pamćenje i u srce. Imaš osjećaj kako je sad ta osoba dio tebe i kako nikad neće nestati trag koji je napravila.

Osobna priča koju ću danas podijeliti s vama govori o jednoj takvoj osobi. O mojoj baki. Zapravo, već jako dugo pokušavam napisati nešto pametno i lijepo o njoj, jednostavno zato što ona to zaslužuje ali nikako da uhvatim vremena, saberem misli i stavim na papir sve ono što mi je u glavi, a što nikako ne smijem zaboraviti.

Kako započeti? Pa, svi se sjećamo knjige iz prvog razreda osnovne škole. Knjige u kojoj se pojavljuju likovi (čija sam imena zaboravila), njihovi roditelji, njihovi djedovi i bake, a sve u svrhu objašnjavanja sedmogodišnjacima tko je kome što, tko ti je zapravo rod i na koji način. Sjećam se bake iz te knjige. Imala je sijedu kosu, nosila je pregaču i naočale. Živjela je na selu i pravila fine kolače. Mislila sam kako su je napravili po mojoj baki i kako je baš TO baka, kakvu svi imaju.

Moja je baka živjela na selu, imala je svinje i kokoši, pravila je kolače, kuhala, spemala, “štrikala”, “heklala”…i radila ono što svaka „školska baka“ mora raditi. Za mene je ona naravno bila i puno više od toga. Ona je palila gramofon svaki put kad je odlazila u dućan kako se ja, još u krevetu, ne bih bojala i bila u tišini. Ona je uvijek kupovala ono što volimo jesti i kuhala ono što nam je fino. Ona je kuhala najbolji griz. I pravila najbolji pire. Pravila je najbolje „oblatne“. Šlag sa metlica njenog miksera uvijek je bio najfiniji. I jaja je najbolje kuhala.

Voljela je kartati. I uvijek je varala. Totalno nespretno, ali uvijek je pokušavala. Voljela je uzeti veliku limenu kutiju sa crno-bijelim slikama, jednu po jednu izvlačiti i opisivati tko je na slici i što se u tom trenutku događalo. Voljela je Jadro kekse. I majonezu, koja je uvijek bila „manojeza“. Voljela je grejp. I sladoled.

Isplela je nebrojeno pulovera, naheklala nebrojeno miljetića… Naučila me zašto se ne trebam bojati grmljavine, naučila me kako se „kalaju“ višnje, kako se čisti grašak, kako „runi“ kukuruz a kako zamotavaju kiflice. Prije spavanje usisavala je kukce po sobi, a u mraku je uvijek dugo molila…

Obiteljska okupljanja uvijek su bila najveselija i najbučnija kod bake. Stol se uvijek morao izvući, stoljnjak „nadoštuklati“, a iz prednje sobe morale su se izvući dodatne čaše i tanjuri. Bilo nas je puno, ljutila se na nas, ljubila nas, vikala na nas, smijala se s nama, valjala se po podu s nama. I voljela nas.

Imala je veliko srce, kojeg u djetinjstvu i nisam bila toliko svjesna. Uzimala sam je zdravo za gotovo, onako kako većinom i uzimamo ljude koje najviše volimo.

Moja baka bila je jednostavna osoba. Jednostavna i obična svakome tko ju je upoznao, ali svatko tko je proveo neko vrijeme s njom zna, kako je bila sve samo ne jednostavna. Imala je toliko slojeva, toliko nijansi, toliko boje… Netko u tri života ne bi uspio sve to pospremiti i nositi se sa svime. Ona je prva osoba na kojoj sam primjećivala promjenu boje očiju, ovisno o tome kako je bila raspoložena.

Teško djetinjstvo u Hercegovini, kad je kao mala curica gledala kako joj ubijaju mamu i sestru, oblikovalo je u osobu koja je postala. Ona nikad nije mrzila. Ona je plakala, ona je žalila, ona je tugovala…u sebi. Smijala se na glas i uvijek govorila „U svakom žitu ima kukolja…“ Nikad nije mrzila. I ako je mrzila nikad to na glas nije rekla.

Kukolj joj je 91. opet razorio obitelj i razbacao nas na razne krajeve. Mislila sam kako se više nikad nećemo skupiti i razvući stol u bakinoj kuhinji. To se djelomično i ostvarilo. Skupili se jesmo, ali nikad u broju i sa veseljem kao nekad.

