Mama Mima

četvrtak, 15.11.2012.

Tuga...

Kad nastupi kolektivna tuga, ljudi su nekako zaokupljeni svojom tugom i ne primjećuju da su i drugi oko njih tužni. I tako smo svi tužni i najusamljaniji u svojoj tuzi u gomili tužnih ljudi.

Ove godine, rekla sam sama sebi – neću biti tužna! Biram sreću! Smijat ću se i pjevati! Neću dozvoliti da me povuče.
I kad sam to odlučila, počela sam primjećivati tugu na ljudima oko sebe. I opet me povuklo. Ovaj put još dublje nego što sam bila prije. Znači, ne vrijedi se opirati. Treba se sklupčati i preživjeti.

Znam da je prošlo puno vremena. I znam da bi vrijeme trebalo liječiti rane. Ali ove moje rane nikako ne zacjeljuju. Znam i zašto. Kao kad vas netko poreže i krv vam ide iz rane. I znate da će proći ali taj netko je još uvijek tu i čim rana malo zacijeli, on vas opet zareže. Tek toliko da ne prođe. Tek toliko da znate da neće zacijeliti.
Stalno slušam kako je prošlo puno vremena i kako treba ići dalje. I zaboraviti. A kako da zaboravim? Lako je zaboraviti ono što si slušao na vijestima prije 21 godine. Nije lako zaboraviti kad si bio dio te vijesti.

Ja bih trebala zaboraviti. Dio mog života je izbrisan i trebala bih ga zaboraviti. A ne uspijevam. Stalno mi misli bježe na izgubljene fotografije, na knjige, igračke, na izgubljene uspomene... Na izgubljene drage ljude... Oni su izbrisani iz mog života a ja nikako ne mogu izbrisati tu prazninu iz svoje glave. Iz svog srca. A teško je živjeti sa prazninom u srcu.

Imam dvoje djece. Dvije osobe za koje živim. I srce mi je ispunjeno. A onda dođu ti dani u godini, kad praznina u mom srcu obuzme sve. Kako da objasnim djeci da moje cijelo srce u tim danima ne pripada samo njima? Kako da im objasnim zašto je mama tužna? I zašto mama plače?
Sjetim se moje mame... I ona je plakala. I još uvijek zaplače. Ja sam navikla na to. I ništa je ne pitam. Znam zašto plače. Znam i zašto ja plačem.

Plače mi se kad me dvogodišnje dijete pita: „Mama, zašto je ova kuće potrgana?“ Kažem joj: Ne znam, ljubavi...ali netko će je sigurno popraviti.
„Mama, zašto u ovoj kući raste drvo?“ Ne znam, zlato...netko mu je valjda dopustio da tu raste.
„Mama, zašto je tu rupa na cesti?“ Ne znam zlato...valjda se puno auta tu vozi, pa se potrgala.

A što da joj kažem? Što biste joj vi rekli?
Da zlato, kuća je potrgana. Potrgana je zato što su neki zločesti ljudi odlučili da nas izbrišu sa lica zemlje. Ali kao što vidiš – nisu uspjeli.
Cesta je potrgana zato što su tisuće granata padale po njoj i po svima nama... Nije nas trebalo biti. Neki bi bili sretni da nas nema. Ali, evo...vidiš, zlato, još uvijek smo tu.

„Mama, zašto ti plačeš?“ E, to je najteže pitanje.
Zašto plačem? Plačem zato što su me mrzili a nisam znala zbog čega me mrze. Plačem jer su mi prijetili a nisam znala zašto mi prijete. Plačem zato što su pucali po meni. Pucali su zato da me ubiju. Ali nisu uspjeli. Plačem možda i zato što sam preživjela.
Plačem jer mi nedostaje dio života. Plačem jer mojim prijateljima nedostaje dio života. Plačem jer mojoj mami nedostaje dio života. Plačem. Plačem zato što mi se plače. Eto, zašto plačem.
Plačem jer ti ne mogu pokazati svoju fotografiju kad sam bila mala, kao ti sada. I plačem zato što ti ne mogu pokazati bilježnicu u kojoj su moji prijatelji šarali i crtali da mi ostane uspomena na njih. Plačem zato što mi se plače. Plačem zato što mi govore da moram zaboraviti a ja ne mogu. Ne znam kako. Eto, zato plačem.

