Marketing
Tuga...
Kad nastupi kolektivna tuga, ljudi su nekako zaokupljeni svojom tugom i ne primjećuju da su i drugi oko njih tužni. I tako smo svi tužni i najusamljaniji u svojoj tuzi u gomili tužnih ljudi.
Ove godine, rekla sam sama sebi – neću biti tužna! Biram sreću! Smijat ću se i pjevati! Neću dozvoliti da me povuče.
I kad sam to odlučila, počela sam primjećivati tugu na ljudima oko sebe. I opet me povuklo. Ovaj put još dublje nego što sam bila prije. Znači, ne vrijedi se opirati. Treba se sklupčati i preživjeti.
Znam da je prošlo puno vremena. I znam da bi vrijeme trebalo liječiti rane. Ali ove moje rane nikako ne zacjeljuju. Znam i zašto. Kao kad vas netko poreže i krv vam ide iz rane. I znate da će proći ali taj netko je još uvijek tu i čim rana malo zacijeli, on vas opet zareže. Tek toliko da ne prođe. Tek toliko da znate da neće zacijeliti.
Stalno slušam kako je prošlo puno vremena i kako treba ići dalje. I zaboraviti. A kako da zaboravim? Lako je zaboraviti ono što si slušao na vijestima prije 21 godine. Nije lako zaboraviti kad si bio dio te vijesti.
Ja bih trebala zaboraviti. Dio mog života je izbrisan i trebala bih ga zaboraviti. A ne uspijevam. Stalno mi misli bježe na izgubljene fotografije, na knjige, igračke, na izgubljene uspomene... Na izgubljene drage ljude... Oni su izbrisani iz mog života a ja nikako ne mogu izbrisati tu prazninu iz svoje glave. Iz svog srca. A teško je živjeti sa prazninom u srcu.
Imam dvoje djece. Dvije osobe za koje živim. I srce mi je ispunjeno. A onda dođu ti dani u godini, kad praznina u mom srcu obuzme sve. Kako da objasnim djeci da moje cijelo srce u tim danima ne pripada samo njima? Kako da im objasnim zašto je mama tužna? I zašto mama plače?
Sjetim se moje mame... I ona je plakala. I još uvijek zaplače. Ja sam navikla na to. I ništa je ne pitam. Znam zašto plače. Znam i zašto ja plačem.
Plače mi se kad me dvogodišnje dijete pita: „Mama, zašto je ova kuće potrgana?“ Kažem joj: Ne znam, ljubavi...ali netko će je sigurno popraviti.
„Mama, zašto u ovoj kući raste drvo?“ Ne znam, zlato...netko mu je valjda dopustio da tu raste.
„Mama, zašto je tu rupa na cesti?“ Ne znam zlato...valjda se puno auta tu vozi, pa se potrgala.
A što da joj kažem? Što biste joj vi rekli?
Da zlato, kuća je potrgana. Potrgana je zato što su neki zločesti ljudi odlučili da nas izbrišu sa lica zemlje. Ali kao što vidiš – nisu uspjeli.
Cesta je potrgana zato što su tisuće granata padale po njoj i po svima nama... Nije nas trebalo biti. Neki bi bili sretni da nas nema. Ali, evo...vidiš, zlato, još uvijek smo tu.
„Mama, zašto ti plačeš?“ E, to je najteže pitanje.
Zašto plačem? Plačem zato što su me mrzili a nisam znala zbog čega me mrze. Plačem jer su mi prijetili a nisam znala zašto mi prijete. Plačem zato što su pucali po meni. Pucali su zato da me ubiju. Ali nisu uspjeli. Plačem možda i zato što sam preživjela.
Plačem jer mi nedostaje dio života. Plačem jer mojim prijateljima nedostaje dio života. Plačem jer mojoj mami nedostaje dio života. Plačem. Plačem zato što mi se plače. Eto, zašto plačem.
Plačem jer ti ne mogu pokazati svoju fotografiju kad sam bila mala, kao ti sada. I plačem zato što ti ne mogu pokazati bilježnicu u kojoj su moji prijatelji šarali i crtali da mi ostane uspomena na njih. Plačem zato što mi se plače. Plačem zato što mi govore da moram zaboraviti a ja ne mogu. Ne znam kako. Eto, zato plačem.
I eto...zato sam opet tužna. Jer u očima svog djeteta vidim svoje oči. Samo se nadam da njezine oči nikad neće svjedočiti strahu i strahotama kojima su svjedočile moje oči. Tužna sam jer u očima jedne male curice vidim oči svog prijatelja. A nadam se da njezine oči nikad neće svjedočiti mržnji kojoj su svjedočile njegove oči.
Tužna sam jer u očima djevojke na cesti vidim njezinog tatu. A ona ga nikad nije upoznala. Tužna sam jer sam bila dio te povijesti a nisam htjela biti. Nitko me nije pitao. Nikoga nije zanimalo što ja imam za reći.
Post je objavljen 15.11.2012. u 15:12 sati.