Djed je dugo bolovao. Dugih 11 godina služila ga je, prenosila, prala, presvlačila. A onda je ostala sama. I nekako se predala. Umorna od života i od svih udaraca koje je primila… došla je do kraja svoje borbe.

Vrijeme je nemilosrdno gazilo naprijed a baka se sve više vraćala unatrag. Sa svakom godinom više, baka je išla godinu dalje. I sve rjeđe se vraćala.

Moja baka umrla je na same Sisvete, 2013. Nekako mi je laknulo. Znam kako se napokon pridružila svojoj mami i sestri. Napokon je opet susrela svog tatu i svog Dragu. I svoju braću, koji su je u ovom životu jedan po jedan napuštali. Ali sebičnost mi ne dopušta da kažem kako je tako bolje za nju. Da, sebična sam i mislim samo na sebe i na to koliko će mi zapravo nedostajati. Žalim što se moj sin neće sjećati prabake jer je premalen. I žalim što se nismo napričale. Da, pričale smo. Pričale smo puno i svašta mi je baka ispričala ali uvijek mislim kako je mogla još.

Žalim što se predala. Umorio ju je život, to razumijem. Umorili su je događaji – prošli i sadašnji. Nije više imala ni volje ni želje za borbom. Umorilo ju vrijeme… Ali nekako uvijek mislim kako je mogla još… Još barem malo, za nas koji ostajemo iza nje… No, kako bilo. Čovjek snuje, Bog određuje. I odredio je kako je došlo vrijeme za nju.

E, pa draga bako, nek’ ti je laka Hrvatska zemlja…do nekog ponovnog susreta…

Krunica je kod mene, ide tamo gdje ti je u djetinjstvu ostalo srce – obećavam ti!

Mirno spavaj, moja Ružo! Nikad te neću zaboraviti!

I hvala ti za sve…

Oznake: baka, tuga, smrt

04.11.2013. u 18:43 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 20.10.2012.

Giga

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
(Opomena, A. B. Šimić)

Što se dogodi sa dobrim čovjekom? Dobar čovjek živi i umre u tišini. A ipak ostavi neizbrisivi trag u srcima onih koji su ga poznavali.

Bio je dobar čovjek. U prvom ratu koji je doživio izgubio je mamu. Prošao je stvari koje nitko živ ne bi smio ni mogao proći. I preživio. I ne samo to. Uzdigao se iznad svega i iz inata postao dobar čovjek. Čovjek vrijedan divljenja.

Osnovao je obitelj. Krasnu obitelj. Čvrstom rukom vodio je djecu kroz život. I učio ih da se nikoga ne mrzi. Da je svatko vrijedan ljubavi i poštovanja. Da u svakom žitu ima kukolja. Oženio je djecu. U osvit nove države trebao je sa svojom Marom uživati i čekati unuke.
Umjesto toga, dočekao je sumrak još jednog rata. I opet je prošao golgotu.

Ne znam koliko udaraca u životu čovjek može podnijeti i ne znam koliko je udaraca potrebno da se slomi dobar čovjek. Ali njega nisu slomili. Još se jednom uzdigao iz pepela i preživio.
Iz inata.
I opet je ostao vjeran sebi i svojim idealima. S vjerom u ljude i u pravdu. Ni dvije golgote u ovom čovjeku nisu probudile zvijer. Ni dvije golgote nisu slomile ovog dobrog čovjeka.

Bio je topla osoba. Očinska figura. Čvrst oslonac. Uvijek je imao mudru riječ za svakoga. Uvijek očinski savjet. Uvijek nasmijan. I kad se u očima nazirala tuga sa usta nije silazio osmijeh. I čvrst stisak ruke. Onakav stisak nakon kojeg odmah znate sa kakvim ste se čovjekom rukovali.
Poštovali su ga i voljeli mnogi. I ja sam ga voljela i poštovala. To je najmanje što sam mogla.

Lomile su ga godine. Lomile su ga bolesti. Ali osmijeh nije gubio. Nije gubio ni optimizam. Ni vjeru u ljude. Ni ljubav.
Danas se ugasio. Zaplakala sam nakon dugo vremena onako...iskreno...iz srca.

E, pa dragi Giga...neka te anđeli čuvaju tamo gdje si otišao. A ti čuvaj nas. Pamtit ćemo tvoje riječi i savjete. Pamtit ćemo tvoj osmijeh. Srest ćemo se opet. A do tad, Giga, nemoj nas zaboravit – mi tebe nećemo!
Počivaj u miru.