Mama Mima

ponedjeljak, 22.10.2012.

Dobri ljudi

Koliko vrijedi ljudski život? Koja je cijena sreće? Kolika je vrijednost ljudskosti?
Ja stvarno ne znam odgovore na ova pitanja. Znam da je danas, na žalost, život jako jeftina kategorija i da se mnogi razbacuju s njim kao da sutra ne postoji. A znam da je za mnoge „sutra“ toliko egzotičan pojam da misle da zaista ne postoji.

Izašla je u medije nedavno priča o mladim ljudima koji imaju malu bebicu i žive od 300 kuna mjesečno. Izlaze svakodnevno razne tužne priče i sudbine ali ova mi se nekako usjekla u srce. Ne znam da li je to zbog toga što i sama imam šestomjesečno dijete i ne mogu zamisliti što bih sa 300 kuna mjesečno. Ili je to zato što tako mladi ljudi, na rubu očaja, traže pomoć na sve načine, da uspiju preživjeti. I dočekati to prokleto „sutra“.
Priča je izazavla reakcije i ljudi su se spontano počeli javljati želeći pomoći – bilo slanjem paketa ili uplatom novca na njihov račun.

Mi nismo bogata obitelj. Živimo od muževe plaće i moje porodiljne naknade. Nije nam lako i borimo se svaki dan. Ali ovo....ne mogu ni zamisliti. I tako sam spontano počela puniti kutije stvarima koje su mi došle pod ruku. Doslovno. Kila brašna, kila soli, riža, gelovi za tuširanje, pelene, vlažne maramice, robica koju je moj maleni prerastao i koje ima više nego dovoljno. Stare jaknice i cipelice starije curice. Igračke – zvečkice, plišani medvjedići, patkice... Mi ih imamo i previše. A njima će dobro doći.
Pošto je slanje poštom dosta skupo odlučimo suprug i ja otići tamo osobno i odnijeti im pakete. Jave mi se još dvije prijateljice i mama – poslat će novce, pa neka bolje ja ponesem nego da uplaćuju na tko zna kakav račun. I tako mi stavimo novce u kovertu, potrpamo kutije u auto i zaputimo se u Gradište.

Mala kućica. Izgleda napušteno. Vrata su oključana. Par mršavih kokica trčkara po blatnom dvorištu. Blatnjavi psić leži pred ulaznim vratima. Nema zvona. Muž pozove gazdu. Nitko ne izlazi. Nismo sigurni da li je to pravo mjesto. Pozove još par puta.
Izlazi Marijan. Mladi čovjek, srednje visine, pregorjelog tena, raščupane kose. I par natoplijih plavih očiju. Rukuje se sa nama. Ima čvrst stisak. Stisak koji meni odmah pokazuje o kakvom se čovjeku radi. Ruke su mu ispucale i jake. Vidi se da čovjek ne bira posao i da radi sve što mu se ponudi.
Zbunjen je. Pita želimo li ući. Pa ne...ući ćemo samo u dvorište jer ne želim davati kovertu na ulici. Zove ženu. Izlazi Katarina. Izgleda preplašeno, umorno i tužno. Obrazi su joj upali. Kosa zavezana u rep. Oko vrata krunica.
Na rukama nosi Elenu. Maleno stvorenje, najkrupnijih smeđih okica i dugih crnih trepavica, koje znatiželjno prate što se događa. Pružam ruku, pogladim je po glavici. Gleda me ne trepčući. Dajem joj prst a ona ga čvrsto uhvati i ne pušta.
Objašnjavamo im tko smo i da smo im htjeli pomoći. Ganuti su. Kažu da dolaze ljudi, donose svašta. Evo, kaže Marijan, neki čovjek im je dao drva za zimu.
Ali nema posla, kaže. To je ono što ga najviše muči. Ne trebaju njima pokloni i paketi. Njima treba posao. Zovu ga, kaže, tu i tamno na par dana za ispomoć. Ali dolazi zima. Ljudi više neće raditi oko kuće i u polju. Neće trebati ispomoć. Toga se Marijan boji.

Elena ima šest mjeseci i pet i pol kila. Nije mršava. Sićušna je. Ne voli baš jesti, kaže Katarina. Pije mlijeko, ali ne voli kašice. Prijete im doktori da će malenu smjestiti u bolnicu ako ne dobije na kilaži. Očajni su. Nemaju zdravstveno osiguranje. Ona je iz Bosne i nema nikakva prava u Hrvatskoj. Duguju bolnici i za porod, koji košta 3500 kuna. Ako im stave dijete u bolnicu i to će morati platiti. A od kud? To im je trenutno najveći problem.
Što da napravim? Žena me gleda u oči i vapi za odgovorom. Govorim joj neke „trikove“ koje sam zapamtila od patronažne. Nešto su već isprobali... nešto nisu pa će pokušati.