I eto...zato sam opet tužna. Jer u očima svog djeteta vidim svoje oči. Samo se nadam da njezine oči nikad neće svjedočiti strahu i strahotama kojima su svjedočile moje oči. Tužna sam jer u očima jedne male curice vidim oči svog prijatelja. A nadam se da njezine oči nikad neće svjedočiti mržnji kojoj su svjedočile njegove oči.
Tužna sam jer u očima djevojke na cesti vidim njezinog tatu. A ona ga nikad nije upoznala. Tužna sam jer sam bila dio te povijesti a nisam htjela biti. Nitko me nije pitao. Nikoga nije zanimalo što ja imam za reći.

Oznake: tuga, suze, dijete

15.11.2012. u 15:12 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 03.11.2012.

Moja bajka

Volim što si rođena prije samog proljeća
Odmah sam znala – bit ćeš dijete stoljeća.
Volim što si imala svoju volju
i što si nam često zadavala glavobolju.

Volim što nisi hodala kad se nama hodalo,
nego si prohodala kad ti je nešto trebalo.
Volim kad kažeš da je „voće zdlavo“
i kad moju grešku nagradiš sa „Mama, blavo!“

Volim kad tražiš da te pustim samu,
volim što me svi znaju kao tvoju mamu.
Volim što nosiš kanticu na glavi
a nije te briga tko kakve face pravi.

Volim što ne voliš narančaste majice,
volim tvoje nogice kad obučeš tajice.
Volim što se stalno u ogledalo gledaš
i što nikome da te gura ne daš.

Volim kad se praviš da spavaš popodne,
volim kad pjevaš pjesmice zgodne.
Volim kad nosiš torbu-pudlicu
i kad kao motor voziš kahlicu.

Volim kad mi kažeš: „Pličaš gluposti“,
i kad pokažeš da imaš hrabrosti.
Volim tu tvoju slatku facu,
i volim te gledati dok maziš bracu.

Volim kad se čudiš kucanju u satu
i volim što imaš najboljeg tatu.
Volim što nosiš medu kad ti se spava,
volim što ti je loknica puna glava.

Volim kad čitamo priču o zeki
volim kad zagrliš jastuk meki.
Volim kad mi nešto objašnjavaš
volim te gledati kako spavaš.

Volim što na maline mirišeš
i volim što tu blizu mene dišeš.
Jednom mi je netko rekao da si prava bajka.
A ja najviše volim što si izabrala baš mene – da budem tvoja majka.

Oznake: dijete, mama, tata, volim, ljubav

03.11.2012. u 23:03 • 0 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 21.10.2012.

Prijateljica

Moja prijateljica i ja upoznale smo se davno.
Bila je 1986. godina i krenule smo u prvi razred osnovne škole. Kad dođeš u novu sredinu držiš se onoga što ti je poznato, sve dok ti nešto drugo ne postane blisko i poznato. Tako sam ja sjela sa dečkom, kojeg sam znala od prije. A ona je sjela sa drugim dečkom, kojeg je znala od prije. Slučaj je htio da se i jedan i drugi razbole u isto vrijeme. I tako smo nas dvije završile skupa u klupi. I ostale skupa.

Sjećam se kućica od pernica, malih lutkica, crtanja gluposti i hihotanja na gluposti. Sjećam se posjećivanja i praćenja do kraja ulice. Sjećam se i strpljivih tata koji su nas razvozili i dovozili na druženje. Sjećam se odlaska kod moje bake na selo. I odlaska kod njezine tete na vikendicu. Sjećam se puno lijepih rođendana. Sjećam se i hihotanja na wc-u. Sjećam se da je bila prva prijateljica koja mi je bez pogovora dala da se igram sa njezinim barbikama. Sjećam se voćne salate od kivija sa šlagom. I ležanja na podu ispred akvarija. I smijanja. Smijanja na silu. I još malo smijanja. Sjećam se razgovora u školi, razgovora putem iz škole i odmah po ulasku u kuću – telefonskih poziva zbog još malo razgovora. Sjećam se i Pipi Duge Čarape koju smo spontano osmislile i odigrale pred cijelim razredom. Sjećam se i sedam staklenih slonića koji su mi trebali donijeti sreću.

A onda je došao rat. Prijateljica i ja smo se razdvojile. Bilo je tu još nekakvog dopisivanja ali jako kratko. Kad je i to prestalo, bila sam sigurna da smo se rastale zauvijek. Ipak, uvijek sam znala gdje je i kako je. Uvijek sam znala da je tu negdje i da je dobro.

