Mama Mima

ponedjeljak, 04.11.2013.

Ruža

Svatko ima nekoga tko obilježi njegov život na neki poseban način. Zapravo, više ljudi obilježilo je i još uvijek obilježava moj život. No, ima ljudi koji svojom pojavom, svojim karakterom, svojom naravi, mudrosti obilježe tvoj život i to ti se usiječe u pamćenje i u srce. Imaš osjećaj kako je sad ta osoba dio tebe i kako nikad neće nestati trag koji je napravila.

Osobna priča koju ću danas podijeliti s vama govori o jednoj takvoj osobi. O mojoj baki. Zapravo, već jako dugo pokušavam napisati nešto pametno i lijepo o njoj, jednostavno zato što ona to zaslužuje ali nikako da uhvatim vremena, saberem misli i stavim na papir sve ono što mi je u glavi, a što nikako ne smijem zaboraviti.

Kako započeti? Pa, svi se sjećamo knjige iz prvog razreda osnovne škole. Knjige u kojoj se pojavljuju likovi (čija sam imena zaboravila), njihovi roditelji, njihovi djedovi i bake, a sve u svrhu objašnjavanja sedmogodišnjacima tko je kome što, tko ti je zapravo rod i na koji način. Sjećam se bake iz te knjige. Imala je sijedu kosu, nosila je pregaču i naočale. Živjela je na selu i pravila fine kolače. Mislila sam kako su je napravili po mojoj baki i kako je baš TO baka, kakvu svi imaju.

Moja je baka živjela na selu, imala je svinje i kokoši, pravila je kolače, kuhala, spemala, “štrikala”, “heklala”…i radila ono što svaka „školska baka“ mora raditi. Za mene je ona naravno bila i puno više od toga. Ona je palila gramofon svaki put kad je odlazila u dućan kako se ja, još u krevetu, ne bih bojala i bila u tišini. Ona je uvijek kupovala ono što volimo jesti i kuhala ono što nam je fino. Ona je kuhala najbolji griz. I pravila najbolji pire. Pravila je najbolje „oblatne“. Šlag sa metlica njenog miksera uvijek je bio najfiniji. I jaja je najbolje kuhala.

Voljela je kartati. I uvijek je varala. Totalno nespretno, ali uvijek je pokušavala. Voljela je uzeti veliku limenu kutiju sa crno-bijelim slikama, jednu po jednu izvlačiti i opisivati tko je na slici i što se u tom trenutku događalo. Voljela je Jadro kekse. I majonezu, koja je uvijek bila „manojeza“. Voljela je grejp. I sladoled.

Isplela je nebrojeno pulovera, naheklala nebrojeno miljetića… Naučila me zašto se ne trebam bojati grmljavine, naučila me kako se „kalaju“ višnje, kako se čisti grašak, kako „runi“ kukuruz a kako zamotavaju kiflice. Prije spavanje usisavala je kukce po sobi, a u mraku je uvijek dugo molila…

Obiteljska okupljanja uvijek su bila najveselija i najbučnija kod bake. Stol se uvijek morao izvući, stoljnjak „nadoštuklati“, a iz prednje sobe morale su se izvući dodatne čaše i tanjuri. Bilo nas je puno, ljutila se na nas, ljubila nas, vikala na nas, smijala se s nama, valjala se po podu s nama. I voljela nas.

Imala je veliko srce, kojeg u djetinjstvu i nisam bila toliko svjesna. Uzimala sam je zdravo za gotovo, onako kako većinom i uzimamo ljude koje najviše volimo.

Moja baka bila je jednostavna osoba. Jednostavna i obična svakome tko ju je upoznao, ali svatko tko je proveo neko vrijeme s njom zna, kako je bila sve samo ne jednostavna. Imala je toliko slojeva, toliko nijansi, toliko boje… Netko u tri života ne bi uspio sve to pospremiti i nositi se sa svime. Ona je prva osoba na kojoj sam primjećivala promjenu boje očiju, ovisno o tome kako je bila raspoložena.

Teško djetinjstvo u Hercegovini, kad je kao mala curica gledala kako joj ubijaju mamu i sestru, oblikovalo je u osobu koja je postala. Ona nikad nije mrzila. Ona je plakala, ona je žalila, ona je tugovala…u sebi. Smijala se na glas i uvijek govorila „U svakom žitu ima kukolja…“ Nikad nije mrzila. I ako je mrzila nikad to na glas nije rekla.

Kukolj joj je 91. opet razorio obitelj i razbacao nas na razne krajeve. Mislila sam kako se više nikad nećemo skupiti i razvući stol u bakinoj kuhinji. To se djelomično i ostvarilo. Skupili se jesmo, ali nikad u broju i sa veseljem kao nekad.

Djed je dugo bolovao. Dugih 11 godina služila ga je, prenosila, prala, presvlačila. A onda je ostala sama. I nekako se predala. Umorna od života i od svih udaraca koje je primila… došla je do kraja svoje borbe.

Vrijeme je nemilosrdno gazilo naprijed a baka se sve više vraćala unatrag. Sa svakom godinom više, baka je išla godinu dalje. I sve rjeđe se vraćala.

Moja baka umrla je na same Sisvete, 2013. Nekako mi je laknulo. Znam kako se napokon pridružila svojoj mami i sestri. Napokon je opet susrela svog tatu i svog Dragu. I svoju braću, koji su je u ovom životu jedan po jedan napuštali. Ali sebičnost mi ne dopušta da kažem kako je tako bolje za nju. Da, sebična sam i mislim samo na sebe i na to koliko će mi zapravo nedostajati. Žalim što se moj sin neće sjećati prabake jer je premalen. I žalim što se nismo napričale. Da, pričale smo. Pričale smo puno i svašta mi je baka ispričala ali uvijek mislim kako je mogla još.