Trebamo krenuti. Malena ne pušta moj prst. Marijan izlazi na ulicu za mojim mužem. Ja ostajem u dvorištu i grlim Katarinu. „Nemojte se predavati! Bit će bolje! Mora biti. I nama je bilo teško. Bili smo na dnu. Muž nije radio, živjeli smo od porodiljne naknade, režije su nam bile 3 puta veće od primnja. Ali sve se jednom okrene. Okrenut će se nekako. Nemojte gubiti nadu. Ljudi su čuli vašu priču. Pomoći će vam svatko. Vi se samo probajte smiriti, zbog malene. Bit će bolje, sigurno!“ Grli i ona mene. „A valjda hoće...“ tiho kaže.

Izlazim na ulicu, sjedamo u auto. Slomljena sam. Lagala sam joj. Lagala sam joj da će biti bolje. I da će se nešto okrenuti. Ne ide na bolje. I svakim danom ima sve više takvih ljudi kao što su oni.

Ja vas molim... Zapravo ne molim vas – preklinjem vas! Okrenite se oko sebe. Pogledajte ljude. Ima svuda jadnih ljudi koji više ne znaju kako dalje. Spakirajte im nešto. Dajte im nešto. Poklonite im barem razgovor i osmijeh. Ne smijemo jedni drugima okrenuti leđa. Ljudi, mi smo im jedina nada. U ovoj državi gdje je svatko svakome okrenuo leđa – jedina nada dobrim ljudim je ČOVJEK!

Oznake: dobri, ljudi, beba, posao, Gradište

22.10.2012. u 15:00 • 0 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 21.10.2012.

Prijateljica

Moja prijateljica i ja upoznale smo se davno.
Bila je 1986. godina i krenule smo u prvi razred osnovne škole. Kad dođeš u novu sredinu držiš se onoga što ti je poznato, sve dok ti nešto drugo ne postane blisko i poznato. Tako sam ja sjela sa dečkom, kojeg sam znala od prije. A ona je sjela sa drugim dečkom, kojeg je znala od prije. Slučaj je htio da se i jedan i drugi razbole u isto vrijeme. I tako smo nas dvije završile skupa u klupi. I ostale skupa.

Sjećam se kućica od pernica, malih lutkica, crtanja gluposti i hihotanja na gluposti. Sjećam se posjećivanja i praćenja do kraja ulice. Sjećam se i strpljivih tata koji su nas razvozili i dovozili na druženje. Sjećam se odlaska kod moje bake na selo. I odlaska kod njezine tete na vikendicu. Sjećam se puno lijepih rođendana. Sjećam se i hihotanja na wc-u. Sjećam se da je bila prva prijateljica koja mi je bez pogovora dala da se igram sa njezinim barbikama. Sjećam se voćne salate od kivija sa šlagom. I ležanja na podu ispred akvarija. I smijanja. Smijanja na silu. I još malo smijanja. Sjećam se razgovora u školi, razgovora putem iz škole i odmah po ulasku u kuću – telefonskih poziva zbog još malo razgovora. Sjećam se i Pipi Duge Čarape koju smo spontano osmislile i odigrale pred cijelim razredom. Sjećam se i sedam staklenih slonića koji su mi trebali donijeti sreću.

A onda je došao rat. Prijateljica i ja smo se razdvojile. Bilo je tu još nekakvog dopisivanja ali jako kratko. Kad je i to prestalo, bila sam sigurna da smo se rastale zauvijek. Ipak, uvijek sam znala gdje je i kako je. Uvijek sam znala da je tu negdje i da je dobro.

Jednom su moji roditelji sreli njezine roditelje u Vukovaru, na groblju, mjestu gdje se svi vukovarci susreću. Nakon kratkog razgovora, njezina mama je rekla mojoj mami: „Pa valjda će nas zvati na svadbu kad se bude udavala!“ I meni se to usjeklo u srce. Bože...pa kako sam izgubila te ljude? Kako sam dozvolila da mi odu iz života?
Došla sam do njezinog broja i nazvala je. I našle smo se na kavi. I znate što se dogodilo? Baš ništa. Dogodilo se to da smo nastavile tamo gdje smo na silu zaustavljene. Kao da nikad nismo ni bile razdvojene. To je prijateljstvo.

Bila je uz mene na najvažniji dan mog života... Kave su postale redoviti rituali. Trajale bi po 5-6 sati dok si sve ispričamo.