Jednom su moji roditelji sreli njezine roditelje u Vukovaru, na groblju, mjestu gdje se svi vukovarci susreću. Nakon kratkog razgovora, njezina mama je rekla mojoj mami: „Pa valjda će nas zvati na svadbu kad se bude udavala!“ I meni se to usjeklo u srce. Bože...pa kako sam izgubila te ljude? Kako sam dozvolila da mi odu iz života?
Došla sam do njezinog broja i nazvala je. I našle smo se na kavi. I znate što se dogodilo? Baš ništa. Dogodilo se to da smo nastavile tamo gdje smo na silu zaustavljene. Kao da nikad nismo ni bile razdvojene. To je prijateljstvo.

Bila je uz mene na najvažniji dan mog života... Kave su postale redoviti rituali. Trajale bi po 5-6 sati dok si sve ispričamo.

Onda mi je jednog dana objavila da je trudna. Bila je sretna. I ja sam bila sretna zbog nje. Nisam ni slutila da, dok se veselim zbog njezine trudnoće, jedno malo stvorenje raste i u mom trbuhu. Bila je dva tjedna ispred mene. Cijelu trudnoću provele smo on-line. Skupa smo prošle svaki pregled, pretresle svaki nepoznati detalj, mučile se sa žgaravicama, bolnim kičmama. Čak smo i pekle iste kolače u isto vrijeme i skupa ih jele – ja kod svoje kuće u Vukovaru, ona kod svoje kuće u Samoboru.

Petog dana mjeseca Ožujka ja sam završila u bolnici. U pola pet ujutro, 6.3. rodila sam svoju curicu. Moja princeza – Mia.
Moja prijateljica je bila presretna. Odmah smo pretresle sve detalje s poroda i smijale se kako smo ih Mia i ja na kraju prestigle.
A onda je i ona dobila trudove. Cijeli dan poruke su išle iz Vukovara u Samobor, iz Samobora u Vukovar. Iz Vukovara u Zagreb, iz Zagreba u Vukovar. Iz Vukovarske bolnice u Vinogradsku bolnicu, iz Vinogrdaske bolnice u Vukovarsku bolnicu.
Petnaest minuta prije ponoći moja prijateljica je rodila svoju curicu. Njezina princeza – Dunja. Skoro su zakasnile ali ipak su uspjele izaći na isti dan! Sjećam se da je komentar moje mame kroz suze bio: „Pa vi niste normalne!“

Redovito smo se čule. Prošle skupa najteže prve dane, dojenje, kašice, dude, pelene, puzanje, hodanje... Cure su se upoznale kad su imale tri mjeseca.
Onda me moja prijateljica nazvala par dana prije Božića 2010. i pitala me: „Ej, jesi trudna?“ Šokirana, rekla sam da....nisam sigurna. Smijale smo se nekoliko minuta. Ona je bila trudna. Ja ipak nisam. Bilo bi previše. Zakasnila sam par mjeseci, pa su nam druga djeca 6 mjeseci razlike.

I eto...redovito se čujemo. Viđat bi se mogli i više, ali uz tolike kilometre i takve poslove sretna sam i sa ovim što dobijem.

Samo sam vam htjela predstaviti svoje bogatstvo – svoju prijateljicu. Najdugovječniju i najdražu. Nije uvijek tu ali znam da uvijek misli na mene. Isto kao što ja uvijek mislim na nju.
Imamo svoje živote, svoje obitelji, svoje prijatelje, društva...ali u mom životu ona uvijek zauzima posebno mjesto, izvan svih kategorija. I kad se dugo ne vidimo, ne moramo ni pričati. Dovoljan je pogled i sve znamo. To je moja prijateljica. To je moja Vlasta.

Oznake: prijateljica, Vukovar, dijete, trudnoća

21.10.2012. u 22:12 • 0 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 02.11.2011.

Kupanje

Dakle...ima tome nekih mjesec dana od kako je moje dijete počelo odbijati kupanje.

Voljeli smo se tu i tamo, kad naiđe u razgovoru, pohvaliti djetetom koje u vodu ide kao riba. Koje obožava svaku mlaku, svaku baru, potok, rijeku, bazen, vodu u kanti, u kadi...ma čak i u čaši.