Žalim što se predala. Umorio ju je život, to razumijem. Umorili su je događaji – prošli i sadašnji. Nije više imala ni volje ni želje za borbom. Umorilo ju vrijeme… Ali nekako uvijek mislim kako je mogla još… Još barem malo, za nas koji ostajemo iza nje… No, kako bilo. Čovjek snuje, Bog određuje. I odredio je kako je došlo vrijeme za nju.

E, pa draga bako, nek’ ti je laka Hrvatska zemlja…do nekog ponovnog susreta…

Krunica je kod mene, ide tamo gdje ti je u djetinjstvu ostalo srce – obećavam ti!

Mirno spavaj, moja Ružo! Nikad te neću zaboraviti!

I hvala ti za sve…

Oznake: baka, tuga, smrt

04.11.2013. u 18:43 • 0 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 15.11.2012.

Tuga...

Kad nastupi kolektivna tuga, ljudi su nekako zaokupljeni svojom tugom i ne primjećuju da su i drugi oko njih tužni. I tako smo svi tužni i najusamljaniji u svojoj tuzi u gomili tužnih ljudi.

Ove godine, rekla sam sama sebi – neću biti tužna! Biram sreću! Smijat ću se i pjevati! Neću dozvoliti da me povuče.
I kad sam to odlučila, počela sam primjećivati tugu na ljudima oko sebe. I opet me povuklo. Ovaj put još dublje nego što sam bila prije. Znači, ne vrijedi se opirati. Treba se sklupčati i preživjeti.

Znam da je prošlo puno vremena. I znam da bi vrijeme trebalo liječiti rane. Ali ove moje rane nikako ne zacjeljuju. Znam i zašto. Kao kad vas netko poreže i krv vam ide iz rane. I znate da će proći ali taj netko je još uvijek tu i čim rana malo zacijeli, on vas opet zareže. Tek toliko da ne prođe. Tek toliko da znate da neće zacijeliti.
Stalno slušam kako je prošlo puno vremena i kako treba ići dalje. I zaboraviti. A kako da zaboravim? Lako je zaboraviti ono što si slušao na vijestima prije 21 godine. Nije lako zaboraviti kad si bio dio te vijesti.

Ja bih trebala zaboraviti. Dio mog života je izbrisan i trebala bih ga zaboraviti. A ne uspijevam. Stalno mi misli bježe na izgubljene fotografije, na knjige, igračke, na izgubljene uspomene... Na izgubljene drage ljude... Oni su izbrisani iz mog života a ja nikako ne mogu izbrisati tu prazninu iz svoje glave. Iz svog srca. A teško je živjeti sa prazninom u srcu.

Imam dvoje djece. Dvije osobe za koje živim. I srce mi je ispunjeno. A onda dođu ti dani u godini, kad praznina u mom srcu obuzme sve. Kako da objasnim djeci da moje cijelo srce u tim danima ne pripada samo njima? Kako da im objasnim zašto je mama tužna? I zašto mama plače?
Sjetim se moje mame... I ona je plakala. I još uvijek zaplače. Ja sam navikla na to. I ništa je ne pitam. Znam zašto plače. Znam i zašto ja plačem.

Plače mi se kad me dvogodišnje dijete pita: „Mama, zašto je ova kuće potrgana?“ Kažem joj: Ne znam, ljubavi...ali netko će je sigurno popraviti.
„Mama, zašto u ovoj kući raste drvo?“ Ne znam, zlato...netko mu je valjda dopustio da tu raste.
„Mama, zašto je tu rupa na cesti?“ Ne znam zlato...valjda se puno auta tu vozi, pa se potrgala.

A što da joj kažem? Što biste joj vi rekli?
Da zlato, kuća je potrgana. Potrgana je zato što su neki zločesti ljudi odlučili da nas izbrišu sa lica zemlje. Ali kao što vidiš – nisu uspjeli.
Cesta je potrgana zato što su tisuće granata padale po njoj i po svima nama... Nije nas trebalo biti. Neki bi bili sretni da nas nema. Ali, evo...vidiš, zlato, još uvijek smo tu.

„Mama, zašto ti plačeš?“ E, to je najteže pitanje.
Zašto plačem? Plačem zato što su me mrzili a nisam znala zbog čega me mrze. Plačem jer su mi prijetili a nisam znala zašto mi prijete. Plačem zato što su pucali po meni. Pucali su zato da me ubiju. Ali nisu uspjeli. Plačem možda i zato što sam preživjela.
Plačem jer mi nedostaje dio života. Plačem jer mojim prijateljima nedostaje dio života. Plačem jer mojoj mami nedostaje dio života. Plačem. Plačem zato što mi se plače. Eto, zašto plačem.
Plačem jer ti ne mogu pokazati svoju fotografiju kad sam bila mala, kao ti sada. I plačem zato što ti ne mogu pokazati bilježnicu u kojoj su moji prijatelji šarali i crtali da mi ostane uspomena na njih. Plačem zato što mi se plače. Plačem zato što mi govore da moram zaboraviti a ja ne mogu. Ne znam kako. Eto, zato plačem.

I eto...zato sam opet tužna. Jer u očima svog djeteta vidim svoje oči. Samo se nadam da njezine oči nikad neće svjedočiti strahu i strahotama kojima su svjedočile moje oči. Tužna sam jer u očima jedne male curice vidim oči svog prijatelja. A nadam se da njezine oči nikad neće svjedočiti mržnji kojoj su svjedočile njegove oči.
Tužna sam jer u očima djevojke na cesti vidim njezinog tatu. A ona ga nikad nije upoznala. Tužna sam jer sam bila dio te povijesti a nisam htjela biti. Nitko me nije pitao. Nikoga nije zanimalo što ja imam za reći.