Onda mi je jednog dana objavila da je trudna. Bila je sretna. I ja sam bila sretna zbog nje. Nisam ni slutila da, dok se veselim zbog njezine trudnoće, jedno malo stvorenje raste i u mom trbuhu. Bila je dva tjedna ispred mene. Cijelu trudnoću provele smo on-line. Skupa smo prošle svaki pregled, pretresle svaki nepoznati detalj, mučile se sa žgaravicama, bolnim kičmama. Čak smo i pekle iste kolače u isto vrijeme i skupa ih jele – ja kod svoje kuće u Vukovaru, ona kod svoje kuće u Samoboru.

Petog dana mjeseca Ožujka ja sam završila u bolnici. U pola pet ujutro, 6.3. rodila sam svoju curicu. Moja princeza – Mia.
Moja prijateljica je bila presretna. Odmah smo pretresle sve detalje s poroda i smijale se kako smo ih Mia i ja na kraju prestigle.
A onda je i ona dobila trudove. Cijeli dan poruke su išle iz Vukovara u Samobor, iz Samobora u Vukovar. Iz Vukovara u Zagreb, iz Zagreba u Vukovar. Iz Vukovarske bolnice u Vinogradsku bolnicu, iz Vinogrdaske bolnice u Vukovarsku bolnicu.
Petnaest minuta prije ponoći moja prijateljica je rodila svoju curicu. Njezina princeza – Dunja. Skoro su zakasnile ali ipak su uspjele izaći na isti dan! Sjećam se da je komentar moje mame kroz suze bio: „Pa vi niste normalne!“

Redovito smo se čule. Prošle skupa najteže prve dane, dojenje, kašice, dude, pelene, puzanje, hodanje... Cure su se upoznale kad su imale tri mjeseca.
Onda me moja prijateljica nazvala par dana prije Božića 2010. i pitala me: „Ej, jesi trudna?“ Šokirana, rekla sam da....nisam sigurna. Smijale smo se nekoliko minuta. Ona je bila trudna. Ja ipak nisam. Bilo bi previše. Zakasnila sam par mjeseci, pa su nam druga djeca 6 mjeseci razlike.

I eto...redovito se čujemo. Viđat bi se mogli i više, ali uz tolike kilometre i takve poslove sretna sam i sa ovim što dobijem.

Samo sam vam htjela predstaviti svoje bogatstvo – svoju prijateljicu. Najdugovječniju i najdražu. Nije uvijek tu ali znam da uvijek misli na mene. Isto kao što ja uvijek mislim na nju.
Imamo svoje živote, svoje obitelji, svoje prijatelje, društva...ali u mom životu ona uvijek zauzima posebno mjesto, izvan svih kategorija. I kad se dugo ne vidimo, ne moramo ni pričati. Dovoljan je pogled i sve znamo. To je moja prijateljica. To je moja Vlasta.

Oznake: prijateljica, Vukovar, dijete, trudnoća

21.10.2012. u 22:12 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 20.10.2012.

Giga

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
(Opomena, A. B. Šimić)

Što se dogodi sa dobrim čovjekom? Dobar čovjek živi i umre u tišini. A ipak ostavi neizbrisivi trag u srcima onih koji su ga poznavali.

Bio je dobar čovjek. U prvom ratu koji je doživio izgubio je mamu. Prošao je stvari koje nitko živ ne bi smio ni mogao proći. I preživio. I ne samo to. Uzdigao se iznad svega i iz inata postao dobar čovjek. Čovjek vrijedan divljenja.

Osnovao je obitelj. Krasnu obitelj. Čvrstom rukom vodio je djecu kroz život. I učio ih da se nikoga ne mrzi. Da je svatko vrijedan ljubavi i poštovanja. Da u svakom žitu ima kukolja. Oženio je djecu. U osvit nove države trebao je sa svojom Marom uživati i čekati unuke.
Umjesto toga, dočekao je sumrak još jednog rata. I opet je prošao golgotu.

Ne znam koliko udaraca u životu čovjek može podnijeti i ne znam koliko je udaraca potrebno da se slomi dobar čovjek. Ali njega nisu slomili. Još se jednom uzdigao iz pepela i preživio.
Iz inata.
I opet je ostao vjeran sebi i svojim idealima. S vjerom u ljude i u pravdu. Ni dvije golgote u ovom čovjeku nisu probudile zvijer. Ni dvije golgote nisu slomile ovog dobrog čovjeka.

Bio je topla osoba. Očinska figura. Čvrst oslonac. Uvijek je imao mudru riječ za svakoga. Uvijek očinski savjet. Uvijek nasmijan. I kad se u očima nazirala tuga sa usta nije silazio osmijeh. I čvrst stisak ruke. Onakav stisak nakon kojeg odmah znate sa kakvim ste se čovjekom rukovali.
Poštovali su ga i voljeli mnogi. I ja sam ga voljela i poštovala. To je najmanje što sam mogla.