Dogodilo se da je odjednom – ničim izazvana počela histerično vrištati na spomen vode. Znači – nije bilo nikakve pretople ili prehladne vode, nikakvih šokova, strahova, ničega... Mislim... pričam vam o djetetu koje si je znalo vodu iz čaše naliti na lice – u nos, usta, oči, gušiti se i za par minuta grcati od smijeha na to. Pričamo o djetetu koje je sa 15 mjeseci palo na leđa u bazen i ostalo ležati otvorenih usta i očiju a da nije ni suzu pustilo kad smo je izvadili van.

Jedan dan se normalno okupala – sljedeći je dobila slom živaca na spomen vode. Bili smo užasnuti!

Prvo smo je štedjeli par dana...kao – nije vruće, možda zaboravi na strah pa ćemo se onda kupati. Nije zaboravljala.

Par večeri za redom sam ja kupala gumenu patku. Da...sa pjenom i svom dodatnom opremom. I brisala je i umatala u ručnik. Mia je gledala ali nije popuštala.

Nakon prvih 15 dana čvrsto sam odlučila da mjestimično namakanje do koljena nije dovoljno i da joj stvarno moram napokon oprati kosu. Mislim da bih lakše okupala jaguara.

Obloženo dno kade, pjena, tri male patkice, jedna malo veća, jedna velika sa zvoncem, dvije čaše, mama koja pjeva Medu Brundu i Maslačak i Bubamarca...ma k vragu, čak i Teške boje od Majki... Tata koji svake tri sekunde ulazi u kupaonicu s novom idejom, koja nailazi na neplodno tlo i on bježi van jer ja šizim i ne mogu slušati još i njegove pjesmice i gledati kako pleše sa šestom jebenom patkicom! Mia vrišti.

Već vidim susjede na telefonu i socijalnu službu na vratima kako me optužuju da pokušavam utopiti dijete. Dijete koje višti. Ispirem joj kosu, a ona nabraja stvari koje dijete od godinu i pol još ne bi trebalo znati izgovoriti. Pa se tako kroz zvuk tuša probija molećivo: „Nete se pupati, nete pati koticu, gotovo je, gotovo, Mia doba, duzi me, duzi me, ode oda, nete pupati, Mia epa, Mia doba...“ (slobodan prijevod: neće se kupati, neće prati kosicu, gotovo je, gotovo, Mia dobra, drži me, drži, ode voda, neće kupati, Mia lijepa, Mia dobra)

I na kraju, dok tata ulazi u kupaonicu da je izvadi iz kade pruža mu ruke i urla: „Pa-pa du-du!“ nadajući se da će je staviti u auto i odvesti daleko od kade i vode. I gotovo...

Prestajte plač, Mia opet postaje slatko nasmijano dijete. Do idućeg kupanja. Kad se sve ponavlja.

I tako mi kupamo dijete svaki drugi-treći dan. Tata je kupa, a kad treba prati kosu uskače karaoke-mama i show ide dalje! U dane kada se ne kupa provodi večer moljakajući nas da je ne kupamo. I to tako da nas pokušava impresionirati sa svime što zna. Tako mi slušamo kako kaže zmaj, kako Mia broji do deset, kako tata grije mlijeko, kako medo spava, kako se ne smije bez šlapica sići s kreveta, i tako dalje i tako dalje.

Sve do danas. Danas je bio onaj dan kad se pere kosa. Ja odlazim pustiti vodu. Tata nosi Miu u sobu a ona započinje svakodnevne litanije. Ja lagano dobijam migrenu, grčeve i žgaravicu... Pripremam repertoar za kupanje... Plakanje, moljakanje, grljenje, odljepljivanje djeteta od majice, spuštanje u kadu, vrištanje... I tako dok joj pokušavam smočiti kosu iz nekog razloga izgovorim ključnu rečenicu: „Evo, zlato, gotovo je!“ iako još nismo ni na pola puta.

Dakle...majko mila...kao da sam joj izvadila baterije. Iste sekunde ona prestaje plakati i počinje se igrati sa patkicama. I ne samo to... Uzima čašu, nalijeva si vodu na lice, smije se... Ja zovem Teddyja. U šoku smo. „Mislio sam da si je utopila kad je prestala plakati“ kaže. Završimo kupanje kao nekad, u dobra stara vremena. Ja sam još uvijek u šoku. Jel mi može netko objasniti – što se to večeras dogodilo s mojim djetetom?