Mama Mima

nedjelja, 21.10.2012.

Prijateljica

Moja prijateljica i ja upoznale smo se davno.
Bila je 1986. godina i krenule smo u prvi razred osnovne škole. Kad dođeš u novu sredinu držiš se onoga što ti je poznato, sve dok ti nešto drugo ne postane blisko i poznato. Tako sam ja sjela sa dečkom, kojeg sam znala od prije. A ona je sjela sa drugim dečkom, kojeg je znala od prije. Slučaj je htio da se i jedan i drugi razbole u isto vrijeme. I tako smo nas dvije završile skupa u klupi. I ostale skupa.

Sjećam se kućica od pernica, malih lutkica, crtanja gluposti i hihotanja na gluposti. Sjećam se posjećivanja i praćenja do kraja ulice. Sjećam se i strpljivih tata koji su nas razvozili i dovozili na druženje. Sjećam se odlaska kod moje bake na selo. I odlaska kod njezine tete na vikendicu. Sjećam se puno lijepih rođendana. Sjećam se i hihotanja na wc-u. Sjećam se da je bila prva prijateljica koja mi je bez pogovora dala da se igram sa njezinim barbikama. Sjećam se voćne salate od kivija sa šlagom. I ležanja na podu ispred akvarija. I smijanja. Smijanja na silu. I još malo smijanja. Sjećam se razgovora u školi, razgovora putem iz škole i odmah po ulasku u kuću – telefonskih poziva zbog još malo razgovora. Sjećam se i Pipi Duge Čarape koju smo spontano osmislile i odigrale pred cijelim razredom. Sjećam se i sedam staklenih slonića koji su mi trebali donijeti sreću.

A onda je došao rat. Prijateljica i ja smo se razdvojile. Bilo je tu još nekakvog dopisivanja ali jako kratko. Kad je i to prestalo, bila sam sigurna da smo se rastale zauvijek. Ipak, uvijek sam znala gdje je i kako je. Uvijek sam znala da je tu negdje i da je dobro.

Jednom su moji roditelji sreli njezine roditelje u Vukovaru, na groblju, mjestu gdje se svi vukovarci susreću. Nakon kratkog razgovora, njezina mama je rekla mojoj mami: „Pa valjda će nas zvati na svadbu kad se bude udavala!“ I meni se to usjeklo u srce. Bože...pa kako sam izgubila te ljude? Kako sam dozvolila da mi odu iz života?
Došla sam do njezinog broja i nazvala je. I našle smo se na kavi. I znate što se dogodilo? Baš ništa. Dogodilo se to da smo nastavile tamo gdje smo na silu zaustavljene. Kao da nikad nismo ni bile razdvojene. To je prijateljstvo.

Bila je uz mene na najvažniji dan mog života... Kave su postale redoviti rituali. Trajale bi po 5-6 sati dok si sve ispričamo.

Onda mi je jednog dana objavila da je trudna. Bila je sretna. I ja sam bila sretna zbog nje. Nisam ni slutila da, dok se veselim zbog njezine trudnoće, jedno malo stvorenje raste i u mom trbuhu. Bila je dva tjedna ispred mene. Cijelu trudnoću provele smo on-line. Skupa smo prošle svaki pregled, pretresle svaki nepoznati detalj, mučile se sa žgaravicama, bolnim kičmama. Čak smo i pekle iste kolače u isto vrijeme i skupa ih jele – ja kod svoje kuće u Vukovaru, ona kod svoje kuće u Samoboru.

Petog dana mjeseca Ožujka ja sam završila u bolnici. U pola pet ujutro, 6.3. rodila sam svoju curicu. Moja princeza – Mia.
Moja prijateljica je bila presretna. Odmah smo pretresle sve detalje s poroda i smijale se kako smo ih Mia i ja na kraju prestigle.
A onda je i ona dobila trudove. Cijeli dan poruke su išle iz Vukovara u Samobor, iz Samobora u Vukovar. Iz Vukovara u Zagreb, iz Zagreba u Vukovar. Iz Vukovarske bolnice u Vinogradsku bolnicu, iz Vinogrdaske bolnice u Vukovarsku bolnicu.
Petnaest minuta prije ponoći moja prijateljica je rodila svoju curicu. Njezina princeza – Dunja. Skoro su zakasnile ali ipak su uspjele izaći na isti dan! Sjećam se da je komentar moje mame kroz suze bio: „Pa vi niste normalne!“

Redovito smo se čule. Prošle skupa najteže prve dane, dojenje, kašice, dude, pelene, puzanje, hodanje... Cure su se upoznale kad su imale tri mjeseca.
Onda me moja prijateljica nazvala par dana prije Božića 2010. i pitala me: „Ej, jesi trudna?“ Šokirana, rekla sam da....nisam sigurna. Smijale smo se nekoliko minuta. Ona je bila trudna. Ja ipak nisam. Bilo bi previše. Zakasnila sam par mjeseci, pa su nam druga djeca 6 mjeseci razlike.

I eto...redovito se čujemo. Viđat bi se mogli i više, ali uz tolike kilometre i takve poslove sretna sam i sa ovim što dobijem.

Samo sam vam htjela predstaviti svoje bogatstvo – svoju prijateljicu. Najdugovječniju i najdražu. Nije uvijek tu ali znam da uvijek misli na mene. Isto kao što ja uvijek mislim na nju.
Imamo svoje živote, svoje obitelji, svoje prijatelje, društva...ali u mom životu ona uvijek zauzima posebno mjesto, izvan svih kategorija. I kad se dugo ne vidimo, ne moramo ni pričati. Dovoljan je pogled i sve znamo. To je moja prijateljica. To je moja Vlasta.

Oznake: prijateljica, Vukovar, dijete, trudnoća

21.10.2012. u 22:12 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.