Lomile su ga godine. Lomile su ga bolesti. Ali osmijeh nije gubio. Nije gubio ni optimizam. Ni vjeru u ljude. Ni ljubav.
Danas se ugasio. Zaplakala sam nakon dugo vremena onako...iskreno...iz srca.

E, pa dragi Giga...neka te anđeli čuvaju tamo gdje si otišao. A ti čuvaj nas. Pamtit ćemo tvoje riječi i savjete. Pamtit ćemo tvoj osmijeh. Srest ćemo se opet. A do tad, Giga, nemoj nas zaboravit – mi tebe nećemo!
Počivaj u miru.

Oznake: smrt, dobar, čovjek, rat

20.10.2012. u 23:31 • 0 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 04.10.2012.

Nedostaješ...

Pitam se ponekad...da li se mjesec s one strane isto ovako vidi? Da li vidiš mjesec kao i mi?
Znaš li da sad gledam u mjesec i zamišljam kako ga i ti gledaš, samo sa druge strane.
Da li je od tamo isto ovako velik i lijep? Ili je samo još jedna od mnogih malih zvjezdica koje sjaje na noćnom nebu?
Vidiš li Dunav?
Dunav je velik i moćan, kao i nekad. Vidiš li ga tako velikog ili ti se od tamo čini jako mali?
Vidiš li nas? Vidiš li moju djecu? Vidiš li njihov osmjeh?
Da, sretni su. Mali su...ali su veliki u mojim očima. Veliki su jer im veličinu daje važnost koju su donijeli u moj život.
Da li su tebi veliki ili mali?
Ti bi njima bio velik. I meni si bio velik. Još uvijek si mi velik. I još uvijek u mojim očima rasteš.
Možeš li me čuti? Vidiš li koliko još uvijek značiš? Vidiš li koliko si bitan? Čuješ li moje molitve?
Poželiš li mi ponekad pomoći? Poželiš li doći...vratiti se?
Kažu da je gore lijepo. Kažu da onaj tko ode više nema želju doći natrag.
Da li je to moguće? Da li je moguće da se ne želiš vratiti? Znaš...stvari su se promijenile. Nije bilo uzalud.
Ono što si ti napravio za mene i za moju djecu nije bilo uzalud. Ipak mi je žao te žrtve. Te ultimativne žrtve.
Vidiš li kako se borimo za život? Vidiš li kako nam je ponekad teško?
Teško je živjeti. Nisam ja toliko jaka. Ni hrabra.
Ti si bio i jak i hrabar. Znao si što te čeka i znao si kako će završiti. Ipak si bio hrabar. Zavidim ti na toj hrabrosti. Ja je nemam.
Vidiš li kako mali i uplašeni hodamo po ovoj zemlji? Kao male mrvice. Kao mravi.
Ono što si nam omogućio svojom žrtvom ti nikad nećemo moći vratiti.
Ono što si nam uskratio nikad nećemo zaboraviti. Uskratio si nam osmjeh. Uskratio si nam veselje.
Veselimo se mi...ali nije isto.
I pjevamo. Ali nije isto.
Uskratio si svoju dobrotu i blagost mojoj djeci. Ne zamjeram ti. Omogućio si im život.
Oni ne znaju za tebe. Znat će. Pričat ću im, bez brige. Znat će tko si bio i što si napravio.
Da li bi to volio da znaju? Ili ti je svejedno?
I kako to funkcionira? Da li ćemo se sresti? Da li ćeš me prepoznati?
Da li ću ja prepoznati tebe?
Hoću...sigurna sam. Ti si ostao isti. Ja sam se promijenila.
Dobila sam godine. Dobila sam nekoliko sijedih.
Da...znam da sam mlađa od tebe. Ali kod nas vrijeme nemilosrdno ide i bilježi svaki korak.
Imam i male bore oko očiju.
I roditelji su mi ostarili. Osijedili. Pravi su baka i djed.
Možeš li to zamisliti? Baka i djed. Ti si im to omogućio.
Gledam Dunav. Isti je, znaš...
Neki novi brodovi plove po njemu, neki novi ljudi šeću uz njegovu obalu. Neka nova djeca se kupaju.
Ali on je isti.
Još uvijek ljubi nebo. Tamo negdje...daleko...
Još uvijek šuti. Nekad je ljut i pjeni se, nekad je miran i teče. Isto kao nekad.
I mjesec ga jednako gleda. Baš kao nekad.
Sve je isto.
Samo tebe nema.
Srest ćemo se, znam.
A do tad - gledaj taj Dunav.
I gledaj mjesec. To je sve zajedničko što nam je ostalo.
I čuvaj nas.
Molim te, čuvaj nas kao nekad.
Kao onda kad si nas čuvao.
I sačuvao.
Hvala ti.